novinarstvo s potpisom
Goran Vojković
Prvo smo čitali kako liječnici odlaze. ”Nema veze”, rekla je većina. Onda smo po Fejsu počeli gledati kako se dobivaju rokovi za specijalizirane preglede 2020. godine. Nitko se nije previše zabrinuo. A sada, ljudi umiru na ulici. Bez liječnika. Kao da smo negdje u srednjem vijeku. [Read more…]
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Volim o sebi razmišljati kao o nepopravljivom optimistu. Mislim da sam dosljedno tolerantna, da zaboravljam, praštam i pružam nove šanse. Moja kćer to ne naziva optimizmom, već nevjerojatnom količinom naivnosti za tu količinu godina i životnoga iskustva. Štogod bilo, optimizam ili naivnost (što je u tehničkih umova poput mog odavno odraslog djeteta vjerojatno eufemizam za glupost), ja tu svoju osobinu volim. Žalim one koji su možda lukaviji ili bistriji, mudriji – kako god hoćete – pa ih ta vrsta pameti tjera da opreza ili preventive radi pamte i uzvraćaju, izravnavaju račune, zavide, svete se i mrze do uništenja…
Čemu ovakav uvod? Nužan mi je stoga kako bi bilo jasno da me nije lako baciti u bed. Ne, neću reći da sam imuna na depresiju, ali crnilo me drži kratko, pa ovakva kakva jesam u svemu pronađem nit od koje uvijek iznova ispletem mrežu optimizma uvjeravajući sebe i sve oko sebe da se potopljene lađe uz malo vjere i dobre volje daju izvući na suho, obnoviti – i ponovo porinuti.
No u posljednje vrijeme niti za mrežu optimizma niotkud. Lađe i za mene ostaju fondo, a u meni nekakva nevjerojatna srdžba prema hrvatskoj politici i političarima, svima onima koji su, eto gotovo četvrt stoljeća, sustavno potapali lađe pljačkajući ih prethodno do posljednjeg novčića, a danas ironiziraju i ismijavaju, politiziraju svaki pokušaj hvatanja u koštac s problemima, uvjereni valjda da smo, kao što reče laburist Branko Vukšić, svi oboljeli od psihogeno uvjetovane amnezije. Usput moraliziraju, ne propuštajući ni jednu priliku da nas uz svesrdnu pomoć dijela medija vrate stoljeća unatrag.
Uz pomoć novinara koji rigidne likove s početka devedesetih rado plasiraju na udarnim stranicama i u emisijama u najgledanijim terminima – eto i uspijevaju!
Ne samo da se škole (i ne samo one) škrope za sve prilike svetom vodicom, djeca agnostika i ateista pohađaju vjeronauk umjesto informatike, jer im se mame i tate boje da ne budu segregirani i izopćeni, ginekolozi, nakon što su načinili na stotine pobačaja u drugim okolnostima (ili, bolje rečeno, sustavu), odjednom otkrivaju savjest, pa nesretne žene u nekoliko bolnica u Hrvatskoj taj zahvat ne mogu načiniti usprkos zakonskom pravu na njega.
Aktualni ministar zdravstva Siniša Varga, mrzitelj lika i djela Josipa Broza, na ovaj problem koji je od životne važnosti za mnoge mlade žene na zastupničko pitanje postavljeno u srijedu Vladi na saborskom aktualnom satu lakonski odgovara da je sve “poduzeto da se problematika adresira”.Veli kako je to propust ravnatelja bolnica, te da su oni ti koji su dužni osigurati zahvat tamo gdje je stopostotni priziv savjesti… Kao da ta odgovornost ravnatelja išta znači ženi koja ima relativno kratak rok da pobačaj načini. Ona hoće ostvariti svoje zakonsko pravo, riješiti problem, a ne pozivati ravnatelje na odgovornost.
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza… Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici.
Pobjeći od pritiska onih koji bi se, da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere – da do kobilice opljačkaju nacionalne lađe i narod, u koji se u svakoj prilici kunu, pošalju na dno.
Smiješne su mi i pretužne bile konzultacije ministra obrazovanja Vedrana Mornara s kardinalom Bozanićem. Iako mi je ovih dana, kad je k’o Alisa u zemlji čudesa zaključio kako ne želi biti stečajni upravitelj shvaćajući sa zakašnjenjem da će mu rebalansom proračuna u resoru nedostajati znatna količina sredstava, na pamet palo da se upravo radi o količini milijuna koja odlaze Crkvi u Hrvata prema Vatikanskim ugovorima…
Od prosvijećenoga, lijevo orijentiranog ministra čovjek bi očekivao prijedlog da vjernici sami njemačkim modelom vjerskog doprinosa ili vjerskim porezom financiraju svoje crkve, a ne da kao seoska mlada kuka, nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti, da neće biti stečajni upravitelj.
Opet moj optimizam. Previše očekujem. Ministru je itekako komotno u nišici na kockice kojoj vlasti uporno nameće opozicija.
Strah od etikete jugoslavenstva zbog iskoraka iz udobne nišice na kockice priječi vlast i da kvalitetno odreagira i na informaciju Milorada Pupovca kako Gradsko vijeće Gline odnedavno brani komemoraciju i sjećanje na strašan ustaški zločin u Glini iz ljeta 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi ubijeno više od tisuću Srba s tog područja.
Na mjestu gdje je bila pravoslavna crkva odlukom Gradskog vijeća od 21. listopada 2014. godine ne mogu se više polagati vijenci i paliti svijeće. Nekadašnji Spomen-dom preimenovan je još sredinom ’90-ih u Hrvatski dom, a imena žrtava uklonjena, premda je to kažnjivo prema Članku 325 KZ-a.
Na upozorenje Pupovca premijer Zoran Milanović je kazao kako je to istina tužno i ružno, ali da glinski zločinci s današnjom Hrvatskom nemaju veze, te da valja poštivati pijetet svake žrtve. Riječi, riječi, riječi…
Onaj tko se usudi iskoračiti iz nametnute niše kazao bi Pupovcu da će on i njegova Vlada prvi slobodan trenutak iskoristiti za odlazak u Glinu i polaganje vijenaca na zabranjeno mjesto, mjesto sramotnog zločina koji pokušava negirati i novi sisački HDZ-ov župan Ivo Žinić…
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina.
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Ovih sam se dana, spletom po mene nimalo lijepih okolnosti, motala hodnicima ambulanti, zračila se na roentgenima, čekala u redovima laboratorija, plaćala CT-e u privatnim ordinacijama svjesna, mada nisam provjeravala, da bih redovitim putem na red vjerojatno došla “nekako s proljeća”. Hoću reći, naslušala sam se tužnih priča stvarno bolesnih ljudi, ali i ljutitih komentara o državi, zdravstvu, Milanovićevom i Varginom bijegu u Silicijsku dolinu iz ove Doline suza zvane hrvatska stvarnost.
Mada sam na sva ta moja ukalkulirana čekanja nosila knjigu, “Europu u sepiji” Dubravke Ugrešić, čitati se nije dalo. Priče iz sjedala do zaokupile su mi pažnju. Nekima sam se egoistično naslađivala i tješila – eto, ima i gorih stvari od onoga što je mene snašlo, neke su mi bile zanimljive na razini fenomena poput one rasprostranjene i penzionerima omiljene u posljednje vrijeme koja glasi: ima li života izvan Milanovića i Karamarka? Ako je suditi po ambulantama, Riječani u pravilu daju prednost “Milanoviću, ne zato što je bitno bolji, već stoga jer je manje zlo od ovih Karamarkovih”, kao što rekoše moji supatnici iz hodnika javnog zdravstva.
Posebno ih je, razumljivo, iznervirala ta sprega HDZ-a i crkvenih krugova, to otvoreno drukanje s oltara za političku opciju koja je, zaogrnuta krinkom tradicionalnih vrijednosti, godinama varala, korumpirala, krala odvlačeći narodu pažnju umjetno stvaranim podjelama na partizane i ustaše, Hrvate i Srbe, katolike i ateiste – što i danas čini kad god joj se za to pruži prilika…
Umorni od bolesti, egzistencijalnih problema, nezaposlene i neplaćene djece, otkaza što im neprestance lebde nad glavama opravdano irelevantnim za ovu deprimirajuću stvarnost smatraju teme koje čelnici HDZ-a izvlače iz podruma prošlosti. Ljuti ih što misle da će narod još jedanput upecati na udicu podjela, što ponovo na vlast hrle samo vlasti radi, ne bi li prije potpunoga sloma skupili i posljednje mrvice preostaloga blaga. Posebno ih ljuti što im na tom putu ponovo ništa nije sveto.
Što od crkava i biskupskih odaja čine političke pozornice, naravno uz svesrdnu pomoć tih istih rigidnih crkvenjaka, koji bi srednjovjekovnim rječnikom – vješticama i zadahom demona – najradije na lomači spalili i iz sve više Lijepe Njihove Hrvatske najradije protjerali sve, ama baš sve što ima ikakve veze s 21. stoljećem.
Politiku bez ikakvih skrupula pripuštaju na oltar, a oltare iz sve slabije posjećenih crkava sele u škole koristeći slabost novog ministra obrazovanja Vedrana Molnara, koji im se, za razliku od prethodnika, silno želi dodvoriti i svidjeti. A eto ih od pred neki dan i u bolnici. No, i dio zdravstvenjaka žudi za odobravanjem Crkve.
I dok kod mojih supatnika bijes izaziva višemjesečno čekanje na pretrage, preglede i zahvate, mene je razbjesnio prizor pred zgradom Klinike za ginekologiju i porodništvo KBC-a Rijeka. Transparenti Pro-life inicijative ispred riječkog rodilišta, zgrade koja je u “mraku” prošloga stoljeća, tamo negdje davnih osamdesetih građena samodoprinosom građana (ne crkvenim milodarima), vjernika i nevjernika.
Svi oni koji su u jutarnjim satima ostavili auto na obližnjem novootvorenom parkiralištu u blizini bolnice morali su naletjeti na tu skupinu od Crkve u Hrvata indoktrinirane dječurlije s transparentima koji staju na muku jadnim ženama otežavajući im dodatno ionako mučnu odluku za kojom, uvjerena sam, rijetko koja mlada žena poseže bez valjanih razloga.
Nisu, dakle, svoj stav o abortusu iznosili na riječkom Korzu, rivi, pred bolničkom rampom koja priječi ulaz u kompleks KBC-a – već na mjestu događaja. I što je još strašnije i bezosjećajnije, uz blagoslov v. d. ravnatelja KBC-a i predstojnika Klinike za ginekologiju i porodništvo prof. dr. Hermana Hallera, koji tvrdi da tom svojom dozvolom za višednevne demonstracije nije ugroženo pravo na privatnost pacijentica…Pravo na privatnost nije, ali osjećaji jesu.
O. K. Demonstranti odista ne moraju znati razlog zbog kojeg žene rano ujutro pristižu, ali svaku ženu koja zbog pobačaja ili dogovora za abortus uđe u tu zgradu uznemirit će i učiniti ranjivom ta skupina golobradih mladića i djevojaka kojoj ovdje nije mjesto. Upitat će se. ”Mogu li ja svoj problem ili odluku s povjerenjem iznijeti, inače vrhunskom ginekologu i kirurgu prof. dr. Halleru i liječničkoj ekipi koju on vodi kad se uz njegovo dopuštenje protestira kontra pobačaja takoreći u predvorju Klinike”.
Neće li to olako dano dopuštenje neku psihički labilniju mladu ženu ponukati da pomoć skrivećki potraži u ordinaciji neovlaštenoj za obavljanje takvih zahvata i ugrozi zdravlje. Smiju li i mogu li ginekolozi, kojima je posao razgovarati sa ženama koje dvoje oko toga pobaciti ili ne, kojima je zadaća uputiti djevojke i žene koje su odluku već donijele na štetne posljedice zahvata i kad je načinjen u idealnim bolničkim uvjetima, taj dio svojih obaveza prepuštati isključivim golobradim demonstrantima.
O šteti od ove brzopleto donesene odluke mogu svjedočiti samo žene koje su ovih dana pobacile, a one to zasigurno neće učiniti u zemlji u kojoj se političke stranke propagiraju za oltarom, a oltari zaposjedaju zbornice i bolnice usprkos tome što u njenom Ustavu stoji da je sekularna.
Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
U nekim sređenijim vremenima, kad čuvena Andrićeva rečenica o odnosu pametnih ljudi i fukare još nije bila tako opipljiva činjenica, Borislav Mihajlović Mihiz je umeo da kaže kad neko na nekom književnom skupu ili za kafanskim stolom krene da mudruje u prazno: ”Tačno, ali nije bitno”. Ali otkada je razbijena država, porušeni gradovi, a priča o dobrim običajima (čitaj: kulturni standardi) postala staromodna apstrakcija, sve češće mi dolaze na um Mihizove reči.
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (nekoliko hiljada u zvaničnim udruženjima, blago nama), akademskog sveta (akademici na estradi su posebna priča), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije.
U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete. Povremeno se nađem u potpunoj pometnji; da li to neko potcenjuje ljudsku inteligenciju?
Ostaje ipak upozorenje: čak i ako je nešto tačno (a najčešće nije), da li u nekom diskurzivnom štivu ima nešto bitno. A šta sa potpisima sa dr. i prof.? Teže je proizvesti dobro mleko bez aflatoksina nego dobiti doktorat na temu koja je već u desetak knjiga temeljno obrađena.
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (poput ovog na kojem nastaje ovaj tekst) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru.
Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv). U ogromnoj većini napisa to se pretvorilo u dokazivanje patriotskog osećanja, kao da nije dovoljno bitno držati se golemog činjeničnog korpusa na ovu temu. Ali ko bi se još bavio prokopavanjem hrpe objavljenih knjiga i dokumentarnih arhiva!
Druga krupna tema, Istok ili Zapad kao kulturološko i geopolitičko opredeljenje ove zajednice na brdovitom Balkanu od Horgoša do Bujanovca, zatrpana je ostrašćenim, navijačkim izlivima golih frazetina. Ako se otvore prazne dihotomije globalizam versus pravoslavlje (slavenska braća sa vrhunskim žrecem u Kremlju), onda se i ne treba čuditi što se sa svih strana javljaju mudraci sa univerzalnim ključevima. Sa katedari za savremenu istoriju i pridodatih im instituta pristižu nacionalni bojovnici, od kojih su se neki propisno obrukali pevajući hvalospeve promašenoj i ideološki irelevantnoj TV seriji ”Ravna gora”.
Da se pričalo o neviđenom, dokazali su i nekoliki akademici, koji su već posle prve epizode radosno isticali kako je reč o dugo očekivanoj rehabilitaciji oblaćenog srpskog ”heroja” DM-a i njegovog ravnogorskog pokreta, premda se pomenuti Đeneral pojavljuje glavom (još uvek bez brade) tek u četvrtoj epizodi!
No u kulturi u kojoj se skandali i bruke smenjuju kao na pokretnoj traci, jedan neviđeni skandal, bez presedana u poslednjih pedesetak godina, prolazi gotovo neprimećeno sem jednog izuzetka.
Na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu, pojavila se knjiga ”Resavski venac” (Plagijati jugoslovenskih pesnika) u izdanju Agencije za izdavačku delatnost iz Kosovske Mitrovice. U opštoj halabuci oko novih izdanja (više od hiljadu) niko nije zabeležio ovo sočinjenije dok nije krenuo glas da su tridesetak najistaknutijih pesnika, od Oskara Daviča, Vaska Pope, Dobriše Cesarića do nekih manje poznatih, ovde nabeđeni za plagijate (bolje reći za bezumno prepisivanje nekih svetski poznatih pesnika).
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao.
Najpre je u nekim novinama objavljena antologijska pesma ”Srbija” Oskara Daviča, a naporedo sa njom ”Sicilija” Cesarea Pavesea. Drugi u nizu primera – pesma Vaska Pope kojoj je kao ”uzor” postavljana jedna Celanova pesma.
U poznatoj emisiji ”Sporovi u kulturi” (Radio Beograd 1, petkom od 10-11 čas.) urednica i novinarka Meliha Pravdić pozvala je najpoznatije proučavaoce Paveseove i Celanove poezije, koji su ”prokopali” sabrana dela ovih pesnika i ustanovili da ”plagirane” pesme uopšte ne postoje!
U emisiju se uživo uključio i autor senzacionalnih otkrića koji je tvrdio da ima dokaze da pesme-uzori postoje i da će nove dokaze izneti u drugoj knjizi koja sledi. Da je reč o naivno izvedenoj podvali pokazala je pomenuta Meliha, jedan od najpouzdanijih novinara okrenutih kulturi, pitajući nesrećnog Dončića kako je moguće da su fotokopirane pesme iz tobož objavljenih knjiga sve složene istim slovnim fontom. Prilično zbunjen sve vreme, MD je promucao da je reč o čistoj slučajnosti i da se time ne dokazuje ništa.
Knjiga je na pomenutom sajmu prodata u 3.000 primeraka (tako tvrde Dončićevi podstrekači), neviđen tiraž budući da se knjige sa poezijom i o poeziji obično štampaju u 300-500 primeraka. Ko zna šta je od svega toga tačno, da li uopšte postoji ta izdavačka kuća sa Kosova, kakve li se sve kuhinje kriju iza svega toga.
Sličnosti i koincidencije u poeziji pesnika sa različitih prostora postoje i tu ništa nije novo, ali otkrića ovog nesrećnika MD-a su neviđeni pucanj u prazno. Da je reč o prilično zbunjenoj osobi, da ne upotrebim neku težu reč za njegovo mentalno zdanje, pokazalo je njegovo završno obraćanje u pomenutoj emisiji, koja je rasturila u prah ovu naivnu podvalu. Kad se emisija primicala kraju, javio se ponovo MD iz Niša i kao da ga ništa od iznesenog nije pogodilo, rekao: ”Imam jednu molbu”. Voditeljka mu je rekla: ”Izvolte”. A on je predložio da pročita jednu svoju pesmu. I pročitao je, bolje da nije.
Stvar bi se izgleda završila sa Melihinim programom da nije najstariji dnevni list na Balkanu ovih dana u nastavcima počeo da objavljuje senzacionalna otkrića ”Resavskog venca”. Pozivajući se na tumače kojih bi se svaki ozbiljniji list dobro čuvao. Igre bez granica!
Vladina proljetna najava outsourcinga u javnom sektoru, odnosno prepuštanje čišćenja privatnicima, očito je s pola godine zakašnjenja inspirirala na čistku saborskoga zastupnika Hrvatske demokratske zajednice dr. Dujomira Marasovića, popularnog dr. Duju. U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, ovaj šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u.
Veli doktor, a doktori valjda znaju , pogotovo “zna se doktori”, da javna televizija izluđuje hrvatski narod i stoga prvo što valja napraviti kad za godinu dana dođu na vlast, je pomesti sve s HRT-a. Zna naš doktor da je čistoća pola zdravlja. Na replike kolega zastupnika i predsjednika Leke dometnuo je mrtav hladan dr. Duje: “Pomesti” jedna lijepa riječ. Mislio je valjda da već nekoliko puta od HDZ-a meteni i čišćeni novinari zaslužuju i znatno ružniji tretman, primjerice humano preseljenje na Burzu rada. Taj ga saborski zastupnik sa sveučilišnom karijerom (pa nek’ mi još netko kaže da znanje i obrazovanje oplemenjuje i širi vidike) stalno nešto ima s HRT-om.
Kad je Sabor birao ravnatelja javne televizije, a Kregar obrazlagao zašto bi na petogodišnji mandat od osam prijavljenih kandidata trebalo odabrati upravo Gorana Radmana, bivšeg direktora TV Zagreb i tadašnjeg dekana Sveučilišta Vern, replicirao mu je upravo Dujomir Marasović i: “Ne, ne pristajem na vaše kriterije! Glavni ravnatelj po meni bi trebao biti intelektualac katoličke provenijencije, jer je većina naroda katolička”, kazao je Marasović.
Pretpostavljam da dr. Duje nije čuo da je Hrvatska sekularna država i neće se smiriti sve dok Bozanić osobno ne zasjedne u Radmanovu fotelju na Prisavlju.
Ne bi ovaj doktor gena kamenih birao samo direktora. Ima ga on i s uređivanjem. Nikako mu se nije sviđala voditeljica Ankica Čakardić u prošlom sazivu “Petog dana”, a ni Srećko Horvat kao gost. Doživio ga je kao anarholiberala, “koji pretendira da bude neki revolucionar”. Naš dr. Duje ovu je emisiju okarakterizirao kao “nihilističku i totalno ljevičarsku”- riječju pogubnu, za mentalno zdravlje pretežno katoličkog hrvatskog naroda.
Pretpostavljam da se njega pita, na HRT-u bi se dvadeset i četiri sata vrtjeli naizmjenice “Mir i dobro” i stranačke konvencije HDZ-a, a ne, kao što je on u četvrtak u saborski mikrofon izrekao: “Agitprop Politbiroa Centralnoga komiteta – kao da je ’46.”
I dok ga Ankica Čakardić i Srećko Horvat nisu, a pretpostavljam da ni sadašnje uredništvo HRT-a neće, tužili za javno izgovorene budalaštine, kao što ga nitko nije pozvao na odgovornost ni kad je prije mjesec i pol ustvrdio da je u javnim ustanovama, u Vladi i Saboru toliko pripadnika manjina da ih se ne bi postidjele ni Terazije, sa svojim Dalmatincima prošao je puno gore.
Za klevetanje Kerumovog intendanta Duška Mucala zbog povrede prava privatnosti dosuđena mu je kazna od petnaest tisuća kuna. Mucalo je , naime, protiv dr. Duje podnio privatnu tužbu, jer je ovaj još 2010. godine u dnevniku HTV-a mahao njegovom vojnom knjižicom tvrdeći kako je kosovac koji je radio za Službu državne bezbednosti bivše Jugoslavije. Vojnu knjižicu Duška Mucala Marasoviću je netko, koje li slučajnosti, ubacio u poštanski sandučić baš u vrijeme izbora za intendanta. Premda je Duško Mucalo od Marasovića zahtijevao 110.000 kuna, a sudac Općinskoga suda u Splitu Joso Puljić za sramoćenje dosudio mu je 15.000 kuna.
Dr. Duje je nakon što je proglašen krivim kukao da se presudom zatvaraju usta hrvatskome narodu (narod to sam ja), brani sloboda govora te da se Hrvatska vraća u olovna vremena komunista kad se ljude kažnjavalo i ubijalo zbog izgovorenog. Bilo je tu mnogo naricanja folklornog tipa kakvog smo se naslušali u ogromnim količinama devedesetih, drvlja i kamenja na pravnu struku i pravosuđe koji su ga kaznili zbog javnog iznošenja stava njegove stranke, no mene se tada najviše dojmila usporedba s Galileom.
Nekadašnji ravnatelj KBC-a Split izjavio je na moj užas: Ja sam vam k’o Galileo Galilei, kažnjen zbog govorenja istine. No kako smo mogli vidjeti u četvrtak na saborskoj sjednici, kazna nije utjecala na preodgoj; dr. Marasović i nadalje posvuda vidi kosovce, komuniste, agitpropovce…
Je li mu to od buljenja u ekran ili nečeg drugog teško je reći. Ako je narod poludio od programa HRT-a – a narod, to je on – svakakve su utvare i priviđenja moguće i kod njega. Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se desiti za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli u ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje.
Bože, kako je to samo davno bilo kada je živopisni Milić Vukašinović provrištao onu svoju najveću uspešnicu Doktor za rokenrol! Između tog i ovog vremena kao da nisu stale decenije, nego vekovi.
Doktor Mića, mislilac iz sarajevskog kafića, voleo je o sebi da misli kao o buntovniku, pa je i ta njegova pesma bila svojevrsni (sasvim benigni) akt pobune i otpora tzv. establishmentu, šta god to bilo: evo, možda ste vi, pametni i knjiški ljudi, doktori za ovo ili ono, ali ja, Mića, koji nemam visoke škole, ja sam bogme doktor za rokenrol i nije taj moj doktorat manje važan od vašeg… [Read more…]
Velike vremenske nepogode koje su zadesile jedan deo Balkana i čije su posledice još nesagledive jer su pogodile države sa ionako raspadajućim ekonomijama, negativnim trendom rasta i rastućom nezaposlenošću, otvorila su mnogo pitanja, između ostalih o krivici za poplave, ljudskoj i onoj koja je izvan ljudske moći, prirodnim i svim drugim silama kojima čovek jednostavno ne može u pravoj meri da se suprotstavi.
Zajedno sa opasnim klizištima koja nezaustavljivo menjaju pejsaž čitavih naselja, pojavio se, što se moglo i očekivati, i niz teorija o poreklu ovih nezapamćenih nepogoda među kojima i široko rasprostranjene teorije zavere koje nas po svome duhu, gluposti i mogućnostima manipulacija vraćaju u devedesete godine.
Srpski mediji i ne mali deo javnosti iznova su okupirani i opčinjeni teorijom da su katastrofalne nepogode izazvane namerno i ljudskom pameću sa očevidnom namerom da se Srbija zaustavi na putu svoga ekonomskog oporavka i kazni zbog svog navodnog suprotstavljanja Zapadu u ukrajinskoj krizi.
Spominjemo devedesete godine jer je to vreme kada su cvetale razne teorije zavere kao objašnjenje za sve one nedaće koju su Srbiju snašle zbog pogrešne politike koja je donosila samo poraze i od Srbije stvorila evropsku pariju. Priče o zaverama su čedo različitih predrasuda.
Evo nekoliko primera sveprisutnih predrasuda iz ne tako daleke prošlosti, a prisutnih i danas: Mi smo hrabro i ponositi, a naši susedi su ulizice i kukavice. Naš nacionalizam nije opasan, a njihov je zločinački. Naša istorija puna je svetlih herojskih podviga, a njihova izdajstva i kukavičluka. Mi i kad pogrešimo, priznajemo svoje greške, a oni su nepopravljivi.
Naš antisemitizam je bezazlen, a njihov rasistički. Naša mržnja je lekovita, a njihova posledica genetske poremećenosti. Istorije su nam bliske, kulture slične, ali po svemu drugome toliko smo različiti da između nas nema nikakvih stvarnih dodirnih tačaka. Mi smo državnost imali oduvek, oni je nisu imali nikada. Njihove teritorije su oduvek bile naše.
U duhu takvog razmišljanja koje je još uvek itekako prisutno nije ni čudo da određeni, ne tako mali broj stanovnika Srbije veruje da su nam Amerikanci poslali poplave preko HAARP-a, antenskog programa istraživanja visoke frekvencije. Prema pisanju dnevnog lista Politika čak 18.379 ljudi potpisalo je peticiju na internetu da se HAARP ukloni sa srpske zemlje.
U širenju ove priče o zaveri važnu ulogu odigrali su, a i dalje igraju, tiražne Večernje novosti, Vučelićev nedeljnik Pečat i ostala žuta štampa. U magazinu Tabloid moglo se pročitati: ”Tri dana ranije, kiša je počela da lije kao iz kabla nad teritorijom Srbije, Republike Srpske i delom Slavonije, gde, uglavnom, žive Srbi. Na Kosovu nije ni kanula!”
U nedeljniku Pečat koji je dosta prostora posvetio zaveri protiv Srbije, a u poslednjem broju to obeležio i naslovnom stranom, piše između ostalog: ”Postoje nesporni dokazi da su Amerikanci radili na (zlo) upotrebi vremenskih (ne) prilika. I da HAARP i sa njime povezani sistemi služe i takvoj svrsi”.
O karakteristikama oružja koje je korišćeno kao deo strategije totalnog rata protiv Srba za Pečat tumači profesor doktor Velimir Abramović, kako ga titulišu ”stalni član ruskog Interdisciplinarnog temporološkog seminara na Državnom univerzitetu ‘Lomonosova’ u Moskvi”.
Na konstataciju novinara Pečata o sistemu korišćenom za proizvodnju poplava u Srbiji i RS i odgovornosti onih koje zanimaju isključivo lični interesi i naredbe nalogodavaca Novog svetskog poretka i velikoj operaciji uništavanja naše zemlje i naroda, a na pitanje ”Kako objašnjavate da je ciklon bio izrazito etnički opredeljen”, doktor Abramović, predstavljen i kao filozof, inače diplomirani student Fakulteta dramskih umetnosti, odgovara kako je bio ”impresioniran demonstriranom preciznošću ciklonalnog pojasa čije granice su obuhvatile nesrpsku populaciju samo u slučajevima nacionalno meštovitih varošica i sela”.
Inače, Abramović objašnjava da je očevidni cilj ove američke zavere protiv Srba i Srbije bio uništenje termoelektrane ”Nikola Tesla”, što zaključuje po vrsti i koncentraciji oblaka iznad termoelektrane.
Ovakvih i sličnih gluposti naslušali smo se u vreme Miloševićeve antizapadne propagande i neodoljivo potsećaju na čuvenu parapsihološku i paranormalnu ”Grupu 69” pri Vojsci Jugoslavije koja se na državnom i vojnom nivou bavila pojavama najbizarnijih zavera, predvođena proročicom Miljom Vujanović, terotetičarem zavere Dragošem Kalajićem i njima pridruženim civilnim i vojnim licima.
Ovakve teorije zevera pokazuju zamašno otsustvo zdravog razuma i predstavljaju pre svega ostalog psihijatrijski problem. Ove vrste teorija zavere pored područja psihijatrije i društvene patologije dotiču i područja morala, politike i istorije. Svaka teorija zavere sastoji se iz više slojeva. Kada se jedan sloj skine, pokazuje se drugi, treći…
Teorije zavere su, dugoročno posmatrano, opasne. One potvrđuju dubinu i količinu predrasuda i stereotipa u jednoj sredini, otsustvo spremnosti da se sagledaju prave razmere i uzroci pojava i događaja, a neizmerna količina gluposti koju proizvode dobija u sunovraćenoj vremenskoj perspektivi status naučnih, političkih i istorijskih istina.