autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KAVA BEZ ŠEĆERA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • SEL@M
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KNJIŽEVNE PUZZLE
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zadar nije bastion HDZ-a. Moramo se efikasno suprotstaviti

Autor: Marko Vučetić / 14.09.2022.

Marko Vučetić

Razlika između kabinetskog i egzistencijalnog pristupa životu i društvu očituje se u tome što kabinetski pristup kultivira čisti um, koji misli život, ali ne djeluje i, samim time, ne sudjeluje u životu, dok egzistencijalni pristup počiva na stalnoj interakciji između uma i života – um misli život, djeluje u životu i oblikuje ga, da bi potom taj stupanj oblikovanog života izazivao um da ga oblikuje na nekoj drugoj, višoj i humanijoj razini. [Read more…]

Filed Under: PRESUMPCIJA UMNOSTI Tagged With: duh, Gradsko vijeće, HDZ, Marko Vučetić, Republika Hrvatska, Zadar

Čudo Duhova: žar tinja, duh je živ

Autor: Anna Maria Grünfelder / 10.06.2019. Leave a Comment

duhovi-pedesetnicaLjupka svetkovina: prije 30 godina svetkovinu Duhova i tjedan koji je slijedio Duhovsku nedjelju (14. – 21. svibnja 1989. godine) obilježili su predstavnici svih kršćanskih zajednica Europe koji su se okupili na Prvi ekumenski susret u Bazelu. O takvom susretu sanjao je Dietrich Bonhoeffer kad je godine 1934. razmišljao o zajedničkoj europskoj mirovnoj inicijativi uoči već jakog zveckanja oružja, sluteći neizbježnost rata [Read more…]

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, Alois Mock, Anna Maria Grünfelder, Bazel, Crkva, ČSSR, DDR, Dietrich Bonhoeffer, Drugi vatikanski sabor, duh, Duhovi, Francis Fukuyama, Gyula Horn, Kohl, Laudato si, Luther, papa Franjo, zar

Priziva li vas vaša savjest?

Autor: Lana Bobić / 29.04.2019. Leave a Comment

lana-bobic-za-autograf

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog porodiljnog dopusta autorice).

Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]

Filed Under: IŠAH Tagged With: Antigona, Augustin, Ciceron, Daniel A. Dombrowski, duh, Franz Jägerstätter, glas, Halappanavar, Išah, kršćanstvo, Lana Bobić, ljudsko pravo, Marinko Golek, Martina Ana Begić, Miluzzo, pobačaj, savjest, Sofoklo, Sokrat, stoicizam, Toma Akvinski, ubojstvo

Priziva li vas vaša savjest?

Autor: Lana Bobić / 29.11.2018. 1 Comment

lana-bobic-za-autografTeško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]

Filed Under: IŠAH Tagged With: Antigona, Augustin, Ciceron, Daniel A. Dombrowski, duh, Franz Jägerstätter, glas, Halappanavar, Išah, kršćanstvo, Lana Bobić, ljudsko pravo, Marinko Golek, Martina Ana Begić, Miluzzo, pobačaj, savjest, Sofoklo, Sokrat, stoicizam, Toma Akvinski, ubojstvo

Treba raširiti krila pa šta bude

Autor: Ladislav Tomičić / 14.01.2018. Leave a Comment

Ladislav Tomičić

Ladislav Tomičić

U pjesmi ”Odlazak Bohumila Hrabala”

pjesnik Branislav Petrović oprašta se od svog druga, prijatelja i kuma, pjesnika iz zlatnoga grada Praga, koji je, kako su onomad javile agencije, ”pao s prozora bolnice hraneći golubove”. ”A, međutim”, upozorio je pjesnik, ”nije lepo reći da je Pao / Za gospodina koji je Odleteo”. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Bohumil Hrabal, čovjek, drug, duh, kolega, Ladislav Tomičić, Predrag Lucić, Sinan Gudžević

Heroj Praljak i zločinac Kovač

Autor: Branko Mijić / 18.12.2017. Leave a Comment

Branko Mijić

Branko Mijić

Njegov zadnji čin nije bio teatralna gesta, ni bijeg od odgovornosti za svoje čine, ni gesta kukavice u strahu pred osudom, ni potez očajnika koji u depresiji bježi od kazne… [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Blaženka Divjak, Branko Mijić, duh, Kovač, Miroslav Tuđman, sudski progon

Ištite i bit će vam dano

Autor: Jadranka Brnčić / 01.03.2015. Leave a Comment

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se” – tako nam Isus savjetuje u Mt 7,7-8. [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Bog, duh, ljubav, meditacija, mir, molitva, sloboda, tišina

Molitva za jedinstvo kršćana

Autor: Autograf.hr / 25.01.2015. Leave a Comment

TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42

KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”

Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, apostol, autgraf.hr, Biblija, Bog, djeca, duh, Evanđelje, farizej, Galijeja, Isus Krist, Ivan, Jakov, jedinstvo, Josip, Judeja, kršćani, ljubav, molitva, otac, poslanica, Samarijanci, učenik, zdenac, Židov

Isus kao cinik

Autor: Jadranka Brnčić / 01.10.2014. Leave a Comment

Cinički način življenja valja smjestiti unutar poimanja ideje ‘‘istinskoga života“ u grčkoj filozofiji. Cinička škola, namijenjena izvanbračnoj djeci koja nisu imala prava kao ostali građani, bila je starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene (ime škole najvjerojatnije potječe od atenske škole Kynosarges u kojoj je poučavao). Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba, a što ima manje potreba, to je slobodniji. Naučavali su jednostavan i oskudan život u skladu s prirodom (Diogen je odbacio čašu kad je vidio da može piti iz ruke), a temeljna djelatnost im bila parezija – trajno i otvoreno kazivanje istine.

 

Riječ ‘‘parezija“ (grčki: parrhēsia) nalazimo i kod evanđelista i kod Pavla. Uglavnom ju koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.

Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti

 

S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti.

 

Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen, Metodije Olimpijski i Atanazije tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.

 

Prema cinicima četiri su temeljne odrednice ‘‘istinskoga života“: neprijetvornost, neovisnost, pravednost i autarkija. Neprijetvornost se odnosi na jedinstvo i sklad između misli i djela, neovisnost na život slobodan od poroka, tj. od svega onoga što čovjeka čini ovisnim, pravednost na život prema određenim načelima i pravilima. Naposljetku, istinski je život autarkija, život u kojemu se posjeduje samoga sebe, vlada sobom te koji je sebi identičan. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krepost umjerenosti.

 

Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično. Mnogi teolozi su to već bili zamijetili.

Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično

 

Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar govor. Isus, poput cinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima, nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu angažiranost i svoje slušatelje.

 

Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti.

 

Poput cinika, on ne okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira, želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.

 

To se jednako tako odnosi i na drugo svojstvo istinskoga života: neovisnost. Neovisnost Isus ostvaruje siromašnim, jednostavnim životom. Siromaštvo nije samo indiferentnost spram posjedovanoga bogatstva, nego stvarno odreknuće od bogatstva. Dakle, neovisnost se upisuje u samo Isusovo  tijelo. On je, poput cinika, neke vrsti prosjaka koji traži adoksiju – prijezir. Prijezir drugih upravo ga potvrđuje u njegovu ‘‘istinskom životu“. Stoga se služi ironijom kao sredstvom parezije. Susrećemo ju posebice u njegovim prispodobama.

 

Onaj tko otvoreno govori istinu jest preziratelj ne zato jer bi prezirao druge, nego zato jer ne gleda na ljude, nego na istinu – istinu stavlja u središte. Istinska osoba ne može ne biti preziratelj jer ne dopušta da se ma što uspoređuje s istinom. Služi se ironijom jer želi otvoriti nemisleće osobe prema istini, preciznije: potaknuti ih da misle.

Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život i njegovo prirodno ponašanje. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome

 

Treće, cinici, pa ovdje i Isus, radikaliziraju i istinski život pod vidom pravednosti. Pravednost postaje načinom življenja, ali tako da odbacuje konvencionalnu pravednost, uobičajena ljudska načela i pravila. Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život u njegovom nutarnjem prirodnom tijeku. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome.

 

Četvrto, cinici svoju autarkiju, vladanje sobom i posjedovanje samoga sebe, ne izriču brbljanjem o njoj, nego svojim ponašanjem. Isusovo ustrajanje u apsolutnoj autarkiji uvijek je negativno shvaćeno, kao usmjereno protiv nekoga, dakako nekoga tko ima određenu političku i/ili duhovnu moć. Cinici sebe smatraju ‘‘anti-kraljevima“, dakle onima koji se rugaju svim pokušajima ljudi budu moćni, da budu ‘‘kraljevi“. Izruguju se ljudskim moćnicima, institucijama moći i vladanja.

 

Isus ne govori teorijski o istini i ne privlače k njoj svojim lijepim riječima, nego se svojim tijelom bori za istinu i brani ju svojim životom. Štoviše, poput cinika, žrtvuje se za drugoga, pripravan sve učiniti za drugoga. Računa s tim da će biti odbačen, napadnut i prezren, ali mu je nakana da upravo kao takav, kao ‘‘prezreni kralj“, upozori na istinsko kraljevanje, na istinsku autarkiju.

 

Isusu je važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Posebice je oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ‘‘jedno govorili, a drugo činili“ (Mt 23, 1-7). Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija (pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću). I onda i u naše vrijeme.

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Adam, Antisten, Atena, autograf.hr, cinik, Crkva, Diogen, duh, Eva, Evanđelje, Isus Krist, Jadranka Brnčić, kolumna, Kynosarges, ljubav, Parezija, Parrhēsia, škola, teologija, vjera, vrt, život

Braća nam i sestre u svetosti

Autor: Jadranka Brnčić / 15.07.2014. Leave a Comment

Kakvi smo ljudi bjelodano se otkriva u našem odnosu spram drugih živih i neživih bićima. Povrijedimo li njihovo temeljno pravo na opstojnost, možda nas i dosegne kakva pravna kazna, ali moralna nelagoda jedva. Kad nas ne koče društveni i moralni obziri, bivamo bezobzirniji. Zapravo, kakvi doista jesmo.

 

Znanost i Crkva pridonijele su oblikovanju ljudskoga nadmenog stava spram drugih bića. Ponajprije bavljenjem isključivo ljudskim svijetom i čovjekom kao središtem svemira.

 

Zašto je Darwinova teorija evolucije, utvrdivši zajedničko porijeklo životinja i ljudi, izazvala toliko otpora u teološkim krugovima? Postalo je očitim da su sva ranija opravdanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića doista upitna. Ta nije li nas Bog, ontološki povezane, sve – biljke, životinje, ljude, zvijezde i galaksije – stvorio u istom stvaralačkom zamahu, od iste građe i s istom smrtnom sudbinom? I sve zajedno u prostoru kozmičke svetosti?

Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi

 

Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi.

 

No, kako očekivati da razumijednemo kako su nam sva stvorenja braća i sestre ako ponajprije ne razumijemo da smo to međusobno mi ljudi?!

 

Osloboditi čovjeka od ugnjetavanja nije moguće dok ne budu oslobođena sva bića. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, ni siromašni bogatima, ni slabi jakima, a ni minerali, biljke i životinje da bi ih ljudi istrebljivali. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla. Kakvi smo prema drugim ne-ljudskim bićima pokazuje kakvi smo kadri biti prema ljudima.

 

Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, brutalnom i golemom tiranijom ljudskih nad ne-ljudskim bićima u ekonomske i istraživačke svrhe, a s druge strane, revolucionarnim promjenama u našem shvaćanju ne-ljudskih bića, ili barem životinja, i njihova prava na ničim ugrožen život i prirodni rast i razvoj.

 

Ipak, valja primijetiti: zanimanje ljudi i zajednica za dobrobit životne zajednice na Zemlji probuđeno je tek kad je narušavanje ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste. Opet čovjek u središtu svemira!

 

Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.

 

Franjo iz Asiza, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: stoga propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama.

Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću

 

Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću.

 

Sveto je ono što nas posve nadilazi i za čim najdublje čeznemo. Ono je očitovanje Božje prisutnosti. Otkrivanje svetoga, hijerofanija, može se dogoditi u našem susretu s prirodom, u našem doživljaju ljudske ljepote, u našoj zahvalnosti za darovani život, u našem čitanju Pisma, u otvaranju sadržajima obreda i sakramenata. A prije svega u čežnji za našim nutarnjim domom.

 

Mjesta gdje smo osjetili da nas je dotaklo, vremena u kojima nas je zahvatilo ono sveto posvećujemo našim doživljajem prisutnosti svetoga te ta mjesta i ta vremena i sami za nas postaju svetima.

 

Iako smo uronjeni u sveti kozmos i prožeti njime, potrebno nam je da se svetoga trajno prisjećamo. To nam ne uspijeva uvijek izravno. Stoga gradimo mjesta pamćenja. Crkve, džamije, hramovi i sinagoge podignuti s tom nakanom prisjećaju nas naših susreta sa svetim ili mogu pobuditi želju za njima. Ono što i njih čini sakralnim jest upravo pamćenje svetoga. U izgradnju sakralnih zdanja stoga nastojimo uložiti naša ponajbolja znanja o arhitekturi i lijepome, o prisutnosti i svetome te ona za nas bivaju mjesta objave svetoga ukoliko u njih ulazimo očekujući da nam se to sveto obrati.

 

‘‘Sakralno“ je to mjesto i to vrijeme kojima stremimo u obrednom vjerovanju li mističkom osjećaju. A religija ga nastoji razlučiti od ‘‘profanoga“.

 

Bogoštovni obredi i sakramenti uspostavljaju sveti prostor, sveto vrijeme, svetu prirodu i sveti život. Utvrđujući ono što je sveto, što uistinu jest, omogućuju nam sigurnu orijentaciju u svakodnevnom prostoru, vremenu i životu. A opreka sakralnoga i profanog zasniva se na kvaliteti svetoga te tek spoznaja te kvalitete omogućuje prodor svetoga u svijet. Kultura je jedino tako mogla nastati iz prirode.

Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira

 

Sa svetim, s oniričkim i kozmičkim dimenzijama svojega bića komuniciramo prije njegova pojavljivanja u jeziku. S jedne strane, sveto je vezano uz svoja prvotna značenja, doslovna, osjetilna: upravo je to njegova neprozirnost; s druge strane, doslovno (‘‘profano“) značenje vezano je simboličkim značenjem koje na njemu počiva.

 

Stoga je potrebno da se trajno iznova prisjećamo najvažnijega: da je prisutnost Božje svetosti u sakralnome sakrament njegove prisutnosti u nama i u životu samom.

 

Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira.

 

U dijelu misnog obrasca što ga zovemo Pretvorbom, svećenik pruža dlanove nad kalež s vinom i pliticom s hostijama te izgovara Isusove riječi za Posljednje večere: “Uzmite i pijte – ovo je moja krv. Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo”. Po svećenikovim riječima Isus izgovara riječi pretvorbe i nad svakim od nas. Po Njemu i ja postajem Njegovo tijelo i Njegova krv.

 

U euharistiji Bogu prinosimo sami sebe, sve što jesmo, mislimo i osjećamo, sve koje volimo (i ne volimo) i sve što nas okružuje, a Bog nam po našoj spremnosti na otpuštanje, na darivanje, sve vraća preobraženo, posvećeno, produhovljeno. Po euharistijskoj žrtvi mi ponovno primamo sav kozmos iz Božje ruke. Sve što jest Kristovo je tijelo i krv. U Kristu sav kozmos za nas zadobiva svoje duhovno lice.

Filed Under: JADRANKA & PETER, PARRHēSIA Tagged With: Abel, arhitektura, Bog, braća, čovjek, duh, Isus Krist, Jadranka Brnčić, Kajin, kolumna, Koncil, kozmos, ljubav, molitva, papa Franjo, Parrhēsia, Peter Kuzmič, sestre, Svemir, teologija, Vatikan, vjera

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT