Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti. [Read more…]
“Otmica” oprečnih nadanja
(Opaska uredništva: naš komentator je na zasluženom odmoru. Stoga ponavljamo kritiku jednog od po našem sudu boljih filmova iz njegova repertoara).
Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. [Read more…]
Bolne podjele među kršćanima
U posljednjim smo katehezama pokušali približiti narav i ljepotu Crkve te smo se pitali što za svakog od nas znači biti dijelom toga naroda, Božjeg naroda koji je Crkva. Ne smijemo međutim zaboraviti da postoji mnoštvo braće koja dijele s nama vjeru u Krista, ali pripadaju drugim vjeroispovijestima ili tradicijama različitima od naše. Mnogi su se pomirili s tom podjelom – i u našoj Katoličkoj Crkvi su se s tim pomirili – koja je tijekom povijesti često bila uzrokom sukobâ i patnji, pa i ratova i to je jedna sramota!
Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove.
Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove
Podjele među kršćanima ne samo da ranjavaju Crkvu već ranjavaju i Krista, i mi tako podijeljeni zadajemo ranu Kristu: Crkva je naime tijelo čija je glava Krist. Znamo dobro koliko je Isusu bilo na srcu da svi njegovi učenici ostanu ujedinjeni u njegovoj ljubavi. Dovoljno se sjetiti njegovih riječi koje Ivan donosi u sedamnaestom poglavlju svoga Evanđelja, molitve koju je uputio Ocu neposredno prije muke: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11).
To je jedinstvo bilo ugroženo još dok je Isus bio među svojima: u Evanđelju se naime spominje kako su apostoli među sobom raspravljali o tome tko je najveći, najvažniji (usp. Lk 9, 46). Gospodin je, međutim, veoma insistirao na jedinstvu u Očevo ime i time nam stavio do znanja da će naš navještaj i naše svjedočenje biti to vjerodostojniji što budemo prednjačili u življenju u zajedništvu i uzajamnoj ljubavi.
To je ono što su njegovi apostoli, milošću Duha Svetoga, kasnije duboko shvatili i primili k srcu, tako da će sveti Pavao zaklinjati korintsku zajednicu ovim riječima: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1, 10).
Tijekom svoje povijesti, Crkva je napastvovana od zloga, koji je nastoji podijeliti, i nažalost je bila označena teškim i bolnim podjelama. Te su podjele katkad trajale dugo, sve do danas, zbog čega je sada teško rekonstruirati sve razloge i prije svega pronaći moguća rješenja.
Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ… Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega
Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ…
Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega.
Imajući sve to pred očima, postoji li nešto što svaki od nas, kao članovi svete majke Crkve, možemo ili moramo učiniti? Nedvojbeno je da ne smije izostati molitva, u kontinuitetu i u zajedništvu s Isusovom, molitva za jedinstvo kršćana. A zajedno s molitvom, Gospodin od nas traži novu otvorenost: traži od nas da se ne zatvaramo dijalogu i susretu, već da prihvatimo sve ono vrijedno i pozitivno što nam pruža također onaj koji misli drukčije od nas ili zauzima drukčije stavove.
Traži od nas da ne upravljamo pogled na ono što nas dijeli, već radije na ono što nas ujedinjuje, nastojeći bolje upoznati i ljubiti Isusa i dijeliti bogatstvo njegove ljubavi. A to konkretno podrazumijeva prianjanje uz istinu, zajedno sa sposobnošću da jedni drugima opraštamo, da se osjećamo dijelom iste kršćanske obitelji, da jedni druge smatramo darom i da činimo mnoge stvari zajedno, kao i djela ljubavi.
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako…
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako…
U svim zajednicama ima dobrih teologâ: neka oni razgovaraju, neka oni traže teološku istinu jer je to dužnost, ali mi kročimo zajedno, moleći jedni za druge i čineći djela ljubavi. I tako činimo zajednicu na putu. To se zove duhovni ekumenizam: kročiti putom života svi zajedno u našoj vjeri, u Isusu Kristu Gospodinu.
Kaže se da se ne smije govoriti o osobnim stvarima, ali ne mogu tome odoljeti. Govorimo o zajedništvu… uzajamnom zajedništvu. Danas sam toliko zahvalan Gospodinu jer se danas navršava 70 godina kako sam primio prvu pričest. Ali svi moramo znati da primati pričest znači ući u zajedništvo s drugima, u zajedništvo s braćom naše Crkve, ali također u zajedništvo sa svima onima koji pripadaju različitim zajednicama ali vjeruju u Isusa. Zahvaljujmo Gospodinu za naše krštenje, zahvaljujmo Gospodinu za naše zajedništvo, i da tim zajedništvom na kraju budu svi obuhvaćeni, svi zajedno.
Dragi prijatelji, kročimo naprijed prema punom jedinstvu! Povijest nas je razdijelila, ali smo na putu prema pomirenju i zajedništvu! I to je istina! I to moramo braniti!
Svi smo zajedno na putu prema zajedništvu. I kada se cilj čini previše dalekim, gotovo nedostižnim, i osjećamo da nas obuzimaju obeshrabrenje, neka nas hrabri misao da Bog ne može zatvoriti uho na glas svoga Sina Isusa i ne uslišiti njegovu i našu molitvu, da svi kršćani uistinu budu jedno.
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. listopada 2014./IKA).
Mi koji gledamo sa strane
”Pojmovi (pogledi na svet prema kojima je religija potpuno irelevantna za čovekov život) kao što su sekularizam i laicizam izazivaju danas žučne polemike i nedoumice u svetu’“. Tako je pisalo u pozivu na skup na kojem je održano ovo izlaganje.
Međutim, pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. Odvojenost crkve i države izravno je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale. U prvom članku hrvatskog Ustava, kojeg su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, ta izravna napomena o odvojenosti crkve i države je izbačeno: Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.
Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas; ni za pojedine vjernike, ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale neovisno i koje nisu imale nikakvih kontakata. Sve ukazuje na to da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje.
Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije su u pravilu povezana, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evolucijski uvjetovanih oblika ponašanja.
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan
Na primjer, evolucijski uvjetovan oblik ponašanja je da djeca slušaju odrasle. To je bilo vrlo važno za preživljavanje; oni koji su slušali preživjeli su u većem broju i tu osobinu prenosili na potomstvo. Dječji um nije selektivan u prihvaćanju tvrdnji odraslih, a sama ideja postojanja Stvoritelja, koja iako ne objašnjava ništa – jer tko je stvorio Stvoritelja, za mnoge ljude je (bila) privlačno utočište od primarnih strahova koji prate ljudsku egzistenciju: od nestanka pouzdanog autoriteta (majke, oca) s odrastanjem, od nemoći prema prijetnjama ravnodušne prirode, od straha od smrti, evolucijom usađenog u većinu živih bića.
Nusprodukt zvuči malo pejorativno, ali u ovom slučaju on to nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste su nusprodukti evolucijski uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka.
Slično je i s moralom i moralnim zakonima. Središnje načelo većine moralnih sistema je neki oblik altruizma, nesebične brige za druge. A briga za druge je dobro poznata nuspojava ponašanja usvojenog kroz selekciju da se brinemo za potomstvo i rođake. Moralne zakone nalazimo u svakom društvu koje nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom tog društva. Ti zakoni ponašanja mogu biti vrlo različiti – od krajnje okrutnih i, po našim današnjim kriterijima, krajnje nemoralnih, do pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove sigurnosti.
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan.
Nije samo po sebi jasno što bi značilo da je moralni sistem stabilan. Neki moralni sistemi koje danas držimo izuzetno moralno odbojnim, poput onih koji su bili u skladu s robovlasništvom ili feudalizmom, trajali su tisućljećima; u prvi čas to ne izgleda kao argument u prilog njihove nestabilnosti.
Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava?
Kao nestabilni moralni sistem ovdje se definira moralni sistem sa sljedećim svojstvom: ako društvo napusti neka od njegovih bitnih načela i odrednica, ono se neće njima samo od sebe vratiti. S druge strane, skup pravila ponašanja kojima se društvo vraća (najčešće dijelu tih pravila) i onda kad od njih odstupi, smatrat ćemo stabilnim moralnim načelima. Odstupanje se obično događa zbog nekih izvanrednih okolnost, npr. u vrijeme rata.
To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja, a varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa. Moralni sistem je stabilan ako su njegova pravila jednaka za sve, ako promoviraju načelo da se pojedinac ponaša onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema njemu i ako ograničavaju slobodu pojedinca samo slobodom drugih pojedinaca.
Kant to, na primjer, sažima u kategoričkom imperativu – da se treba ponašati tako da naše ponašanje možemo braniti kao opći zakon koji želimo da se primjenjuje jednako na nas kao i na naše bližnje.
Evolucija moralnih načela kroz duži period govori u prilog postojanja stabilnih moralnih sistema. Moralni uzori na primjer iz Starog zavjeta bi, po današnjim kriterijima, bile krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci. Konačno i Isus je bio veliki moralni reformator. Mnoge njegove tvrdnje, poput rečenice: ”Nije čovjek za Šabat nego Šabat za čovjeka”, daleko su ispred njegovog vremena. Ta je rečenica u suprotnosti s moralom Starog zavjeta i danas većinu tih načela doživljavamo moralno superiornim moralu onog vremena.
Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava? U njihovom korijenu uvijek će se naći proglašavanje određenih uvjerenja apsolutnom istinom i, dosljedno, svako izražavanje sumnje u te apsolutne istine najtežim grijehom.
To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih monoteističkih religija. Ali kao posebno instruktivan primjer kamo može voditi uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći je razvoj komunizma u SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva da bi nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje neoprostivim grijehom i paranoičnim, okrutnim progonom najčešće izmišljenih heretika, sažeto je u relativno kratkom vremenu ono od čega su monoteističke religije patile kroz tisućljeća.
Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu
Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da li je to laicizam koji propovijeda toleranciju? Osim odvojenosti crkve i države danas pod tim nazivom dolaze ideje i nastojanja da se zadrži vjera u dogme, a isključi vjerska isključivost. Tako jedan od osnivača sociologije laicizma Jean Bauberot piše: ”Laicizam treba omogućiti čovjeku da bude vjerni musliman ili kršćanin i da mirno živi sa svojom vjerom zajedno s drugima, drugačijih uvjerenja.” On, dakle, ne inzistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje. Da li je to put da se izbjegne ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija?
To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i za vjerske zajednice. Religiju čini manje netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da je u dobroj mjeri inkompatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam i prava pojedinca, da apsolutna vlast kvari apsolutno nije stilska figura, nego bezbroj puta potvrđena činjenica.
Neki od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja u posjedovanje apsolutne istine nisu činjeni u ime religije samo kroz povijest nego se čine i danas. Stotine i hiljade ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su bili šijiti. Fanatični kršćani napadaju, pa i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše pobačaje.
Ali ne moramo ići geografski tako daleko – većina direktnih počinitelja ratnih zločina na ovim prostorima nosila je križeve oko vrata i odlazila u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu.
Često se, dobrim dijelom s pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina. Ali da li se ta duhovna praznina može popuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici ne spadaju u ljude koje muči duhovna praznina. Nama koji gledamo sa strane ne čini se takvo stanje kao poželjno duhovno ispunjenje, već prije kao duhovni ponor nedostojan ljudskog bića.
Da li tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje, u Crkvi i izvan nje, popuniti znanjem, otvorenošću duha i dobronamjernošću prema svojim bližnjima?
(Ovaj članak je prošireno izlaganje s okruglog stola ”Religija – sekularizam – laicizam”, koje je održano u organizaciji Hrišćanskog kulturnog centra i Fondacije Konrad Adenauer, u Beogradu 10. ožujka 2012.).
“Otmica” oprečnih nadanja
Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. Iako je nemoguće oprijeti se potrebi za uspoređivanjem ovog razmjerno skromno produciranog djela male nacionalne kinematografije s tim blockbusterom napravljenim za globalno tržište, Otmica je autentičan, zaokružen film po sebi, i zaslužuje da ga se tako i doživi. Ovom opasnom pučinom valja zaploviti bez Toma Hanksa, i za kormilom i u mislima.
Pri spomenu opreka ne mislim toliko na ključnu – opreku između otmičara i otetih – koliko na one pritajenije koje autor Tobias Lindholm (dosad najpoznatiji kao scenarist filmova Thomasa Vinterberga, suosnivača Dogme, i cijenjene serije Borgen) znalački izvodi na vidjelo: na opreku između intelektualnog i iskustvenog proživljavanja otmice, na opreku između potrebe za nadjačavanjem i potrebe za preživljavanjem, na opreku između suštinske ljudskosti u svakome od nas i društvenih sila koje ju uvjetuju i time neizbježno guše.
A sve je postavljeno krajnje jednostavno.
Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal otmičarskog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu
Figure na ploči su Mikkel Hartmann, kuhar danskog teretnog broda Rozen na putu prema Indiji, te Peter Ludvigsen, predsjednik uprave brodarske tvrtke za koju brod plovi. Kuhar je puslica od čovjeka – krupan mladić od tridesetak godina, srdačan prema posadi za koju nastoji spremati gurmanske užitke i, usprkos mornarskom pozivu, posve kućevna osoba koja živi za kratkotrajne pozive supruzi i kćeri preko satelitskog telefona. Predsjednik je, pak, vrhunski taktičar koji svojoj kompaniji uspijeva prištedjeti milijune dolara jer mu je u pregovaračkom umijeću malotko ravan.
Njih će se dvojica zateći na suprotnim stranama otmice.
Sâm čin otimanja ne vidimo: Somalci s kalašnjikovima u jednom trenutku na brodu jesu, a u drugom nisu. Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal tog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu. Obojica učine ono najpametnije što u danom trenutku mogu. Mikkel pristane na sve što se od njega traži – prije svega, da spravi obrok gladnim piratima – ali iskoristi trenutak nepažnje otmičara da od njih sakrije vjenčani prsten, tu jednu svetinju koju sa sobom ima. Peter pusti sva ostala zaduženja, pozove stručnjaka za pregovaranje i posveti se dugom procesu nadmudrivanja s amorfnim antagonistom: ni u jednom trenutku s druge strane nisu somalske bande, nego tek Omar, njihov glasnogovornik na brodu koji za sebe tvrdi da uopće nije pirat, nego samo prevoditelj.
Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost.
Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost
Dok Peter troši dane, pa tjedne, pa mjesece u nastojanjima da ekstremnom pregovaračkom taktikom drastično umanji cijenu otkupa broda – jer Rozen je staro plovilo čija cijena nipošto ne može opravdati početni iznos od petnaest milijuna dolara koji je Omar zatražio – Mikkel je prisiljen na boravak u skučenoj kabini sa samo dvojicom kolega. Jedva uspijevajući ostvariti elementarnu komunikaciju s piratima koji ga nadziru dok kuha, on živi u potpunom neznanju o širim okolnostima u kojima se nalazi: jedina su mu stvarnost četiri tijesna zida, bolesni kapetan kojega oblijeću muhe i posuda za nuždu koja nesnosno smrdi. Bilo kakva intelektualizacija tog iskustva jednostavno nije moguća. Valja ga stoički trpjeti dokle god bude trajalo: budući da ljudski racio jednostavno nije ustrojen tako da podnosi nedaće koje nemaju rok trajanja, a svakog bi trenutka mogle imati smrtne posljedice, u Mikkelu se polako rađa PTSP.
Igra živaca polako odnosi svoj danak i na Petera, ojedajući mu racionalnu – a potom i fizičku – vanjštinu. On počinje spavati u uredu, gubiti živce pred više nego obzirnom suprugom, inatiti se kolegama. Potreba da intelektualno nadigra suparnika pritom nadjačava sve realne parametre financijske sposobnosti tvrtke. Za Petera je to čak i više nego pitanje ponosa i inata: to je pitanje cijelog njegova identiteta. Konstitucija mu ne dopušta popustiti više nego što umno zna da je neophodno, ne odigrati partiju velemajstorski do kraja.
“Otmica” doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena
Lindholm uzima dovoljno vremena da svaka od ovih sastavnica njegove priče polako sjedne na mjesto, da je gledatelj ne samo opazi, nego i doživi; zatim polako počinje pojačavati dramske akcente. Mikkel i njegova dva supatnika napokon bivaju pušteni na palubu i, opijeni svježim zrakom, proživljavaju katartičan trenutak ulova svježe ribe udicom – časoviti ushit koji briše sve razlike između njih i somalskih otmičara, već jednako iznurenih nesagledivom svakodnevicom. I jedni i drugi na trenutak opaze ono što im je zajedničko kao ljudima koji samo rade ono što im drugi nalažu, prije nego što trenutak prođe i zavlada još crnji mrak.
Stvarna katarza filma upravo je nesnosna i kao doživljaj po sebi, i kao skup implikacija koje sa sobom nosi: posljedice, upravo razorne, koje Peterovo taktiziranje – inače neuspješno sve dok nije, na nagovor kolege, uključilo makar i hinjenu sastavnicu emotivne ljudskosti – ostavlja na Mikkela. Nisu morale biti takve, što je najgore i najnepodnošljivije, ma koliko da u retrospekciji izgledaju neizbježno. Lindholm u Otmici doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film – a napose danski film, svakako u djelima Dogme, ali i mnogo šire – odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena.
Kažem, mogućeg, jer Otmica nije ekranizacija nekog stvarnog događaja, ma koliko da je priča nadahnuta stvarnim otmicama danskih brodova Danica White i CEC Future prije pet-šest godina. Lindholm pojmu tih događaja pristupa snagom stvarnog dramatičara i od njega tvori zaokruženo djelo, neopterećeno odnosom prema rekonstruiranom dokumentarizmu.
Sve usporedbe s Kapetanom Phillipsom, tako, moraju ići u prilog ovome djelu: filmu zemlje koja nema najmoćniju silu svijeta – mornaričku kao i kinematografsku – kojom bi razriješila krize i priče o njima, filmu zemlje koja je navikla duboko promišljati iskustva koja prolazi i suočavati se sa spoznajama do kojih pritom dolazi. Ovo pametno, pošteno i potresno djelo u isti mah uspostavlja Tobiasa Lindholma kao velika talenta na europskoj sceni, te opravdava status danske kinematografije kao jedne od najozbiljnijih nacionalnih na svijetu, od čijeg se cijelog strukturnog ustroja itekako isplati učiti – jer Otmica, ma kako snažno autorsko djelo bila, nije nastala u vakuumu, već je plod majstorski postavljenog sustava koji se njome iznova dokazuje.