autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Artificial ljudi u artificial društvu

Autor: Nela Vlašić / 28.09.2021.

AUTOGRAF Nela VlašićNe znam za vas, ali mene strahovito nerviraju reklame kojima me obasipaju sa svih strana. Otvorim televiziju, taman se u nešto udubim i počnem gledati, a oni me prekinu reklamom za carsko meso po 29,99 kuna ili mi ekran zažute XXL sniženjem namještaja. [Read more…]

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: ankete trgovačkih centara, društvene mreže, eko osviještenost, horror reklama, komunikacija, Nela Vlašić, nesloboda, Pogled s lijeva, teroriziranje, zeleni

Nepokoreni Lisinski

Autor: Branimir Pofuk / 14.04.2015. Leave a Comment

Nives Celzijus pokorila Lisinski! Kopka me ovaj naslov otkako sam ga barem dva dana gledao na naslovnoj stranici portala velikih novina. Nije važno kojih, premda sam sretan što nisu bile ove u kojima pišem. [Read more…]

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Bach, Branimir Pofuk, društvene mreže, internet, komunikacija, Kontrapunkt, kultura, Lisinski, medije, mladi, Nives Celzijus, Nives Zeljković, politika

Kako ištekati Twitter

Autor: Teofil Pančić / 28.03.2014. Leave a Comment

Do sada su već mogli naučiti tu lekciju, ali je zabavno kako je zapravo nikada ne nauče: početak kraja svakog diktatora je onaj trenutak kada učini nešto što ga načini smešnim. Dobro, turski premijer Redžep Tajip Erdogan nije baš diktator, ali nije baš ni demokratski vladar, nego je nešto između, jedna autoritarno-populistička pojava koja s vremenom sve samovoljnije upravlja nečim što ima sve spoljne odlike demokratije, ali u dubinskoj strukturi od tih odlika ostaje sve manje i manje.

 

Danas je ta bastardna forma ideologije i tehnike vladanja jako popularna u nekim regijama sveta, pa tako i u našoj, onoj koja se nalazi između starih i koliko-toliko stabilnih demokratija zapadne Evrope i arapsko-persijskih diktatura, što teokratskih, što sekularnih. Tu je Mađarska, tu je Makedonija, sve više i Srbija, Rusija, Belorusija i Ukrajina su priča za sebe, a Erdogan – taj obožavani princ-spasilac malog, slabo obrazovanog i verski umereno zatucanog, ali ekonomski potentnog čoveka iz provincije – u tom je društvu neka vrsta preteče.

Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“, i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado

 

Kako god, trenutak o kojem govorim desio se kada je Erdogan bio naumio – pa još to i sproveo ili barem pokušao – da u Turskoj zabrani famozni Twitter kao takav. Naprosto: gazda se jako naljutio na Twitter jer je mislio da mu je preko njega zapržena čorba oko navodnih korupcionaških aktivnosti njegovog sina, te zato Twitter ima da nestane za Turke i basta!

 

U redu, priznajem: da sam Turčin, ne bih bio privatno pogođen Erdoganovom zabranom i ne bih prolio suzu za Twitterom. Naprotiv, Allah mi je svedok da sam duboko uveren da kada bi, evo ovog trenutka, nekim čarobnim štapićem ili svevišnjom intervencijom sa lica ovog sveta nestali svi ti tviteri i ostali fejsbuci, da svet zbog toga ‘‘gubitka“ ne bi pretrpeo ama baš ni najmanju civilizacijsku štetu. Ali, to je samo moj privatni pogled na stvari, a ostali su slobodni da se s njim ne slože i da, recimo, twittuju do mile volje. Ima, uostalom, i glupljih načina provođenja slobodnog vremena (doduše, trenutno mi ni jedan ne pada na pamet, ali i to je možda samo moj problem).

 

Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“ i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado.

 

A sve to zarad Erdoganovog duševnog mira, to jest po onoj matrici iz parafraze Staljina: ‘‘Nema Twittera – nema problema“. Tako to može da se radi još samo u Severnoj Koreji, a i tamo sve teže. Ako ste iole umreženiji u svetski političko-ekonomski sistem od sumanute tiranije dinastije Kim, to već nikako ne ide.

Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu, pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći

 

Na drugoj strani, famozne bi ‘‘društvene mreže“ možda i trebale da budu zahvalne preostalim svetskim (polu)diktaturama, jer samo im još one podaruju obol nečega slobodarskog, emancipatorskog, nečega što na svoj način participira u širenju fundamentalnih ljudskih sloboda. Jer, tamo gde stvari sa slobodom izražavanja stoje bolje, stvarni ili navodni emancipatorski potencijal ‘‘društvenih mreža“, ‘‘interaktivnog interneta“ i sličnog pokazuje se kao, najblaže rečeno, snažan faktor banalizacije javnog diskursa. Evo nekih meni domaćih primera, tek dnevno aktuelnih, otuda suštinski slučajnih.

 

Poznata dramska spisateljica, autorka upečatljivih i suptilnih komada, iz nekog razloga je trajno fascinirana ovim ‘‘prizemnim“ komunikacijskim formama, te je tako ranije uredno blogovala i forumašila, a sada neumorno twittuje; njena stvar, ali znakovito je da joj se u tom njenom samosvrhovitom cyberangažmanu malo-malo pa omakne neka besprimerno trivijalna, uvredljiva i ružna opaska na račun tamo-već-nekoga ko joj trenutno ide na živce.

 

Najnoviji slučaj je njena ‘‘analiza“ navodne parodontoze od koje da boluje izvesna televizijska novinarka. Novinarka joj je odvratila da nema parodontozu nego ožiljak od davnih batina koje je dobila od bivšeg supruga i tako je spisateljica ispala, u najmanju ruku, ‘‘glupa u društvu“, mada je to nije omelo da nastavi u istom tonu.

 

Primer drugi: na izvesom, dosta posećenom forumu, trojica su veseljaka (jedan od njih nije ime baš nepoznato ‘‘intelektualnijem“ delu javnosti, osobito supkulturi neolevičarskih aktivista) razmatrala lik i delo stanovitog filmskog režisera, desničarskog aktiviste i tipa na svoj način prilično mutnog, kako već takvi obično jesu. No, strasti su se usijale, pa su ova trojica ne samo izvređala tog filmažiju, nego su počeli da razmatraju i to kako bi mu možda koristilo prevaspitavanje metalnom šipkom, kako bi možda progledao ako bi mu se odgovarajućim sredstvima zatvorilo oko na neko vreme, etc. Sve su to, dakako, radili ne pod svojim imenima, nego nickovima, kako je u toj vrsti komunikacije već uobičajeno.

Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora. Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće

 

No, režiser ih je tužio, nadležni Organi su im ušli u trag, i eto ti presude: godina dana zatvora zbog pretnji i ugrožavanja, uslovno na tri godine. Oni se sada ibrete da šta ih je to snašlo na pravdi boga, vade se da to što su pisali ‘‘nisu mislili ozbiljno“, da je to bilo ‘‘izrečeno u afektu“, da je bilo izrečeno na poluzatvorenom forumu, da su takve stvari, uostalom, uobičajeni način komunikacije u tom svetu (!) i sve u tom stilu… Što može biti i sasvim tačno, ali je pitanje koliko je relevantno, to jest: zašto bi se neko uopšte na to obazirao?

 

No, šta se ovim primerima hoće reći? Izgleda da ima nečega u izvesnoj komunikacijskoj formi što ljude dovodi u snažno iskušenje da idu ispod mogućih sopstvenih standarda… Naravno, nije puška nikada stvarno kriva ako je neko njome ubio nekoga, ali opet – hm, da nije imao pušku, možda bi sve prošlo uz poneku ćušku… Da je, recimo, spisateljica o svemu onome, umesto lahorastog tvitanja, pisala za neki ‘‘klasičan“ medij ili za neki kvalitetan sajt poput Peščanika koji ne pušta pizdarije, sigurno ne bi razglabala o nečijoj stvarnoj ili navodnoj parodontozi. Eh, ali zašto se opterećivati standardima koji nas obavezuju, lakše je i lepše ovako…

 

Da je onaj forumaški veseljak pisao autorski tekst o nepodopštinama režisera umesto što se anonimno iživljavao u sajber-bandi svojih suforumaša (ta me tehnika međusobnog podsticanja u niskostima, da prostite, podseća na neku vrstu uzajamne masturbacije), sigurno bi stvorio nešto pametnije od onoga što je stvorio i pri tome ne bi kršio norme elementarne uljuđene komunikacije, a koje dugujemo doslovno svakome ne zbog tog nekog, nego zato što su nužan civilizacijski pretekst.

 

Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći. Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora.

 

Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće.

Filed Under: NIJE DA NIJE Tagged With: autograf.hr, Belorusija, društvene mreže, Eldorado, Erdoğan, fejsbuk, kolumna, kontrola, Makedonija, mediji, nasilje, Nije da nije, politika, režim, Rusija, Srbija, Teofil Pančić, Turska, tužba, tviter, Ukrajina

Snažan udarac komunikativnom beščašću

Autor: Omer Rak / 07.11.2013. 1 Comment

Bio je to nastupni intervju objavljen na jednom domaćem portalu u povodu znanstvenog skupa ”Vizualni studiji danas – Moć slika” što se održava od 7.  do 10. studenoga. On je, kako ga je najavila novinarka intervjuistica, jedan od najproduktivnijih i najagilnijih hrvatskih znanstvenika – politolog, magistar filozofije i doktor sociologije, pjesnik i teoretičar vizualne kulture, koji već desetak godina radi na promociji nove znanstvene discipline – vizualnih studija. Doktor Žarko Paić, da ne duljim.

 

Priča on, češljajući s novinarkom sudionike i teme skupa, o fenomenu bujanja novih interdisciplinarnih pristupa digitalnom svijetu, o premještanju žarišta znanstvenog uvida sa svijeta koji više ne postoji kao nepokretni objekt, o nužnosti pronalaženja misaonog alata za vrli novi poredak u kojem umjetnost sa znanošću sudjeluje u proizvodnji čak i umjetnoga života, o radikalnom zaokretu od jezika k slici, toj složenoj strukturi preobrazbe svijeta teksta u vizualni kontekst mreža, iz čega izranja zadaća da se medijskoj matrici događaja odrede granice između ideologije, vizualnosti i estetike u virtualnoj stvarnosti. Pitanje (ne)moći umjetnosti i moći tehno-znanstvenoga mišljenja, smatra Paić, povlači pitanje ima li više mogućnosti mišljenja s onu stranu politizacije umjetnosti i estetizacije svijeta u dizajnu novoga života bez radikalnoga obrata ideje čovjeka kao subjekta.

 

Ukratko: intervju s povodom, elitno informativan, s visoko podignutom letvicom htijenja i intelektualnog razumijevanja, neopisivo rijedak iz kaljuže sperme i krvi suvremenih medija izvađen čudnovati kljunaš.

 

No kako su portali interaktivni mediji, pa tako i rečeni, prikrpeljilo se Paićevu intervjuu i nekoliko ”komentara”. Počelo je s nekim anonimusom skrivenim iza spasonosnog ”nicka” o ”četnicima koji su se propeli na stražnja kopitašca”, na što se nadovezao drugi ”nick” da ”čim je u pitanju ‘neki Žare’…….odmah kilometar hvalospjeva”, e da bi u sljedećem objasnio da ”uopšte ne sumnja”, kako je, ”lik delovao u klasi profesora Pupovca”.

 

Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati.

 

Takvih je primjera cijeli niz koji ne završava. Zauvijek se gubi u magli ispunjenoj gakanjem gusaka. Onih koje ne spašavaju Rim, nego nas vode u propast.

 

Nevažno je tko se gujinje sklupčao ispod tih ”nickova” – probisvijeti, provokatori, mudomrsci, pljuvači, zlurade duše, podstrekači, loši nabijači, baljezgari, manični depresivci, dokona zjala…?, ni zašto u pojedinim slučajevima redakcijski administratori žurno ne skidaju te omče što ih svako malo netko anoniman zaklatara o grani vrbe, ni zašto s punim imenom i prezimenom ne bismo stali iza svojeg mišljenja, ljudski pošteno. Zapravo, takvi  ”nickovi” koje smo redovito viđali i viđamo (i futur je njihov potpuno izvjestan), jesu tek utjelovljena vibracija jednog te istog domaćeg deseterca koji svojom oporom metrikom isključivo prijeti i odriče – jednima brak, drugima ćirilicu, trećima dijete u njima…

 

Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati

 

Odraz je to ”kulture” koja se duboko zakorijenila u fertilnom humusu predrasuda i mrkih prijekornih pogleda, kao britva oštrim razdjelnicama ”mi” – ”vi”, anakronim mitologemama, guslama identiteta čija poetika balansira od mizoginije do homofobije, i natrag.

 

Ugrozite li im gumno na kojemu plešu u transičnom tribalističkom ritmu, učas će na vas iskesiti očnjake, bezbroj puta proslavljene u desetercima kolektivnog mementa, i zabiti ih u vašu renegatsku dušu, bolno, penetrirajući kroz u vama  naslagane habituse uljudbe. Kultura ”nicka” mržnje u svojoj je naravi nekrofilna jer vitalnost srče iz groba, iz mrtvoga tkiva. Zato su joj komemoracije okrjepa. Na njima se bez prestanka sole još žive, nikad zacijeljene rane, da bi tako otvorene prizivale krv, i samo krv. Izraz je to animalnog, marvinskog, tupog, slijepog, divljeg i agresivnog, svega onog što nagonski vodi čopor (uz malu pomoć licemjerne manipulacije). Iz te maternice okoćeni jesu svi ti referendumi, maskirne paralelne institucije vlasti, otpori obrazovanju… sve ono što bi gazilo drukčije.

 

Posve je razvidno da postoje dvije Hrvatske: jedna koja bi dala i dopustila i ona koja ne bi dala ni mrvu ni dopustila milimetar. Potonja je naoružana ne samo riječima. Ždere onu prvu poput kiklopa Polifema drugare Odisejeve zatočene u špilji, na izlaz koje je navaljena golema stijena. Pa nitko ne može uteći… i ponovno zaploviti. Nejasno je tko će i kada zašiljiti kolac i, još važnije, zabiti ga u kiklopovo jedino oko. Odisej se izgubio iz špilje, iz mraka iz kojeg dopire poneki krik, zatim zvuk mljaskanja i podrigivanja.

 

U žilama zebnja i tjeskobno iščekivanje.

 

Dok se ”nickovi” mržnje nezaustavljivo množe.

 

Krvotok internetskih portala zatvoreni je sustav cirkulacije između njihovih posjetitelja i sadržaja portala. U idealnim bi uvjetima ta interakcija trebala podrazumijevati iskrenu uzajamnost obiju strana – posjetitelji bi svojim suvislim, kritičkim, za temu vezanim komentarima i sugestijama mogli u velikoj mjeri pridonijeti poboljšanju sadržaja portala, dok bi portal trebao biti prijemljiv za sve konstruktivne prijedloge koji stižu od njegove publike i postupno se transformirati prema njihovim zahtjevima.

 

No, to je tek udžbenička definicija koja je, kao i sve od te fele, tek puka želja jer praksa je nešto posve drukčije. Ona je čisto komunikativno beščašće u rasponu od poziva na pogrom do zazivanja fizičke likvidacije pojedinaca ili skupina, i sve to pod obrazinom ”nicka”. Ne slovi stoga kao iznenađenje vijest da je početkom ovog mjeseca portal net.hr ukinuo komentiranje ispod tekstova uz obrazloženje kako je, nažalost, postalo gotovo pravilo da komentari služe za izražavanje poremećenih, bolesnih i zadrtih stavova čitatelja koji su iskazivali frustracije ne štedeći pritom nikoga i ništa, kojima je portal služio kao mjesto ispucavanja mržnje i agresije doslovno prema svemu i svima koje su smatrali drukčijima. Odlučili su zato, snažnim udarcem, oskatiti se da bi bili zdraviji. Poput Angeline Jolie.

 

Ta bahata neukost što se ceri iza ”nicka” u svojoj slijepoj reduktivnoj mahnitosti sposobna je s neviđenom lakoćom u trenu sabiti u hračak olakog prijezira mukotrpan rad umjetnika, filantropa, znanstvenika, tih samozatajnih graditelja iz svih razdoblja kojima je gradnja monumenta kulture bila misijom. Obrasci iz kojih su izvaljeni takvi komentari poput gnoja su iscijeđeni iz različitih ”struktura grijeha” koje tendenciozno emitiraju fantazme što lako prianjaju uz pneumu naroda upravljajući njihovom imaginacijom. Da bi ih se tako neuke poživinčilo, unagonilo te da bi marvinski poslušno otkasali u tor među svoju subraću koja ne znaju za bolje, ne umiju bolje, ne daju drugima bolje.

 

I da bi zatim skriveni iza ”nicka” – ”komunicirali”.

 

Filed Under: OSVRT Tagged With: društvene mreže, intervju, Omer Rak, vizualni studiji, Žarko Paić

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT