novinarstvo s potpisom
Dragan Čović
Dragan Čović, predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine, prisustvovao je Danu Republike Srpske u Banjoj Luci, iako je Ustavni sud BiH taj praznik još 2015. ocijenio diskriminirajućim za Hrvate i Bošnjake i proglasio ga neustavnim. Ali, Čović i HDZ su se odazvali skupu sa šajkačama i kokardama jer su bliski politički saveznici s vođom bosanskih Srba, Miloradom Dodikom, koji je, recimo, izjavio da je “Drina – srpska rijeka”. [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Svi znamo da je hrvatskom himnom, praktički spontano, postala oda Antuna pl. Mihanovića Horvatska domovina, ponekad se netko sjeti da joj je napjev skladao Srbin Josip Runjanin – ali znamo li koliko su Mihanovićevi poletni stihovi naknadno prepravljani, više puta, da bi ih se prilagodilo politici trenutka, ne mareći ni za povijesni kontekst u kojemu je nastala (zar bi se itko usudio prepravljati krvoločnu Marseljezu?), a ni za nepovredivost autorskog djela? [Read more…]
Zlatko Hasanbegović
Umjesto da se uklopi u suvremenu definiciju nacionalnosti, po kojoj se Hrvatom može osjećati i Japanac islamske vjeroispovijesti i Koreanka pravoslavka ili, ako ništa, barem suvremenu definiciju građanina neke zemlje, po kojoj Zlatko Hasanbegović neosporno jest hrvatski građanin, on ne prestaje gurati sve Bošnjake u hrvatstvo (pozivajući se na ideje oca hrvatske domovine Ante Starčevića) s opasnom dozom retorike koju bi prosječni hrvatski građanin ocijenio ”ustaštvom“, i to s jednim jedinim ciljem – da se osobno u ulozi većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana ne bi osjećao kao manjinski uljez i šlepator, nego kao većinski koljenović i starinović [Read more…]
Piše: Drago Kovačević
Foto: Medija centar Beograd
Dr. Filip Ejdus docent je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, član je Foruma za međunarodne odnose i bivši direktor Centra za civilno-vojne odnose. Riječ je o mladom naučniku, rođenom 1979. godine, ali sigurno jednom od najznačajnijih autoriteta u regionu kada su u pitanju međunarodni odnosi i bezbjednosna politika. Za ”Novosti” govori o srpskoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici.
Sve je teže razumijevati spoljnu politiku Srbije. Aktuelna koalicija na vlasti već dvije godine ponavlja mantru ‘I EU i Rusija’ koja jako sliči na onu raniju ‘I Evropa i Kosovo’. Je li moguće zauzeti tako neutralnu poziciju u današnjem političkom i bezbjednosnom kontekstu?
Spoljna politika Srbije jeste ambivalentna, ponekad i šizofrena, ali je moguće razumeti zbog čega je takva. Prvo, u Srbiji istovremeno postoji snažna istovremena identifikacija i sa demokratskom Evropom i sa bratskom ”pravoslavnom” Rusijom. Geopolitička zategnutost između Evrope i Rusije dovodi Srbiju u stanje kolektivne kognitivne disonance, neprijatnog stanja u kome istovremeno imate nekoliko međusobno suprotstavljenih uverenja. U takvoj situaciji Srbija radi ono što je najlakše ali i najopasnije, a to je poricanje problema i zabijanje glave u pesak.
Drugo, Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti.
Mogu li se današnja spoljna politika i odnos prema Rusiji i EU-u tumačiti i kao potpuno različiti stavovi predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, poznatog po političkom rusofilstvu, i premijera Aleksandra Vučića koji ostavlja utisak da je prozapadne orijentacije?
Postoji očigledna razlika između spoljne politike premijera Vučića i predsednika Nikolića. Dok se premijer pre svega trudi da unapredi odnose Srbije sa Nemačkom i Evropskom unijom, predsednik uporno radi na unapređenju odnosa sa Rusijom. Nikolić jedan dan izjavi kako je Srbija neutralna u odnosu na krizu u Ukrajinu, a Vučić sutradan to demantuje. Dok premijer ide u posetu Berlinu, predsednik kod kuće dočekuje Lukašenka. Na Vučićevo ”ništa ne može da uništi Bosnu i Hercegovinu”, Nikolić odgovara da ”nema lepka koji može da je poveže”.
Ako su se i dogovorili da podele uloge, napravili su jako loš dogovor pošto više deluju kao raštimovani orkestar nego kao uigrani tim. Pre bih rekao da se radi o sve otvorenijem rivalitetu ne samo između dva naprednjačka moćnika, već i između dva spoljnopolitička koncepta, jednog pragmatičnog koji zagovara Vučić i drugog inadžijskog koji promoviše Nikolić i koji još uvek ima snažno uporište i u stranačkoj bazi i u biračkom telu.
Rusija se protivi širenju NATO-a jer to smatra ugrožavanjem svojih vitalnih interesa, mada često ponavlja da nema ništa protiv integracije Srbije u EU. Vlada Srbije često pak ističe kako Srbija neće u NATO, mada je to nezaobilazan uslov članstva u EU-u. O čemu se tu radi i koliko je Rusiji uopšte stalo do toga hoće li Srbija u NATO?
Članstvo u NATO-u nije ni formalni ni neformalni uslov za članstvo u EU-u. Činjenica je da su sve postkomunističke države koje su ušle u EU pre toga ušle u NATO, ali to i dalje ne znači da za vojno neutralne zemlje nema mesta u EU-u. O tome najbolje govore primeri Irske, Švedske, Austrije, Finske, Kipra i Malte.
Tačno je da su ove zemlje bogatije od Srbije, ali to zaista nije mnogo relevantno za celu priču, pošto to koliko će vas koštati neutralnost zavisi od zemlje do zemlje. Što se tiče Rusije, ona zvanično širenje NATO-a tretira kao pretnju za svoju nacionalnu bezbednost. Iako bi ulazak Srbije u NATO u geostrateškom smislu bio malo značajan i gotovo neprimetno produbio disbalans moći u korist Zapada, u simboličkom smislu to bi nanelo veliku štetu Rusiji.
Foto: Moviespictures.org
Srbija je jedan od poslednjih prijatelja koje Rusija ima u Evropi i njen ulazak u rivalski blok bio bi u Moskvi protumačen kao još jedna pobeda omraženog Zapada.
Odnos Rusije prema proširenju EU-a nešto je drugačiji. Iako se Rusija dugo nije protivila proširenju Unije, to raspoloženje se poslednjih godina menja, što možemo jasno da vidimo i na primeru Ukrajine. Rusija i EU više nisu partneri, već geopolitički rivali. Istina je da se Rusija i dalje deklarativno ne protivi ulasku Srbije u EU. Ipak, ona svojim postupcima može toliko da veže Srbiju za sebe da odluka o pristupanju EU-u postane isuviše skupa i da je građani na referendumu zbog toga odbace.
Evo jednog hipotetičkog scenarija. Srbija trenutno oko 62 odsto svoje spoljnotrgovinske razmene ima sa EU-om, dok nešto više od osam odsto odlazi na Rusiju i to dobrim delom zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Zamislimo hipotetički da se u narednih nekoliko godina, paralelno sa pregovorima sa Evropskom unijom, srpski izvoz u Rusiju utrostruči, što bi svakako privremeno bilo dobro za srpsku ekonomiju.
U momentu ulaska u EU, Srbija bi morala da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, što bi izazvalo veliku štetu srpskim proizvođačima okrenutim ka Rusiji. Ovo bi mogao da bude veoma snažan argument protivnika evrointegracija uoči referendumskog izjašnjavanja. Ako se tome pridodaju totalna energetska zavisnost i velikodušna finansijska ponuda kakva je podelila Ukrajinu, Srbija koja je inače sklona evroskepticizmu i rusofilstvu mogla bi lako da u poslednjem trenutku bude otrgnuta od EU-a. Ne kažem da će se ovaj scenario obistiniti, ali treba biti jako obazriv. Odluke koje danas povećavaju manevarski prostor sutra će nam možda vezivati ruke.
U srpsko-ruskim odnosima nezaobilazno je pitanje Kosova. Rusija je angažovana protiv kosovskog priznanja i prijema u UN, mada se kod svojih aktivnosti u regionu i okupacije nekih teritorija poput Krima, Osetije i Abhazije zna pozvati na ”kosovski presedan”. Ne čini li vam se da je takvo ponašanje zapravo medvjeđa usluga Srbiji od koje Rusija ima koristi?
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija. Ko god je to želeo da vidi, bilo mu je jasno još pre 15 godina da je Kosovo nakon 1999. izgubljeno za Srbiju. Prijatelji su tu da govore istinu i pomognu da krenete dalje nakon poraza, a ne da vas uljuljkuju u nerealnim ambicijama.
Čini se da zapadni partneri, EU i SAD, ponekad zažmire na jedno oko u vezi izljeva ”ljubavi” srpske vlade prema Rusiji. Može li se to tumačiti kao kompenzacija za brže rješavanje faktične kosovske nezavisnosti i provođenje Briselskih sporazuma?
Može. SAD i EU imaju zajednički interes u regionu da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i normalizuju odnose između Srbije i Kosova. Sve dok bilateralni odnosi između Srbije i Rusije ne ugrožavaju ove interese ne verujem da će se zbog toga u Vašingtonu i Briselu paliti crvena lampica. Proteklih godina Rusija jeste pojačala svoje ekonomsko i energetsko prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, ali za sada nije uspevala da to pretoči u geopolitički uticaj, pošto je region i dalje snažno vezan uz EU i NATO. Ipak, ukoliko bi se proširenje EU-a ozbiljno usporilo, a transatlantski odnosi pokvarili, Rusija, kao i Turska, mogle bi svoje postojeće kulturne i ekonomske veze sa regionom da unovče na drugi način.
Hoće li doći trenutak kada će Vlada Srbije morati jasno zauzeti poziciju oko rata u Ukrajini?
Hoće, osim ukoliko se rat ne završi brzo, što trenutno, nažalost, nije na vidiku. Formalno gledano, Srbija će svoju spoljnu politiku u potpunosti morati da harmonizuje sa EU-om tek po stupanju u članstvo. Ipak, politički gledano, što duže Srbija bude odbijala da se priključi sankcijama Moskvi, cena takve politike će rasti. Mnoge evropske države koje žele snažniju političku integraciju, a posebno istočnoevropske države koje su zainteresovane za jedinstveniju i glasniju spoljnu politiku prema Rusiji, neće biti presrećne da u svoje članstvo prime proruski orijentisanu Srbiju.
Državni vrh Srbije i mediji pompozno su najavili, a onda i dočekali ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je u Beograd svratio na nekoliko sati na proputovanju u Milano. Kakvog je, po vašem mišljenju, imala efekta ta posjeta i kakav je njen opšti odraz?
Putinova poseta i vojna parada su najveći efekat imale na budžet Republike Srbije, negativan, razume se. Male države ne organizuju vojne parade ni kada je ekonomska situacija prosperitetna, a kamoli u vreme ekonomske krize. Osim toga, vojne parade su relikt hladnog rata i po mom sudu predstavljaju odraz militarizma koji se kosi sa savremenim civilnim i miroljubivim vrednostima Evrope.
Foto: Slobodnaevropa.org
Što se tiče efekta na spoljnopolitičku poziciju Srbije, mislim da ova demonstracija vojne sile nije nikoga ni zadivila ni zastrašila, osim možda pojedine građane Srbije. U regionalnim i svetskim medijima, onima koji su se ovom temom uopšte bavili, videla se slika pokislog rukovodstva koje ima velike ambicije, a malo municije.
Konačno, prirediti vojnu paradu za Vladimira Putina u trenutku kada ga čitava Evropa poredi sa Hitlerom i Miloševićem zbog aneksije Krima i intervencije u istočnoj Ukrajini, predstavlja prst u oko Zapadu.
Sa vojne parade organizovane povodom Putinova dolaska više nego zbog 70. godišnjice oslobođenja Beograda poslane su neke poruke koje se različito tumače. Što se htjelo tom paradom?
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar.
Spremnost države da zbog Putinovog rasporeda pomeri obeležavanje ovog datuma četiri dana unazad najbolje govori o njenim pobrkanim prioritetima. Osim toga, celokupna ikonografija vojne parade sa uniformama iz Prvog svetskog rata i uz intoniranje ”Marša na Drinu” pokazuje visok stepen ideološke konfuzije. Da nije bilo Putina, antifašizam i Jugoslavija ne bi bili ni pomenuti.
Kako vidite razvoj srpsko-ruskih odnosa za nekoliko godina i što će te odnose prevashodno definisati? Hoće li to biti samo energetska zavisnost Srbije?
Srbija će, po svemu sudeći, ostati u velikoj meri energetski zavisna od Rusije. Na bilateralne odnose će sigurno uticati i odnos Srbije i EU-a. Ukoliko se integracija nastavi, Srbija će svoje bilateralne odnose sa Rusijom morati da revidira. Najpre, spoljna politika Srbije će morati da se sinhronizuje sa zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom EU-a, uključujući tu i sankcije i restriktivne mere. Ukoliko se sukob u Ukrajini nastavi, to znači da će EU i Rusija biti sve udaljenije jedna od druge. Srbiji će zbog toga biti sve teže da sedi na dve stolice.
Osim toga, kao što sam ranije rekao, pre ulaska u EU Srbija će morati da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sa Rusijom sklopljen 2000. godine. Konačno, ukoliko se normalizacija odnosa sa Kosovom nastavi, ruski stav u Savetu bezbednosti biće sve manje značajan i verovatno revidiran. Paralelno sa ovim procesima, mislim da će u Srbiji jačati konzervativna evroskeptična opozicija koja trenutno nije zastupljena u Skupštini. Kako će ovaj čvor na kraju biti razvezan, zavisi od razboritosti onih koji odlučuju i zrelosti našeg javnog mnjenja da procene šta je najbolje za razvoj evropske i demokratske Srbije.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo.
Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde.
Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo.
I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i – kao svake godine – bacili u Drinu osamnaest ruža.
Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.
Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.
Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se ”pojavio neki šverc“.
Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.
Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli ”Vodite ih, strijeljajte ih!“.
Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea.
Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: ”Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“
Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.
Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.
Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.
Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.
Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.
Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti.
Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.
Jednog od hiljadu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Kojim je to idiotima palo na pamet podignuti u Splitu spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a onda taj mramorni znamen ostaviti na nemilost ulici, lišiti ga elementarne sigurnosti i zaštite, čak i objektiva nadzorne kamere?
Koji su se to idioti drznuli spomen-obilježje jedinici nazvanoj po slavnome nacističkom vojskovođi prepustiti nesputanom iživljavanju fanatiziranih antifašističkih hordi, tretirati ga dakle kao baštinu drugoga reda, takoreći kao memorijalno siroče?
Kakvi su se to idioti mogli nadati da će spomeničko zdanje koje budi najljepše uspomene na ustaštvo i Endehaziju, na Hrvatsku do Drine i na Jasenovac do Save, biti dobrohotno i otvorena srca prihvaćen u gradu u kojem bez prestanka ključa antihrvatsko raspoloženje, a kulturnom i javnom scenom dominiraju oni što ih je bivši gradonačelnik ispravno definirao kao “urbane Jugoslavene”?
Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?
Takva si pitanja ovih dana postavljaju zabrinuti građani, a među njima i ono najvažnije: Tko će, bez obzira na “nepoznate počinitelje” i sveobuhvatnu potragu za njima, preuzeti odgovornost za počinjeno nedjelo?
Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje.
Zašto nas je ovaj teroristički akt iznenadio? Što smo poduzeli da se on ne dogodi? Odnosimo li se na doličan način prema spomeničkoj građi koja je od presudne važnosti za profiliranje kolektivnog pamćenja? Što to znači puštati spomenike u javni optjecaj bez nadzora, zaštite i naoružane pratnje?
Dosadašnje reakcije na nezapamćen zločinački pothvat bile su uglavnom primjerene. Gradonačelnik Ivo Baldasar kazao je da “najoštrije osuđuje” nedjelo, te ocijenio kako se “očito radi o namjerno izazvanoj provokaciji” i “sramotnom omalovažavanju žrtava Domovinskog rata”.
Time je naglasio i jasnu razliku u odnosu na događaj koji se zbio prije nepunih šest mjeseci – 10. travnja ove godine – kada su još uvijek neotkriveni počinitelji porazbijali nadgrobne ploče na starome splitskom židovskom groblju na Marjanu. Tada je, podsjetimo, gradonačelnik izjavio kako se radi o ispadu nestašnih pojedinaca kojima “nedostaje kućnog odgoja” i koji “vjerojatno ni ne znaju da se radi o grobovima njihovih starijih sugrađana”.
Precizno istaknuta nejednakost između neukih i loše odgojenih momaka koji ne znaju što čine (pa su oskvrnuli židovsko groblje na dan osnutka NDH), te opakih terorista koji planski izazivaju provokacije i vrijeđaju ratne žrtve (pa su oskvrnuli proustaški spomenik crvenom bojom), povoljan je ideološki okvir za daljnje društvene akcije.
Upečatljive su bile i reakcije čelnika braniteljskih organizacija, poglavito onih iz HOS-a, koji su najavili da će sami otkriti i najstrože kazniti izvođače “gnusnog i kukavičkog čina”, a pritom su zamolili “prijatelje”, navijače Torcide, da im “pomognu u potrazi za počiniteljima”. Štoviše, već su javno oglasili sumnjivce i usmjerili hajku prema Facebook-stranici “Ustaše su najveća sramota Hrvata”, što je službeni braniteljski portal popratio borbenom parolom “HOS i Torcida u lovu!”, a web-komentatori obogatili širokim asortimanom smrtnih kazni koje čekaju obilježene zlikovce.
Potpuno brisanje razlike između djelovanja državnih istražnih organa i pohoda spontano okupljenih batinaških kordona – neformalno sklopljen savez praćen discipliniranom šutnjom nadležnih, pogotovo gradonačelnika Baldasara, koji sada ne nalazi za shodno zbunjivati javnost napomenama kako bi u pravno uređenoj državi istrage trebale biti u nadležnosti policije, a ne braniteljskih udruga i navijačkih skupina – pružit će građanima prijeko potreban osjećaj sigurnosti.
Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!
Krajnji je čas da gradske vlasti donesu odluke o konkretnim mjerama zaštite spomenika pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a zatim i svih njemu sličnih. Prijedlozi se nameću sami od sebe:
Pod 1) Spomenik treba opkoliti s više nadzornih kamera koje će raskrinkati anonimnost budućih počinitelja zločina, a vjerojatno ih i obeshrabriti u djelovanju. Metoda se pokazala uspješnom kod zaštite spomen-obilježja dr. Franji Tuđmanu na splitskoj rivi koji je i danas pod budnim očima sigurnosnih naprava montiranih na obližnjim kandelabrima.
Pod 2) Spomenik treba opskrbiti naoružanim stražarima, što se također pokazalo efikasnim u slučaju brončanoga Tuđmana, kojeg su mjesecima nakon postavljanja čuvali pripadnici policije. Dodajmo da je stvar postala i turistički atraktivna: strani su gosti u velikome broju dolazili razgledati jedinoga svjetskog diktatora koji i nakon svoje smrti ne izlazi u javnost bez tjelesnog osiguranja.
Pod 3) Spomenik treba opasati bodljikavom žicom, a ispod ukrasnoga bilja kojim je okružen postaviti minsko polje. Dužni pijetet može se iskazivati i iz daljine. Osim toga, ambalaža od bodljikave žice i tabla s natpisom “minirano” (plus mrtvačka glava) simbolički će još snažnije naglasiti najvrjednije tekovine Endehazije koje ime Rafaela viteza Bobana nesumnjivo priziva.
Pod 4) Fakultativno: oko spomenika, uz konzultacije s arhitektima, treba podignuti četiri bunkera od klesanoga bračkog kamena iz čijih će otvora viriti mitraljeske cijevi. Revno ljudstvo na počasnoj straži valja opremiti bojevom municijom i dati mu ovlasti da bez upozorenja puca u sumnjivce, ali i u sve one koji s nedovoljno poštovanja prolaze kraj memorijalnog kompleksa.
Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi. Kakva su to, uostalom, nenaoružana sjećanja? Čemu bi ona imala služiti? Kakva je to uopće službena povijesna istina ako neće imati namjenu da zgromi prokletog neprijatelja, ako neće štektati poput strojnice i udarati snagom granate? I zašto se onda i dalje pretvarati da njeni simbolički izdanci – kao što je to spomenik jedinici nazvanoj po voljenome nacističkom vojskovođi – mogu biti dočekani s miroljubivim odobravanjem?
Naprotiv, imamo sve razloge za strah. Dužni smo biti na oprezu. Moramo biti spremni i za dom i za najgore scenarije. Obavezni smo spomenička svetišta koja pronose vrijednosti ustaštva štititi poput vojnih utvrda, zato jer su ona i podignuta za borbene svrhe i zato jer tko zna koliko ideoloških fanatika, mrskih antifašističkih spodoba, vreba iz busija s kanticama guste tekućine u rukama.
Naposljetku, ako smo u Splitu golom silom uklonili stotine partizanskih spomenika i obilježja, što ima logičnije nego silom braniti one koji su zauzeli njihova mjesta? Danas, kada je crvena boja otvorila rane na bijelome hrvatskom mramoru, sjetimo se da je crnom farbom stalno zasuta tabla s nazivom Ulice žrtava fašizma, i to tako da se mrlje uopće ne vide, kao ni tabla.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.
Držim da i ovom prilikom vrijedi podsjetiti na poznatu Goebbelsovu maksimu kako sto puta ponovljena laž postaje istinom. Tom sindromu podlegao je i dio hrvatske javnosti, koji je u poplavi politiziranih laži o Danu ustanka 27. srpnja u Srbu počeo taj ustanak nazivati “kontroverznim”, “četničko-komunističkim” ili čak samo “četničkim”. Ta iskrivljena slika o počecima NOB-a u Hrvatskoj unosi zabunu u današnje hrvatsko društvo i potpiruje stare rane. U interesu društvenog zdravlja dužni smo inzistirati na istini.
Foto: www.novossti.com
Prije desetak godina, pripremajući knjigu “1941. – godina koja se vraća”, temeljito sam istražio dokumentaciju o ustaškim progonima Srba i počecima ustanka 1941. godine. To je sažeto izneseno pod naslovom “Ustanak u Lici” u posebnom poglavlju spomenute knjige, kojoj u stotinjak i više objavljenih prikaza nitko još nije doveo u pitanje nijedan od citiranih podataka, pa ih se usuđujem još jednom prepričati.
Već od prvih dana po uspostavljanju NDH u proljeće 1941. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi. Ličkim je Srbima njihov zemljak Mile Budak javno poručivao “Ili se pokloni ili se ukloni!” i još direktnije “Bjež’te psine preko Drine!”, a iz susjedne Bosanske krajine cinik Viktor Gutić pjesnički im je dočaravao budućnost: “Poželjet će drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće!”
Već oko Đurđevdana (6. svibnja) zaredala su hapšenja i ubijanja lokalnih srpskih političara, intelektualaca, svećenika, odvjetnika, a u kotaru Donji Lapac i mnogih seljaka koji su bili osumnjičeni da odbijaju predati oružje doneseno iz propale jugoslavenske vojske. U Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene su male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu, u kojoj su pretežno bili ustaše iz Gospića i drugih ličkih krajeva, ali je bilo i domaćih ljudi.
Tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode istaknutije srpske seljake iz njihovih kuća, otpremaju ih u Jadovno odakle se nitko ne javlja, a neke uhićenike ubijaju već nad jamom Bezdankom kraj Boričevca i bacaju ih u jamu. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, opkoljeno srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”.
Posljednjih dana mjeseca lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba, Vjekoslav Maks Luburić. Prema njegovom svjedočenju u jednoj raspravi pred Ustaškim stegovnim i kaznenim sudom 5. studenoga 1941. (dosje HDA, USIKS, 337/41), on je bio upućen “s posebnom misijom da provede akciju čišćenja” i u tom smislu imao je sa sobom “opći nalog da na teritoriju Velike župe Krbave i Psat sve vlasti, pa tako i vojničke, imaju se staviti na raspolaganje i podrediti meni tako dugo, dok nije završena akcija čišćenja koja je zamišljena”.
Luburićevo “čišćenje” započelo je 29. lipnja u rano jutro, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1200 srpskih seljaka iz općine Plitvička jezera da napuste svoje kuće, svoja polja, stoku i gospodarske zgrade, pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.
Tri dana kasnije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona natovarenih ustašama i domobranima iz Bihaća, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema nekom službenom automobilu u prolazu. Naravno, Luburić nije zatekao muškarce kod njihovih kuća, pa su toga dana prvi put u Lici masovno stradale žene i djeca.
U roku od dva sata gotovo je cijelo selo bilo spaljeno i, prema jednom poimeničnom popisu, ubijene su 173 ljudske duše. Naredna dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u selima Osredak i Bubanj. Prema jednom oružničkom izvještaju, “povodom ovog događaja u selu Bubanj poginulo je 152 lica”, a prema naknadno sastavljenom poimeničnom popisu žrtava u sva tri sela – Suvaja, Osredak i Bubanj – tijekom ta tri dana početkom srpnja bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi sposobnih za vojsku.
Tom Luburićevom “akcijom čišćenja” i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio je nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika).
Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, s jakim razlozima. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti.
Poslije njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941. Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH, prenio je ličkim komunistima partijsku direktivu da pokrenu pobunu protiv ustaških i okupatorskih vlasti.
U to vrijeme u Lici je bilo 240 evidentiranih članova KP i vjerojatno dvostruko više aktivnih suradnika i članova SKOJ-a. U kotaru Donji Lapac članova KP i aktivnih suradnika nije bilo više od tridesetak, ali opće raspoloženje za otpor i pobunu, s obzirom na opisane okolnosti, u tom je kraju bilo najzrelije. Malobrojni komunisti brzo su pridobivali brojne pristaše i aktivne sljedbenike s kojima su formirali borbene odrede po selima i zbjegovima.
Po uputstvima Marka Oreškovića, zasnovanima na njegovu iskustvu iz Interbrigada u Španjolskom građanskom ratu, u četama i odredima odmah je uspostavljena institucija političkog komesara. Komandiri su bili ljudi s kakvim-takvim vojničkim iskustvom, a njima ravnopravni politički komesari bili su isključivo komunisti ili njihovi pouzdani sljedbenici. Uoči ustanka odredi su već brojali oko 300 naoružanih i još više nenaoružanih boraca, a višestruko su narasli već u toku prva dva-tri ustanička dana. U početku, odredi su se nazivali “gerilski”, a tek na intervenciju CK u rujnu su preimenovani u “partizanske”.
Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknut lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan, te bivši jugoslavenski oficir Stojan Matić koji je također ubrzo postao komunist.
U savjesno pisanom historiografskom radu o počecima ustanka Đoko Jovanić konstatira da je Gojko Polovina bio “stvarni rukovodilac ustanka, komandant, komesar i predstavnik vlasti”. Marko Orešković već je u fazi priprema povezao gerilske štabove u Srbu i Donjem Lapcu s partijskim i vojničkim vodstvom u Bosanskoj krajini, pa su organizacija pripremanog ustanka i sam ustanak s obje strane Une bili koordinirani.
Također po inicijativi Marka Oreškovića, Polovina je uoči ustanka ponudio istaknuto mjesto u Štabu gerilskih odreda majoru jugoslavenske vojske Bošku Rašeti (da bude načelnik štaba ili možda komandant, a Polovina politički komesar), ali Rašeta je samo prihvatio da bude stručni savjetnik. Izgovarajući se bolešću, Rašeta nije nastupio ni na taj posao, da bi dva-tri mjeseca kasnije pristupio četnicima.
Lokalni političari velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac nisu sudjelovali u pripremi ustanka, jer su zbog opasnosti od ustaških progona već u svibnju i lipnju pobjegli pod talijansku vlast u Dalmaciju (Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajo Omčikus i drugi). Nakon prvih ustaničkih uspjeha vratili su se kućama u Srb i u druga mjesta koja su već držali ustanici.
Ustanak u Srbu počeo je 27. srpnja 1941. prema prethodnom planu, koordinirano s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu se malobrojna oružnička posada razbježala i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte.
Već istoga dana ustanak se proširio po selima Neteka, Suvaja, Dobroselu prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Neteka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik.
Drugoga dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u “pacifikaciju” ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im osjetljive gubitke. U tim okršajima, drugoga dana, poginula su svega dva ustanika.
Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog je jutra već u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2.000, povlače se s vojskom u Kulen Vakuf.
Na bosanskoj strani Une ustanak je zahvatio još znatno šire područje. Već prvoga dana, 27. srpnja poslije podne, oslobođen je Drvar, a zatim i Krajina prema zapadu do Une i prema istoku do pred Bosanski Petrovac. Usred NDH kompaktno područje s ukupno više od 4.000 kvadratnih kilometara s obje strane rijeke Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama pobunjenika.
Dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Bosne antifašistički otpor protiv ustaške vlasti počinjao postepeno, od malih logora i borbenih grupa, pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća.
Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodilo se u rujnu prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka. Istovremeno, ni ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo.
Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić.
Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno. Gojko Polovina u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušao spriječiti osvetništvo. Narednog dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo.
Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo: “Za svaku našu spaljenu kuću gorit će barem jedna njihova, za svaku našu palu glavu past će barem jedna njihova (hrvatska) glava.”
Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je takve tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se neselektivno osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo, već i kao politički kontraproduktivno.
Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu, Šimu Balena, Tomu Nikšića, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju, u obranu srpskih sela od ustaških zuluma. Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dvije-tri ratne godine ona je među partizanima u Hrvatskoj bila stvarnost.
Lokalni srpski političari pročetničke orijentacije, koji su se početkom kolovoza 1941. iz dalmatinskog izbjeglištva vratili u oslobođeni Srb i Donji Lapac, pokušali su se uklopiti i u politička zbivanja na tom području. Gojko Polovina i njegovi bliži suradnici, po uputama Marka Oreškovića, ispočetka ih nisu sprečavali, naprotiv, pokušavali su ih pridobiti za široki front narodnooslobodilačke borbe protiv ustaških genocidnih vlasti.
Stevo Rađenović pokrenuo je akciju da sa simpatizerima njegove politike u Srbu osnuje četnički puk “Kralj Petar II”, ali je odaziv bio slab i plan je propao. Ubrzo se pokazalo da je suradnja nemoguća, jer se radilo o dva sasvim suprotna strateško-politička stava: dok je komunističko vodstvo ustanka zagovaralo ofenzivnu borbu protiv ustaškog režima i njegovih talijanskih padrona, pročetnički političari su tvrdili da je za Srbe u Hrvatskoj najuputnije da se stave pod zaštitu talijanskih okupatora, umjesto da gube glavu u borbama s prejakim protivnikom.
Sukob dviju strana postao je neminovan. Već od samoga početka pročetnički političari održavali su kontakte s talijanskim okupatorskim vlastima u Kninu, a kad su talijanske trupe u listopadu napale oslobođeni partizanski teritorij oko Srba, nastupio je definitivni raskol: partizani pod vodstvom komunista ratovali su protiv Talijana, a četnici su se svrstavali na talijansku stranu i postali suradnici okupatora.
Pokušajmo rezimirati: ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.
Antifašizam u većem dijelu Drugog svjetskog rata, od 22. lipnja 1941. do svibnja 1945., bio je privremeni savez kapitalističke demokracije i komunizma predvođenog Sovjetskim Savezom, u borbi protiv zajedničke im životne opasnosti kojoj je nosilac bio fašizam.
Kao vjerni politički sljedbenici Sovjetskog Saveza, komunisti u tadašnjoj Jugoslaviji krajnje su se borbeno i uspješno svrstali u taj globalni antifašistički blok. Međutim, kad se po završetku rata taj pobjednički savez ubrzo raspao, komunisti u Jugoslaviji nastavili su slijediti Staljinov SSSR i zemljom su zavladali na surov staljinistički način.
To je, doduše, u rigidnom obliku trajalo samo do 1949. godine, ali historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Na putu sam, nije mi knjiga pri ruci, pa mi vi recite: nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore.
Epizodu o “velikom povodnju” Ivo Andrić je dovršavao u Beogradu pod okupacijom, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pedesetak godina nakon stvarnih velikih poplava koje su mu poslužile kao inspiracija. Imao je četiri godine kada se 1896. izlila Drina kod Višegrada, i toliko narasla da je prekrila most. Bila je to pod Drinom ćuprija, i nitko nije znao što će se dalje dogoditi, i što će ostati kada se voda povuče.
Tog proljeća voda je odnijela istočnobosansku kasabu Rudo. Kažu da od gradića nije ostalo ništa, pa je moralo biti podignuto novo Rudo. Poslije je, u sljedećih pedesetak godina, sve do 1942. kada pisac stavlja tačku na svoj silni roman, bilo poplava, Drina se izlijevala, voda je nosila kuće i ljude, konji su spašavali one koji su konjima vjerovali, ali nijedan se povodanj nije mogao mjeriti s onim iz 1896. Jedino taj je bio veliki povodanj.
Bješe li to u prvom razredu gimnazije ili u drugom, kada smo za pismeni rad iz materinjeg jezika dobili temu: “Što simbolizira veliki povodanj u romanu Ive Andrića ‘Na Drini ćuprija’”.
Napisao sam da, po mom mišljenju, veliki povodanj ne simbolizira ništa, jer je poplava uvijek samo poplava, kao što je požar samo požar, a zemljotres samo zemljotres, i kako su ti događaji za one koji ih dožive toliko strašni da naprosto nema mjesta za bilo kakvu simboliku, ali da vjerujem kako bi profesorica mogla biti zadovoljna ako kažem da veliki povodanj simbolizira Drugi svjetski rat, kada su se naši narodi i narodnosti bratski okupili oko zajedničke nevolje.
Moj rad je ostao neocijenjen. Profesorica je napomenula da sam vrlo dobro obrazložio ono što ne mislim, ali da me ne može ocijeniti ako to ne mislim. Jer doista, ona je u velikom povodnju vidjela Drugi svjetski rat. A meni je govor o tome što simbolizira neka književna pripovijest bio poput pristajanja na teoriju zavjere. Proizvoljnost koja se uzdiže na razinu principa, vjere i legende.
U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna.
Toga se kasnije sjećaju čak i s pomalo nostalgije i čežnje za onim rijetkim trenucima u životu kada su bili dobri i kada su bili okruženi samo dobrim ljudima. Da bi tako bilo, važno je znati da za poplavu, za potres i za požar nitko nije kriv. Naišla je stihija veća od čovjeka i ujedinila sve ljude. Je li ih ikakvo dobro tako moglo ujediniti? Nije.
Ovoga svibnja naišle su strašne poplave. Počelo je u Srbiji, nastavilo se po Bosni i stiglo do Hrvatske. Potopilo je Maglaj, Doboj, Obrenovac, potopilo istočnu Slavoniju.
Bit će onih koji će reći da odvodni kanali nisu održavani kako treba, da se ljudima osvetilo zatrpavanje rijeka krupnim i sitnim otpadom i da tko zna što još nisu učinili kako treba.
Drugi će propovijedati o globalnom zatopljenju, i govoriti o apokalipsi koja je, kao i svaka druga apokalipsa, zasnovana na nekoj neumoljivoj logici.
Treći će, pak, profesionalni vjernici i vjerski pastiri, u poplavi vidjeti Božju kaznu. Tražit će se krivac, a krivca neće biti. I to je dobro. Jer treba samo zamisliti kakav bi se nekontrolirani bijes sručio na onoga za koga bismo saznali da je kriv za ove poplave. Narodi unesrećenih, a onda i unesrećeni sami, snivali bi o velikoj osveti, i godinama bi se, pa i desetljećima, svako naše pokrenuto zlo opravdavalo poplavom koju su nam nanijeli oni.
I najednom, naše zlo više i ne bi bilo zlo, jer je manje od njihove poplave. Najednom bi naše zlo postalo dobro, koje bismo slavili, skandirali mu na nogometnim utakmicama, uzdizali ga do oltara i proglašavali svojim – identitetom.
Za poplavu, međutim, nitko nije kriv. Ona je poplavila sve koji su se zatekli u dolini, u podnožju, na obali. Pošteđeni su samo oni koji su ostali po brdima, ali i njih hvata strah, pošto ne znaju kakva će ih nesreća stići.
Potopljenim ljudima danas obećavaju pomoć. Obilazi ih nesposobni premijer, prikazujući se tako moralno superiornim u odnosu na svog suparnika, koji za to vrijeme drži govor na predizbornom skupu. Ali pomoći neće biti ni od jednoga ni od drugoga. Ne bi je bilo ni da su pametniji i sposobniji ljudi. Ne bi je bilo naprosto zato što se nepoplavljeni nikada neće suživjeti s poplavljenim, nepogoreni s pogorenim, nepotrešeni s potrešenim…
Mi ćemo na poplave brzo zaboraviti, čim nastupe suše i temperature od plus trideset, dok će oni koje je voda nosila dugo sušiti, popravljati i krpiti svoju sirotinju. Voda uništava strašnije nego i vatra. Nakon vode sve je smeće i sve prnja. Poplava ćemo se sjećati memorijom televizijske slike, a oni će se poplava sjećati lično. Glavom i srcem.
Važno je samo da nitko za ovo nije kriv. Ni globalno zatopljenje, ni ljudski nemar i nerad, ni država, ova ili ona. A iz činjenice da nitko nije kriv proizlazi i ona druga: poplava je bila vrijeme kada su ljudi jedni prema drugima nakratko bili dobri. Po tome će se, više nego po ičemu drugom, pamtiti ova nesreća.
Po svojoj prirodi ljudi nisu dobri, i ništa ih u nas i oko nas ne poziva na to da budu dobri. Umjesto da ih odgajaju i čine ih plemenitijima, samo im pomažu da zadivljaju, da se ukvare i istrunu. U tome im pomažu Crkva, Država, Novine, Televizija. A ljudima samim to zlo nije mrsko. Ono je u njima i oko njih, jednostavnije je zlome živjeti, u zloj državi, pokraj zlih pastira čovjeku je dobro i korisno biti zao.
Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
