Rijetko što je iznerviralo hrvatskog premijera Andreja Plenkovića protekloga tjedna kao zahtjev GONG-a da HDZ-ova europarlamentarka Dubravka Šuica objavi detaljnu imovinsku karticu i po mogućnosti obrazloži kako se u dva desetljeća može steći imovina vrijedna pet milijuna eura. Pobjesnio je i GONG, kao nevladinu organizaciju optužio ga je da je proesdepeovski nastrojen, jer je slične zahtjeve istaknula i nekolicina lijevih zastupnika u Saboru. [Read more…]
Zezanje na račun predsjednice naprosto nije seksizam
Nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović u Krapini izvela novu cirkusku točku u kojoj je, među ostalim, ustvrdila da se za vrijeme bivše države nije smjelo reći “Hrvatsko zagorje”, niti kajkati, niti je bilo dopušteno izvoditi novokomponiranu kajkavsku popevku “Pod brajde” skladanu, međutim, tek 1999. godine, predsjedničina vjerna sljedba s društvenih mreža skočila je na tastature. [Read more…]
Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
Danas – godine 2019. – nekako je baš grdo i nekul biti euroskeptik. Kad čovjek danas kaže da je euroskeptik, oni koji to čuju odmah te trpaju u društvo bizarnih likova s neobičnim frizurama, u družbu manjih i većih hitlera iz našeg sokaka koji su napučili politiku od Varšave do Rima i Downing Streeta. [Read more…]
Predsjednica Republike kao Veliki inkvizitor
U kontekstu europskih zbivanja, kada je konačno formirana nova Europska komisija i kada su isplivala i takva groteskna rješenja kao što je imenovanje Mađara Lászla Trócsanyja za povjerenika s portfeljom ”susjedstva i proširenja” i Hrvatice Dubravke Šuice za povjerenicu s portfeljom ”demokracija i demografija”, a Talijana Paola Gentilonija za povjerenika za ”ekonomiju”, moramo se zaista upitati s kakvim osjećajem za humor je predsjednica Komisije sastavila ovaj tim? [Read more…]
Za razliku od Macrona, kakva je naša slika Europe?
Francuski predsjednik Emanuel Macron uzeo je papir i pero u ruke – zapravo je sjeo za računalo – i obratio se, direktno i bez posrednika, europskim građanima, njih 500 milijuna na broju. [Read more…]
Zamotana kupačica za mene je užas
Žena u u burkiniju, kupaćem kostimu kakav je jedini dopušten po strogim islamskim zakonima, prošli je tjedan nasmijala Dubravku Šuicu. Nekadašnja dubrovačka gradonačelnica, danas europarlamentarka, snimila je muslimanku negdje u plićaku i uz neduhovitu je šalu objavila na društvenoj mreži.
Njezina je objava, međutim, izazvala mnogo ljutitih komentara kako je nedopustivo rugati se tuđim vjerskim običajima, te je Šuica uskoro posramljeno izbrisala cijelu stvar.
Bila je to, kako se čini, jedna lijepa pobjeda političke korektnosti, tolerancije, poštivanja drugoga i drugačijeg.
Ili možda nije.
Ako mene pitate, i burkini i burka su užasni i ne skanjujem se to reći. Prošli tjedan na jednom velikom europskom aerodromu krišom sam gledao jedan arapski par. Ona u nikabu do poda, s dugim rukavima i uskim prorezima za oči, rukom je pokazivala da je njihov kovčeg prošao na traci za prtljagu, a on, niski slabunjavi histerik s njegovanom crnom bradicom, otresao se na nju kao da je dosadno štene.
Može li se ismijavati burka ili burkini? Zašto ne? Prihvatljivo je i poželjno, kao što se i inače smijehom borimo protiv nasilja i neukosti, gaženja ljudskog dostojanstva i slobode
Meni, ponosnom ocu jedne slobodomisleće i prkosne četrnaestogodišnjakinje, odgojene da nikoga ništa ne mora slušati, to je bio uznemirujući prizor.
Ne bih dopustio da se nekakav muslimanski prostak tako odnosi s mojom kćeri.
I to nema nikakve veze s vjerskom tolerancijom. Imam razumijevanja za tuđe vjerske osjećaje, ali ne očekujte da ću imati razumijevanja za ugnjetavanje.
Žena koja u javnosti mora biti cijela pokrivena za mene je, bez i truna sumnje, ugnjetavana nesretnica.
Može li se ismijavati nikab, burka ili burkini? Zašto ne? Prihvatljivo je i poželjno, kao što se i inače smijehom borimo protiv nasilja i neukosti, gaženja ljudskog dostojanstva i slobode.
Dubravka Šuica ništa nedopustivo nije učinila, osim što joj je šala malo glupasta.
No, ona je, vjerojatno nesvjesno, smetnula da i kršćanske žene nekad znaju slično odjevene ulaziti u more. Je li vidjela kupaće kostime naših redovnica, časnih sestara?
Jednom sam u Tučepima svjedočio kupanju nekih mladih novicijatkinja i, vjerujte, nije na njima bilo manje tkanine. Ako to nije bio burkini, bio mu je vrlo nalik.
A ima redovnica kojima ni to nije dopušteno. Znate li gdje se i kako kupaju klarise iz Zvonimirove ulice? One se, doživotno zatvorene u samostanu, nigdje i nikako ne kupaju. Premda su samo koju stotinu metara od Bačvica, Isus je zapovjedio, nema picigina za njih.
Dobro, znam što ćete sada reći, klarise su same izabrale takav život. Ali jednakim će argumentom i mnoge muslimanke braniti burku, i one tvrde kako to njihov izbor, dobrovoljno i ponosno nose tu strahotu jer su im vjerski autoriteti kazali kako je u njoj ne znam kakva svetost.
Hodže i imami su uvjerili muslimanke da je blagoslovljeno i bogougodno pokoriti se mužu, jednako kao što popovi i fratri propovjedaju kršćankama da trebaju biti sretne što su drugotne.
Seoski župnik iz Imotske krajine, kojeg sam prije nekoliko godina čuo kako upućuje žene da u pogrebnoj povorci pođu iza muškaraca, zasigurno nema ništa protiv pokrivenih kupačica.
Da ga pustite da ureduje na plaži, taj bi šibao grešnice u toplesima.
Vidite li, dakle, na plaži ženu u burkiniju, nemojte je sažaljevati. Sebe žalite jer ni vaša vjera nije čovječnija.
Svi su oni zapravo jednaki, hodže i imami kao i fratri i popovi. I njihove svete knjige, Biblija i Kur’an na mnogo mjesta izrijekom jednako obespravljuju žene.
Nedavno smo čitali u novinama kako su se neke redovnice u Čileu ohrabrile kazati kako ih crkveni muškarci, kolege svećenici, seksualno zlostavljaju, na što su se diljem svijeta s jednaki iskustvima javile i druge.
Zar vam to ne slama srce, žene koje su se zavjetovale da neće leći ni sa jednim muškarcem, žene kojima su muškarci često i tjelesno odbojni zato što su, da se ne lažemo, homoseksualne, jer je po istraživanjima u Sjedinjenim Državama jedna trećina katoličkog klera homoseksualna, bespomoćno trpe tiraniju pohotnika u mantijama
Takvi su užasi očito svakodnevni, stoljećima se nekažnjeni događaju.
Da ne griješim dušu, ja ne pamtim da sam čuo da je ijedan svećenik igdje kažnjen zbog silovanja redovnice.
Zar vam to ne slama srce, žene koje su se zavjetovale da neće leći ni sa jednim muškarcem, žene kojima su muškarci često i tjelesno odbojni zato što su, da se ne lažemo, homoseksualne, jer je po istraživanjima u Sjedinjenim Državama jedna trećina katoličkog klera homoseksualna, bespomoćno trpe tiraniju pohotnika u mantijama.
One su ništa, njihove vapaje nitko ne čuje kroz debele, kamene samostanske zidove.
To je, ako smijem skromno predložiti, nešto o čemu bi se trebalo govoriti u Europskom parlamentu, izvanredna tema za demokršćansku zastupnicu Dubravku Šuicu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Isusovac Tvrtko Barun dobitnik nagrade ”Europski građanin“
Odbor za nagradu ”Europski građanin” Europskoga parlamenta, 7. lipnja je donio odluku o ovogodišnjim laureatima, nakon obrade nominacija pristiglih iz svih država članica. [Read more…]
Može li Plenkovićev HDZ biti vjerodostojan?
Izborni slogan HDZ-a je ”Vjerodostojno”. Predsjednik te stranke Andrej Plenković najavljuje na početku službene kampanje da će ”vratiti vjerodostojnost u hrvatsku politiku”. To implicira da je netko dosad bio nevjerodostojan. [Read more…]
Alo, šupci, lajkate li?
Kažu da se Tomislav Karamarko razbjesnio jer Ruža Tomašić na Fejsu ima više lajkova od njega te je zbog toga alarmantnog propusta sazvao sastanak najumnijih ljudi svoje stranke. Ako je i izmišljeno, dobro zvuči. Za ljubav dobre priče koji put ne treba zahtijevati da ona baš u svim detaljima bude istinita.
Premda nije teško ni povjerovati da bi Karamarko popizdio zbog Facebooka. Političari su, vidjeli smo, počesto nesigurne osobe. Predsjednici obiju naših velikih stranaka, i Milanović i Karamarko, kao da su se iz jednog jajeta izlegli, obojica nenasmijani, paranoični, lako se uvrijede i u sasvim nevinim budalaštinama, opreznim kritikama i dobronamjernim prijekorima nalaze ugrozu svoga šefovskog integriteta pa uzvraćaju neprimjerenom žestinom.
Kažu da se Tomislav Karamarko razbjesnio jer Ruža Tomašić na Fejsu ima više lajkova od njega te je zbog toga alarmantnog propusta sazvao sastanak najumnijih ljudi svoje stranke. Ako je i izmišljeno, dobro zvuči. Za ljubav dobre priče koji put ne treba zahtijevati da ona baš u svim detaljima bude istinita. Premda nije teško ni povjerovati da bi Karamarko popizdio zbog Facebooka
Takva bolećiva sujeta zaista bi mogla izostanak omiljenosti na društvenoj mreži vidjeti kao nedopustivi politički gubitak i okupiti suradnike da ih razjareno upita: “A što vi mene, šupci, ne lajkate?”
Mora da je to bio neugodan skup. Hadezeovci su piljili u pod ili glumili da nešto bilježe, ne usuđujući se Tomislava Karamarka pogledati u oči. Tko mu je smio reći zašto ga ne lajkaju, tko bi se prvom čovjeku odvažio predložiti da možda ne bi bilo zgorega profil osvježiti kakvim opuštenijim sadržajima, staviti poneki selfie, na primjer, uslikati se razdragan na koncertu Mate Bulića ili u trapericama i polo majici kod roštilja, snimiti video gdje usnulog Milijana Brkića polijeva vodom ili gumenom zmijom plaši Dubravku Šuicu. Vidjeli smo, napokon, kako to zvijezde Facebooka rade.
Ili belfie. To je sad, kažu, neobično popularno, kad ispred u kupaonici ogledala snimiš vlastito dupe. Karamarkov belfie u kupaćim gaćama s leopardovim uzorkom, uvjeren sam, lajkalo bi najmanje pola milijuna korisnika najveće društvene mreže.
Ali, naravno, loše bi ispalo da tako nešto i spomenete Karamarku. Ne pokušavajte bez pancirnog prsluka.
Otišao sam sinoć na njegov službeni profil i gotovo se sažalio kako je uštogljen, beskrvan, štreberski. Predsjednik HDZ-a, samo za ilustraciju, nije skinuo sako ni dok je ispucavao počasni udarac na nekakvoj seoskoj utakmici u Varaždinskoj županiji. U svakom detalju taj je Facebook profil odavao socijalno zakočenu ličnost, ustravljenu da će i najbezazlenijom nekonformističkom gestom pokazati slabost, razgolititi se pred neprijateljima.
Karamarkov belfie u kupaćim gaćama s leopardovim uzorkom, uvjeren sam, lajkalo bi najmanje pola milijuna korisnika najveće društvene mreže. Ali, naravno, loše bi ispalo da tako nešto i spomenete Karamarku. Ne pokušavajte bez pancirnog prsluka
O tome ipak, više od ičega, svjedoči kako je sve brižljivo otrijebljeno od korova zločestih komentara. Ostala je samo ulizivačka ljubav i divljenje za Tomislava Karamarka, i nakon nekog vremena od toga osjetite laganu jezu. Djeluje nešto kimjongunovski da jednog čovjeka svi bez ostatka obožavaju.
Članstvu je tako, pričaju, došla uputa da u što većem broju lajkaju predsjednikovu sliku s Papom, jedan od onih žanrovskih prizora kakav je u Sanaderovo vrijeme na radnom stolu imao svaki direktor javnog poduzeća. Tada je to, dakako, bila fotomontaža, jedan se slikao s Ivanom Pavlom Drugim, a svi drugi su u PhotoShopu natakarili svoju glavu. Karamarkova fotografija je, jasno, autentična, ali sve drugo meni se tu činilo kao laž.
Ushit kojim su na Fejsu dočekali njegov susret s Papom nije mi se činio vjerodostojnijim od sjevernokorejskog masovnog naricanja zbog smrti voljenog vođe. Čitajući komentare ispod te fotografije, majke mi, pomislit ćete da je papa Frane ganuto kleknuo i poljubio Karamarkov prsten.
Čitajući komentare ispod te fotografije, majke mi, pomislit ćete da je papa Frane ganuto kleknuo i poljubio Karamarkov prsten
“Bravo, rodijače moje žene”, napisao je, recimo, jedan Josip Čulo, a vama ostaje da sami dokučite tko je rodijak Čuline supruge, Sveti otac ili predsjednik Hrvatske demokratske zajednice?
Nema tu doista ništa što bi se normalnom čovjeku svidjelo. Tomislavu Karamarku uputit ćete zahtjev za prijateljstvom i lajkati njegove aktivnosti samo zbog jedne stvari, nadajući se da će vas Tomislav Karamarko jednog dana, kad dođe na vlast, uhljebiti u Hrvatskim šumama ili barem namjestiti u Nadzorni odbor Željeznica. I nije vam jasno, stvarno vas začudi, zašto bi itko žudio za takvom naklonošću? Što mu znače snishodljivi lajkovi licemjera?
Napokon, ta bi se stvar mogla i elegantnije riješiti i hadezeovci znaju kako se to radi.
Ako su za njih mogli glasati mrtvi glasači s nepostojećih adresa, još bi lakše bilo nabiti nekoliko stotina tisuća klikova s izmišljenih profila.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Novac za doktora Vlahušića
Da živim u Dubrovniku, kao što – hvala proviđenju – nije slučaj, i da izađem na izbore s ponudom stranaka koje već jesu u Hrvatskom saboru, ja bih vam morao glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. I da znate da bih to i učinio: zaokružio bih listu gospođe Dubravke Šuice, a da mi ruka ne bi zadrhtala.
Ne, ne pokušavam se dopasti budućim vladajućim, u mom slučaju to je ionako nemoguće, a kada bih se najednom i želio za njih udati, hvalio bih, valjda, Antu Pavelića, “hrvatskoga političara, publicista i romanopisca”, a ne Šuicu.
Ne, nisam hrvatski književnik ni pisac, pa da se svakih nekoliko godina udajem za novo krdo, nego se o nečemu drugom radi. O dubrovačkim mirima, naime. O zidinama i o kulturi općenito. Te na kraju o činjenici da u posljednjih dvadeset i četiri godine hrvatskog višestranačja nije bilo takve antikulturne i antiintelektualne vlasti kakva je ova današnja.
Da živim u Dubrovniku, kao što – hvala proviđenju – nije slučaj, i da izađem na izbore s ponudom stranaka koje već jesu u Hrvatskom saboru, ja bih vam morao glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. I da znate da bih to i učinio: zaokružio bih listu gospođe Dubravke Šuice, a da mi ruka ne bi zadrhtala
I to naročito zahvaljujući HNS-u. SDP je, sljedstveno odsuću bilo kakvih kulturnih potreba u svoga predsjednika, “dečka s Trnja”, koji je “odrastao na Trešnjevci”, lišen svih, pa i onih ceremonijalnih, kulturnih interesa. A HNS je, vidjeli ste to, stranka uhljeba (ili uhljupa) u kulturi. Ili stranka kadrova s posebnim potrebama. Krcato ih je ministarstvo, ko zubna fistula gnoja.
Ali ne bih o njima, niti bih o Runjaninovoj 2, toj najnekulturnijoj hrvatskoj adresi, na kojoj je nekada bio Udbin zatvor, pa zidovi kadikad ozrače kadrovirane mozgove. Nego bih o dubrovačkim zidinama i Društvu prijatelja dubrovačke starine.
Ta udruga, uglavnom konzervativnih gospara i onih koji su u posljednjih šezdesetak godina preko Društva i zidina postajali gospari, nastala je jer je netko pravilno zaključio da se dubrovačke starine ne mogu štititi iz Beograda. Možda tu ima neke sličnosti s Kalemegdanom, ali ipak to nije isto. I još nešto su komunistički mudraci shvatili: kakva god bila gradska vlast, ona se neće pobrinuti za starine, jer svaka vlast, pa i ona najbolja, skrbi o onome što je novo i što je sutrašnje i buduće.
Oko zidina se moraju brinuti oni koji su, makar i nesvjesno, protiv vlasti, a od sutrašnjice se osjećaju ugroženima. Društvo prijatelja dubrovačke starine bilo je antikomunistička loža u srcu komunizma. Njihova je bila samo prošlost.
Činjenica da je Hrvatski sabor, glasovima svih prisutnih zastupnika Kukuriku koalicije, razvlastio Društvo prijatelja namjeravajući mu konfiscirati (nacionalizirati) imovinu i dokumentaciju najveći je kulturni skandal u posljednje dvije i pol godine, ali i jedan od najvećih od nastanka hrvatske države
Činjenica da je Hrvatski sabor, glasovima svih prisutnih zastupnika Kukuriku koalicije, razvlastio Društvo prijatelja namjeravajući mu konfiscirati (nacionalizirati) imovinu i dokumentaciju najveći je kulturni skandal u posljednje dvije i pol godine, ali i jedan od najvećih od nastanka hrvatske države.
Ako je u simboličkom i u praktičnom smislu vrhovno kulturno zlodjelo HDZ-a s početka devedesetih čišćenje hrvatskih javnih knjižnica od nepodobnih, srpskih, bosanskih, jugoslavenskih knjiga i spaljivanje cijele jedne kulturne povijesti vlastitoga naroda, onda je vrhovno zlodjelo SDP-ove koalicije simbolično spaljivanje Dubrovnika, njegove tradicije i žive kulturne prakse. Asfaltirali su Stradun, a da toga uopće nisu bili svjesni. Kao ni hadezeovci, uostalom, što nisu bili svjesni koliko kulturi ovoga jezika znače Miloš Crnjanski, Danilo Kiš ili prokleti hrvatski pjesnik i prognanik Goran Babić.
Liječnik Andro Vlahušić proglasio je Društvo prijatelja dubrovačke starine recidivom komunističkog vremena. Profesorica Andrea Zlatar ovjerila je prijedlog zakona prema kojemu novci koje je Društvo ulagalo u obnovu ubuduće pripadaju liječniku Vlahušiću. On će ih, tobože, utrošiti na obnovu. Ideje liječnika Vlahušića su, kada je riječ o kulturi i starinama, vrlo osebujne. Zašto zidine nisu otvorene i noću? Koliki bi se novci zaradili tako?
Vlahušić misli da se na starinama mora zarađivati. Čemu služe starine ako se na njima ne zarađuje? HNS-ova vlast stvorila je mogućnost nove izgradnje unutar zidina. Hoće li HNS u Starome gradu dizati poslovne tornjeve, nebodere, budućnost oslobođenu recidiva komunističke prošlosti? Ili će posred Straduna niknuti Runjaninova 2?
Liječnik Vlahušić zamišlja kockarnice. Palaču Sponza, u kojoj je drevni gradski arhiv, dottore bi ispraznio, arhiv bi preselio, a Sponzu bi otvorio “sadržajima”. Kakve sadržaje on uopće može zamisliti? Vlahušić misli da se na starinama mora zarađivati. Čemu služe starine ako se na njima ne zarađuje? HNS-ova vlast stvorila je mogućnost nove izgradnje unutar zidina. Hoće li HNS u Starome gradu dizati poslovne tornjeve, nebodere, budućnost oslobođenu recidiva komunističke prošlosti? Ili će posred Straduna niknuti Runjaninova 2?
Prije desetak večeri na Trećem programu Hrvatske televizije u studiju su suočeni pomoćnica ministrice kulture Sanja Šaban i predsjednik Društva prijatelja Denis Orlić. On je odvjetnik i oprezan čovjek, koji svaku riječ triput odvagne prije nego što je izgovori. Ima u njemu nečega starodrevno dubrovačkog i raguzinskog, što mi se, sasvim sigurno, ne bi sviđalo da nije odavno izumrlo i da ne postoji samo kao uspomena na jedan potisnuti i suzbijeni mentalitet. Orlić ne ruši mostove, on bi se mirio i bio bi na kraju sa svima dobar.
Ništa ružno on nije rekao gospođi pomoćnici, nego ju je ljubazno navodio da priča gluposti, da se blamira i sama izlaže ruglu. Istina, o tom će ruglu hrvatski kulturnjaci šutjeti, baš kao da ga nema. Jer njih se dubrovačke zidine ne tiču, a Dubrovnik vide kao ljupku ljetnu rezidenciju, mjesto teatarskoga preporoda nacije u izvedbi Mani Gotovac. Općenito, ne trebaju njima starine kad imaju Mani Gotovac. I plaćen pansion u Gradu.
Ako je u simboličkom i u praktičnom smislu vrhovno kulturno zlodjelo HDZ-a s početka devedesetih čišćenje hrvatskih javnih knjižnica od nepodobnih, srpskih, bosanskih, jugoslavenskih knjiga i spaljivanje cijele jedne kulturne povijesti vlastitoga naroda, onda je vrhovno zlodjelo SDP-ove koalicije simbolično spaljivanje Dubrovnika, njegove tradicije i žive kulturne prakse
U jednom trenutku voditeljica je pomoćnicu Šaban upitala za činjenicu da je cjelokupna kunsthistoričarska i konzervatorska struka podržala Društvo prijatelja dubrovačke starine u sukobu s gradonačelnikom i Ministarstvom kulture.
“Moram priznati da mi nije jasno to plakanje…”, oslobodila se treme i stega pomoćnica Šaban i raspalila onako neuko i nekontrolirano po strukovnim udrugama služeći se pritom onom najnižom demagogijom, “čudi me kako se nisu javili” ili “čudi me kako se nisu zapitali”, malne optužujući povjesničare umjetnosti i konzervatore što je proračunsko izdvajanje za zaštitu spomenika kulture u Hrvatskoj manje od novca koje je Društvo prijatelja dubrovačke starine zarađivalo od prodaje ulaznica za zidine i ulagalo u obnovu arhitektonskih i umjetničkih spomenika na području bivše Dubrovačke Republike.
Kao da su odvjetnik Denis Orlić i gospar Niko Kapetanić (kojega je Vlahušić u nastupu ostracizma potjerao s mjesta direktora gradskog komunalnog poduzeća…) osobno izglasali državni proračun ili su njih dvojica vlast nad vlastima Andree Zlatar, Vesne Pusić, Zorana Milanovića… Neće pomoćnica Šaban dopustiti da Društvo prijatelja ulaže više novca u obnovu nego hrvatska država, nego će taj novac preusmjeriti na doktora Vlahušića da ga troši kako on misli da je ispravno. Bude li ga trošio na koještarije, tada to više neće biti njezin problem, niti problem Andree Zlatar i Vesne Pusić, nego problem – lokalne samouprave.
Ne daj Bože da živim u Dubrovniku i da gledam kako mi grad razgrađuju HNS i njegovi uhljebi. Sačuvaj me, Bože, Dubrovnika bez kulturne memorije, bez prošlosti i bez Društva.
(Prenosimo s autorova portala)