novinarstvo s potpisom
Leïla Slimani, ”Uspavanka”, Fraktura, Zaprešić, 06/2018.
Beba je mrtva. Nekoliko sekundi je bilo dovoljno – prve su dvije rečenice romana ”Uspavanka”. I posljednje rečenice prvog poglavlja su šokantne: ”Adam je mrtav. Mila će podleći ozljedama.” No najšokantnije dvije nalaze se malo više. Majka je kući krenula ranije. Razmišljajući kako će iznenaditi djecu, svratila je u pekarnicu. [Read more…]
Neil Gaiman, ”Nordijska mitologija” (s engleskog preveo Vladimir Cvetković Sever), Mitopeja, Zagreb, 2018. [Read more…]
Elena Ferrante, ”Genijalna prijateljica”, Profil, Zagreb, 2016.
Oni čitatelji koji su se upoznali s Elenom Ferrante preko prošlogodišnjeg hrvatskog prijevoda ”Dana zaborava” sada imaju priliku iznova se sresti s talijanskom i evropskom književnom i feminističkom zvijezdom. Jer ”Dani zaborava” su bili suvremeni roman, o suvremenoj ženi i raspadu braka unutar suvremenog društva i suvremene obitelji, a ”Genijalna prijateljica” je nešto sasvim drugo. [Read more…]
”Pitanje krivnje”, Karl Jaspers, AG&M, Zagreb, 2006., 120 str.
U vrijeme užasa holokausta najučeniji Židovi koji su se našli u koncentracijskom logoru Buchenwald organizirali su suđenje Bogu. Svake večeri okupljali su se raspravljajući je li Bog kriv. [Read more…]
Aleš Debeljak, ”Balkansko brvno – Eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide”, Fraktura, Zaprešić, 2014.
Svoju knjigu eseja o jugoslavenskom kulturnom prostoru i jugoslavenskim piscima koji su ga obilježili (ovo “jugoslavenski” sa ili bez navodnika) Aleš Debeljak otvara bombastičnim pamfletom.
“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.”
Ne treba čitatelj biti nacionalist da bi (zbunjeno) vrtio glavom nad ovih par rečenica koje se međusobno sudaraju poput automobila u lančanom sudaru. Što tu zapravo ima smisla? Što nije tek puka nostalgija i sentimentalnost? Što je konkretna ideja? A što su iracionalni osjećaji i odsustvo temeljne logike?
Prvo. To što je slovenski pjesnik i esejist (1961.) proživio većinu života u Jugoslaviji uskoro više neće biti nikakav faktor. Godine 2021. Debeljak će jednako vremena proživjeti u samostalnoj Sloveniji koliko i u federalnoj Jugoslaviji. Hoće li ga Jugoslavija tada prestati zanimati?
Drugo. “Sretno djetinjstvo” kakva je to kategorija – sva su djetinjstva u pravilu sretna, te što ovdje prelazi osobno iskustvo, opću univerzalnost, i ima političku i idejnu relevantnost?
Treće. Ako je Jugoslavija poticaj za promišljanje Europe zašto se ograničavati na nju. Jednako zanimljive poticaje može nuditi bilo koje povijesno-etatističko iskustvo: od Austro-Ugarske, preko Hitlerovog “novog poretka”, do NATO-pakta, Varšavskog pakta i nesvrstanih.
Četvrto. Raspad Jugoslavije nije bio uvjet “ulaska u Europu”. Upravo suprotno, Europa je 1991. godine kao preduvjet ulaska tražila opstanak Jugoslavije (zbog čega je Slovenija zakasnila s ulaskom trinaest godina, a Hrvatska čitave dvadeset i dvije). Peto. Je li uistinu pametno i poticajno živjeti u prošlosti.
I tako, već u prvih par rečenica “Balkanskog brvna” – knjige koja bi trebala biti kulturološko-politička suprotnost Debeljakove knjige “Atlantski most”, eseja o američkoj književnosti s kraja osamdesetih – otvara se mnoštvo proturječja, sva sila dubioza, ali i sasvim efektan glazbeni tuš na početku ove zbirke eseja o književnicima takozvane “jugoslavenske Atlantide”, ili onoga što se još naziva i “kozmičkom Jugoslavijom”.
Kroz slijedećih tristotinjak stranica Debeljak će razjasniti mnogo toga. Kako se knjiga lista tako se ideje pročišćuju i konkretiziraju. Za Debeljaka je Jugoslavija, usprkos svemu, nudila osjećaj zajedništva i prožetosti koji EU nije do sada uspjela stvoriti. Na neki način EU, kao zajednički dom i ne postoji.
Jugoslavija je postojala i tu činjenicu nije doveo u pitanje ni njezin krvavi raspad. U tom smislu Jugoslavija je nudila određenu formu hibridnog identiteta koju Europa tek treba stvoriti. Za time Debeljak iskazuje opravdanu nostalgiju, dakako ako je nostalgija uopće prava riječ, koju možemo gledati kao ozbiljnu kategoriju.
U principu, nostalgija kao takva izjednačena je s jugonostalgijom. A ona je koliko politički toliko i apolitički definirana: “Iz sedamdesetih godina ne sjećam se kritičnih slovenskih intelektualaca” priznaje Debeljak, “nasilno zatrtog Hrvatskog proljeća ni ‘maspoka’, nacionalističkih protesta vruće krvi ni svrgnutih komunističkih reformista, studentskog zauzeća Filozofskog fakulteta u Ljubljani, ‘ispljuvaka punih krvi’ u Beogradu te svađa među kritičarima i zagovornicima režima posvuda po državi”.
Svu apolitičnost Debeljakove (jugo)nostalgije sažima “svjetlocrvena pamučna majica koja prikriva pupajuće grudi” neke Milice iz Osijeka, s kojom je na moru plesao “sentiš”. Dakako, u toj slici crvene majice i Miličinih grudi sažima se i sva politizacija ovakve (jugo)nostalgije.
Kada su došle devedesete Debeljak je ostao živjeti u Sloveniji. Kaže da ga je uspješan otpor slovenske teritorijalne obrane spasio od egzila. Očito, Jugoslavija devedesetih više nije bila njegova Jugoslavija. Nužnost samostalne Slovenije i žal za onom Jugoslavijom tu se spajaju u sasvim originalan spoj.
Moglo bi se postaviti pitanje je li moguće pomiriti slovenski separatizam (i etatistički nacionalizam) s jugonostalgijom? Je li prvo samo nacionalizam, a drugo samo nostalgija? Na oba pitanja odgovor je niječan.
U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe.
Prvi esej na tu temu, “Sjećanja na raspad: sumrak idola”, posvećen svojoj američkoj supruzi Eriki, Debeljak je napisao još 1993. godine, na relaciji između Ljubljane i New Yorka. Dvadeset godina kasnije taj je esej jedno poglavlje “Balkanskog brvna”, zbirke političkih eseja o književnicima i nostalgiji kojima se kroz Jugoslaviju traži Europa.
Naravno, ozbiljan je to posao zidanja kule babilonske. Možda u današnjoj Europi i nema ničega važnijeg od pronalaženja Europe. Možda se ništa od važnije od toga ni ne može pisati.
Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” – “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”.
Pred ovakvim dimenzijama života, ovozemaljskog i onozemaljskog, i Jugoslavija i Europa u jednom malom trenutku sasvim se gube u svemiru beznačajnosti.
(Prenosimo s portala Moderna vremena info).
”Dvostruki negativ”, Ivan Vladislavić
(Autograf.hr kritiku u cijelosti prenosi s portala za knjigu & kulturu čitanja Moderna vremena Info)
Ivan Vladislavić južnoafrički je pisac, rođen u Pretoriji 1957. godine. Njegovo slavensko ime i južnoslavensko prezime s tipičnom umanjenicom u sufiksu, jedino je što ga povezuje s balkanskom djedovinom. Po jeziku na kojem piše, po temama koje obrađuje, zemlji o kojoj piše, Ivan Vladislavić bliži je J.M. Coetzeeu nego li hrvatskim, srpskim i bošnjačkim piscima s prezimenima na ‘‘ić”… Ili se barem tako čini. Ili Južna Afrika i Balkan nisu možda tako daleko jedno od drugog kao što to izgleda na globusu.
Vladislavić, već poznat kod nas (roman “Mahnitost”, također u prijevodu Miloša Đurđevića, Feral Tribune 1999.) lako kupi čitatelja. Kupi ga kad napiše da je “voda u bazenu podrhtavala u snu kao uhranjena životinja i izdisala klor”. Kupi ga kad daje savjet kako preživjeti kad vas zaključaju u prtljažnik automobila (prema Oprah, nogom izbijete stražnje svjetlo, provučete ruku kroz prozor i mašete: vjerojatno će netko iza vas shvatiti da se radi o kriznoj situaciji).
Ili kada piše kako pritiskom na gumb daljinskog od televizora metak ispaljen u Hollywoodu ubija antilopu u Mala Mali; pa natjera serijskog ubojicu koji vitla nožem da nasjecka luk; od čijih će ljutih komadića zatim zaplakat preživjeli stanovnici odrona zemlje.
No nije bitno ono čime Vladislavić na prvu kupuje čitatelja. Ono što određuje ”Dvostruki negativ” nije savjet za spašavanje iz prtljažnika: mada bi u nekoj situaciji i to moglo koristiti. Najkraće, “Dvostruki negativ” je roman o aparthejdu, fotografiji, i neuručenim pismima.
U trodijelnom romanu Vladislavić pokriva tri razdoblja suvremene južnoafričke povijesti: vrijeme aparthejda s početka osamdesetih, vrijeme promjena s početka devedesetih, i recentno razdoblje. U sva tri dijela, a posebno u prvom, Južna Afrika je zemlja podijeljenosti i zemlja mržnje.
Na poslu, na ulici, u susjedstvu, najbolje je izbjegavati svaki razgovor, jer svugdje proviruje rasizam. Novi susjedi mogu se činiti kao zanimljiv par sve dok ih ne pozovete na roštilj i nakon par boca piva ne suočite se s mučnim i krvoločnim južnoafričkim rasizmom.
Pa tako ispada da Vladislavić i nije toliko udaljen od djedovine. Živi na drugom kraju svijeta, piše na stranom jeziku o tamošnjim “problemima”, ali možemo ga zamisliti i kako živi u Hrvatskoj, i piše na hrvatskom, baš isti ovaj roman. Ono što ga povezuje s djedovinom nije “ić”.
I ovdje je bolje ne razgovarati previše sa susjedima, niti ih zvati na roštilj. Jedna rečenica previše i simpatični susjed odmah se može pretvoriti u tipičnog hrvatskog gremlina koji mrzi ćirilicu, pedere, Srbe, i tako dalje po već dobro utvrđenoj hijerarhiji. Napomenuli smo, Ivan Vladislavić južnoafrički je pisac rođen u Pretoriji, trenutačno živi u Johannesburgu, ali eto, lako ga možemo čitati i kao “našeg” pisca koji se bavi temama koje prepoznajemo i s kakvim živimo.
“Dvostruki negativ” nije roman samo jedne brzine. Kako mijenja vremenska razdoblja, tako Vladislavić mijenja i tematske registre.
I to je ono što ga određuje kao književnika. Od “familijarnog”, susjedskog fašizma, tematski prepoznatljivog pa i očekivanog, “Dvostruki negativ” se pretapa u roman o (metafizici) fotografije, i naposljetku u (egzistencijalistički) roman o konstruiranju sjećanja i konstruiranju samog identiteta; kako pojedinca tako i zajednice.
Ivan Vladislavić
U tom mijenjanju tematskih registara kriju se mnoge čudne stranice: čudnije i od ruke koja kroz pozicijsko svjetlo veselo maše iz prtljažnika. Junak romana društveni je autsajder koji ne sudjeluje niti u kolektivnom veselju koje je sredinom devedesetih potpalio trijumf južnoafričke ragbi reprezentacije na svjetskom prvenstvu; a i sam Vladislavić čini se kao jednako izmješteni i distancirani promatrač društva.
Knjiški junak tokom boravka u Londonu, gdje je pobjegao da bi izbjegao služenje vojske, sudjeluje na prosvjedu protiv aparthejda. U novinama sutradan izlazi fotografija prosvjednika kako prolaze Strandom. I on se pronalazi na njoj. Preko ušiju je nabio kapu, kao da se skriva od špijuna. Drugi se drže za ruke, grle, a on hoda sam, ruku spuštenih uz tijelo. Ne kao razbijena karika, već “prekid u lancu”.
I Vladislavića kao autora možemo promatrati kao “prekid u lancu” književnih očekivanja. Vladislavić je neobičan, ambiciozan, izvanredan književnik. Čitajući ga misli stalno bježe prema tome kako bi ovaj ‘‘ić” izgledao na hrvatskoj književnoj sceni.
Nije pisac neki argentinski nogometni talent hrvatskog prezimena kojeg se samo tako može prebaciti preko oceana, niti je književnost nacionalna nogometna vrsta pa je dovoljno navući najdraži dres i zaigati.
Vladislavić kao osoba i kao autor rezultat je društva koje ga je formiralo (baš koliko i odnosa koji je stariji Vladislavić imao s njegovom majkom). Negdje drugdje bio bi druga osoba, drugi čovjek; možda fotograf, ili poštar, a ne književnik.
No pokušavajući ga vidjeti u hrvatskoj književnosti zapravo vidimo svjetskog pisca kojem je svaka nacionalna književnost preuska (južnoafrička koliko i hrvatska). Vladislavić pokazuje vrijednost izvornosti, i to ne u lokalnim, nego u univerzalnim razmjerima. Domaću scenu on bi obogatio već samim time što je izvoran, i prevelik za nju.
Ne govorimo to zato da umanjimo hrvatsku ili neku drugu ovdašnju regionalnu književnost (kojima ne manjka ozbiljnih pisaca), već da pozicioniramo Vladislavića: ni “našeg”, pa ni isključivo južnoafričkog – već svjetskog… Odnosno, i jedno i drugo i treće.
Dvostruki negativ
Ivan Vladislavić
Prijevod: Miloš Đurđević
Elitech d.o.o. – Edicije Božičević 4/2014.
190 str., meki uvez
ISBN 978-953-7953-10-2
