autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Povijesnim razgraničenjima naroda do nestanka naroda

Autor: / Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Goran Stanz

Miljenko Jergović
Foto: Goran Stanz

Savršenom nezainteresiranošću svi su hrvatski mediji, ali i državna vlast, diplomacija, ukupna javnost, ispratili ono što se zadnjih tjedana i mjeseci zbiva na Kosovu i oko njega, a što bi se, ukratko, moglo svesti na postupno uvođenje i afirmiranje ideje o “povijesnom razgraničenju” Srba i Albanaca, što bi zatim, protokom vremena i svojevrsnim metastaziranjem ideje dovelo i do daljnjih razgraničenja te do podjele Makedonije i Bosne i Hercegovine, i do dovođenja Srbije na sedamdesetak kilometara od Zagreba. [Read more…]

Kad se sociopati bave diplomacijom

Autor: / Leave a Comment

damir-grubisaKako kaže Harold Nicholson, diplomacija je primjena takta i inteligencije na vođenje međunarodnih poslova. Doduše, nakon njega – Nicholson spada u intelektualnu prtljagu prošlog stoljeća – neki su teoretičari diplomacije dodali da je diplomacija ne samo primjena takta i inteligencije, već i znanja, a i strpljenja. [Read more…]

Kubanska kvadratura kruga

Autor: / Leave a Comment

Ono što je trebalo biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja Zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali ne baš previše.

 

Jer kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?

 

Pa u prvom redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je – riječju – priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman medijske, a pogotovo ne političke senzacije.

 

Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Barack Obama u Washingtonu i Raul Castro u Havani).

Kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?

 

A poslušnika se najlakše prepozna onda kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi.

 

Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj veliki (a veliki zna što radi i uvijek je u pravu, zar ne?), a za logično objašnjenje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba nitko se nije pripremio.

 

Stoga je i vijest o naglom zatopljivanju na relaciji Washington – Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najavi da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače, odmah se organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).

 

Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija bila obrađivana i analizirana na nekoliko okruglih stolova na državnoj televiziji i u svim novinama, ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.

 

Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako ”embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro” moglo biti sasvim dovoljno. Jer ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.

 

Ipak, Washington je objavio da će rado primiti Raula Castra, a državni tajnik John Kerry već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovom je trenutku nemoguće reći.

Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima

 

Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima.

 

Ako ih nešto uzdrma, to će, dugoročno gledano, biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).

 

No postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom lansiranom u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem novih i novih sankcija Vladimira Putina natjerati na promjenu politike.

 

Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?

 

Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu.

Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije? Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije

 

U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti makar djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.

 

Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight D. Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani ”stručnjaci” kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina.

 

Ta računala, ”nahranjena” zapadnim standardima, ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wermahta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu nacifašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.

 

Nakon maratonske novinske konferencije na kojoj je Putin ponovno posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: ”I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet”, njegova je popularnost, padu rublje usprkos, a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP, porasla na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije.

 

Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da Putina, bude li ga netko rušio, neće rušiti demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz ”tvrdog” krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).

 

I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi dakle biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo, mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Biskupi o izborima

Autor: / Leave a Comment

Poruka Hrvatske biskupske konferencije o nadolazećim predsjedničkim izborima:

 

Draga braćo i sestre!

 

1. Povodom izbora za predsjednika/predsjednicu Republike Hrvatske, koji će se održati 28. prosinca ove godine, mi – katolički biskupi – želimo s vama, članovima Božjega naroda, ali i sa svim ljudima dobre volje, podijeliti svoja promišljanja te vas pozvati da, dajući savjesno i odgovorno svoj glas, osobno preuzmete odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskome društvu.

 

Naime, političko djelovanje, kao oblik neposredne skrbi za zajedničko dobro, časno je i prijeko potrebno služenje u zajednici, jer ljudsko društvo ne može biti dobro uređeno ni plodno, ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1897.).

 

U tome smislu, dajući svoj glas osobi koja, po vašem uvjerenju, svojim životom i javnim djelovanjem najviše utjelovljuje mudrost, razboritost i odlučnost u vođenju državničkih poslova, ne samo da ostvarujemo Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno biračko pravo nego, kao građani i vjernici, izražavamo i svoju ljubav koju gajimo prema Domovini.

Hrvatski katolički biskupi pozvali su vjernike i sve ljude dobre volje da na izborima za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske glasuju savjesno i odgovorno te preuzmu osobnu odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskome društvu

 

Istovremeno, ispunjavajući svoju građansku i vjerničku dužnost, izražavamo i zahvalnost svim prethodnim naraštajima koji su nam svojim životom i žrtvom omogućili da uživamo blagodati nacionalne suverenosti u ozračju istinske slobode.

 

2. U želji da pripomognemo u donošenju što odgovornije i razboritije odluke, želimo skrenuti pozornost na neke važne vidove današnjih društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva te na taj način izraziti i svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno buduće predsjednice Republike Hrvatske. U duhu biblijske mudrosti koja ističe kako onaj “tko vlada ljudima pravedno i tko vlada u strahu Božjem, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2 Sam 23,3), predsjednik/predsjednica države već bi po odgovornosti službe koju obnaša trebao/la biti moralni autoritet i savjest društva.

 

U okolnostima teške gospodarske krize, a koja za posljedicu ima sve veće osiromašenje puka i socijalno raslojavanje hrvatskih građana, za očekivati je od predsjednika/predsjednice Republike da se svojim autoritetom snažno zauzme za pronalaženje izlaza iz gospodarskih poteškoća u koje svakodnevno sve dublje tonemo. Stoga smo uvjerenja da predsjednik/predsjednica države, kao ona/j koji/a “predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu” (Ustav Republike Hrvatske, čl. 93.), treba ojačati diplomaciju, naročito gospodarsku te tako pripomoći sveukupnom oporavku našega društva.

 

Zato se nadamo, da će se budući predsjednik/predsjednica, na čelu države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu pape Franje, upućenomu nedavno za posjeta Europskomu parlamentu u Strasbourgu, te biti osoba koja će svojim primjerom prednjačiti u zauzimanju za prava obespravljenih, osobito siromašnih, upozoravati na nužnost promjene mentaliteta, odbacujući funkcionalističke i privatističke modele koji neizbježno vode u “kulturu odbacivanja”, te snažnije zahtijevati uspostavu pravednije raspodjele dobara i osiguravanje dostojanstvenoga rada, jer bez socijalne osjetljivosti nema ni razvoja društva u cjelini.

Biskupi smatraju da, buduća hrvatska predsjednica ili predsjednik, već po odgovornosti službe koju obnaša, treba biti moralni autoritet i savjest društva, a u okolnostima teške gospodarske krize, očekuju da se svojim autoritetom snažno zauzme za pronalaženje izlaza iz gospodarskih poteškoća u koje svakodnevno sve dublje tonemo, te ojača diplomaciju, naročito gospodarsku

 

3. Upravo na tragu spomenutoga govora, u kojem je Sveti Otac naglasio kako je došao trenutak za zajedničku izgradnju Europe koja se ne vrti oko ekonomije, nego oko svetosti ljudskoga života, odnosno oko neotuđivih vrednota; Europe koja je nositeljica znanosti, umjetnosti, ljudskih vrednota, ali i vjere; Europe koja gleda na čovjeka, koja ga brani i štiti, osobito obitelj, temeljnu stanicu i dragocjeni element svakoga društva, pozvani smo kao vjernici poduprijeti programe onih predsjedničkih kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.

 

Od državnoga poglavara također se očekuje da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga reda, temeljnih prava osoba i naučavanja evanđelja, budući da je to potvrda demokratičnosti i poštivanja pluralnosti nekoga društva.

 

4. U svjetlu sve naglašenijih ideoloških prijepora u Republici Hrvatskoj koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, očekujemo od predsjednika/predsjednice Republike da nedvosmisleno osudi sve zločine (usp. Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1096/1996 i 1481/2006), bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.

 

U tome smislu, od iznimne je važnosti da se predsjednik/predsjednica Republike zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.

Izražavaju nadu da će se buduća predsjednica ili predsjednik države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu što ga je papa Franjo uputio za nedavna posjeta Europskome parlamentu u Strasbourgu, te svojim primjerom prednjačiti u zauzimanju za prava obespravljenih, osobito siromašnih, upozoravati na nužnost promjene mentaliteta, odbacujući funkcionalističke i privatističke modele koji neizbježno vode u “kulturu odbacivanja” i snažnije zahtijevati uspostavu pravednije raspodjele dobara i osiguravanje dostojanstvenog rada. Jer, ističu biskupi, bez socijalne osjetljivosti nema ni razvoja društva u cjelini

 

Predsjednik/predsjednica, kao “prvi čovjek hrvatske države”, pozvan/a je voljeti svoj narod, pružati primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta i sprječavati rasprodaju nacionalnoga bogatstva. Na međunarodnoj se razini treba zauzimati i boriti se za interese svih hrvatskih građana i njihove države, a Hrvate koji žive u drugim državama doživljavati kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa te se zauzimati za njihova politička i kulturalna prava.

 

5. Iako je kriza zahvatila velik broj građana Republike Hrvatske te se osjeća stanovita ravnodušnost i napast malodušja, ne smijemo se prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti. Podsjećamo stoga, kako je neizlazak na izbore također određeni oblik glasovanja, jer tada drugima prepuštamo da odlučuju u naše ime, pri čemu svi neizbježno trpimo posljedice tih odluka. Pozivamo vas stoga da se dobro informirate o programima predsjedničkih kandidata i da se ne odričete svoga prava da na izborima aktivno suodlučujete i o svojoj budućnosti.

 

Dajući glas određenoj osobi vi joj izražavate povjerenje i na stanovit ju način ovlašćujete da vas zastupa tijekom sljedećih pet godina.

 

Apeliramo i na predsjedničke kandidate da u predizbornoj kampanji sačuvaju osobno dostojanstvo i čast, jer izbjegavajući neprimjereno i nekorektno postupanje prema političkim protivnicima na najbolji način očituju svoju prikladnost za obnašanje te odgovorne državničke službe.

 

Isto tako upućujemo poziv sredstvima društvenoga komuniciranja da, osim što se od njih očekuje da svoje poslanje u predizbornoj utrci ispune s visokim standardima profesionalnosti, također poštuju blagdanske dane i na taj način očituju visoku razinu tolerantnosti i demokratičnosti.

 

S dubokim pouzdanjem u Božje čovjekoljublje i njegovu bezgraničnu ljubav koju nam očituje upravo u božićnim danima, pozivamo vas da nam se pridružite u molitvi za slogu i napredak naše Domovine i preporučimo ju zagovoru One koju vjekovima nazivamo Advocata Croatiae, Odvjetnicom Hrvatske, da bismo mogli što odgovornije i savjesnije pristupiti predstojećim predsjedničkim izborima.

 

Biskupi HBK

Zagreb, 10. prosinca 2014.

 

(IKA)

Milanović u Mostaru

Autor: / Leave a Comment

‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je Zoran Milanović u Mostaru prilazeći – ostanimo u njegovom nogometnom žargonu – lopti, uz uzdahe navijača koji su mu, ma kako to blesavo zvučalo, na gostujućem terenu pomogli da ostvari pobjedu kod kuće.

 

Ljubav bosanskohercegovačkih, a naročito hercegovačkih, Hrvata prema Hrvatskoj iracionalna je, često mazohistička koliko i pogubna, ali iskrena daleko više nego, recimo tako, interesna. S druge strane granice, pozitivne emocije službenog Zagreba prema Hercegovini proporcionalne su različitim oblicima koristi. Treba, dakle, biti beskrajno naivan ili jednako neupućen, pa nedavni, iznenadni posjet premijera Zorana Milanovića Mostaru, iniciran socijalnim nemirima u dijelu BiH, tumačiti kao, prije svega ostalog, manifestaciju brige za poziciju najmalobrojnijeg od tri konstitutivna naroda u susjednoj državi.

 

Zoran Milanović, točnije i Zoran Milanović, bi najradije da te BiH nema, ne da ne postoji uopće, već da je negdje drugdje, pa da Hrvatska najdužu granicu ima sa Bugarskom, Norveškom, ma može i sa Tajlandom, samo da ne mora balansirati između ustavne obveze brige o Hrvatima izvan Hrvatske, uloge supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, karaule Europske unije i svojih silnih briga, tako prokleto sličnih onima što su gladne radnike izvele na ulice malih balkanskih Detroita, u kojima je svaki novi dan još jedan korak u ponoru.

Zoran Milanović, točnije i Zoran Milanović, bi najradije da te BiH nema, ne da ne postoji uopće, već da je negdje drugdje, pa da Hrvatska najdužu granicu ima sa Bugarskom, Norveškom, ma može i sa Tajlandom, samo da ne mora balansirati između ustavne obveze brige o Hrvatima izvan Hrvatske, uloge supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, karaule Europske unije i svojih silnih briga, tako prokleto sličnih onima što su gladne radnike izvele na ulice malih balkanskih Detroita, u kojima je svaki novi dan još jedan korak u ponoru

 

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH-a čiji je izbor jedan od uzroka višegodišnje krize u većem od dva entiteta, rekao je, komentirajući odnose tada i svoje Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine sa sestrinskom strankom u Hrvatskoj, a u intervjuu kojeg smo radili između njegova dva mandata: ‘‘Možemo mi biti SDP-ovci koliki god hoćemo, ali ako ne budemo kvalitetno rješavali naše odnose, meni ne preostaje ništa drugo nego da branim interese BiH. Ne budemo li probleme fer rješavali, iskreno da vam kažem, mi ćemo se pokrpiti, jer bliskost po stranačkoj liniji nama samo može služiti da efikasnije radimo“.

 

Komšić inače voli velike riječi i zvučne prijetnje: Borisu Tadiću je, dok je ovaj bio predsjednik Srbije, povodom nekog od beogradskih pettinga sa notornim Miloradom Dodikom, poručio da digne ruke od BiH ili će dobiti po prstima. Čime i kako nije objasnio.

 

Ipak, Komšić je prošlog vikenda pred televizijskim kamerama, osvrćući se na Milanovićevu hercegovačku ekskurziju, bio zadivljujuće smiren i, istina, vidno rezigniran. Činilo se, i to vrlo, vrlo uvjerljivo, kako jedva izgovara rečenice o tome da je hrvatski premijer, eto, ipak, trebao doći u Sarajevo, pa u njemu, sve po diplomatskom protokolu i pravilima ponašanja u međudržavnim odnosima, reći sve što je već rekao o nekakvoj ubrzanoj, neophodnoj, tome sličnoj europskoj perspektivi za rasturenu i napuštenu zemlju.

 

Može, naravno, o Komšiću svako misliti što god hoće, ali nije točno da on ne zna i slati i tumačiti političke poruke, a one najbitnije uvijek su, recimo tako, indirektne. One glasne i jasne tek su estradni oblik skupljanja simpatija. Tako je i zato, na čuđenje mnogih, Komšić izbjegao priliku da se ‘‘pokrpi“ – pokrpiti se je sleng za posvađati se – sa Milanovićem preko televizije.

 

Desantom na Mostar i onim što je tamo rekao hrvatski prvi ministar je ostavio prostor za najmanje tri pitanja sa istovjetnim kratkim, potvrdnim odgovorom. Da li je, dakle, Zoran Milanović putem u Hercegovinu upozorio službeno Sarajevo da ne pokušava iskoristiti socijalni bunt za nasilno prekrajanje Ustava, što, realno, jeste vlažni san dijela bošnjačkih lidera? Je li domaćinima lijepo, jasno, na tečnom hrvatskom kazao da ne pokušavaju iskoristiti socijalni bunt u Federaciji za njen nagli sprovod, o čemu u HDZ-u BiH-a sanjaju i na javi? Nije li navodna manifestacija brige za Hrvate u BiH iskorištena da se preuzme utjecaj na iste od Tomislava Karamarka i HDZ-a?

Možemo li, dakle, konačno priznati kako je Milanović mudrim političkim manevrima učinio dobro i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Da, ali samo ako gladne radnike promatramo kao elementarnu nepogodu i društveni višak. Pristavši na matricu prema kojoj je bosanki bunt ustvari bošnjački, a ne dominantno socijalni, premijer je tek pokušao odgovoriti građane Hrvatske od sličnih akcija ispod njegovih prozora

 

Milanović je u Hercegovini o sebi govorio kao o strancu, iako ima istu putovnicu kao njegov formalni domaćin, predsjednik Vijeća ministara BiH-a Vjekoslav Bevanda ili kao lider HDZ-a BiH-a Dragan Čović. O Hrvatskoj je, zatim, njen premijer govorio ne kao o matici svih Hrvata od Žepča do Pertha, već kao o dijelu Europske unije, od koje će on tražiti da Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste – dakle, dvoentitetskoj, troetničkoj – ponudi perspektivu bez onih zahtjeva čije ispunjavanje ne vodi tu zemlju u pravcu velikog praska. Onima kojima treba objašnjavati kako bi te riječi izgovorene u Sarajevu hrvatskog premijera učinile većim neprijateljem Hercegovaca i od Stipe Mesića pomoći jednostavno nema.

 

Jednako tako, da je u Sarajevu Milanović napadno istakao kako se protivi svakom pokušaju da se preko praznih stomaka promijeni unutarnji ustroj BiH – u prijevodu: poručio kako će se svakom takvom pokušaju Hrvatska kao supotpisnica Daytona suprotstaviti – odmah bi se upisao na onu listu na kojoj je, u BiH i među Bošnjacima, među prvoplasiranima Gojko Šušak.

 

‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je, dakle, Zoran Milanović u Mostaru, pa stao na loptu i izveo dribling zbog kojeg mu aplaudiraju Miroslav Tuđman i Tomislav Karamarko, koji je do prekjučer okupljao hrvatske političke lidere iz BiH-a, dok je HDZ-ov euro zastupnik Davor Stier po Bruxellesu izigravao veleposlanika Herceg-Bosne.

 

Možemo li, dakle, konačno priznati kako je Milanović mudrim političkim manevrima učinio dobro i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Da, ali samo ako gladne radnike promatramo kao elementarnu nepogodu i društveni višak. Pristavši na matricu prema kojoj je bosanki bunt ustvari bošnjački, a ne dominantno socijalni, premijer je tek pokušao odgovoriti građane Hrvatske od sličnih akcija ispod njegovih prozora.

 

A to što je ostvario kratkoročnu korist na domaćoj političkoj sceni manifestirajući, onako usput, raskošnu diplomatsku nekulturu, nije ništa drugo nego tek uobičajen način ponašanja prema zemlji sa kojom se, tko god stigne, ‘‘šuta i napucava“. Samo što neki to, ipak, rade vješto: kao, recimo, aktualni predsjednik Vlade.

Tamo sam propao, ali ovdje valjda neću

Autor: / Leave a Comment

”Hrvatska nije toliko loša kao što mislimo jer imamo stereotipe. Kad kažemo da nam je sveučilište 400. na svijetu, mi nismo zadovoljni, a to je vrh”, kazao je jučer predsjednik Vlade Zoran Milanović na susretu sa studentima Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Premijer je tamo otišao kako bi bio na svečanoj sjednici fakultetskoga vijeća.

 

Mnogo toga zanimljivoga izgovorio je na tom skupu, primjerice da je ”biti članica EU-a, pa i slabije razvijena, također uspjeh”. Jer, nastavio je, ”to je najviša liga. Treba imati strategije i planove, ali treba i znati; jedno je plan na karti, drugo kozmički plan, treće meteorologija, a sasvim nešto drugo društvo i politika, u kojoj ne znate što će biti drugi tjedan”.

 

A kada se osvrnuo na sadašnjega dekana FSB-a Ivana Juragu, prisjetio se vremena prije 20 godina, kada su obojica bila u diplomatskom izaslanstvu u New Yorku, i to uz simpatičnu opasku: ”On je postao dekan. Ja sam u diplomaciji propao, a što će biti s politikom, vidjet ćemo…“

 

I to je jedan od problema s Milanovićem. On, naime, zna biti vrlo pristupačan, katkad i šarmantan, ali rijetki su to trenuci. Da je izvrstan govornik, uvjerili smo se u više navrata, posebno u situacijama u kojima je doista briljirao za saborskom govornicom i pomeo, i to doslovce, hadezeovce koji su mu ljuto odvraćali i od muke iskakali iz kože. No dokazao je da zna biti i vrlo neugodan kada to želi, i to toliko da je neugodno i onima koji ga slušaju, ali i onima na koje se izrečeno odnosi. I u tim je prilikama pokazao vještinu baratanja riječima, svoj bogati vokabular i općenito izvrsnu naobrazbu.

 

Zlobnici bi dodali da prečesto ”mlati praznu slamu”, odnosno da se služi demagogijom, no budimo pošteni: a koji se to političar ne služi njome? Možemo li nabrojiti barem jednoga koji neće posegnuti za frazama, od one kako ”treba pustiti institucije da rade svoj posao” do toga kako će ”situacija sljedeće godine biti teža, ali zato godinu poslije nešto lakša”…

 

Stoga se zapravo ne treba pretjerano ljutiti na Zorana Milanovića, ako ništa drugo, barem je spretan s riječima. Jer svatko upotrebljava oružje kojim najvještije rukuje, a kod njega su to riječi. Godinama ih je ”brusio” u diplomaciji, još dok mu je šef bio danas utamničeni Ivo Sanader; koje li životne ironije.

 

Eto, sada je pošteno priznao da u diplomatskim vodama nije uspio, ali se iskreno nada da tako neće biti i u političkima. A nadamo se i mi; ipak je malo prerizično da nam četiri godine odu u vjetar samo zato što se ambiciozni Milanović poželio igrati politike, a ne diplomacije. A kako sada stvari stoje, čini se da će to ostati samo puka želja jer dvije i pol već su – bačene.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt