Na putu sam, nije mi knjiga pri ruci, pa mi vi recite: nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore.

 

Epizodu o “velikom povodnju” Ivo Andrić je dovršavao u Beogradu pod okupacijom, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pedesetak godina nakon stvarnih velikih poplava koje su mu poslužile kao inspiracija. Imao je četiri godine kada se 1896. izlila Drina kod Višegrada, i toliko narasla da je prekrila most. Bila je to pod Drinom ćuprija, i nitko nije znao što će se dalje dogoditi, i što će ostati kada se voda povuče.

 

Tog proljeća voda je odnijela istočnobosansku kasabu Rudo. Kažu da od gradića nije ostalo ništa, pa je moralo biti podignuto novo Rudo. Poslije je, u sljedećih pedesetak godina, sve do 1942. kada pisac stavlja tačku na svoj silni roman, bilo poplava, Drina se izlijevala, voda je nosila kuće i ljude, konji su spašavali one koji su konjima vjerovali, ali nijedan se povodanj nije mogao mjeriti s onim iz 1896. Jedino taj je bio veliki povodanj.

Nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore

 

Bješe li to u prvom razredu gimnazije ili u drugom, kada smo za pismeni rad iz materinjeg jezika dobili temu: “Što simbolizira veliki povodanj u romanu Ive Andrića ‘Na Drini ćuprija’”.

 

Napisao sam da, po mom mišljenju, veliki povodanj ne simbolizira ništa, jer je poplava uvijek samo poplava, kao što je požar samo požar, a zemljotres samo zemljotres, i kako su ti događaji za one koji ih dožive toliko strašni da naprosto nema mjesta za bilo kakvu simboliku, ali da vjerujem kako bi profesorica mogla biti zadovoljna ako kažem da veliki povodanj simbolizira Drugi svjetski rat, kada su se naši narodi i narodnosti bratski okupili oko zajedničke nevolje.

 

Moj rad je ostao neocijenjen. Profesorica je napomenula da sam vrlo dobro obrazložio ono što ne mislim, ali da me ne može ocijeniti ako to ne mislim. Jer doista, ona je u velikom povodnju vidjela Drugi svjetski rat. A meni je govor o tome što simbolizira neka književna pripovijest bio poput pristajanja na teoriju zavjere. Proizvoljnost koja se uzdiže na razinu principa, vjere i legende.

 

U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna.

U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna

 

Toga se kasnije sjećaju čak i s pomalo nostalgije i čežnje za onim rijetkim trenucima u životu kada su bili dobri i kada su bili okruženi samo dobrim ljudima. Da bi tako bilo, važno je znati da za poplavu, za potres i za požar nitko nije kriv. Naišla je stihija veća od čovjeka i ujedinila sve ljude. Je li ih ikakvo dobro tako moglo ujediniti? Nije.

 

Ovoga svibnja naišle su strašne poplave. Počelo je u Srbiji, nastavilo se po Bosni i stiglo do Hrvatske. Potopilo je Maglaj, Doboj, Obrenovac, potopilo istočnu Slavoniju.

 

Bit će onih koji će reći da odvodni kanali nisu održavani kako treba, da se ljudima osvetilo zatrpavanje rijeka krupnim i sitnim otpadom i da tko zna što još nisu učinili kako treba.

 

Drugi će propovijedati o globalnom zatopljenju, i govoriti o apokalipsi koja je, kao i svaka druga apokalipsa, zasnovana na nekoj neumoljivoj logici.

 

Treći će, pak, profesionalni vjernici i vjerski pastiri, u poplavi vidjeti Božju kaznu. Tražit će se krivac, a krivca neće biti. I to je dobro. Jer treba samo zamisliti kakav bi se nekontrolirani bijes sručio na onoga za koga bismo saznali da je kriv za ove poplave. Narodi unesrećenih, a onda i unesrećeni sami, snivali bi o velikoj osveti, i godinama bi se, pa i desetljećima, svako naše pokrenuto zlo opravdavalo poplavom koju su nam nanijeli oni.

 

I najednom, naše zlo više i ne bi bilo zlo, jer je manje od njihove poplave. Najednom bi naše zlo postalo dobro, koje bismo slavili, skandirali mu na nogometnim utakmicama, uzdizali ga do oltara i proglašavali svojim – identitetom.

 

Za poplavu, međutim, nitko nije kriv. Ona je poplavila sve koji su se zatekli u dolini, u podnožju, na obali. Pošteđeni su samo oni koji su ostali po brdima, ali i njih hvata strah, pošto ne znaju kakva će ih nesreća stići.

Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete

 

Potopljenim ljudima danas obećavaju pomoć. Obilazi ih nesposobni premijer, prikazujući se tako moralno superiornim u odnosu na svog suparnika, koji za to vrijeme drži govor na predizbornom skupu. Ali pomoći neće biti ni od jednoga ni od drugoga. Ne bi je bilo ni da su pametniji i sposobniji ljudi. Ne bi je bilo naprosto zato što se nepoplavljeni nikada neće suživjeti s poplavljenim, nepogoreni s pogorenim, nepotrešeni s potrešenim…

 

Mi ćemo na poplave brzo zaboraviti, čim nastupe suše i temperature od plus trideset, dok će oni koje je voda nosila dugo sušiti, popravljati i krpiti svoju sirotinju. Voda uništava strašnije nego i vatra. Nakon vode sve je smeće i sve prnja. Poplava ćemo se sjećati memorijom televizijske slike, a oni će se poplava sjećati lično. Glavom i srcem.

 

Važno je samo da nitko za ovo nije kriv. Ni globalno zatopljenje, ni ljudski nemar i nerad, ni država, ova ili ona. A iz činjenice da nitko nije kriv proizlazi i ona druga: poplava je bila vrijeme kada su ljudi jedni prema drugima nakratko bili dobri. Po tome će se, više nego po ičemu drugom, pamtiti ova nesreća.

 

Po svojoj prirodi ljudi nisu dobri, i ništa ih u nas i oko nas ne poziva na to da budu dobri. Umjesto da ih odgajaju i čine ih plemenitijima, samo im pomažu da zadivljaju, da se ukvare i istrunu. U tome im pomažu Crkva, Država, Novine, Televizija. A ljudima samim to zlo nije mrsko. Ono je u njima i oko njih, jednostavnije je zlome živjeti, u zloj državi, pokraj zlih pastira čovjeku je dobro i korisno biti zao.

 

Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)