U Njemačkoj 1933. na zao glas došli su književni kritičari. Partiji i Führeru, koji su se tek spremali da osvoje apsolutnu vlast i zabrane sve druge stranke i politička mišljenja, a naročito ona nedomoljubna, lijeva i komunistička, što će se i dogoditi nakon smrti starog Hindenburga, književna kritika i novinska polemika bile su neprihvatljive jer su smatrali kako intelektualne, poetičke i etičke smjernice književnosti i svem drugom pisanju trebaju doći od Naroda i Partije te da ulogu književnih i novinskih kritičara moraju preuzeti Stranačke Milicije i Sudovi. [Read more…]
Čudo! Zmija na Poljudu!
Kad sam pred par godina u Knesetu, pred izraleskim parlamentarcima i preživljelim žrtvama Jasenovca rekao kao je ustaška zmija još tu među nama, tada nejaka i pritajena, ali opasna, arlauknuo je zbor dežurnih desničara. Ma koje ustaštvo, koje trice!
To je domoljublje, ne ustaštvo, predsjednik nam je komunjara, srpski i britanski špijun, veleizdajnik! Razni despoti, dujmovići, međugorke, tomci, ivkošići, šeparovići, dnevni, direktni i ini pamfletisti od tada pa do danas ne zaboravlju se sa zgražanjem sjetiti te, kažu, izmišljene ustaške zmije. [Read more…]
Imamo Hrvatsku!
Malo je onih nešto starijih građana Hrvatske koji se ne sjećaju uzvika predsjednika Franje Tuđmana: “Imamo Hrvatsku!” Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, netom po međunarodnom priznanju, u siječnju 1992. godine pokojni je Predsjednik, sav ushićen i egzaltiran, poručio: “Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. Nećemo nikome sa strane dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”… I bi tako. [Read more…]
Neka živi Kolindaland!
Hrvatska je po nečemu ipak jedinstvena! Imamo predsjednicu koju u skladu s novim trendom možemo reciklirati. Uz pravu, od krvi i mesa, dobili smo pred neki dan i kartonsku.
Stotinu Predsjedničinih dana prigodno je obilježeno kartonskom figurom Kolinde Grabar Kitarović u prirodnoj veličini! Uz nju, kao što i priliči, dvojica gardista šupljih glava, kroz koje dokoni posjetitelji Pantovčaka mogu proturiti svoje lice i slikati se s Predsjednicom… [Read more…]
Dan pobjede? Čije pobjede?
Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića, ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Dan pobjede? Čije pobjede?
Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Drugi svjetski Domovinski rat
Neće se Tomislav Karamarko još dugo zgražavati nad udžbenicima u našim školama koji, po njemu, liče na sve osim na udžbenike. Jer nisu unificirani kao što bi trebali biti. Jer se u njima na pravi način ne verificiraju uloga i djelo doktora Tuđmana. Jer nisu prožeti duhom domoljublja, a domoljublje bi moralo biti posebna nastavna tema unutar koje bi se obrađivao i Domovinski rat. I jer školarci iz njih krivo i površno uče sadržaje o Domovinskom ratu, i to još u dijelu godine kad preopterećenost uzima svoj danak. [Read more…]
Politička bižuterija
Hladnoću četvrtka poslijepodne, ne samo onu stvarnu prouzročenu orkanskom burom i snijegom što se prosuo obroncima Učke i vrhovima naših najvećih otoka koje, eto, imam privilegij gledati kroz staklenu plohu mog petog kata, razbilo je pismo branitelja Trzebora Piekutowskog koje je s njegovog Facebook profila podigao Index. [Read more…]
Ne domoljublju neoustaša!
(Nakon prozivanja gradonačelnika Splita Ive Baldasara u zagrebačkim antifašističkim krugovima se proširila vijest da splitski antifašisti nisu iskazali negodovanje zbog postavljanja spomenika neoustaškim formacijama HOS-a njihove 9. bojne ”Rafael vitez Boban”, a što je ”blagoslovio” Baldasar, što je pak izazvalo lavinu reakcija od kojih smo najvažnije prenijeli na ovom portalu.
Prof. emeritus dr. sc. Josip Milat, predsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca Splita, dao je izjavu za Slobodnu Dalmaciju kao predsjednik Udruge, a ne kao član vodstva splitskog SDP-a, a na upit novinarke Milene Budimir u povodu javnog istupa braniteljskih udruga Splita da su i branitelji HOS-a antifašisti.
Izjava je objavljena u petak 16. svibnja 2014., ali je cenzurirana, odnosno bitno kraćena. Iz razloga striktno vezanih uz etiku novinarstva donosimo Milatovo stajalište, a u kurzivima su dijelovi izjave kojih je redakcija Slobodne Dalmacije izbacila iz izjave prof. Milata. Uredništvo portala Autograf.hr).
Smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke. Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše
Raduje me i kao predsjednika Udruge antifašista Splita i kao čovjeka koji je uvjeren u civilizacijsku vrijednost antifašizma čuti da su predstavnici udruga nastalih iz Domovinskog rata spremni prihvatiti antifašizam kao civilizacijsku vrijednost.
Posebno me raduje čuti, a vjerujem i sve humanistički opredijeljene ljude, da su spremni pridružiti nam se na obilježavanju obljetnica antifašizma i odavanju pijeteta žrtvama fašizma.
Mi antifašisti smo uvijek uz odavanje počasti antifašistima s jednakim pijetetom odavali i počast poginulim borcima Domovinskog rata – cvijeće smo polagali jednima i drugima.
Mi uvijek i bez fige u džepu tvrdimo da je mladost koja je išla u NOR – 1941. imala iste ideale – borbu za slobodu – kao i mladost koja je išla u Domovinski rat – oba su bila oslobodilačka.
Također smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj, posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke.
Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše.
U svakom ratu je žrtava na obje strane, jer ipak, rat je rat, ali i u tom nesretnom ratu nema mjesta zločinima i bez obzira na činjenicu da je rat sam po sebi zločin. I u NOR-u, partizanskom kao i u Domovinskom ratu bilo je devijacija, pa i zločina, ali je nedopustivo zbog te činjenice partizane proglašavati zločincima, a zanemarivati zločine počinjene u Domovinskom ratu. Zločini su uvijek individualni i treba ih procesuirati, nije ih moguće ničim opravdati.
Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika (…) Poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku. Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje
Zato nam nije prihvatljivo da se Domovinski rat pokušava predstaviti kao slijednik ideologije NDH, jer to onda nije antifašizam. Nije svaki ustaša, a pogotovo domobran, bio fašist. Uostalom i u Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji je djelovao pokret otpora i mnogi su bili antifašisti.
Ipak, ne može se zanemariti činjenica da ustaše nikada nisu ratovale protiv nacifašista, već da su im bili saveznička vojska.
Mi antifašisti ne prihvaćamo niti ćemo ikada prihvatiti stav da je hrvatska vojska u Domovinskom ratu bila ustaška, ali ne prihvaćamo ni stav da se na ustaštvu gradi domoljublje ili da se domoljublje i Domovinski rat prikazuju kao nadogradnja na NDH.
Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika.
Mi također smatramo da se moramo okrenuti budućnosti. Zato svako iskreno pridruživanje udruga nastalih iz Domovinskog rata civilizacijskim vrijednostima antifašizma, na čemu se temelji Republika Hrvatska kao i cijela Europa, primamo s neskrivenim zadovoljstvom. Jer poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku.
Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje.
Naša je budućnost zajedništvo, a ne podjela, demokracija, a ne diskriminacija, humanizam, a ne totalitarizam. Istraživanje, da ne kažem prekopavanje povijesti, posebno bez plemenitih namjera, nikada nikome nije donijelo sreću, pa neće ni nama. Jednom je jedna poznata ličnost kazala: ”Po povijesti se relativno lako hoda, hrabrost je poviriti u budućnost”.
Karamarku ne pakovati!
Prije stanovitoga vremena u okviru ove kolumne smo, pod naslovom “Naš Or-ban”, Tomislava Karamarka najavili kao vedetu predstojećega hrvatskog fašističkog preporoda. Konstatirali smo kako on raspolaže s dovoljno potencijala da udovolji kriterijima prosječnoga ovdašnjeg crnokošuljaša i nametne se kao odgovarajući lider za novo doba, te upozorili da su “HDZ-ova obuzetost vrlinama nacije i retroaktivna mistifikacija komunizma” – pod njegovim premudrim vodstvom – “u izravnoj službi instaliranja fašizma”.
Nedavno se šef najveće opozicijske partije potrudio opravdati naša očekivanja i predstaviti metodologiju buduće vladavine na eksplicitan način. Dvije rečenice što ih je, na jednom od redovitih HDZ-ovih derneka, isporučio članstvu željnom političke akcije, dovoljno su osvještavajuće da ih citiramo u cijelosti. Dakle:
Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon
“Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.”
Zbog te izjave Karamarko je ovih dana izložen salvama kritika s lijevo-liberalnog krila političke i medijske scene, s punim pravom je optužen kao nacionalni fanatik koji želi dokinuti demokraciju, zatrijeti slobodu govora i – kako stoji u naslovu jednoga dnevnog lista – “sve nas natjerati da uvjerenja ostavimo kod kuće”, pa je čak i zagovornik ideoloških restrikcija privremeno sklonio pendrek u ladicu, pravdajući svoj istup emotivnošću, povećanim adrenalinom i sličnim razlozima nadražajnog tipa.
No budući da smo kod prvoga grla opozicije na vrijeme prepoznali visoke čizme, kožni opasač i mrku uniformu koju, umjesto donjega rublja, skriva pod ambalažom od konvencionalnog štofa, ovdje nam se ipak čini produktivnijim zaviriti u motive usplahirenih kritičara. Već i blagi potkožni uvid, naime, pokazuje da Karamarkov mitomanski fašizam sasvim lijepo korespondira s mitologijom koju predano opslužuju njegovi aktualni oponenti.
Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije
Ostavimo li načas po strani uljeza u liku Gojka Šuška, činjenica je da su “vrijednosti” koje Karamarko planira zakonskim putem zaštititi – zabranom da se o njima javno iznosi negativan sud – već sada u najvećoj mjeri intaktne; obaveza njihova “poštivanja” neizostavan je element normalnoga građanskog ponašanja, ugrađen u tipski profil normalnoga hrvatskog građanina, dok svako odstupanje od norme podrazumijeva navlačenje nevolje na vrat i izlaganje skoro sigurnim optužbama za ekstremizam ili izdaju. Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon.
Skarednost njegove izjave u tome je što bi, radi učinkovite obrane “vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država”, on i formalno ukinuo demokratsko načelo slobode govora; većina njegovih kritičara tome se protivi upravo stoga što znaju da je u postojećim okolnostima demokratsko načelo slobode govora formalne naravi. I to je to prokletstvo koje proizlazi iz mentalne skučenosti fašista-početnika: zahtjevom za formalnim ukidanjem demokracije pokazuju da ne shvaćaju kolika je moć demokracije kao formalnosti.
Stvarni izvor nesporazuma, prema tome, jeste u načinu na koji se ima obaviti tabuiranje najsvetijih mjesta hrvatskog državotvorstva, oko čijeg izbora – međutim – nema nesuglasica. Vođa desnice drži kako to treba učiniti suspenzijom demokracije, umjesto da, kao sav prosvijećeni politički svijet, upravo u demokratskim pravilima igre prepozna osnovno oruđe manipulacije. Paradoks leži u tome što kritika Tomislava Karamarka – polazeći od kolekcije “vrijednosti” čiji kult on želi staviti pod zakonsku zaštitu – takozvanoj umjerenoj političkoj struji u Hrvatskoj pruža priliku za perverzan užitak: da se ostrvi i na krajnje konzekvence vlastitih težnji.
U znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro
Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije.
Ukaz u vidu saborske “Deklaracije o Domovinskom ratu”, primjerice, gotovo da ima pravnu snagu kaznenih mjera što ih Karamarko priziva, ali, mnogo važnije, duh toga dokumenta kola društvenim krvotokom kao kondenzat čistog straha, toliko da svaki državljanin osjeća duboko u kostima kako je najveća istina o “domovinskom ratu” to da se o njemu ne smije istinito svjedočiti. Branitelji su, shodno tome, proglašeni ekskluzivnim dijelom zajednice, a ni jednoj upravljačkoj garnituri, pogotovo onoj lijevih pretenzija, ne pada na pamet lišiti ih privilegija i obustaviti izrabljivanje ostatka populacije.
Liku i djelu Franje Tuđmana političkim je konsenzusom zajamčen spomenički status (pa će i SDP-ov gradonačelnik Splita, recimo, poduprijeti izgradnju njegove brončane statue u centru grada), što se ponajbolje ogleda u odluci vlasti da arhiv s ostavštinom pokojnog diktatora ostane zatvoren za javnost: tamo se čuva fama o dragom državotvorcu i samo bi još falilo da neodgovorni povjesničari krenu otkrivati kakve su sve svinjarije ugrađene u “temelje države”.
Ostaje jedino Šušak kao točka provizornog razilaženja između ljevice i desnice, lik iz tradicionalne hrvatske fantazije o tome kako djela velikana bivaju oskvrnuta zahvaljujući izboru loših suradnika.
Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem
Kolumnistica Jutarnjeg lista tako Karamarka proziva ne samo zbog diktatorskih ambicija, nego i zato jer bivšega ministra obrane “postavlja rame uz rame prvom predsjedniku”. “Dovoditi ih u istu ravan bezočan je falsifikat”, grmi autorica i sriče jednu od tipičnih lauda lijeve inteligencije Franji Tuđmanu, stilski posve nalik onom umjetničkom naklonu Ive Josipovića pred grobom Oca Države.
Šušak je, veli komentatorica, “svakako zaslužan za organizaciju hrvatske obrane”, ali je u isto doba bio i “najistaknutiji akter one politike koja je dijelove susjedne Bosne i Hercegovine vidjela u granicama Hrvatske”.
Koja je to politika? I čija je ona bila? Šuškova, a ne Tuđmanova? Ima nečeg uistinu jadnog u tako odlučnoj namjeri da se Tuđmanova desna ruka prikaže univerzalnom inkarnacijom zla, koja će onda pridonijeti nasilnome humaniziranju samoga “prvog predsjednika”. S druge strane, teško se oteti dojmu da je Šuškova ekstremistička figura u službi “normalizacije” Tuđmana na vrlo sličan način kao što Karamarkovi neprihvatljivi protudemokratski zahtjevi trebaju učiniti prihvatljivim domoljubni dogmatizam što kulja iz političke zone koja sebe krsti liberalno-demokratskim atributima.
Stoga bi, u znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro.
Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).