Čini se da je predsjednici Republike bilo važnije da pod svaku cijenu u drugom tjednu nove godine otputuje u inozemstvo nego to što će tim putovanjem postići. Kako je putovanje u Afganistan iz sigurnosnih razloga moralo biti odgođeno, odlučila se za posjet Turskoj. Tako se morala zadovoljiti prolazom pored kičaste Erdoganove garde umjesto da se uz grah iz kotla druži s vojnicima u Afganistanu što joj je, čini se, jedna od snažnijih potreba. [Read more…]
Maligna politika Milorada Dodika
“Da imam u promilima šansu, ja bih referendum o neovisnosti održao”, izjavio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu za Deutsche Welle. Zatim je, kako bi pokazao da nisu u pitanju snovi nego ozbiljan plan, u završnom dijelu intervjua iscrtao dijelove BiH, koji bi se ujedinili u, ono što zovemo, Velika Srbija.
Bila bi to kompenzacija za gubitak Kosova (makar je Dodik u novu državu ucrtao i Kosovsku Mitrovicu), a usput je uslijedila poruka bošnjačkom lideru Bakiru Izetbegoviću neka ne prijeti oružjem jer su Srbi spremni ratovati, ako zatreba.
Kao da je ovo 1992., a ne 25 godina poslije, što pokazuje koliko se odmaklo u pomirbi i normalizaciji na Balkanu.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba
Crtajući nove državne granice, možda Dodik samo ispituje do koje granice može ići?
Ne, jer ovdje nije riječ o provokacijama nego malignoj politici. Jučer je otišao korak dalje i izgovorio bezrezervni kompliment na adresu Ratka Mladića, koji čeka presudu za zločine kakvi u u Europi nisu počinjeni nakon 1945.
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci.
Istina, lako se verbalno junačiti dok “legende” čekaju odluku prema kojoj će ostatak života provesti iza rešetaka.
Nije li Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, u zadnje vrijeme blizak politički saveznik Milorada Dodika?
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci
To je podatak koji pokazuje koliko je zamršena situacija u susjednoj državi. Dok se Hrvatska i Srbija svako malo svađaju, hrvatske vlasti u Zagrebu i Mostaru radije surađuju s Dodikom nego da pokušaju naći kompromis s Izetbegovićem i Bošnjacima.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba.
Zato je za Hrvatsku opasno to što, osim tijekom rata, BiH nikada nije bila nestabilnija nego danas.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Badava ti Papa
Otkako su rimski pape počeli devedesetih dolaziti na prostor bivše Jugoslavije – a toga je s ovim najnovijim Franjinim bilo čak sedam puta – ponavljalo se uvijek isto. Očekivanja od tih posjeta i mirotvorne pretenzije papa bili su vrlo veliki, ali se od toga ostvarilo jako malo, jedva išta. Čak bi se moglo reći da što je više bilo prvoga, manje je bilo drugoga. [Read more…]
Papa u predmodernoj BiH
Sarajevo se 6. lipnja 2015. godine moglo ponovo voljeti bez zadrške, jer je i bilo na trenutak lijepo kao u vrijeme XIV. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ’84. Ta zimska čarolija od prije 30 godina se pokazala, nažalost, samo par godina potom kao ”labuđi pjev” i Sarajeva i SR BiH i SFRJ, jer se tonulo u barbarizam velikog formata. Utoliko je posjet prvog ”postmodernog pape u povijesti Katoličke crkve” (fra Ivo Marković) predmodernoj zemlji BiH uputno razumjeti kao jednodnevnu bajku u kojoj su se ljudi ponašali kao da su zamađijani, a političari kao licemjeri, što i inače jesu.
BiH uoči dolaska papa Franje
Je li papa Franjo dolazi 6. lipnja o. g. u pastoralni ili u državni posjet Bosni i Hercegovini u svojstvu dvostrukog suverena (prvog čovjeka Svete Stolice i grada – države Vatikan) razjašnjeno je protokolarno pitanje. Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik Crkvenog odbora za pripremu pohoda pape Franje BiH, precizirao je početkom veljače o. g. da papa Franjo dolazi prvo kao poglavar Katoličke crkve (KC), a onda i kao državnik, te da će se susresti i s predstavnicima KC, biskupima i državnicima BiH. [Read more…]
Pismo Papi Franji
Dragi Papa Franjo, duboko smo ohrabreni Vašom skorašnjom posjetom našoj državi. U njenoj najavi je naznačeno da dolazite da potaknete njegovanje dobra i pomognete konsolidaciji bratstva i mira, i zbog toga smo bili slobodni da Vam se obratimo. [Read more…]
Papa Čovićevih siromaha
Nezaboravan je to doživljaj bio za Dragana Čovića i njegovu svitu. Prolaziti kroz vatikanske hodnike u strogo određenoj koloni. Ići jedan iza drugoga, u potpunoj tišini, pored švicarskih gardista i papinih časnih ljudi. Slijediti upute prefekta koji dirigira kada se hoda a kada se stoji. Hodati, stajati, hodati, stajati… ”Kao da prolaziš kroz povijest…” – zapisati.
Zabilježiti i da je ”put pored impresivnih dvorana do vrhovnog poglavara više od milijarde katolika iz cijelog svijeta prepun mističnosti”. I da sve izgleda svečano. I da je u Vatikanu Božić.
Nije baš Božić, kao što se nekima u toj koloni – valjda zbog sve te mistike impresivnih dvorana, a možda i zbog prefektova dirigiranja kada stati a kada hodati – pričinja, ali je Advent. Došašće. Dolazi Dragan Čović. Na ulazu u knjižnicu dočekuje ga papa Franjo.
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj.
Dragan Čović se uspravlja, premda se tren ranije činilo da ga je ukočilo u križima. Papa privlači ruku k tijelu, premda je tren ranije izgledalo da taj rukoljub nikada neće prestati…
Sve je na svome mjestu i sve blista. Blista prsten na papinoj ruci. Blistaju svi zubi u Čovićevu širokom osmijehu.
Potom se sjeda pa se razgovara. A razgovara se poduže, srdačno i prijateljski. Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.”
Ali ljudi iz državnikove svite, obuzeti mističnim ozračjem vatikanskih dvorana, i ne pomišljaju na te što rogobore po Bosni i na te što, čim Čović zine, hvataju autobuse za Njemačku. Sva svita sad sjedi tu, pri Svetoj Stolici, i gleda u Jorgea Bergoglija kao u papu i u Dragana Čovića kao u Boga. I sluša svita kako svježe ustoličeni državnik službeno poziva rimskoga pontifeksa u posjet Bosni i Hercegovini.
Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku”
U svojim glavama svita već sklapa sliku Papina uzvratnog posjeta Draganu Čoviću: ”Ako se taj susret dogodi, ilustrirat će dramatičnost stanja katolika u BiH. Jer, papa Franjo uglavnom odlazi u one države u kojima su kršćani manjina i ugroženi.”
I čita svita iz Čovićeva poziva silnu želju da papa, uz Sarajevo, posjeti i Mostar. Da dođe u Hercegovinu, gdje su ”katolici većina, ali su i kao takvi ugroženi”. Pa da se pod golemim križem bez Krista na Humu dogodi prekretnica u papinu zemaljskom hodu. Da nakon već rutinskih obilazaka ugroženih manjina krene u duhovnu avanturu borbe za prava ugroženih većina.
Dragan Čović za to vrijeme ne dopušta mislima da odlutaju. Čeka prigodu da papi Franji prenese pozdrave svojih kolega iz državnoga predsjedništva i svih ljudi iz BiH, a posebno – pazite sad ovo! – ”onih koji danas teško žive”. I čeka Dragan Čović da u ime svoje, i u ime svih koji žive jednako teško kao i on, Svetome Ocu uruči poklon: statuu Katarine Kosače-Kotromanić, blaženice i posljednje bosanske kraljice, rad kipara Florijana Mićkovića.
Papa zauzvrat Čoviću – tronut njegovom empatijom za sve ljude koji danas u BiH teško žive – poklanja reljef na kojemu je prikazan sveti Martin dok na pleća siromaha stavlja svoj ogrtač. ”Političari i čelnici država i vlada trebali bi ogrnuti siromašne”, poručuje Papa svome gostu.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište
Poruka je stigla u prave uši, a sveti Martin u prave ruke. Dragan Čović od tog trenutka više ne razmišlja kako s gole kože siromaha zgrnuti i ono što se još nije uspjelo zgrnuti – dakle, samu tu kožu – već kako i čime da ih ogrne. Ali on ogrtača nema.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište.
I kako da sada – samo da bi uslišao papinu poruku – to imanje pretvori u ogrtače za siromahe? Kako da Radobolju vrati u njezino korito? Sve mu se to čini prekompliciranim i nedostojnim vatikanske mistike koja ga je prožela do kostiju…
Jer zar je to, zabogamiloga, ono što od njega očekuju ljudi koji teško žive? Zar im nije olakšao život samim tim što se potrudio da papi isporuči njihove pozdrave, i to bez da je uoči puta za Rim išao od siromaha do siromaha i od svakoga ubirao em pozdrav em pozdravarinu?
Zar siromasima nije dovoljno što im je Dragan Čović udijelio milost da svoje osobne pozdrave papi prošverca kao da su njihovi? I što će im, pobogu, stvarniji ogrtač od toga?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Udri po mišljenju
Baš me zanima, onako ljudski , što je pomislio sisački biskup Vlado Košić kad je na ekranima, po portalima i novinama osvanula okrvavljena glava bosanskohercegovačkog akademika, sociologa, prof. dr. Slave Kukića. Jel ‘ ga štrecnulo oko srca? Kako je spavao tu noć između ponedjeljka i utorka?
Zanima me je li u mislima prebirao svoj odlazak na zagrebački Pleso. Na doček dokazanog i osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića nakon što mu je kazna za trećinu umanjena. Što je sanjao nakon prosvjeda građana Zagreba pred Pozaićevu misu posvećenu samozvanom čelniku Herceg Bosne? Jesu li mu se po glavi vrtjela imena stotinu i šesnaest civila iz Ahmića. Među njima je bilo jedanaestero djece. Svi su, uključujući i tromjesečnu bebu, u proljeće 1993. godine zahvaljujući i Košićevu pulenu s dunjaluka preseljeni u ahiret.
Dariju Kordiću, čovjeku s kojim se, veli sisački biskup, zbližio iza rešetaka zatvora Karlau kraj Graza, kad je izdavao zapovijed o nestanku Ahmića savjest nije smetala. Do temelja su sravnili to mjesto. Od dvjesto bošnjačkih kuća spaljeno je stotinu i osamdeset, u zrak dignute dvije lokalne džamije, spaljene kolijevke valjda da im se sjeme zatre… Tada ubijena tromjesečna beba danas bi imala 21 godinu. Po zakonima svih zemalja bila bi punoljetna.
Je li Vlado Košić i pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku, uzevši ulogu suca odveć zaigrao: “Ne vjerujem”, kaže, ”da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je novost – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta
Prisjeti li se katkad u svojim molitvama biskup Vlado Košić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenu i dijalog, tog djeteta? Ima li u njegovim molitvama i na misama mjesta za Šaćire, Envere, Sabahudine, Ibrahime, Samire…ili se moraš ispravno zvati, ime ti mora biti u katoličkom kalendaru ako želiš njegovo suosjećanje, i blagoslov i aerodromske dočeke.
Baš me zanima, onako ljudski, je li sisački biskup osjetio i mrvu grižnje savjesti ugledavši dvije krvave glave? Jednu već na zagrebačkome aerodromu, onu aktivista Zorana Ivančića, a drugu, onu Slave Kukića, u ponedjeljak na ekranima televizora i kompjutora.
Je li pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku uzevši ulogu suca, odveć zaigrao: “Ne vjerujem, kaže, da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”
Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je pretjerano – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta.
Dosad su komentirali samo presude iz doba socijalizma, eto sad, zahvaljujući Vladi Košiću, aktivno negiraju odgovornost osuđenog ratnog zločinca i time ohrabruju sve one kojima su više od dva desetljeća mozak ispirali time kako su se i Hrvati u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini samo branili. Čak i kad bi bilo tako, mada je zbog postojanja Herceg Bosne teza vrlo upitna, ne znači da u obrambenom ratu nisu činili zločine… Spaljene dječje kolijevke, minareti razrušeni eksplozivom, stotinu i šesnaest života u nepovrat izgubljeno govore onima koji slušati žele sasvim suprotno!
Govore da se strašno pogriješilo dočekivanjem osuđenog ratnog zločinca ovacijama na zagrebačkom aerodromu i u nedjelju, na Dan antifašizma, u rodnoj mu Busovači. Ne samo zbog prateće ikonografije, Thompsonovih pjesama, ustaškoga pozdrava i klicanja umjetnoj tvorevini Herceg Bosni, već ponajviše zbog izostanka svake empatije za žrtve zločina u Ahmićima, za bol susjeda s kojim si, ako ništa drugo, zbog geografije osuđen na zajednički život…
Hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kojem je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans busovački dernek zločincu prokomentirati riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi, često ponose…”
Mnogi će se s rukom na grudima zaklinjati u Škabrnju i Vukovar kao mjesta posebnoga pijeteta zbog proživljenog u Domovinskom ratu, ali će ostati hladni i bezosjećajni kada se to isto zatraži za Ahmiće.
Uostalom, prva krvava glava, ona Zorana Ivančića (on je, inače, dobrovoljno s Liječnicima bez granica spašavao ranjenike iz Vukovarske bolnice) najbolje svjedoči o tome kako smo još uvijek nespremni – zahvaljujući dobrano i indoktrinacijama s oltara- prihvatiti istinu kad nam ne ide u prilog. Njegov uzvik na aerodromu: ”Ubojico! Sotono!” (veli da se prisjetio jednog bosanskog svećenika koji je u Drugom svjetskom ratu činio grozne zločine, pa ga je narod nazvao fra. Sotona) rezultirao je razbijenom glavom i ispljuvanim tijelom. Da ga policija nije zaštitila i odvela, tko zna kako bi okončao linč na Plesu.
No hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kome je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans prokomentirati busovački dernek zločincu riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi često ponose…”.
Na njegovo mišljenje palicom za baseball (ili vješalicom, još nije točno utvrđeno) nasrnuo je bivši branitelj HVO-a, osamdesetpostotni invalid s dijagnozom PTSP-a…Što neodgovorni biskupi i političari zakuhaju, realiziraju branitelji s alibijem PTSP-a. Udare po mišljenju! No, udarcima po glavama Hrvata s greškom , Hrvata koji misle da je Bosna i Hercegovina moguća i kao društvo, i kao država triju ravnopravnih naroda. Crkva šuti. Njoj su valjda draži ovi što uporno zagovaraju Herceg Bosnu pa makar i zločinci bili.
I zato, udri po mišljenju, osude s oltara biti neće, jer za drugačijemisleće batina je iz raja izašla misli valjda biskup Košić… Kako bilo da bilo, o krvavim glavama nije se zasad oglasio.
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5