Mnogo je to: osam godina! Dva svjetska nogometna prvenstva i dvoje olimpijskih igara. I skoro cijeli jedan desetogodišnji kredit za stan. Nigdje se, ni na jednom mjestu osim u vlastitom domu čovjek ne bi trebao u životu zadržati duže od osam godina. A najmanje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u onoj zapravo nevelikoj tortastoj zgradi, umućenoj od žumanjaca sa šećerom, na trgu koji je u vrijeme njezine izgradnje bio blatnjavo zagrebačko predgrađe, tamo dolje, prema poljima kukuruza. [Read more…]
Teatarski imaginarij Vjerana Zuppe
Vjeran Zuppa, ”Subjekt kao gost – Mala hermeneutika dramskog lika”, Durieux, Zagreb, 2014.
Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, ”teatarskog čovjeka”. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. [Read more…]
O “izlascima” zagrebačkog HNK
Uoči nove dramske premijere zagrebačkog HNK koja će se održati u Kineskom paviljonu na Velesajmu, a koju intendantica D. Vrgoč pobjedonosno najavljuje kao izlazak iz “matične zgrade” u prostor “devastiranog Velesajma koji sam po sebi generira sjećanje na ono vrijeme obilja, entuzijazma i nekog kontroliranog zajedništva za koje nam se danas čini da je zauvijek prošlo” (Jutarnji list, 2. 4.), vrijedi podsjetiti na prebogatu tradiciju sličnih “izlazaka” koje su pokretali mnogi njezini prethodnici (uključivši i aktualnog ravnatelja Opere) čega ona kao da nije svjesna. [Read more…]
Moć oprosta, moć kazališta
Niko Marinović je tajkun. Bio je preko mora, a porijeklo njegova bogatstva je mutno. Kruže priče o nekakvim rudnicima u kojima su ljudi, i to naši ljudi, stradavali ko muhe. Ženama im ne bi nitko ni javio da su ostale udovice. Niko Marinović svoju životnu filozofiju pjevuši kao veselu pjesmicu: koga na svom putu spazi, on ga zgazi. [Read more…]
D. Radović i S. Petrović
Jubileji su utešni, napisao je gotovo pre pola stoleća veliki pesnik, nepravedno zanemaren i lucidni komentator kulturnih prilika Dušan Matić.
Šta je pisac hteo da kaže? Pokazao je na nekoliko primera da su jubileji, okrugle godišnjice, sećanja na značajna imena kulture prilika da im se ukaže hommage. Ne zbog njih, odlutalim u aleje sećanja, koja Francuzi oslovljavaju lepim imenom Jelisejska polja, po Jeliseju, mitskoj ličnosti helenske Grčke. Njima mi više nismo važni, ali oni mogu biti važni nama, kulturi koja na njima počiva.
Ukazati hommage značajnoj stvaralačkoj ličnosti prilika je da se podsetimo na dela koja nisu zamakla u spokoj tihog zaborava. Nažalost, negovanje kulturne memorije, sa retkim izuzecima, u nas je uglavnom prepušteno onima koji (poput ovog potpisnika, budimo iskreni) mogu samo da podsete na današnji značaj određene ličnosti, na delo koje zaslužuje ozbiljnu proveru i dokaz da je odolelo zubu vremena. To će reći da ima šta da nam otkrije od svog neumitnog sjaja. To naravno u ozbiljnoj kulturi nije dovoljno jer – gde su kulturne institucije da i one nešto obave? Ove poslednje najčešće ne daje ni traga ni glasa.
Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame
Ovih dana (16. avgusta) navršile su se tri decenije kako nas je napustio veliki Dušan Radović, pesnik, dramski i tv-pisac, nepotkupljivi satiričar, hroničar epohe, čiji oštar uvid u nevolje čoveka neuprljanog političkim igrama i marifetlucima i danas deluje poražavajuće aktuelno.
Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame.
Jedino se plašio prostakluka i pasa. Ne i političara koji su ga pred smrt osudili na ćutanje.
Sredinom avgusta u medijima su se javili znani i neznani da se prisete Duška. Bilo je nekoliko zanimljivih svedočenja, ali i mnogo neobaveznih, lako mistifikatorskih tekstova. Kad se sve sabere, stekao bi se utisak da je Radović samo šetao gradom i jedva čekao da sretne nekoga da mu saopšti nešto od svojih misli i jada. To naknadno, nepouzdano sećanje je endemska disciplina na ovim našim prostorima.
Prisetimo se kako je posle smrti Ive Andrića, povučenog čoveka koji za života nijedan intervju nije dao novinarima, odjednom nastala lavina prisećanja na silne susrete sa ovom spisateljskom brbljivicom!
Duško Radović, strastveni šetač po beogradskim bulevarima i sokacima, uvek je delovao natušteno i namrgođeno, ponesen svojim mislima i nevoljama. Imao je sužen krug prijatelja, ali i među njima se retko javljao svojom rečju, uvek sažetom i aforističnom. Često sam ga sretao između Beograđanke (sa Radiom St B na vrhu) i Pravnog fakulteta, nije gledao unaokolo, i sa njim sam imao nekoliko kratkih razgovora samo kad se on meni obratio. I uvek je pitao šta mi se događa, bio je brižan za druge, a pamtim šta mi je rekao na moje pitanje: ‘‘Ništa mi nije teško, dok sve zavisi od mene, ali mi je muka kad moram da budem ljubazan sa budalama i neznalicama“.
Ali pošto je uvek delovao natušteno, baš kao na karikaturi kojom ga je ovekovečio njegov dugogodišni saradnik i sjajni karijaturista Dušan Petiričić, bio je na puškomet daleko od ‘‘profesionalnih brisača znoja sa lica“, kako je jedan sloj spektakularnih dušebrižnika (uvek dobro materijalno zbrinutih) sjajno označio Duškov ispisnik, legenda kulturnog novinarstva Dragoslav Zira Adamović.
I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“ Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“
Ali, uz svu tu vrevu, ako ste očekivali da će bilo koji izdavač obnoviti neko izdanje Radovićevih knjiga, gorko ste se prevarili. U knjižarama ništa od ovog pisca, bogatiji i razmetljiviji izdavači jure sigurnije probitke, domaće ‘‘hitove“ (u ozbiljnijim kulturama hit se na kraju dokazuje na tržištu, u nas je to od početka razmetljiva i obmanjivačka marketinška oznaka). A te hitove ispisuju najčešće zvezde turbo-kulture, tv-voditeljke i (s)plavuše koje lansiraju nezasitni tabloidi. Radoviću u tako strogom društvu naprosto nema mesta.
Mnogi su i ovih dana pominjali onaj sramotni, traumatični trenutak kad je odlukom partijskih moćnika Radovićev pozdrav ‘‘Beograde, dobro jutro“ uklonjen sa radio talasa. Dogodilo se to krajem novembra 1982. uoči Dana Republike (29. novembar)
Ali tri zbirke Radovićevih tesktova iz serije ‘‘Beograde, dobro jutro“ zastaju sasvim neočekivano kod 1978. godine. Slično se dogodilo i u dragocenoj hrestomatiji svih Radovićevih tekstova ‘‘Baš svašta“ (1116 stranica sitnog, dvostubačnog sloga) koju je sastavio Miroslav Maksimović. I ovde pregled Radovićevih komentara staje sa 1978. Ni u piščevoj zaostavštini, pa ni u arhivama matične stanice nema tragova šta je Duško izgovarao sve do 1982. Neverovatno!
E, pa stvar nije propala. U svojoj arhivi ovaj potpisnik ima transkripte svih Radovićevih tekstova, sve do ključne emisije koja je izbezumila partijske moćnike. Otkud meni to? Jednostavno, bio sam od onih koji su svakog jutra sačekivali Duškovo obraćanje svima nama, a jednostavnim pritiskom na dugme magnetofona snimio sam sva njegova upozorenja, do poslednjeg!
I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“
Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“.
Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje
Ili ovako: ‘‘Čuvajmo rukovodioce, jer nemamo druge. Za svakog povređenog rukovodioca biće streljano pedeset novinara“. U ovom surovom ogledalu koje i danas deluje korozivno našla se i ova Duškova napomena: ‘‘Neki mladi ljudi postali su činovnici visokog ranga. Njihova obaveza nije da tumače i štite interese svojih vršnjaka, već da se bore protiv njih“.
Duško Radović, naš savremenik.
Ali, pošto se svi pisci i kritičari jednoglasno slažu (hm, jednoglasno, tu je već nešto sumnjivo) da je reč o velikom i značajnom pesniku, pomislili biste da je dobio mesto u nekoj od savremenih antologija. Ali, tamo ni traga! Strpali su ga u ladicu pesnika za decu, ogradili prostor da bi svojim pajtosima, generacijskim i zavičajnim drugarima otvorili prostor. I ne samo to, ima antologičara koji su i sebe svrstali u izbor. A što ne bi – skromnost i samokritičnost su na ovom delu Balkana osobine naivčina i budala!
Da je neko od antologičara samo pročitao Radovićevu knjigu ‘‘O plakanju“ (Rad, 1986., 94 str.), video bi da je reč o melanholičnoj misaonoj poeziji koja pripada vrhuncima savremene srpske lirike.
Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje. Država, bačena već decenijama u ruke onih kojima je autentična kultura, sem one gučansko-turbo-narodnjačke, deveta rupa na svirali, nema ni volje ni snage da se filmskim nasleđem pozabavi na dostojanstven način.
Na dvadesetu godišnjicu smrti Alesandra Saše Petrovića, 20. avgusta Jugoslovenska kinoteka stavila je na program ovu novu kopiju, a u novom zdanju, u Uzun Mirkovoj, zajedno sa pomenutom Fondacijom priredila okrugli sto posvećen delu velikog reditelja. Aleksandar Saša Petrović (1929.-1994.) je među najznačajnijim filmskim autorima Evrope u drugoj polivini stoleća. Čovek ogromne filmske i likovne kulture, izvrstan esejista, pesnik i memoarista ostavio je filmsko delo koje je početkom sedamdesetih presečeno kad je pod udarom birokratskog udara na tzv. ‘‘crni film“ Petrović otišao u izgnanstvo i vratio se posle desetak godina. Tragična sudbina stvaraoca!
Ali kad se pogleda njegovo dokumentarni opus ‘‘Let mrtve ptice“, fantastična poema o životu i smrti, ‘‘Putevi“ posvećeni slikarskoj viziji Save Šumanovića, potom jedan od najboljih ratnih filmova druge polovine stoleća ‘‘Tri“, kultni ‘‘Skupljači perja“, da ne ređamo dalje, Sašina poetika zaslužuje najveće poštovanje.
Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika, ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika. Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane…
Na okrugli sto o delu Saše Petrovića tog tropskog dana došlo je stotinjak filmskih radnika, kritičara i novinara. Ne sanjajući da će ubrzo uslediti hladan tuš, skandal bez presedana!
Nije jasno ko je sastavljao spisak govornika, ali ko je slutio šta će se dogoditi! Izbor prvog govornika, profesora Petra Volka, bio je vrlo nesrećan jer je njegovo učešće u čuvenom linču, izbacivanju Saše Petrovića sa Filmske akademije, bilo prilično ambivalentno, da ne pominjem težu reč.
Sam PV je odmah ukazao da nije bio sa Sašom u dobrim odnosima (prosto se čudim zašto!), a onda se zakačio za ključni, traumatičan i sramotan trenutak u progonu Žike Pavlovića i Saše Petrovića sa Fakulteta (simboličan povratak na mesto zločina). I onda je kazao, parafraziram naravno, da je sporni film ‘‘Plastični Isus“ Petrović ocenio najvišom ocenom i dodao skandalozni stav: da profesori i ne moraju da vide i pročitaju ono što ocenjuju, mogu oni to i na poverenje!
Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom: Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika.
Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane. Ostali su, to saznajem kasnije, zadržali akademski mir (svaka im čast, mi smo valjda napustili tu svečanost iz puke obesti!) kao da se ništa neprirodno nije dogodilo. Čak je, doznajem, meni nepoznati doktor filma na kraju Volkovog izlaganja zahvalio govorniku na dragocenom doprinosu!
Kad smo se pribrali posle izlaska, ovaj potpisnik i njegova dva prijatelja, sapatnika iz kulturnog novinarstva (ukupno, 150-ak godina praćenja kulturnih zbivanja) zaključili su da se veći kulturni skandal nije dogodio u našim životima.
Dok su neki partijski jurišnici i poslušnici napredovali u svojim univerzitetskim karijerama, Petrović je u izgnanstvu režirao ‘‘Grupni portret s damom“, a po povratku, sredinom osamdesetih, započeo za RTV Beograd osmodelnu tv-seriju ‘‘Seobe“, po velikom eposu Miloša Crnjanskog. Projekat je zapao u nevolje, inostrani koproducenti su zaplenili deo snimljenog materijala, a Saša Petrović nije dočekao da vidi premijeru filma ‘‘Seobe“ (zapravo prva dva dela serije), jer se već u maju 1994. našao pod udarom neizlečive bolesti.
Da ima Boga i gornjeg sveta, da je Saša imao prilike da prati šta se tog dana događalo pod krovom Jugoslovenske kinoteke, verovatno bi zaključio: ponovo su simbolički pucali u mene!
Dva Adama i dvije Eve
U jednom od dramatičnih trenutaka baleta Romeo i Julija, koji se prošlog ljeta igrao u Dubrovniku na Boškovićevoj poljani, u pozadini pozornice polako i svečano otvorila su se velika i teška vrata na kamenom portalu svetog Ignacija.
Uz potresnu glazbu Sergeja Prokofjeva u crkvu je ušla pogrebna povorka predvođena fratrom kojem je Shakespeare u svom tragičnom komadu namijenio malu, ali važnu i pozitivnu ulogu razboritog čovjeka punog razumijevanja i sućuti. On je na strani mladih ljubavnika usred vrtloga mržnje u koju su ogrezle njihove neprijateljske obitelji. Tako je dubrovačka crkva sasvim zasluženo i dramaturški opravdano zaigrala u predivnoj i duboko oplemenjujućoj baletnoj predstavi.
Baletni ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora ove je godine ponovno gostovao na istom mjestu, ali s jednim sasvim drugačijim i potpuno novim komadom. Valentina Turcu i Leo Mujić, dvoje sjajnih plesača, koreografa i umjetnika, ove su godine za Dubrovnik napravili predstavu prema knjizi Opasne veze francuskog autora Pierrea Choderlosa de Laclosa iz druge polovice 18. stoljeća.
Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine
Epistolarni roman, koji je već doživio brojna kazališna i slavna filmska uprizorenja, bavi se dekadencijom. U njemu nema nevinih i čistih duša poput Romea i Julije. Likove u Opasnim vezama pokreću razvrat, taština, zavist, osveta i čista pakost. Omiljena im je razonoda zavođenje i moralno upropaštavanje mladih i naivnih žrtava koje iza licemjerne moralističke fasade još nisu prozrele pokvarenost i zlobu. Nikakvo čudo da je priča aktualna i danas.
Autori predstave rekli su da ovaj put pred moralnom crkvom rade nemoralan komad. Štoviše, Valentina Turcu mi je pričala kako je u Dubrovniku za ovogodišnju predstavu tražila i zapravo već bila našla novo mjesto, ali na kraju su okolnosti i praktični razlozi ipak presudili da se i Opasne veze postave ispred crkve čije monumentalno barokno pročelje nijedna kazališna scenografija ne može ni sakriti, niti ga nadvladati.
Tako je jezuitska crkva ponovno zaigrala u jednoj baletnoj predstavi, ali ovaj se put njena vrata nisu otvorila. Uzalud je po njima udarala od svih likova najopakija Markiza od Merteuila. Bez milosti i razumijevanja, pred sjajnom mariborskom primabalerinom Jelenom Lečić crkvena su vrata ostala zatvorena.
Niti je bila namjera baletnih umjetnika širenje nemorala, niti je Dubrovačka biskupija otkazala suradnju umjetnicima. Naprotiv. Zgrada biskupskog sjemeništa i gimnazije uz crkvu bila je i ove godine na usluzi umjetnicima kao garderoba, skladište rekvizita i prostor iza scene.
Baš kao i roman u svom, tako i ova predstava u našem, kako su ga sami autori predstave nazvali, odvratnom vremenu traži ostatke ljudskosti, ljubavi i ljepote. Sve te vrline u Opasnim vezama ostaju poražene, a samo glavni lik Valmont proživljava katarzu, sve do iskupljenja u smrti.
Naposljetku, u finalu predstave bude strgnut veliki prozirni zastor u dnu pozornice. Koprena svih licemjernih obmana pada da bi se iza nje, u svoj svojoj nijemoj kamenoj veličini, ukazalo pročelje crkve kao simbol nepromjenjive moralne vertikale i usput pogubljenih vrijednosti.
Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam”
Za Valentinu Turcu umjetnost je religija i ona s religioznim žarom govori o svom umjetničkom poslanju. Da, baš tom riječju poslanje ona opisuje svoju profesiju. Tome ju je naučio njen legendarni učitelj Maurice Bejart. Umjetnost je njena istina i ona njome zrači i svojim je napornim i mukotrpnim svakodnevnim radom svjedoči.
To je vrhunska umjetnost kojoj je stalo do komunikacije s ljudskim dušama i srcama. “Došlo je vrijeme velikog otvorenog srca, te strasti i komunikacije…”, pričala mi je uoči dubrovačke premijere umjetnica rođena u Zagrebu, dijete velikih baletnih umjetnika Maje Srbljenović i Marina Turcua.
O svim ljudskim iskustvima, a ponajviše o smrti koja donosi bol, ona govori kao o velikoj školi skromnosti i poniznosti. Njezin je dom, kao i njenog umjetničkog partnera Lea Mujića, njezin kofer. Njihova domovina su kazališta u kojima nastupaju, njihova su obitelj plesači s kojima rade. Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine.
Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam.”
Koliko je to različito od mnogih koji imaju monopol propovijedati iza crkvenih zidova i ispred monumentalnih pročelja, pred mikrofonima i kamerama i desecima tisuća ljudi željnih smisla, ohrabrenja i ljepote! Možda i zbog “crkvenosti” tog jedinstvenog ambijenta Boškovićeve poljane, meni su svako malo, kao kontrast svim tim porukama umjetnika, u mislima odjekivale riječi iz jedne od biskupskih propovijedi izrečenih tjedan dana ranije na blagdan Velike Gospe.
Koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”
Odakle sad odjednom biskupi u tekstu o baletu? Pa upravo zbog oštre različitosti i upravo vrišteće suprotnosti pristupa čovjeku, ljudskim iskustvima koja čine život, pa i samom Bogu koji, za one koji u njega vjeruju, iza svega toga stoji kao posljednja istina i vertikala.
S jedne strane primam duboku poruku i vidim ogroman kako fizički, tako i umni i duhovni napor ugrađen u još jednu predstavu koja očarava oči, uznemiruje duh, uzburkava osjećaje, pobuđuje suosjećajnu ljudskost i potiče na razmišljanje. S druge strane vidim ljude koji u uzvišenoj pozi i kostimima raskošnijim i skupljim od onih u predstavi olako i samodopadno izgovaraju tako jeftine i banalne riječi.
Doista, koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”.
S takvom banalnom, blasfemičnom i populističkom “teologijom” i logikom koju može rasturiti svaki iole pronicljiviji pučkoškolac, ne može se raspravljati bez spuštanja na jednako nisku razinu. Takav govor i ne želi da se o njemu razmišlja i raspravlja, pa to i ne činim.
Zapravo, u posljednjoj rečenici kolumne već mogu i priznati da sam se biskupima poslužio samo kao mamcem na čitanje teksta o jednom baletu, osobito za one koji možda doista vjeruju svom nadbiskupu da bi oba Adama i obje Eve sigurno bili gej već zbog same mogućnosti izbora.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Sacher-Masoch torta
Koliko god rijetke bile ekranizacije djela markiza de Sadea, Leopold von Sacher-Masoch još je rjeđi na velikom platnu. Čovjeka koji je unio M u S&M u kinima se najčešće prisjetimo posredno, pri nenamjerno mazohističkom suočavanju s nekim od brojnih zločina protiv sedme umjetnosti kakvi redovito pohode multiplekse. Zahvaljujući Romanu Polanskom, čija ”Venera u krznu” nakon premijere u Cannesu 2013. upravo polazi u svjetsku distribuciju, filmska tumačenja Sacher-Masochova djela napokon dobivaju utemeljenje u samome tekstu, dosad ekraniziranom tek u nekoliko seksploatacijskih filmića željnih iskorištavanja zloglasnog naslova.
Krajnje je vrijeme! Kao što kaže Vanda – drečava, vulgarna i potpuno plitka glumica sumnjivih kvalifikacija koja na početku filma bane u praznu kazališnu dvoranu u kojoj je upravo završila audicija za, je li, dramsku adaptaciju Sacher-Masochove ”Venere u krznima” – taj naslov može asocirati ili na sadomazo pornografiju ili pak na pjesmu Loua Reeda. Thomas, pisac adaptacije i razočarani voditelj audicije, ustrajno ponavlja Vandi kako je riječ o kapitalnom djelu europske književnosti, o klasiku koji je ostavio neupitan trag od svog prvog objavljivanja 1870. godine.
Da je “Venera u krznu” uspjela pronaći elegantniji način da svoju glavnu tematsku preokupaciju spregne s glavnim pokretačem radnje, imali bismo posla s besprijekornim komornim filmom
Razlika između očekivanja i činjenica postat će temelj ovog tumačenja ”Venere”, gdje je krzno u naslovu prebačeno u singular, a Venera je umnožena u nizu nikad posve istovjetnih zrcaljenja. Ona napadna Vanda koja ispočetka zgrozi Thomasa svojom očitom neprimjerenošću za ulogu Sacher-Masochove protagonistice nije jedina Vanda, naime. To otkrijemo razmjerno brzo, kad joj Thomas i preko volje dopusti da pristupi čitanju, koliko god imao razloga sumnjati čak i u njezinu elementarnu pismenost: već s prvom izgovorenom replikom ona doista postaje piščeva Wanda, profinjena, istančano intrigantna, utjelovljenje projekcije Sacher-Masochova ideala.
Ova prva preobrazba najuspjeliji je dio filma. Emmanuelle Seigner u početku tako uvjerljivo dočarava ženu koja je dosegnula životni zenit a da ništa nije stvorila od sebe, tako vješto prikriva stvarnu narav svih činjenica kojima obasipa Thomasa (poput kostima koji je donijela za ovu prigodu ili cijelog teksta kazališnog komada koji joj je nekako pao šaka), da njezino kaotično ulaženje u kožu lika Wande magnetski privlači snagom očekivanog sramoćenja. A kada ne dođe do sramoćenja, nego do uzvišenosti, nastaje dojam svjedočenja vrhunskom mađioničarskom triku, nekakvom koji uspijeva u isti mah i staviti i skinuti masku.
Razlika između očekivanja i činjenica postat će temelj ovog tumačenja “Venere”, gdje je krzno u naslovu prebačeno u singular, a Venera je umnožena u nizu nikad posve istovjetnih zrcaljenja
Nije to jedini trik koji Polanski ima u rukavu, ali najbolje funkcionira jer počiva na inverziji koja je u temelju predloška Davida Ivesa. Riječ je, dakako, o kazališnom komadu – djelu koje je počelo na Off-Broadwayu da bi doseglo sâm Broadway, ovjenčanost Tonyjem i svjetske pozornice. Pri adaptiranju Ivesa Polanski zadržava kazališni milje, ispravno primijetivši da ništa ne bi dobio kad bi slijedio naizgled logičan ambijentacijski slijed roman > teatar > film.
Suština Ivesova djela metatekstualna je: pisac Thomas i glumica Vanda tijekom audicije počinju poprimati karakterne osobine lika Severina von Kusiemskog i lika Wande won Dunajev, te oboje iskorištavaju glasove likova za izravno i neizravno progovaranje o samima sebi. Polanski izbjegava kazališnu audiciju pretvoriti u filmsku, jer dobro zna da bi u kontekstu filma temeljna ideja neznanke s ulice koja dolazi u obzir za ulogu bila apsurdna. To u isti mah ne znači da izbjegava dati specifično filmski metakontekst djelu: Mathieu Amalric je, naposljetku, izuzetno sličan samome Polanskom otprije tridesetak godina, a Seigner je, naravno, već dva i pol desetljeća njegova supruga.
Ma koliko ova razina iščitavanja bila provokativna – napose uza sve razine asociranja na jednu od njihovih prvih suradnji, adaptaciju ”Gorki mjesec” – Polanski se suzdržava od preizravnih aluzija: baš ovi su glumci tu svima naočigled, a sva tumačenja ostaju otvorena. Sama činjenica da tumače priču temeljenu na miješanju i mijenjanju identiteta trebala bi biti dovoljna.
Ovakva je subverzija tipična za najbolja djela Polanskog, uvijek posvećena zacrtavanju puta kroz fascinantnu radnju i istodobnom pomnom uklanjanju putokaza: ”Venera u krznu” nije možda majstorska analiza utjecaja klaustrofobične sredine na psihu protagonista poput ”Odbojnosti”, ”Stanara” ili ”Smrti i djevojke”, ali po neizravnom asociranju na iskustva redatelja samog film je blizak čak i njegovu posljednjem neupitnom remek-djelu ”Pijanistu”.
S preživljenim holokaustom, smrću trudne Sharon Tate i pola života dugog bijega od američkog zakona iza sebe, Polanski se čak ne libi kroz Amalricov lik progovoriti o tendenciji suvremene neznalačke kritike da u svemu vidi nešto drugo: konkretno, da Severinovu opčinjenost krznom i šibama protumači kao reakciju na zlostavljanje u djetinjstvu. Stječe se neodoljiv dojam da tu Polanski progovara u svoje ime – samo što nije tako. To ipak govori Ivesov Thomas: a on se kroz priču otkriva kao sve samo ne autorov alter ego.
Dok postupno otkriva da iznimno dobro poznaje i predložak i Wandu, Vanda svoje besprijekorno tumačenje počesto remeti upadicama, trenutno se vraćajući na grimase s kojima je došla na audiciju i kritizirajući kako Sacher-Masocha zbog mizoginije očekivane u “srednjevjekovnom 19. stoljeću”, tako i Thomasa zbog njihova prikrivena podržavanja. Otkrivajući i tu treću stranu sebe – radikalnu feminističku kritičarku Vandu – ona napokon daje povoda za slutnju da pravu Vandu tek treba otkriti, te da se iza njezina manipulativna nastupa prema Thomasu krije nešto dublje.
Ives to i otkriva, ali ne u naročito razrađenoj mjeri; Polanskom, pak, nije pretjerano stalo do uvođenja tako trilerskog elementa u višeslojnu karakternu dramu. Šteta; ako se netko proslavio filmovima o umješnim manipulacijama, onda je to svakako redatelj ”Kineske četvrti” i ”Rosemaryne bebe”. Da je ”Venera u krznu” uspjela pronaći elegantniji način da glavnu tematsku preokupaciju spregne s glavnim pokretačem radnje, imali bismo posla s besprijekornim komornim filmom.
U glavnim su ulogama njegova supruga i glumac koji mu neodoljivo sliči; ovakva je subverzija tipična za najbolja djela Polanskog, uvijek posvećena zacrtavanju puta kroz fascinantnu radnju i istodobnom pomnom uklanjanju putokaza
Koliko god ga zapravo ne zanimao mehanizam kojim je Vanda ušla u Thomasov život, Polanski se oduševljava mogućnošću da se kroz njezin obračun s njime obračuna sa svim u filmu dotad uvedenim inkarnacijama Amalricova lika – pa tako i sa samim sobom. Vanda je njemu tako više od manipulatorice: ona je čista Anima, u početku kurva, na završetku božica (naslovna Venera), a u kodu cijele priče – i prvi put u opipljivu krznu – zatornička bakantica.
Ne, nisam siguran da Polanski naročito pomaže svome filmu kad Euripida od usputne dijaloške reference pretvara u šlag na svojoj Sacher-Masoch torti: arhajski kazališni tropi začudno djeluju u mlađahnoj umjetnosti filma.
Ali nema sumnje da do kraja svojih 96 minuta – intrigantno rječitih, maestralno odglumljenih, znalački insceniranih i, čak, zvučno dojmljivih kroz glazbu neumornog Alexandrea Desplata i ozvučenu pantomimu – ”Venera u krznu” uspijeva zaslužiti status putenog i zaigranog vrhunca pozne karijere svojeg osamdesetogodišnjeg redatelja.
LiDraNo 2014.
Na državnoj Smotri literarnog, dramskog-scenskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo, koja se održala od 25. do 27. ožujka 2014. u Primoštenu sudjelovalo je preko 490 učenika i njihovih mentora, učitelja i nastavnika koji su ih pripremali i pratili. Ovaj zbornik sadrži literarne i novinarske radove učenika osnovnih i srednjih škola, koji su i ove godine u svojim literarnim i novinarskim tekstovima, radijskim emisijama te scenskim nastupima pokazali iznenađujuću ljepotu izričaja, senzibilnost za kritiku i razumijevanje stvarnosti.
Svojim su nastupima i izvedbama vrlo zrelo i kritički progovorili o životu koji ih okružuje. Hrabro su preispitivali mnoge društvene probleme, kao što su obiteljsko nasilje, istospolne zajednice, sustav odgoja i obrazovanja te stereotipi u društvu. Jednako uspješno scenski su uprizorili i u svojim radovima opisali probleme s kojima se svakodnevno susreću u školi.
Zbornik predstavlja 45 literarnih (proza, poezija) i 25 novinarskih radova učenika osnovnih i srednjih škola, od kojih izdvajamo dva prozna uratka i jedan poetski. Zbornik je dostupan u e-obliku (pdf), na poveznici www.azoo.hr.
Naslov: LiDraNo 2014.
Urednik: Miroslav Mićanović
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 225
Uvez: meki
ISSN 1848-4344
Izdavač: Agencija za odgoj i obrazovanje
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
100% pamuk
Nakon velikog uspjeha romana “Hotel Zagorje” (u Hrvatskoj prodan u 20 000 primjeraka te preveden na njemački, francuski, češki i druge jezike) u kojem se bavila ratnom dramom i njezinim razornim posljedicama na život generacije odrasle u ratu, nova knjiga Ivane Simić Bodrožić “100% pamuk”, donosi nam 15 autoričinih priča o životu žena u tranzicijskom društvu Hrvatske.
U svakoj od njih autorica se bavi intimnim obiteljskim dramama, minuciozno i psihološki iznijansirano razotkriva slojeve obiteljskih odnosa koji posredno govore i o neuspješnoj transformaciji društva. Roditelji i djeca, susjedi, supružnici, ljubavnici… čine mikrokozmos ovih priča, ispričanih iz perspektive glavnih junakinja.
Autorica nas uvodi u intimne svjetove junakinja u prijelomnim trenucima njihova života, a te rubne situacije, na prvi pogled svakodnevne, u pitanje dovode njihov identitet, preoblikuju sve dosadašnje spoznaje, stavove i njih same, čine okosnicu priča te otvaraju prostor za tihe pobune i opasne promjene.
Naslov: 100% pamuk
Autor: Ivana Simić Bodrožić
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 140
Uvez: meki
ISBN 9789533046198
Izdavač: V.B.Z.
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Bibliografija časopisa Prolog
Bibliografija obuhvaća razdoblje od 1968. do 1993, u kojem su izlazile inačice kazališnoga i kulturnoga časopisa pod različitim nazivima: “Prolog” (62 broja), “Prolog/teorija/tekstovi” (5 brojeva), “Novi Prolog” (18 brojeva) te ponovo “Prolog” (11 brojeva).
U časopisu su zabilježene važne kulturološke i teatrološke činjenice vezane za Hrvatsku, ondašnju Jugoslaviju, Europu i svijet, kritički je analizirano djelovanje mnogih kazališnih, glazbenih i kulturnih djelatnika, te je objavljeno više od 90 izvornih ili prevedenih dramskih djela, uglavnom prvi put.
U prvom dijelu knjige obrađene su promjene u uredništvima, opisane tematske cjeline pojedinih nizova te navedeni naslovi objavljenih dramskih djela, što je i tablično prikazano.
Drugi je dio Bibliografija, u kojoj su kronološki popisani svi brojevi (s naslovom, godištem, godinom), unutar pojedinoga broja zabilježeni su autori i naslovi tekstova, tematske cjeline, navedene stranice, a potom je dopisana i bilješka u kojoj je opisan sadržaj teksta.
Bibliografija je popraćena predgovorom urednika knjige Borisa Senkera i prigodnim sjećanjima nekadašnjih glavnih urednika časopisa: Ante Rumore, Darka Gašparovića, Slobodana Šnajdera, Igora Mrduljaša, Vjerana Zuppe i Mani Gotovac.
Naslov: Bibliografija časopisa Prolog
Autor: Zdenka Hercegovac
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 628
Uvez: tvrdi
ISBN 9789532601954
Izdavač: Disput
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)