Ne znam za vas, ali mene strahovito nerviraju reklame kojima me obasipaju sa svih strana. Otvorim televiziju, taman se u nešto udubim i počnem gledati, a oni me prekinu reklamom za carsko meso po 29,99 kuna ili mi ekran zažute XXL sniženjem namještaja. [Read more…]
Nepokoreni Lisinski
Nives Celzijus pokorila Lisinski! Kopka me ovaj naslov otkako sam ga barem dva dana gledao na naslovnoj stranici portala velikih novina. Nije važno kojih, premda sam sretan što nisu bile ove u kojima pišem. [Read more…]
Kako ištekati Twitter
Do sada su već mogli naučiti tu lekciju, ali je zabavno kako je zapravo nikada ne nauče: početak kraja svakog diktatora je onaj trenutak kada učini nešto što ga načini smešnim. Dobro, turski premijer Redžep Tajip Erdogan nije baš diktator, ali nije baš ni demokratski vladar, nego je nešto između, jedna autoritarno-populistička pojava koja s vremenom sve samovoljnije upravlja nečim što ima sve spoljne odlike demokratije, ali u dubinskoj strukturi od tih odlika ostaje sve manje i manje.
Danas je ta bastardna forma ideologije i tehnike vladanja jako popularna u nekim regijama sveta, pa tako i u našoj, onoj koja se nalazi između starih i koliko-toliko stabilnih demokratija zapadne Evrope i arapsko-persijskih diktatura, što teokratskih, što sekularnih. Tu je Mađarska, tu je Makedonija, sve više i Srbija, Rusija, Belorusija i Ukrajina su priča za sebe, a Erdogan – taj obožavani princ-spasilac malog, slabo obrazovanog i verski umereno zatucanog, ali ekonomski potentnog čoveka iz provincije – u tom je društvu neka vrsta preteče.
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“, i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado
Kako god, trenutak o kojem govorim desio se kada je Erdogan bio naumio – pa još to i sproveo ili barem pokušao – da u Turskoj zabrani famozni Twitter kao takav. Naprosto: gazda se jako naljutio na Twitter jer je mislio da mu je preko njega zapržena čorba oko navodnih korupcionaških aktivnosti njegovog sina, te zato Twitter ima da nestane za Turke i basta!
U redu, priznajem: da sam Turčin, ne bih bio privatno pogođen Erdoganovom zabranom i ne bih prolio suzu za Twitterom. Naprotiv, Allah mi je svedok da sam duboko uveren da kada bi, evo ovog trenutka, nekim čarobnim štapićem ili svevišnjom intervencijom sa lica ovog sveta nestali svi ti tviteri i ostali fejsbuci, da svet zbog toga ‘‘gubitka“ ne bi pretrpeo ama baš ni najmanju civilizacijsku štetu. Ali, to je samo moj privatni pogled na stvari, a ostali su slobodni da se s njim ne slože i da, recimo, twittuju do mile volje. Ima, uostalom, i glupljih načina provođenja slobodnog vremena (doduše, trenutno mi ni jedan ne pada na pamet, ali i to je možda samo moj problem).
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“ i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado.
A sve to zarad Erdoganovog duševnog mira, to jest po onoj matrici iz parafraze Staljina: ‘‘Nema Twittera – nema problema“. Tako to može da se radi još samo u Severnoj Koreji, a i tamo sve teže. Ako ste iole umreženiji u svetski političko-ekonomski sistem od sumanute tiranije dinastije Kim, to već nikako ne ide.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu, pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći
Na drugoj strani, famozne bi ‘‘društvene mreže“ možda i trebale da budu zahvalne preostalim svetskim (polu)diktaturama, jer samo im još one podaruju obol nečega slobodarskog, emancipatorskog, nečega što na svoj način participira u širenju fundamentalnih ljudskih sloboda. Jer, tamo gde stvari sa slobodom izražavanja stoje bolje, stvarni ili navodni emancipatorski potencijal ‘‘društvenih mreža“, ‘‘interaktivnog interneta“ i sličnog pokazuje se kao, najblaže rečeno, snažan faktor banalizacije javnog diskursa. Evo nekih meni domaćih primera, tek dnevno aktuelnih, otuda suštinski slučajnih.
Poznata dramska spisateljica, autorka upečatljivih i suptilnih komada, iz nekog razloga je trajno fascinirana ovim ‘‘prizemnim“ komunikacijskim formama, te je tako ranije uredno blogovala i forumašila, a sada neumorno twittuje; njena stvar, ali znakovito je da joj se u tom njenom samosvrhovitom cyberangažmanu malo-malo pa omakne neka besprimerno trivijalna, uvredljiva i ružna opaska na račun tamo-već-nekoga ko joj trenutno ide na živce.
Najnoviji slučaj je njena ‘‘analiza“ navodne parodontoze od koje da boluje izvesna televizijska novinarka. Novinarka joj je odvratila da nema parodontozu nego ožiljak od davnih batina koje je dobila od bivšeg supruga i tako je spisateljica ispala, u najmanju ruku, ‘‘glupa u društvu“, mada je to nije omelo da nastavi u istom tonu.
Primer drugi: na izvesom, dosta posećenom forumu, trojica su veseljaka (jedan od njih nije ime baš nepoznato ‘‘intelektualnijem“ delu javnosti, osobito supkulturi neolevičarskih aktivista) razmatrala lik i delo stanovitog filmskog režisera, desničarskog aktiviste i tipa na svoj način prilično mutnog, kako već takvi obično jesu. No, strasti su se usijale, pa su ova trojica ne samo izvređala tog filmažiju, nego su počeli da razmatraju i to kako bi mu možda koristilo prevaspitavanje metalnom šipkom, kako bi možda progledao ako bi mu se odgovarajućim sredstvima zatvorilo oko na neko vreme, etc. Sve su to, dakako, radili ne pod svojim imenima, nego nickovima, kako je u toj vrsti komunikacije već uobičajeno.
Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora. Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće
No, režiser ih je tužio, nadležni Organi su im ušli u trag, i eto ti presude: godina dana zatvora zbog pretnji i ugrožavanja, uslovno na tri godine. Oni se sada ibrete da šta ih je to snašlo na pravdi boga, vade se da to što su pisali ‘‘nisu mislili ozbiljno“, da je to bilo ‘‘izrečeno u afektu“, da je bilo izrečeno na poluzatvorenom forumu, da su takve stvari, uostalom, uobičajeni način komunikacije u tom svetu (!) i sve u tom stilu… Što može biti i sasvim tačno, ali je pitanje koliko je relevantno, to jest: zašto bi se neko uopšte na to obazirao?
No, šta se ovim primerima hoće reći? Izgleda da ima nečega u izvesnoj komunikacijskoj formi što ljude dovodi u snažno iskušenje da idu ispod mogućih sopstvenih standarda… Naravno, nije puška nikada stvarno kriva ako je neko njome ubio nekoga, ali opet – hm, da nije imao pušku, možda bi sve prošlo uz poneku ćušku… Da je, recimo, spisateljica o svemu onome, umesto lahorastog tvitanja, pisala za neki ‘‘klasičan“ medij ili za neki kvalitetan sajt poput Peščanika koji ne pušta pizdarije, sigurno ne bi razglabala o nečijoj stvarnoj ili navodnoj parodontozi. Eh, ali zašto se opterećivati standardima koji nas obavezuju, lakše je i lepše ovako…
Da je onaj forumaški veseljak pisao autorski tekst o nepodopštinama režisera umesto što se anonimno iživljavao u sajber-bandi svojih suforumaša (ta me tehnika međusobnog podsticanja u niskostima, da prostite, podseća na neku vrstu uzajamne masturbacije), sigurno bi stvorio nešto pametnije od onoga što je stvorio i pri tome ne bi kršio norme elementarne uljuđene komunikacije, a koje dugujemo doslovno svakome ne zbog tog nekog, nego zato što su nužan civilizacijski pretekst.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći. Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora.
Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće.
Snažan udarac komunikativnom beščašću
Bio je to nastupni intervju objavljen na jednom domaćem portalu u povodu znanstvenog skupa ”Vizualni studiji danas – Moć slika” što se održava od 7. do 10. studenoga. On je, kako ga je najavila novinarka intervjuistica, jedan od najproduktivnijih i najagilnijih hrvatskih znanstvenika – politolog, magistar filozofije i doktor sociologije, pjesnik i teoretičar vizualne kulture, koji već desetak godina radi na promociji nove znanstvene discipline – vizualnih studija. Doktor Žarko Paić, da ne duljim.
Priča on, češljajući s novinarkom sudionike i teme skupa, o fenomenu bujanja novih interdisciplinarnih pristupa digitalnom svijetu, o premještanju žarišta znanstvenog uvida sa svijeta koji više ne postoji kao nepokretni objekt, o nužnosti pronalaženja misaonog alata za vrli novi poredak u kojem umjetnost sa znanošću sudjeluje u proizvodnji čak i umjetnoga života, o radikalnom zaokretu od jezika k slici, toj složenoj strukturi preobrazbe svijeta teksta u vizualni kontekst mreža, iz čega izranja zadaća da se medijskoj matrici događaja odrede granice između ideologije, vizualnosti i estetike u virtualnoj stvarnosti. Pitanje (ne)moći umjetnosti i moći tehno-znanstvenoga mišljenja, smatra Paić, povlači pitanje ima li više mogućnosti mišljenja s onu stranu politizacije umjetnosti i estetizacije svijeta u dizajnu novoga života bez radikalnoga obrata ideje čovjeka kao subjekta.
Ukratko: intervju s povodom, elitno informativan, s visoko podignutom letvicom htijenja i intelektualnog razumijevanja, neopisivo rijedak iz kaljuže sperme i krvi suvremenih medija izvađen čudnovati kljunaš.
No kako su portali interaktivni mediji, pa tako i rečeni, prikrpeljilo se Paićevu intervjuu i nekoliko ”komentara”. Počelo je s nekim anonimusom skrivenim iza spasonosnog ”nicka” o ”četnicima koji su se propeli na stražnja kopitašca”, na što se nadovezao drugi ”nick” da ”čim je u pitanju ‘neki Žare’…….odmah kilometar hvalospjeva”, e da bi u sljedećem objasnio da ”uopšte ne sumnja”, kako je, ”lik delovao u klasi profesora Pupovca”.
Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati.
Takvih je primjera cijeli niz koji ne završava. Zauvijek se gubi u magli ispunjenoj gakanjem gusaka. Onih koje ne spašavaju Rim, nego nas vode u propast.
Nevažno je tko se gujinje sklupčao ispod tih ”nickova” – probisvijeti, provokatori, mudomrsci, pljuvači, zlurade duše, podstrekači, loši nabijači, baljezgari, manični depresivci, dokona zjala…?, ni zašto u pojedinim slučajevima redakcijski administratori žurno ne skidaju te omče što ih svako malo netko anoniman zaklatara o grani vrbe, ni zašto s punim imenom i prezimenom ne bismo stali iza svojeg mišljenja, ljudski pošteno. Zapravo, takvi ”nickovi” koje smo redovito viđali i viđamo (i futur je njihov potpuno izvjestan), jesu tek utjelovljena vibracija jednog te istog domaćeg deseterca koji svojom oporom metrikom isključivo prijeti i odriče – jednima brak, drugima ćirilicu, trećima dijete u njima…
Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati
Odraz je to ”kulture” koja se duboko zakorijenila u fertilnom humusu predrasuda i mrkih prijekornih pogleda, kao britva oštrim razdjelnicama ”mi” – ”vi”, anakronim mitologemama, guslama identiteta čija poetika balansira od mizoginije do homofobije, i natrag.
Ugrozite li im gumno na kojemu plešu u transičnom tribalističkom ritmu, učas će na vas iskesiti očnjake, bezbroj puta proslavljene u desetercima kolektivnog mementa, i zabiti ih u vašu renegatsku dušu, bolno, penetrirajući kroz u vama naslagane habituse uljudbe. Kultura ”nicka” mržnje u svojoj je naravi nekrofilna jer vitalnost srče iz groba, iz mrtvoga tkiva. Zato su joj komemoracije okrjepa. Na njima se bez prestanka sole još žive, nikad zacijeljene rane, da bi tako otvorene prizivale krv, i samo krv. Izraz je to animalnog, marvinskog, tupog, slijepog, divljeg i agresivnog, svega onog što nagonski vodi čopor (uz malu pomoć licemjerne manipulacije). Iz te maternice okoćeni jesu svi ti referendumi, maskirne paralelne institucije vlasti, otpori obrazovanju… sve ono što bi gazilo drukčije.
Posve je razvidno da postoje dvije Hrvatske: jedna koja bi dala i dopustila i ona koja ne bi dala ni mrvu ni dopustila milimetar. Potonja je naoružana ne samo riječima. Ždere onu prvu poput kiklopa Polifema drugare Odisejeve zatočene u špilji, na izlaz koje je navaljena golema stijena. Pa nitko ne može uteći… i ponovno zaploviti. Nejasno je tko će i kada zašiljiti kolac i, još važnije, zabiti ga u kiklopovo jedino oko. Odisej se izgubio iz špilje, iz mraka iz kojeg dopire poneki krik, zatim zvuk mljaskanja i podrigivanja.
U žilama zebnja i tjeskobno iščekivanje.
Dok se ”nickovi” mržnje nezaustavljivo množe.
Krvotok internetskih portala zatvoreni je sustav cirkulacije između njihovih posjetitelja i sadržaja portala. U idealnim bi uvjetima ta interakcija trebala podrazumijevati iskrenu uzajamnost obiju strana – posjetitelji bi svojim suvislim, kritičkim, za temu vezanim komentarima i sugestijama mogli u velikoj mjeri pridonijeti poboljšanju sadržaja portala, dok bi portal trebao biti prijemljiv za sve konstruktivne prijedloge koji stižu od njegove publike i postupno se transformirati prema njihovim zahtjevima.
No, to je tek udžbenička definicija koja je, kao i sve od te fele, tek puka želja jer praksa je nešto posve drukčije. Ona je čisto komunikativno beščašće u rasponu od poziva na pogrom do zazivanja fizičke likvidacije pojedinaca ili skupina, i sve to pod obrazinom ”nicka”. Ne slovi stoga kao iznenađenje vijest da je početkom ovog mjeseca portal net.hr ukinuo komentiranje ispod tekstova uz obrazloženje kako je, nažalost, postalo gotovo pravilo da komentari služe za izražavanje poremećenih, bolesnih i zadrtih stavova čitatelja koji su iskazivali frustracije ne štedeći pritom nikoga i ništa, kojima je portal služio kao mjesto ispucavanja mržnje i agresije doslovno prema svemu i svima koje su smatrali drukčijima. Odlučili su zato, snažnim udarcem, oskatiti se da bi bili zdraviji. Poput Angeline Jolie.
Ta bahata neukost što se ceri iza ”nicka” u svojoj slijepoj reduktivnoj mahnitosti sposobna je s neviđenom lakoćom u trenu sabiti u hračak olakog prijezira mukotrpan rad umjetnika, filantropa, znanstvenika, tih samozatajnih graditelja iz svih razdoblja kojima je gradnja monumenta kulture bila misijom. Obrasci iz kojih su izvaljeni takvi komentari poput gnoja su iscijeđeni iz različitih ”struktura grijeha” koje tendenciozno emitiraju fantazme što lako prianjaju uz pneumu naroda upravljajući njihovom imaginacijom. Da bi ih se tako neuke poživinčilo, unagonilo te da bi marvinski poslušno otkasali u tor među svoju subraću koja ne znaju za bolje, ne umiju bolje, ne daju drugima bolje.
I da bi zatim skriveni iza ”nicka” – ”komunicirali”.
