autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Putopisanje rubovima svjetova

Autor: Jadranka Brnčić / 10.09.2015. Leave a Comment

Document-page-001

Željko Ivanković, ”Hod rubovima svjetova”, Ex libris, Rijeka, 2015.

U trideset i pet godina plodnoga stvaralaštva gotovo da nema žanra u kojem se Željko Ivanković nije okušao: piše romane, priče, poeziju, dnevnike, eseje i studije, radio-drame, znanstvene članke, publicističke tekstove, književne kritike… Koliko god različiti bili žanrovi, ali i teme kojima se bavi, sve su to načini na koje, zapravo, pisanjem artikulira sebe samoga, označava koordinate svojega svijeta usuprot ljudskoj gluposti.

Posvećen književnosti kao pozivu i pomno predan pozivu kao najvažnijem poslu, Željko ne podilazi ni književnim modama ni publici niti kritici te već samim time, posebice u naše kaotično i nemirno vrijeme, svjedoči o vlastitoj nutarnjoj postojanosti i vjernosti sebi samom kao piscu.

Pisanje je za njega pitanje intelektualne i ljudske čestitosti. A književne nagrade, ponovljena izdanja, prijevodi njegovih djela na strane jezike – sve to svjedoči da njegovu artikulaciju svijeta brojni čitatelji prepoznaju srodnom ili poticajnom za vlastitu tihu i ustrajnu pobunu.

U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi

Željkov angažman kao neovisna intelektualca je, kako i sam reče u jednom od svojih intervjua, angažman dječaka iz bajke ”Carevo novo ruho“ kad pred svima naglas kaže: ”Pa što se svi folirate, car je gol!“. On ostaje vjeran tom angažmanu i tom glasu. Miljenko Jergović ga stoga i nazvao ”grandioznom figurom samoće“.

U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi.

U četiri odredišta Željko je putovao na razmeđima ključnih svojih formativnih razdoblja: u Berlin kao tridesetogodišnjak u počecima svoje javne književne karijere (tada je bio urednik brojnih časopisa i autor dviju zbirki poezije, a bosanskohercegovačka književnost, unatoč različitostima, činila se kompaktnom cjelinom), u Los Angeles kao četrdesetogodišnjak u zrelosti svojega stvaralaštva prokušana ratom i raspadom poznatoga svijeta iz kojega su se raslojavali razno-razni ”neprijatelji“ (iza Željka već je nekoliko zbirki kratkih priča, prijevodi, dva romana te dnevnik iz opkoljena i napadnuta Sarajeva), u Langenbroich o svom 46. rođendanu kao već posve etabliran pisac s lektirnim i antologijskim naslovima u osiromašenoj zemlji koja još ne nalazi svoj stabilni mir, te, naposljetku, u Rijeku nakon još niza zrelih knjiga, nagrada, prijevoda na čak šesnaest jezika, ali i iskustva gorčine jer ga je, napadnuta zbog kritike fundamentalizma, malo tko u Sarajevu javno branio, što je, čini se, cijena za otvorenost, kritičnost i vjernost čestitosti.

Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako.

Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako

Putopis najčešće biva definiran kao prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju.

Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti.

Kao diskurzivni modus odabrao je dnevnik, što mu omogućuje boravljenje u sadašnjosti iskustva i doživljaja te nedovršenost i otvorenost izraza. Putopisac ne razvezuje priče, nego svoje zapisane tragove ostavlja visjeti na karti geografije smisla. Stoga su njegovi dnevnici poput fragmenata za druga, nova putovanja u pisanje i pamćenje. Za kakvu novu priču ili intelektualnu (auto)biografiju kad ga one prizovu.

Njegov stil kadikad podsjeća na stil Heinricha Bölla, pisca kojega voli i kojega je prevodio: obojica stvaraju svojevrsnu Trümmerliteratur, pri čemu ruševine postaju građa za novu gradnju a da graditelji ne gube svijest o uzaludnosti posla. Valja pisati i pisati, ali ne i napisati, trajno ostajući u mogućnosti čuđenja – i ljudskoj gluposti i ljudskoj ljepoti.

Za putovanja Željko se pripravlja pomno kao i za pisanje: no ne vode ga već napisani, postojeći vodiči, nego ih on sam stvara idući tragovima kulture upisane u geografiju, odnosno tragom rađanja, stvaranja i umiranja stvaralaca (književnika, skladatelja, slikara) te kulturnih događanja (objavljenih knjiga, obljetnica, festivala, susreta).

Rijetko što prepušta slučaju: unaprijed crta kulturološku kartu grada ili mjesta što ga posjećuje te naknadno upisuje što je novoga zapazio ili naučio te koga novoga upoznao. Kadikad tek s kratkim lirskim izletima i pokojim duhovitim poskokom. Precizno očitava mikrosvjetove, mikrokulture, antropologiju prostora što ga samim očitavanjem čuva od zaborava. Ponajprije za sebe. A onda i za nas, čitatelje.

Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi

Ono što odmah upada u oči dok čitamo njegove putopisne dnevnike jest da Željko, premda usidren i u svom sarajevskom i u svom čitalačkom iskustvu, ne biva zarobljen u mi (ja)-oni opreci, nego mu je uspoređivanje vlastita svijeta s onim kojega osvaja, koji ga zatiče, tek polazište za otkrivanja. Drukčija polazišta i iskustva od onih koje susreće u tzv. zapadnom svijetu ne služe mu kao alibi da ne bude prisutan tu gdje trenutno jest. Stoga vrlo brzo kuću, stan ili sobu u kojoj stanuje počinje nazivati ”svojima“ (premda ne i domom).

Prostori koje odmah osvaja su, dakako, ulice i trgovi, potom knjižare i knjižnice, muzeji, kina, a onda i kavane, pivnice, robne kuće i stadioni – to su njegovi orijentiri u svakom gradu. Pritom istodobno prepoznaje ili otkriva paralelno postojanje tih toposa u drugim vremenima i okolnostima te ih opipava kroz sadašnjost i kroz znanja koja ima o osobama iz povijesne zbilje, a nastanjeni su u fikcionalnom prostoru Željkova čitateljskog iskustva i obrazovanja. Nostalgično zaražen književnom poviješću, to dinamično iskustvo i dalje neprestance proširuje, trajno pripravan za trijezno čuđenje i temeljito učenje.

Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi.

Vremena također teku simultano: ona arheološka omeđena su s jedne strane susretima s ljudima i svime onim što još želi vidjeti te, s druge strane, malim, intimnim ritualima i uživanjem u banalnosti svakodnevnoga. Metronom kojim mjeri stvarnost pritom mu je svakodnevno čitanje novina. A usred svega toga pisanje, čitanje knjiga i pisanje. Nulla dies sine linea.

Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti

Putopisac Željko motri svijet iz njegova središta – sebe samog, te stoga trajno hoda po njegovim rubovima da sebe ne izgubi. Da bi vidio cjelinu. Za njega nema središta i periferije, ni u geopolitičkom ni u književnom prostoru. A onda ni opreka: izvan-unutra, život-književnost. Arheologija rasporeda građe teksta slijedi putanju kronotopa, a autor spretno uspijeva spojiti nespojivo: življenje i promatranje.

U Berlinu Željko hoda po rubovima komunizma koji kao da se iz bivše Jugoslavije ovdje podijelio na Istočni i Zapadni Berlin. Hoda po Zidu i s njegove karaule motri. Zid je ”zatvor, kazna, čuvar laži, brana pred strahom“. Puške čuvaju zid, a zid čuva sve ostalo: s istočne strane ”nestvarnu sliku nevinosti i sterilnosti i opominjuću prijetnju, podsjetnik na nemoć onih što sanjaju nedopuštene snove“, a sa zapadne strane ”čudesnu živost političkih grafita, inata, protesta i drskosti iznad svega“.

U Los Angelesu američka ga praktičnost ponešto odvikava od Europe te, iako je primoran odgovarati na pitanja o ”tragičnom položaju Bosne u svemiru“, na suncu se iz njega iscjeđuju ”kapi ratne vlage“. Kako sam kaže: to ”Kolumbo u njemu otkriva Ameriku“, ali svejedno ostaje djetetom Europe: nostalgičan i bez iluzija.

U Böllovoj kući u Langenbroichu druži se, što sa samim Böllom, kojega prevodi, što s ljudima koji se brinu za kuću ili žive u njoj te s onima koji mu dolaze ili ga vode u goste. Čita bosanske, hrvatske i njemačke novine. A priče i poneka pjesma mu među naslagama sunca i kiše same dolaze. Svakodnevica pisca koja u Sarajevu sve više postaje i više nego privilegijem.

Dok boravi u Rijeci ”tetovirani“ ljudi i dalje ”tetoviraju“ njegovu Bosnu, a Željko piše, govori, druži se s momcima iz izdavačke kuće ”Ex libris“ (iz čije luke isplovljava i ova knjiga): sa srdačnim domaćinom imenjakom Željkom i poduzetnim urednikom Zoranom.

Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ”svoju“ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje

Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ”svoju“ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje.

Pritom se Željko i skriva i otkriva: jedva što ćemo doznati o njegovim intimnim osjećajima (snove zapisuje tek nekoliko puta, a o najdražim osobama piše škrto), a istodobno u načinu na koji raspoređuje građu, ubrzava ili usporava prelaženje kroz nju, otkrivamo ritam njegova hoda i otkucaje njegova srca.

Zavičaj iz kojega izlazi i kojemu se trajno vraća književnost je sama.
                                                                                    

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Berlin, Bosna, Dnevnik, Heinrich Böll, intelectualac, Jadranka Brnčić, književnost, Langenbroich, Los Angeles, Obavezna lektira, putopis, putovanje, rat, Rijeka, Sarajevo, Trümmerliteratur, vodič, zavičaj, Željko Ivanković

Raspištoljena Romina Knežić, nova desničarska herojina

Autor: Goran Flauder / 20.08.2015. Leave a Comment

Goran Flauder

Goran Flauder

Desničarske novinarske jurišne brigade dobile su sinoć novu heroinu – raspištoljenu Rominu Knežić. Ta ambiciozna spikerica, voditeljica Dnevnika Nove TV, još se jednom upustila u pogibeljnu avanturu intervjuiranja zahtjevnog sugovornika o osjetljivoj i kompleksnoj temi, pokazavši pritom ne samo nedoraslost zadatku, nego i rijetko viđenu bahatost, nerazumijevanje [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: ćirilica, desničarska, Dnevnik, državne institucije, dvojezičnost, Goran Flauder, maninja, Milorad Pupovac, Nova Tv, osvrt dana, prava, Romina Knežić, Saša Kopljar, SDSS, SNV, Ustav, Vukovar

Minotaur, egocentrik, gigant

Autor: Neven Vulić / 04.06.2015. Leave a Comment

Dora i minotaurSlavenka Drakulić, ”Dora i minotaur – Moj život s Picassom”, Fraktura, Zaprešić, 2015.

Glavna misao koja mi se formirala tijekom, i ostala neposredno nakon čitanja ”Dore i Minotaura“ bila je: Picasso mi se ne sviđa.

To se ne odnosi na Picassa kao umjetnika, već na osobu iz romana, sebigravitirajuću, naizgled samodostatnu, okrutnu, pa i parazitsku ličnost koja, kao i mnogi veliki umjetnici, neutaživo usisava energiju i tvari oko sebe, da bi ih kasnije kanalizirala u ono zbog čega i postoji – vlastitu umjetnost. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Buenos Aires, Dnevnik, Dora i minotaur, Dora Maar, facebook, fotografiranje, George Bataille, Neven Vulić, Pablo Picasso, Pariz, Slavenka Drakulić, slikar

Excel tablice na ekranima?

Autor: Saša Vejnović / 08.10.2014. Leave a Comment

Nakon prvog pogleda na polugodišnje izvješće Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom moglo bi se zaključiti da je Hrvatska radiotelevizija jedna od rijetkih državnih tvrtki koja bilježi sjajne rezultate.

 

S polugodišnjim prihodima od 704 milijuna kuna (3,3 posto više nego lani i točno 50 posto od godišnjeg plana) i dobiti od 79,3 milijuna kuna (dvostruko više nego lani i čak 1294 posto više od godišnjeg plana), smanjenjem broja zaposlenih (na polugodištu su imali 3164 zaposlenika što je 5,3 posto manje nego lanjskog polugodišta, a ovu godinu planiraju zaključiti s 3001 radnikom) te manjim troškovima osoblja za 2,3 posto (224,5 milijuna kuna u pola godine), reklo bi se da je netko na Prisavlju otvorio pipu s medom i mlijekom. Osim za ove prekobrojne, naravno.

 

No, kako to obično biva, kad se pogled podigne s papira i tablica, slika ne izgleda baš tako sjajno.

Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna

 

U razgovorima s HRT-ovcima teško se može izbjeći riječ kaos. Istina, tu riječ vole na Prisavlju i u rječnik im se periodički vraća, svakih nekoliko godina. Zašto bi ovaj put bilo drukčije? Zašto bi se tim grintavim HRT-ovcima, kojima već poslovično nitko i ništa nije po volji, vjerovalo da na državnoj radioteleviziji nikad nije bilo gore i da većega kaosa dosad vidjeli nisu?

 

Novi glavni ravnatelj, da bi se mogao pohvaliti gore navedenim brojkama, osmislio je dobitni model. Pozatvarao je takozvana mala dopisništva i umjesto tonaca, snimatelja, montažera, novinara… odlučio prepustiti posao one man bandu iliti videonovinaru. Zlobnici bi mogli pomisliti da je riječ o čovjeku koji je ponosni vlasnik novinarskog nerva, koji je gramatički i novinarski pismen, pored toga je i briljantan kamerman iskusnog oka i fokusa, sjajan montažer i tko zna što još.

 

Ali praksa ih demantira. Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna.

 

U to se možemo uvjeriti svakodnevno. Ne treba kopati po arhivi, dovoljno je uključiti televizor u pola osam. Primjerice, priloga videonovinara u Dnevniku od utorka posramio bi se i kakav portal o izvanzemaljcima što otimaju neoustaše i za sobom ostavljaju chemtrailse, a kako neće bogata državna televizija. U prilogu o siromašnoj deveteročlanoj vinkovačkoj obitelji videonovinarka je izgubila tešku bitku s kamerom, pa joj lice sugovornika čas blješti, drugi tren je crveno ili pak pretamno.

Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane

 

Imao je HRT i videonovinarku u Bosanskoj Posavini koja se potrudila uzeti izjave od Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora, nekolicine BiH-političara, ali i stanovnika koji su pretrpjeli veliku štetu u nedavnim poplavama. Boja ovaj put nije bila toliki problem, ali jesu kadrovi. Pa su tako ovi posljednji nesretnici pričali o vlastitoj teškoj sudbini nevješto držeći HRT-ov mikrofon u rukama. Leku se ipak to nije usudila zamoliti.

 

Bili su to kadrovi kakvi se na toj preskupoj televiziji jednostavno ne smiju emitirati. I nisu videonovinari krivi, nego onaj koji je taj amaterski koncept osmislio.

 

Možda u tom novinarskom dijelu HRT posrće, ali poslovni rezultati valjda pokazuju da ovi što stoje daleko od kamera znaju što rade. No, je li to baš tako?

 

Odnedavno se Bingo show ili kako god se zvala ona čudnovata emisija koju izdašno plaća Hrvatska lutrija, prebacio na RTL. Prebacio je vjerojatno pogrešna riječ. Da bude jasnije, HRT je izgubio prijenos izvlačenja brojeva Binga.

 

Istina, nije riječ o nekom javnom sadržaju za kojim bismo trebali žaliti, ali komercijalna televizija ne otima javnoj nešto na čemu ne može zaraditi. A Hrvatska lutrija na tome nije štedjela. Koliko bi se novcem zarađenim od Binga, kad se već ne može od onih naših milijardu i dvjesto milijuna, moglo zadržati kvalitetnih snimatelja ili novinara diljem Hrvatske, znaju samo na Prisavlju. Ali broj vjerojatno nije zanemariv.

 

Još ponekog bi se moglo platiti i zaradom od emisije Dani hrvatskog turizma. Riječ je o manifestaciji koju je prije 18 godina pokrenuo upravo HRT. No kako piše Poslovni dnevnik, glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman još je lani odlučio da njegova kuća više neće biti organizator tog projekta. Tako će ove godine medijski događaj popratiti Nova TV, doduše ne izravnim prijenosom nego snimkom, ali i prilozima o nominiranim destinacijama. Neslužbeno se piše da će Nova TV od Hrvatske turističke zajednice za ovaj posao inkasirati 1,2 milijuna kuna. HRT-u se ipak više sviđa koncept videonovinara.

Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna

 

Ova sezona KHL-a, hokejaške lige u kojoj se osim zagrebačkog Medveščaka natječu klubovi iz Rusije, Latvije, Finske, Bjelorusije, Kazahstana i Slovačke, neće se moći gledati na HTV-ovu programu nego na komercijalnom RTL-u. Sportska natjecanja ovoj televiziji nisu strana. Štoviše, prije pet godina je HRT-u preotela prijenos Svjetskog rukometnog prvenstva koje se održavalo u Hrvatskoj, što je tadašnji ravnatelj HTV-a Robert Šveb platio foteljom. Ono što ovu priču razlikuje od one rukometne jest to da RTL ne misli na utakmicama Medveščaka gubiti novac, a HRT-ovci ne brinu za svoje fotelje.

 

Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane.

 

Usporedbu dosega moćne državne i neke nepoznate kablovske televizije ne treba ni raditi. Kao ni analizu sigurnosti radnog mjesta ovih novinara i urednika. Zbog svega toga njihov prelazak na ovaj kanal zapravo djeluje kao sumanuti bijeg od prisavskoga kaosa.

 

Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Dnevnik, država, ekran, emisija, Excel, firma, forum.tm, hotel, HRT, izbori, izvješće, Josip Leko, novinar, osvrt, politika, predsjednik, Sabor, Saša Vejnović, televizija, ured Hrvatska

Mali igrači velike igre

Autor: Zlatko Dizdarević / 14.09.2014. 1 Comment

Najveće prevare na svijetu zahtijevaju i najveću i najskuplju logistiku, koštaju mnogo i pokrivene su agresivnim PR-om koji čak ne mora da bude ni osobito sofisticiran. Narod guta sve što kaže dirigirani večernji TV dnevnik. Ostalo mimo toga je za pojedince koji su zanemariva manjina.

 

Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova.

 

Zašto bi bio ovaj rat, pitaju oni što ga prizivaju uz sve više histerije. Galama kojom se iznose prijetnje, naravno, ne doprinosi snazi argumenata, ali koga se to tiče. Optužba je da Putin želi obnovu carstva, zato želi da uništi Zapad i posebno osvoji Istok. Pri tome ima i medicinske sindrome, “maniju gonjenja” (Die Zeit), “živi u vlastitom svijetu” (Merkel) i “ima ambiciju kao Hitler” (H. Clinton). Ali, tu je i precizniji odgovor. Zapad je stameno jak i nepokolebljiv, pa će mu uzvratiti kako zaslužuje: “Rusija je jednom otela nezavisnost baltičkih država, ali se to nikada više neće desiti! Ko će pomoći Estoniji, Letoniji, Latviji ako ih napadnu? NATO i trupe SAD!” (Obama).

Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova

 

Prije nego što se pogleda šta kažu činjenice, mada danas činjenice ništa ne vrijede u slučaju prevara i tzv. novog međunarodnog poretka koji se i bez inauguracije zdušno primjenjuje na cijelom planetu, morat ćemo se složiti da sve što se kaže na gore spomenutu slutnju rata važi taman onoliko koliko je jedna ili druga strana među promatračima ove prevare spremna da sasluša argumente. Posebno one što dolaze s “druge strane”. Vlastita viđenja se svakako podrazumijevaju kao jedino validna. Zato neka svatko sluša sebe, a rezultati će mu se kazati sami.

 

Za promatrače hladne glave, u odnosima Zapad–Rusija nekoliko bitnih činjenica treba biti neupitno.

 

Doskorašnji trend pomirljivih odnosa između Zapada i Rusije trajao je punih (ili svega) 25 godina. Za to vrijeme, uz ostalo, odnosi su bili dovedeni dotle da su Rusi imali respektabilan partnerski status sa zapadnom vojnom alijansom, temeljem tzv. Osnovnog akta NATO-Rusija… Ruski i američki kosmonauti zajednički jezde svemirom, a Francuska se spremala da isporuči Rusiji zadnje čudo pomorske vojne tehnike (ovdje najvažnije), goleme morske nosače helikoptera. Isporuka je, uz golem pritisak Washingtona na Pariz, prije neki dan zaustavljena… U NATO-u se sve glasnije traži raskidanje “Osnovnog akta”, pa tako i neograničeno raspoređivanje specijalnih snaga Alijanse u zemlje koje graniče s Rusijom…

 

Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama.

 

Obećanje se protokom vremena i ubrzanim ulaskom nekada “istočnih” zemalja s oboda bivšeg SSSR-a u EU, pa u NATO, korak po korak pretvaralo u prevaru. Očigledna namjera da se taj proces radikalno privede kraju idejom o ulasku Ukrajine u EU, a zapravo s otvorenom namjerom da to bude početak ulaska NATO-a u ovu zemlju, bila je kap koja je u Moskvi prelila čašu. Kompletna strategija šireg regiona i sigurnosti Rusije promijenjena je.

Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama

 

Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija.

 

Ostalo je poznato, od tada do danas, i nepotrebno je interpretirati jer su viđenja tih događanja od početka mimo poznatih pa pometenih činjenica, već su rezultat do karikaturalnosti modificiranih “istina” koje o svemu kruže svijetom.

 

Mnoge zanimljivosti, opet u sferi činjenica, približavaju nas osnovnom pitanju koje je tema osvrta: hoćemo li u rat s Rusijom?

 

NATO je nastao kao vojna zaštita Zapada od Sovjetskog Saveza. Ukidanjem SSSR-a i snaga Varšavskog pakta, bilo je predviđeno i njegovo ukidanje. Nitko se toga, poslije raspada Sovjetskog Saveza, više nikad nije sjetio. Očigledno je bilo da će održavanje goleme vojne mašinerije s nizom pripadajućih civilnih priljepaka, a bez inicijalnog cilja i razloga, postati opterećenje zemljama koje su financijski hranile tu monstruoznu strukturu.

 

S druge strane, taj se vojni mastodont morao održavati i obnavljati oružjem i opremom. Treba li kazati, prije toga dopremanim iz tvornica u SAD-u. Započeta je tako potraga za razlogom preživljavanja i rasta. “Na sreću”, prvo je došla Bosna, i to nakon tri godine krvarenja, onda kada je bilo najpogodnije NATO-u, a ne Bosni, još 1992. Potom je došla Srbija, kao meta “povodom Kosova”. Kasniji sporadični vojno-kazneni izleti po svijetu nisu cijeloj mašineriji bili dovoljni. Ukrajina je došla kao bogom dana. Pojam “došla” veoma je dubiozan. Svako objašnjenje opet će se čitati na najmanje dva potpuno različita, nepomirljiva načina.

 

Međutim, kao neuobičajeno relevantan izvor za razumijevanje ove priče pojavljuje se, na početku istorijskih događanja u Kijevu, za svjetsku javnost neočekivan uvodnik u New York Timesu. Napisao ga je Henry Kissinger. Tri su teze kapitalne i pojednostavljeno rečeno njima se poručuje: prvo, Ukrajina se ne smije gurati u opredjeljivanje za jednu ili drugu stranu. Mora se naći diplomatska formula da država ostane neutralna. Drugo, NATO se ne smije instalirati u Ukrajinu. Treće, Putin se ne smije dovoditi u bezizlaznu poziciju da mora reagirati vojno.

Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija

 

Možda prvi put u svojoj karijeri koja je sudbinski obilježila vanjsku politiku Amerike i njenu ekspanziju preko leđa drugih, Kissinger nije poslušan. Urađeno je i radi se sve protiv onoga što je precizno definirao kao uvjet u interesu Zapada i SAD-a, prije svega. Malo kasnije, uočljiva su bila još neka zanimljiva njegova zapažanja povodom ove teme. Dosta znakovito bilo je da demonizacija Putina na Zapadu nije dokaz politike, nego odsustva politike Zapada prema njemu i Rusiji…

 

Ono što je izvjesno u moru činjenica i zbivanja u cijeloj priči – od dnevno zaoštravajućih izjava, stalno iznova novih sankcija od kojih je većina nosila u sebi i efekt bumeranga, do američke igre s uvlačenjem Evrope u ovaj sukob, na način koji unutar EU-a sve otvorenije uzgaja klicu neslaganja – jest da istina o nizu pogrešnih procjena na kojima se zasniva ovaj globalni pokret prema Putinu razgolićuje novu realnost:

 

Obama je na neodoljivo “marketinški način” u Tallinnu, uoči samita NATO-a, širom otvorio vrata novom Hladnom ratu. Retorika je zaoštrena do granice na kojoj bi naivni pomislili da se učinio dramatičan iskorak prema velikom ratu. Trezvenima je, u isto vrijeme i istim povodom, postalo jasno da se radi o onom businessu u kojem Washington treba da pokupi plodove proizvedenog straha na “Baltiku” ali i kod svih drugih: ako nismo NATO, progutat će nas Rusija!

 

I opet “tehnički podaci” koji se nikoga ne tiču u velikoj proizvodnji lažnog rata, o dva golema interesa na Zapadu. Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju.

Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju

 

A ostali? Ostali će dobiti naredbu možda malo mekše priopćenu, ali s istim bespogovornim učinkom, da moraju već od iduće godine, ma koliki bili i s kakvim vlastitim problemima, podići postotak izdvajanja u državnom proračunu za vojsku do dva posto, jer toliko, za sada, treba platiti korporaciji koja će ih tim oružjem, “za njihovo dobro” opskrbiti. A i važnom u udjelu NATO-ovih operacija, recimo protiv Rusa kad napadnu Latviju!

 

A što ako sve “pogrešne procjene”, Putinova “bolesna megalomanija”, nabrijani ekstremisti, patrioti i nacionalisti, fašisti, plaćenici i ostali što srljaju u rat doista prijeđu tamo neku granicu, pa krenu da “opet otmu nezavisnost baltičkih država”. Ili bilo koga drugoga, jer Car je poludio. A Obama dao svoju riječ da to može samo preko njega i NATO-a živog? Što ako rata bude?

 

Neće ga biti.

 

Pored ostalog, opet iz činjenice koja je “tehničke prirode”. Točna je, rečena je, a nitko je nije htio slušati u militarističkoj euforiji koja je potresala NATO-samit u Walesu: oni koji se profesionalno bave tehnikom ratovanja, a ne politikom unutar NATO-a, precizno su ustvrdili proteklih sedmica da Alijansa neće imati načina i snage da odgovori na hipotetički napad Rusije na baltičke zemlje – konvencionalnim oružjem. Pa kako onda može, kad “im” je već obećano s onako moćnog mjesta da će ih obraniti. Nuklearnim?

 

Hajdemo pobrojati evropske, pa i unaokolo ostale svjetske države koje bi bile spremne da prihvate nuklearni rat protiv Rusije, ili Rusije protiv ne znam koga, iz razloga koji doista za njih nije “svjetski” onoliko koliko to opravdava svjetska globalna nuklearna kataklizma.

 

Da se ne ulazi u nijanse u vezi s temama iz katastrofičnih filmova kao što su tko ostaje poslije tog rata, čemu pobjednik i tko je poražen, što je tu NATO nakon svega, gdje su oni koje je trebalo “braniti”, čiji je Krim, a tko će Evropi doturiti plin preko Ukrajine. Koje Ukrajine…

Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu

 

Frontalnog konvencionalnog rata s Rusijom neće biti, jer on evropskim zemljama što graniče s Rusijom, do kojih taj rat mora da dođe, ne treba. Ni zbog sebe, a kamo li radi Ukrajine ili Estonije, Letonije ili Latvije. Onaj hipotetički širi i brutalniji rat s gljivama iznad glava, koji je nemoguć bez Amerike kao sudionika, ne bi mogao biti za Washington proxy-rat, na tuđem terenu s logističkom podrškom “umjerenim revolucionarima”.

 

Šta je onda ostalo? Ostalo je dalje napuhavanje tenzija kroz marketinšku pobjedu Hladnog rata, radi nabijanja cijena na tržnici straha i oružja. Jednoga dana, kada i ova prevara bude otkrivena, bez obzira na neviđeno skupu logistiku i PR za koji su dovoljni dirigirani TV dnevnici i narodi koji to gutaju, ostaje na sonu, nadamo se, logika zajedničkih interesa u okvirima dogovorenih interesnih modaliteta za koje je neophodan mir. Što zajednički interesi budu veći, i dobici od mira kao posla bit će veći.

 

Da ne bi sve izgledalo toliko jednostavno i prosto, optimistički u momentima kada se marketinške ambicije NATO-a i “centralne korporacije” plaćaju evo već hiljadama života u Ukrajini, mora se uočiti i jedno veoma riskantno mjesto u cijeloj priči. Hladni rat koji je počeo veoma je, veoma opasna i složena igra. O tome kako će se odigrati ovisi hoće li se ugrijati do usijanja i eksplozije ili će se ohladiti do nestajanja. To je do igrača koji ga igraju, njihove mudrosti, znanja, osjećaja za mjeru, refleksa, jednom riječju, do njihova ukupnog ljudskog i posebno političkog kalibra.

 

Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: Amerika, autograf.hr, Baker, Berlinski zid, Clinton, Dnevnik, Gorbačov, hladni rat, igrač, korporacija, Merkel, NATO, orbi, populis, pr, Putin, Rusija, tajnik, TV, Washington, Zlatko Dizdarević

Gideon Levy, najomraženiji ili najhrabriji čovjek u Izraelu

Autor: Redakcija BBC Svijet / 23.08.2014. Leave a Comment

BBC Svijet

 

Gideon Levy Foto NenaNews

Foto: Nena News

Gideon Levy je rođen u Tel Avivu nakon što  je njegov otac došao u Izrael bježeći pred nacizmom u Europi. Levy jedan je od rijetkih Izraelaca koji javno preispituje vojne akcije u pojasu Gaze u okviru operacije ”Zaštitni pojas” koja je počela 8. srpnja i do sada prouzrokovala gotovo 2000 mrtvih.

 

Levy je novinar u dnevniku Haaretz, najstarijem i najliberalnijem u Izraelu, te već godinama izvještava o palestinsko-izraelskim sukobima. U svojoj tjednoj kolumni trudi se prikazati život i životne okolnosti Palestinaca.

 

Običavao je ići u Gazu i odatle izvještavati. Međutim, otkad se 2006. Izrael povukao s tog područja, izraelski novinari to područje više ne mogu posjećivati.

Većina Izraelaca podupire operaciju ”Zaštitni pojas”. Zašto mislite da je tako? – Prvenstveno poradi toga što se u svakom ratu u Izraelu ljudi homogeniziraju, barem na početku. Nadalje, zato što je Hamas, da se tako izrazim, dobar neprijatelj. Mrze ga u Izraelu i drugdje. K tome, ozračje u zemlji postalo je posljednjih godina nacionalističko s vrlo, vrlo desnom vladom. I medijima koji je podržavaju. Svi mediji, izuzevši moje novine, podupiru tu operaciju. Čini se da izraelski mediji govore jednoglasno, ne rade svoj posao. Gotovo da i ne izvještavaju o palestinskim žrtvama, plaču Palestinaca, o palestinskoj agoniji

 

Levy glasom i perom prikazuje drugo lice lepeze izraelskih razmišljanja.

 

Engleske novine The Independent upitale su se 2010. godine je li Levy najomraženiji ili najhrabriji čovjek u Izraelu. Odgovor bi se danas mogao naći u činjenici da šezdesetogodišnji novinar svojim Tel Avivom prolazi u pratnji tjelohranitelja. Izrael se za njega, u koji je njegov otac došao bježeći pred nacizmom u Europi u potrazi za sigurnošću, pretvorio u opasnost.

 

BBC Svijet razgovarao je s njime o sukobima i njegovom novinarskom iskustvu u društvu koje postaje sve homogenije.

 

Je li ovaj sukob gori od prijašnjih operacija Izraela protiv Hamasa (2008. – 2009. i 2012.)?

Da, u svakom smislu. Ozračja u samom Izraelu, uništavanja i mrtvih. Gore je.

 

Većina Izraelaca podupire operaciju ”Zaštitni pojas”. Zašto mislite da je tako?

Prvenstveno poradi toga što se u svakom ratu u Izraelu ljudi homogeniziraju, barem na početku. Nadalje, zato što je Hamas, da se tako izrazim, dobar neprijatelj. Mrze ga u Izraelu i drugdje. K tome, ozračje u zemlji postalo je posljednjih godina nacionalističko s vrlo, vrlo desnom vladom. I medijima koji je podržavaju. Svi mediji, izuzevši moje novine, podupiru tu operaciju. Čini se da izraelski mediji govore jednoglasno, ne rade svoj posao. Gotovo da i ne izvještavaju o palestinskim žrtvama, plaču Palestinaca, o palestinskoj agoniji.

 

Jesu li vam poznati slučajevi u kojima su vaše kolege bile podvrgnute cenzuri ili autocenzuri?

Ne, nije mi poznat niti jedan slučaj. Imam osjećaj da većina svojevoljno podupire službeni stav.

 

Za one koji misle poput vas to mora biti vrlo frustrirajuće.

Frustirajuće, najblaže rečeno, budući da se u velikom broju slučajeva radi o nečemu što plaši. Sada je nivo tolerancije na nuli i to je vrlo odbojno.

 

Koliko vam je u tom kontekstu bilo moguće raditi i reći ono što želite?

Postoje dva nivoa. U mojim novinama imam potpunu slobodu i podršku. I izražavam svoje stavove potpuno slobodno. Međutim, vrlo mi je neugodno sučeljavanje s javnim mišljenjem Izraelaca. Hodam ulicama Tel Aviva s tjelohraniteljem. Primam poruke pune mržnje, izložen sam verbalnim napadima. Teško je.

Vaša je židovska obitelj otišla u Izrael u potrazi za sigurnošću. Imajući to u vidu, kako se osjećate kada proživljavate trenutke poput onog u Ascalonu? – Uvijek sam na svojim predavanjima običavao reći da je Izrael demokracija za njegove židovske građane (ali ne i arapske). Sada počinjem misliti da je to demokracija za one njegove židovske građane koji razmišljaju istoznačno i nije tolerantna prema drugačijim prosudbama. Ovo su napeti trenuci i vjerujem da će se, kad završi rat, situacija ponešto smiriti, ali će ožiljci ostati

 

Što vam kažu?

Mislim da naš telefonski razgovor to ne bi izdržao; vrlo su neugodni, možete zamisliti. Rekli su mi da sam ”izdajica”, ”smeće”, ”idi u Gazu” i puno gore stvari.

 

Prijete li vam?

Ne, nisam imao izravnih smrtnih prijetnji. Ne mogu reći da je netko napisao nešto određeno. No, već je bilo slučajeva da je desnica u dva posljednja tjedna u Tel Avivu premlatila prosvjednike. Palestinci su također premlaćivani po ulicama, svakih nekoliko dana. I često me upozoravaju da budem oprezan.

 

Kada ste se odlučili za tjelohranitelja?

Nakon članka o izraelskih pilotima (objavljenog u Haaertzu 15. srpnja u kojem dajem kritičan prikaz pilota izraelskih zračnih snaga koji bombardiraju Gazu). A odlučujući je bio, vjerujem, intervju sa mnom, uživo, u gradu Ascalonu, za Drugi program, glavni program izraelske televizije, koji je grupa nasilnika prekinula. Tada sam shvatio da živimo u opasnom okruženju.

 

Gideon Levy Foto BBC

Foto: BBC

Vaša je židovska obitelj otišla u Izrael u potrazi za sigurnošću. Imajući to u vidu, kako se osjećate kad proživljavate trenutke poput onog u Ascalonu?

Uvijek sam na svojim predavanjima običavao reći da je Izrael demokracija za njegove židovske građane (ali ne i arapske). Sada počinjem misliti da je to demokracija za one njegove židovske građane koji razmišljaju istoznačno i nije tolerantna prema drugačijim prosudbama. Ovo su napeti trenuci i vjerujem da će se, kad završi rat, situacija ponešto smiriti, ali će ožiljci ostati.

 

Neki kažu da izraelsko ponašanje dovodi u opasnost sigurnost Izraelaca u drugim dijelovima svijeta; vjerujete li da za njih Izrael snosi odgovornost?

Vjerujem da je jedan od razlog postojanja ove države zaštita izraelskog naroda. A sada vidimo da Izrael ugrožava Židove u svijetu. I ne vjerujem da je Izrael posebno privlačan Židovima. Famozna ”nacija-sklonište” pretvara se na različite načine u, za Židove, najopasnije mjesto na svijetu.

 

Odakle dolaze najekstremniji stavovi o Palestincima, o Gazi?

Godinama vlada i mediji potiču i šire strah i mržnju. I ovo je posljedica: sistematska i potpuna dehumanizacija Palestinaca.

Nitko ne dobiva, Izrael gubi. Ali to ne vide. Vlada sigurno na neki način dobiva jer ujedinjuje ljude oko sebe. Međutim mislim da se sada ne smije pitati tko dobiva, budući da se usred rata, u svakom slučaju, ljudi priklanjaju vladi. Hoće li biti dobitnika ili gubitnika, vidjet ćemo kad ovo završi. I nisam siguran da će vlada biti dobitnik

 

Tko dobiva na tome?

Nitko ne dobiva, Izrael gubi. Ali to ne vide. Vlada sigurno na neki način dobiva jer ujedinjuje ljude oko sebe. Međutim, mislim da se sada ne smije pitati tko dobiva, budući da se usred rata, u svakom slučaju, ljudi priklanjaju vladi. Hoće li biti dobitnika ili gubitnika, vidjet ćemo kad ovo završi. I nisam siguran da će vlada biti dobitnik.

 

Vjerujete li da Hamas dobiva ovim sukobom?

Bez sumnje. Hamas je bio izoliran, bez sredstava, s vrlo malo podrške među Palestincima. Sada ga se smatra stvarnim otporom. Svijet s Hamasom razgovara posredno ili neposredno. Na međunarodnom i lokalnom nivou on je ojačao.

 

Kako vidite mogućnost rješenja sukoba?

Ne vidim ju.

 

Što će se potom dogoditi u Gazi?

Vjerujem da će biti još puno prolivene krvi prije nego što se svijet probudi i prekine to. Svijet još nije blizu tome.

 

Jeste li mislili otići iz Izraela?

Ne. Nikako. Ovo je moja zemlja, rodio sam se ovdje, sinovi su mi rođeni ovdje i nemam namjeru otići. Nastavljam svoj posao.

 

Napomena uredništva: Ovaj je intervju vođen prije nego što se ostvarilo privremeno primirje u Pojasu Gaze. Objavljen je u utorak, 12. kolovoza 2014., na portalu BBC-ja.

 

Sa španjolskog za Autograf.hr preveo Igor Meden

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Ascalon, autograf.hr, BBC Svijet, Dnevnik, Engleska, Europa, Gideon Levy, Haaretz, Hamas, intervju, Izrael, nacionalizam, neprijatelj, posao, rat, redakcija, Tel Aviv, The Independent, urednik, Vlada

Moramo živjeti drugačije

Autor: Manca Košir / 29.04.2014. Leave a Comment

Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić

 

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“.

 

Tako dokumentarni film Abeceda1) najavljuje njegova ekipa sa slavnm austrijskim režiserom Erwinom Wagenhoferom2) na čelu. Film je bio uspješan u Austriji i Njemačkoj, a u Ljubljani, mjesec dana nakon premijere, još uvijek puni kino dvoranu. Sve to zbog poznate kritike neoliberalnog kapitalističkog sustava i globalizacije, na što je udario već dva puta: 2005. godine filmom ‘‘Mi hranimo svijet“, te tri godine kasnije dokumentarcem ‘‘Novac, vladar svijeta“.

 

U prvom nas je osupnuo gadostima prehrambene industrije, a u drugom je prikazao novčane tokove i nepravednu raspodjelu bogatstva. ‘‘Abecedom“ ukazuje na školstvo kojim se obrazuju kadrovi za upravo takav svijet. Koje ih obučava za robove rada i porobljene potrošače. Ima li takav život smisla pitaju nas sva tri dokumentarca, a Wagenhofer kaže: ‘‘Moramo živjeti na drugi način“.

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“

 

”Abecedi” su mediji poklonili veliku pozornost, mnoge su intelektualce pitali za mišljenje u filmu i o našem školstvu, a Dnevnikov je Objektiv (12. travnja 2014.) objavio izvrstan intervju s Wagenhoferom. Nakon premijere osobno sam, pred punom dvoranom, vodila razgovor i osjetila iznimno zanimanje publike za u filmu realistički prikazane probleme. Vrijeme je zrelo za promjenu načina razmišljanja, ali i načina življenja, u protivnom će cio svijet otići dođavola, zajedno s našom djecom.

 

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3) , oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi.4)“

 

Takvi su visokoobrazovani, prema školskim standardima uspješni i u neoliberalnom sustavu učinkoviti ‘‘zombiji“ stvorili ropske okolnosti u kojima živi većina zapadnjačkog stanovništva. Koje, pak, našu djecu obrazuje da budu to isto. A isto se istim nikada ne može promijeniti. Za promjene i drukčiji svijet potrebni su mladi, ne oni s nadasve visokom kognitivnom inteligencijom, već osjećajno i socijalno inteligentne suosjećajne osobe. Koje se usuđuju razmišljati na neprilagođen način. Drukčiji od onog jednodimenzionalnog razmišljanja.

 

Na filmskom je platnu zabilježena tvrdnja sir Kena Robinsona,5) a njegovo predavanje na TED-u preko interneta je pogledalo više od deset milijuna gledatelja, da se 98% djece rađa kao vrlo nadareno, a nakon školovanja nadarenih ostane tek 2%. ‘‘Četverogodišnja djeca postavljaju po četiri stotine pitanja dnevno, nakon toga krenu u školu i radoznalost ih mine. U dobi od deset godina više ne postavljaju nikakva pitanja jer ih stvari više ne zanimaju.“ Kamo nestaje mašta, na koji to način većina škola uspije zatrti djetetove talente i stvaralaštvo?

 

U intervjuu danom Vesni Vaupotič, novinarki Dnevnika, Wagenhofer je rekao: ‘‘Ljudi moraju funkcionirati i to je jedino što je važno, ali ljudima koji samo funkcioniraju jednostavno nedostaje stvaralaštvo.“ I podsjeća nas na način kako su, na ovim prostorima, nastale škole. Prve obavezne javne škole uvela je 1774. godine Marija Terezija.

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3)  oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi

 

Kako su pruski vojnici uvijek namlatili austrougarsku vojsku, Mariji su Tereziji objasnili da se to dešava zato što Prusi imaju škole za obuku vojnika i časnika. Vojarne. I dan danas mnoge građevine u Austriji, ali i kod nas, nalikuju vojarnama. ‘‘Nakon toga su, u vrijeme industrijske revolucije, trebali industrijski školovane ljude, takve koji su znali posluživati strojeve, a od onda se nije mnogo toga promijenilo“, tvrdi Wagenhofer.

 

‘‘Austrija ima za sobom šezdeset godina gospodarskog rasta i, usprkos tome, više dugova i veći broj nezaposlenih nego poslije 2. svjetskog rata. To vodi u katastrofu“, uvjeren je režiser. Zbog toga smatra kako bismo se morali oprostiti od života koji je u cijelosti podređen samo gospodarskoj koristi.

 

Naime, s konkurentnošću se nećemo moći suprotstaviti klimatskim promjenama, a ni novac se ne može jesti… Je li nam stvarna svrha postati tako ‘‘uspješnima“ kao što su to Kinezi, pita Wagenhofer i dodaje: ‘‘Među mladima u Kini najčešći je uzrok smrti samoubojstvo. Desetine mladih, u cvijetu života, jednostavno podliježu neizdrživom pritisku. Ima li to smisla?“

 

Ima li smisla to što djeca u školu odlaze u sedam sati, a kući se vraćaju poslije 21 sat, a na kraju tjedna još imaju i instrukcije? I zavide roditeljima na tome što mogu na miru gledati televiziju, dok ona moraju samo učiti do potpune iscrpljenosti? Tako izgleda školovanje najnadarenije djece u Kini.

 

Ne, mučenje i dresura djece u potpunoj su suprotnosti sa željama većine roditelja: da im djeca budu sretna! U ‘‘Abecedi“ je prikazano nekoliko primjera drukčijih načina učenja kakvih je svakog dana sve više. Na primjer, sve troje mojih unuka polazi Waldorfsku školu, u kojoj prepoznaju talente svakog pojedinog učenika, te ih potiču da se razvijaju u ono za što su najnadarenija. Njeguju njihove duše i razgibavaju im tijela, a posebno naglašavaju maštu i stvaralaštvo, te ih uče kako biti dobrim ljudima, sposobnima za zajedništvo u svakodnevnom životu.

 

Ista je novinarka, Vesna Vaupotič, u Objektivu (26. travnja) predstavila njemačkog posebnog pedagoga Niklasa Gidiona, učitelja i neformalnog ravnatelja slobodne demokratske škole Kapriole, u Freiburgu. Posjetio je Ljubljanu kako bi predstavio koncept škole u kojoj se djeca slobodno igraju, a uče dobrovoljno i to tada kada ih to zanima. U Europi je sada više od trideset demokratskih škola, a neke već imaju nekoliko desetljeća dugu tradiciju. Najstarija, Sumerhill School, u V. Britaniji, bila je osnovana još 1921. godine, a mnogo je takvih škola osnovano sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“  Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

 

Kao što rekoh, u školi Kaprioli djeca – ne upotrebljavaju riječ učenik – uče samo onda kada to sama žele i samo ono što ih stvarno i zanima. Odrasli im vjeruju da rado uče samo ako ih pustimo na miru, jer su na učenje spremna od rođenja. Nema potrebe za prisilom jer ih pokreće vlastita radoznalost i želja za znanjem.

 

Škola je otvorena od 8 do 16 sati, a prisutnost je obavezna između 8.30 i 13 sati. Najviše školsko tijelo, koje je i donijelo odluku o takvom radnom vremenu, je školska skupština. Sastaje se jednom tjedno, a vode je sama djeca. Na skupštini mogu glasati svi prisutni, svaki od 150 učenika i 24 učiteljice i učitelja i svatko ima jedan glas. U školi nema razreda kao ni satnice. Radionice i predavanja nastaju na poticaj djece i omladine, koji svoje želje napišu na listiće papira, a odabrani su oni koji dobiju najviše glasova.

 

Gideon je svake godine iznenađen činjenicom da djeca žele učiti klasične predmete: materinski jezik, matematiku i engleski jezik. Naime, takav je kulturni obrazac u kojem živimo te zbog toga smatramo kako su za naš život najvažniji upravo ti predmeti.

 

Usprkos tome škola ima niz radionica u kojima se izgrađuju sljedeća znanja: drvodjeljska radionica – koja bi, nakon strašne prirodne šumske katastrofe –  u Sloveniji sada bila najpotrebnija, radionica pisanja – pisarnica, razne umjetničke radionice, kazališna gluma, zatim povezani prirodoslovni predmeti s laboratorijskim pokusima, vrtlarska radionica (hura!), kuhanje i pečenje, sportske igre, čitanje mlađima i tako dalje.

 

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“ Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

Kada shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni, tada će se svijet početi mijenjati. Kada broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

Dok sam, za potrebe ove kolumne, lutala internetom, pogledala sam i dokumentarni film ‘‘Children Full of Life“ (Djeca puna života), o učitelju Toshiro Kanamoriju, koji podučava 4 razreda osnovne škole u školi blizu Tokija. Uglavnom ih podučava u tome kako živjeti, kako otkriti svoje najdublje osjećaje, kako prijateljevati i sudjelovati, kako timski zajedno raditi za zajednicu. Kada ulazi u razred, Kanamori pozdravlja učenike pitanjem zbog čega su u školi, a djeca skaču, dižu ruke i uzvikuju: ‘‘Da budemo sretna!“

 

Kad shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni tada će se svijet početi mijenjati. Kad broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

________________

 

1) ‘‘Abeceda“, dokumentarni film prikazan i u Zagrebu na ovogodišnjem Doxu.

 

2) Edwin Wagenhofer, rođen 27. svibnja u Amstettenu, Donja Austrija, austrijski režiser mnogobrojnih dokumentarnih filmova. Diplomirao na Bečkom institutu za tehnologiju. Godinama je radio kao pomoćni snimatelj da bi, od 1987. godine krenuo u samostalne projekte.

 

3) Alojz Ihan, rođen 23. lipnja 1961. godine u Ljubljani, 1987. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, a doktorirao 1993. godine. Specijalist kliničke mikrobiologije. Uz pisanje strukovne medicinske literature izdano mu je šest knjiga poezije, tri romana i dvije knjige eseja. Za svoj literarni rad primio je brojne nagrade, a 1996. i Prešernovu nagradu.

 

4) Zombi, haićanski ruralni termin koji označava ljudsko nemrtvo truplo u pokretno stanje vraćeno vuduu magijom. Općenito označava ljudsko biće bez vlastite svijesti i pod tuđom mentalnom kontrolom.

 

5) Sir Ken Robinson, rođen 4. ožujka 1950. godine u Liverpoolu, engleski pisac, doktorirao 1981. godine na sveučilištu u Londonu, profesor emeritus na sveučilištu u Warwicku, dobitnik brojnih nagrada i počasnih akademskih titula, zagovornik slobodnog školskog obrazovanja.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Abeceda, Alojz Ihan, autograf.hr, dijete, Dnevnik, Doks, Dubravko Poletti Kopešić, Erwin Wagenhofer, film, Gideon, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Objektiv, obrazovanje, profesor, škola, život

Posmrtna autobiografija

Autor: autograf.hr / 28.04.2014. Leave a Comment

posmrtna_autobiografijaWitold Gombrowicz (Małoszyce 1904. – Vence 1969.), podrijetlom plemić, jedan je od najvećih poljskih pisaca dvadesetog stoljeća. Njegove priče, romani, drame, eseji i dnevnički zapisi idu u red ponajboljih književnih ostvarenja dvadesetog stoljeća. Godine 1939. otputovao je na odmor u Argentinu, a u Europi je za to vrijeme izbio Drugi svjetski rat te je Gombrowicz ostao u egzilu. Šezdesetih se godina vratio u Europu, ali nikada nije posjetio komunističku Poljsku. Umro je 1969. u Francuskoj.

 

Posmrtna autobiografija izvrstan je rezime nadasve zanimljivog života Witolda Gombrowicza, jednog od najvažnijih poljskih pisaca 20. stoljeća. Premda ovu knjigu nije sastavio sam Gombrowicz, svi tekstovi potječu iz njegova pera.

 

Knjiga je ustvari antologija autobiografskih odlomaka iz više Gombrowiczevih djela te čini svojevrsnu duhovnu autobiografiju komponiranu kao tekst koji kronološki iznosi sve najvažnije činjenice o Gombrowiczu, promišljanja o radu i stvaralaštvu te njegove stavove, prosudbe i autorefleksije.

 

“Posmrtna autobiografija” dokument je života i vremena, zanimljiva svim poklonicima Gombrowicza, kao i onima koji će upravo zahvaljujući njoj tek postati njegovi čitatelji.

 

Naslov: Posmrtna autobiografija

Autor: Witold Gombrowicz

Prijevod: Mladen Martić

Publicistika

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 368

Uvez: tvrdi s ovitkom

ISBN 9789532665383

Izdavač: Fraktura

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Argentina, autograf.hr, Dnevnik, esej, Fraktura, Francuska, knjiga, književnost, Mladen Martić, Moderna vremena, pisac, plemić, Posmrtna autobiografija, publicistika, roman, Witold Gombrowicz

Don Damir Stojić kao trol

Autor: Branimir Pofuk / 15.04.2014. Leave a Comment

Sa svih strana napadaju nas trolovi. Mala i velika ružna čudovišta belje nam se s ekrana, zaskaču nas iza svakog drugog klika na internetu, od njih smrde novine. Njihov je glavni cilj privući našu pažnju i navući nas da reagiramo na besmislice kojima se glasaju. Ti likovi, nazvani prema mitološkim patuljastim i divovskim rugobama, oko sebe šire smrad. Pred većinom je dovoljno samo okrenuti glavu i začepiti nos, ali od nekih nam prijeti opasnost ozbiljnog trovanja i upale mozga.

 

Svima koji su ikada podlegli napasti da se upuste u raspravljanje na internetskim forumima poznati su takvi likovi koji zatiru svaku suvislu raspravu i svaki su razgovor u stanju pretvoriti u besmisleno režanje i izmjenjivanje uvreda. Zato su ih upravo na internetu i nazvali trolovima, a to što oni čine dobilo je svoj glagol trolati. Na pozornicu obično izlaze upravo s nekom uvredom, najčešće zdravom razumu.

Velečasni Stojić nije glavni lik u ovoj priči. Ostavimo ga na trenutak po strani, povjerujmo njegovim kasnije izrečenim demantijima i pretpostavimo da rečena nebuloza nije izašla iz njegovih usta te da on, kao školovan i odgovoran čovjek i katolički svećenik kojem je Crkva povjerila kršćanski odgoj mladih ljudi, ne bi nikada izrekao nešto toliko glupo i za mnoge ljude, a osobito žene, po mnogim osnovama krajnje uvredljivo

 

Nekada je bilo dovoljno kloniti se njihovih internetskih obitavališta, ali su trolovi i trolanje u međuvremenu osvojili čitav javni i medijski prostor. Trolanje je postalo legitimna metoda političkog djelovanja. Njime se više ne bave samo budale koje nešto doviknu iz mase nego i njihovi šefovi za govornicama.

 

Trolanje je postalo i omiljena metoda medijskih “magova” i menadžera. Takve ne brine što će dugoročno rastjerati sve one čitatelje koji se listajući novine i otvarajući portale ne žele izlagati mentalnom zlostavljanju i opasnosti od nagnječenja mozga. Oni su zadovoljni kratkoročnim porastom broja znatiželjnih klikova na bizarne, glupe, gadljive, a često i izmišljene “vijesti” sa svih kontinenata.

 

Ima mnogo vrsta trolova i trolanja. No, u prošlom se tjednu u hrvatskom medijskom prostoru dogodio jedan ogledni primjer kojim se vrijedi pozabaviti zbog metode i rezultata. Riječ je o “slučaju” velečasnog Damira Stojića, katoličkog svećenika u javnosti poznatog po svojem dušebrižničkom radu među studentima. On je prije nekoliko dana završio na naslovnim stranicama gotovo svih novina i internetskih portala zbog svoje navodne izjave da je “medicinski nevjerojatno” da djevojka zatrudni u slučaju silovanja.

 

Ovo je klasičan primjer trolanja. Ubaciti ovakvu idiotariju uvredljivu za svaki zdrav razum u raspravu o tako ozbiljnoj stvari kao što je pobačaj jednako je utrčavanju slona u staklanu. Ali, velečasni Stojić nije glavni lik u ovoj priči. Ostavimo ga na trenutak po strani, povjerujmo njegovim kasnije izrečenim demantijima i pretpostavimo da rečena nebuloza nije izašla iz njegovih usta te da on, kao školovan i odgovoran čovjek i katolički svećenik kojem je Crkva povjerila kršćanski odgoj mladih ljudi, ne bi nikada izrekao nešto toliko glupo i za mnoge ljude, a osobito žene, po mnogim osnovama krajnje uvredljivo.

Zašto bi, dakle, Željka Markić i njena udruga ovakvim podmetanjem pokušale javno diskreditirati svećenika koji je toliko blizak njihovim mislima, djelima i svjetonazoru i koji im je dao svesrdnu podršku u uspješnoj realizaciji referenduma o braku? Osim toga, dotični članak ne sadrži ni najmanju naznaku bilo kakvog komentara, a kamoli ograđivanja od svećenikovih riječi

 

Obratimo pažnju na izvor te informacije s kojeg su je pokupili svi ostali mediji. To je internetski portal narod.hr. Većina tekstova koji se na tom portalu objavljuju nisu potpisani imenom i prezimenom, pa čak ni inicijalima novinara, nego najčešće samo ovako: “Izvor: narod.hr”. Upravo tako potpisan je i članak koji još uvijek stoji na tom portalu iz kojeg su svi uglavnom doslovno prepisali navode velečasnog Stojića onako kako ga je taj portal citirao i kako ću i ja u sljedećem ulomku doslovno prepisati:

 

“Želim razbiti jedan urbani mit glede silovane žene. Kad god raspravljamo o pobačaju, uvijek je korištena jedna metoda koja uključuje pronalazak najmarginalnijeg slučaja, pucanje na emociju i primjenu na opći moral. Ona je pogubna u razlučivanju je li nešto dobro ili zlo. Najmarginalniji slučaj jesu djevojke koje su silovane, ali sva se psihoza društva koncentrirala na njih”, rekao je studentski kapelan Damir Stojić tijekom rasprave o pravu na život u studentskom domu “Stjepan Radić” u Zagrebu.

 

Stojić je dodao da je “medicinski nevjerojatno da djevojka zatrudni u tom slučaju. Tko ne vjeruje, kaže priroda, a ja kažem da je Bog predvidio predigru. Ne toliko zbog nas muškaraca, nego da bi djevojka mogla biti spremna. Njezino je tijelo velik dar i Bog je ponudio predigru kako bi se njezino tijelo pripremilo. I što se događa, koga ne zanima predigra? Životinje i silovatelje. Zato su takvi slučajevi od kojih je i previše, toliko marginalni.”

 

Kod ovako preciznih citata označenim navodnicima podrazumijeva se da je tekst napisao novinar koji je na licu mjesta riječ po riječ zapisao ili snimio, pa kasnije doslovno prenio riječi citirane osobe. Svatko sklon ovom svećeniku i Crkvi općenito, a s dovoljno soli u glavi, morao je, pročitavši riječi koje bi bile skandalozne i iz usta najzadrtijeg afganistanskog talibana, pomisliti da to netko zlonamjeran velečasnom Stojiću podvaljuje nešto što odgovornom, školovanom čovjeku i svećeniku ne može pasti ni na pamet, a kamoli ispasti s jezika.

Zašto velečasni Stojić ni jednom riječju nije ukazao na zlonamjernost ili na neprofesionalnost portala narod.hr? Zašto velečasni Stojić nakon toga s narodom.hr razgovara i u tom razgovoru, za razliku od onog u Dnevniku HTV-a, ne povlači svoje riječi? I zašto narod.hr prenosi podršku studenata velečasnom Stojiću i njihove osude “medijske hajke” na njega, a i dalje na svojim stranicama drži rečenice koje su pokrenule ne hajku, nego opravdano zgražanje?

 

Čak i ja, koji prema velečasnom Stojiću s obzirom na mnoge njegove ranije istupe gajim oprez i smatram ga, najblaže rečeno, sklonim katoličkom fundamentalizmu, pomislio bih odmah da nije moguće da je on izrekao nešto takvo: da djevojka ne može ostati trudna kada ju muškarac siluje.

 

Međutim, njegove je riječi, kako sam to maloprije prepisao, objavio portal narod.hr kojem je izdavač, lijepo piše u impressumu, udruga U ime obitelji. I sada dok pišem ovu kolumnu na naslovnici tog portala stoji najistaknutije lice te udruge: slika i tekst dr. Željke Markić.

 

Zašto bi, dakle, Željka Markić i njena udruga ovakvim podmetanjem pokušale javno diskreditirati svećenika koji je toliko blizak njihovim mislima, djelima i svjetonazoru i koji im je dao svesrdnu podršku u uspješnoj realizaciji referenduma o braku? Osim toga, dotični članak ne sadrži ni najmanju naznaku bilo kakvog komentara, a kamoli ograđivanja od svećenikovih riječi.

 

Nadalje, ako je netko pogriješio i nešto krivo čuo ili zapisao, zašto s portala narod.hr (dok ovo pišem) nisu uklonjene riječi za koje velečasni Stojić tvrdi da ih nije rekao ni pomislio? Zašto velečasni Stojić ni jednom riječju nije ukazao na zlonamjernost ili na neprofesionalnost portala narod.hr? Zašto velečasni Stojić nakon toga s narodom.hr razgovara i u tom razgovoru, za razliku od onog u Dnevniku HTV-a, ne povlači svoje riječi? I zašto narod.hr prenosi podršku studenata velečasnom Stojiću i njihove osude “medijske hajke” na njega, a i dalje na svojim stranicama drži rečenice koje su pokrenule ne hajku, nego opravdano zgražanje?

 

Na sva ta pitanja ja mogu dokučiti samo jedan logičan odgovor: zato što svi oni skupa misle da smo blesavi i zato što su postigli cilj: u samo korak-dva velečasni Stojić dospio je do Dnevnika HTV-a da bi u njemu otvorio pitanje pobačaja. Ima svakakvih trolova, ali ovi nisu samo gladni pažnje nego i moći. A možda su samo željeli isprobati bi li im prošao još jedan referendum.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: autograf.hr, Bog, brak, Branimir Pofuk, Crkva, Dnevnik, Don Damir Stojić, HTV, kolumna, Kontrapunkt, mediji, Stjepan Radić, svećenik, udruga, Večernji list, Zagreb, Željka Markić

Njemački književni dnevnik

Autor: autograf.hr / 07.04.2014. Leave a Comment

njemacki_knj_dnevnik

U prva tri poglavlja knjige “Njemački književni dnevnik: Max Frisch, Marie Luise Kaschnitz, Peter Handke” autorica prikazuje razvoj i značajke dnevnika kao dokumenta o osobnom životu svojeg pisca, ponekad i vrijednog dokumenta povijesnog života.

 

Središnje pitanje u knjizi jest određivanje umjetničko-estetskih i sadržajnih razlika između pravog, stvarnog istinitog dnevnika, kojeg odlikuju vjerodostojnost i istinoljubivost, u odnosu na uistinu pravi dnevnik kao književni oblik – naime, oblik kojem i sredstvo i cilj oblikovanja nije istina nego izmišljanje, imaginacija, poetizacija – fikcionalizacija stvarnosti.

 

Središnja tri poglavlja u knjizi posvećena su dijarističkom stvaralaštvu švicarskog književnika Maxa Frischa (1911-1991), njemačke spisateljice Marie Luiser Kaschnitz (1901-1974) i austrijskog autora Petera Handkea (1942). U drugoj polovici 20. stoljeća oni pišu dnevnik kao književno, umjetničko djelo. U njihovim dnevnicima ogleda se suvremeni svijet kojim vladaju ratovi, moć, nasilje i kratkotrajna razdoblja mira. Zato su razumljiva autorska udaljavanja od tog vanjskog vremena – u Frischa fikcionalizacijom, u Kaschnitzove poetizacijom, u Handkea imaginacijom.

 

Naslov: Njemački književni dnevnik

Autor: Slavija Kabić

Publicistika

Godina izdanja: 2013.

Broj stranica: 340

Uvez: meki

ISBN 9789533400075

Izdavač: Leykam international

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: autograf.hr, Dnevnik, dokument, imaginacija, knjiga, književnost, Leykam international, Marie Luise Kaschnitz, Max Frisch, Moderna vremena info, Peter Handke, pisac, poetizacija, Slavija Kabić

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Čas autonomije

    Čas autonomije

    zoran-daskalovic
  2. Posvađani blizanci

    Posvađani blizanci

    marinko-culic
  3. Emil Matešić: I Haški tribunal može biti umjetničko nadahnuće

    Emil Matešić: I Haški tribunal može biti...

    ana-grbac

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT