Ljupka svetkovina: prije 30 godina svetkovinu Duhova i tjedan koji je slijedio Duhovsku nedjelju (14. – 21. svibnja 1989. godine) obilježili su predstavnici svih kršćanskih zajednica Europe koji su se okupili na Prvi ekumenski susret u Bazelu. O takvom susretu sanjao je Dietrich Bonhoeffer kad je godine 1934. razmišljao o zajedničkoj europskoj mirovnoj inicijativi uoči već jakog zveckanja oružja, sluteći neizbježnost rata [Read more…]
Priziva li vas vaša savjest?
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog porodiljnog dopusta autorice).
Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]
Priziva li vas vaša savjest?
Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]
Treba raširiti krila pa šta bude
Ladislav Tomičić
U pjesmi ”Odlazak Bohumila Hrabala”
pjesnik Branislav Petrović oprašta se od svog druga, prijatelja i kuma, pjesnika iz zlatnoga grada Praga, koji je, kako su onomad javile agencije, ”pao s prozora bolnice hraneći golubove”. ”A, međutim”, upozorio je pjesnik, ”nije lepo reći da je Pao / Za gospodina koji je Odleteo”. [Read more…]
Heroj Praljak i zločinac Kovač
Branko Mijić
Njegov zadnji čin nije bio teatralna gesta, ni bijeg od odgovornosti za svoje čine, ni gesta kukavice u strahu pred osudom, ni potez očajnika koji u depresiji bježi od kazne… [Read more…]
Ištite i bit će vam dano
“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se” – tako nam Isus savjetuje u Mt 7,7-8. [Read more…]
Molitva za jedinstvo kršćana
TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
Isus kao cinik
Cinički način življenja valja smjestiti unutar poimanja ideje ‘‘istinskoga života“ u grčkoj filozofiji. Cinička škola, namijenjena izvanbračnoj djeci koja nisu imala prava kao ostali građani, bila je starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene (ime škole najvjerojatnije potječe od atenske škole Kynosarges u kojoj je poučavao). Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba, a što ima manje potreba, to je slobodniji. Naučavali su jednostavan i oskudan život u skladu s prirodom (Diogen je odbacio čašu kad je vidio da može piti iz ruke), a temeljna djelatnost im bila parezija – trajno i otvoreno kazivanje istine.
Riječ ‘‘parezija“ (grčki: parrhēsia) nalazimo i kod evanđelista i kod Pavla. Uglavnom ju koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti.
Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen, Metodije Olimpijski i Atanazije tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.
Prema cinicima četiri su temeljne odrednice ‘‘istinskoga života“: neprijetvornost, neovisnost, pravednost i autarkija. Neprijetvornost se odnosi na jedinstvo i sklad između misli i djela, neovisnost na život slobodan od poroka, tj. od svega onoga što čovjeka čini ovisnim, pravednost na život prema određenim načelima i pravilima. Naposljetku, istinski je život autarkija, život u kojemu se posjeduje samoga sebe, vlada sobom te koji je sebi identičan. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krepost umjerenosti.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično. Mnogi teolozi su to već bili zamijetili.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično
Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar govor. Isus, poput cinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima, nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu angažiranost i svoje slušatelje.
Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti.
Poput cinika, on ne okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira, želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.
To se jednako tako odnosi i na drugo svojstvo istinskoga života: neovisnost. Neovisnost Isus ostvaruje siromašnim, jednostavnim životom. Siromaštvo nije samo indiferentnost spram posjedovanoga bogatstva, nego stvarno odreknuće od bogatstva. Dakle, neovisnost se upisuje u samo Isusovo tijelo. On je, poput cinika, neke vrsti prosjaka koji traži adoksiju – prijezir. Prijezir drugih upravo ga potvrđuje u njegovu ‘‘istinskom životu“. Stoga se služi ironijom kao sredstvom parezije. Susrećemo ju posebice u njegovim prispodobama.
Onaj tko otvoreno govori istinu jest preziratelj ne zato jer bi prezirao druge, nego zato jer ne gleda na ljude, nego na istinu – istinu stavlja u središte. Istinska osoba ne može ne biti preziratelj jer ne dopušta da se ma što uspoređuje s istinom. Služi se ironijom jer želi otvoriti nemisleće osobe prema istini, preciznije: potaknuti ih da misle.
Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život i njegovo prirodno ponašanje. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome
Treće, cinici, pa ovdje i Isus, radikaliziraju i istinski život pod vidom pravednosti. Pravednost postaje načinom življenja, ali tako da odbacuje konvencionalnu pravednost, uobičajena ljudska načela i pravila. Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život u njegovom nutarnjem prirodnom tijeku. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome.
Četvrto, cinici svoju autarkiju, vladanje sobom i posjedovanje samoga sebe, ne izriču brbljanjem o njoj, nego svojim ponašanjem. Isusovo ustrajanje u apsolutnoj autarkiji uvijek je negativno shvaćeno, kao usmjereno protiv nekoga, dakako nekoga tko ima određenu političku i/ili duhovnu moć. Cinici sebe smatraju ‘‘anti-kraljevima“, dakle onima koji se rugaju svim pokušajima ljudi budu moćni, da budu ‘‘kraljevi“. Izruguju se ljudskim moćnicima, institucijama moći i vladanja.
Isus ne govori teorijski o istini i ne privlače k njoj svojim lijepim riječima, nego se svojim tijelom bori za istinu i brani ju svojim životom. Štoviše, poput cinika, žrtvuje se za drugoga, pripravan sve učiniti za drugoga. Računa s tim da će biti odbačen, napadnut i prezren, ali mu je nakana da upravo kao takav, kao ‘‘prezreni kralj“, upozori na istinsko kraljevanje, na istinsku autarkiju.
Isusu je važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Posebice je oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ‘‘jedno govorili, a drugo činili“ (Mt 23, 1-7). Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija (pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću). I onda i u naše vrijeme.
Braća nam i sestre u svetosti
Kakvi smo ljudi bjelodano se otkriva u našem odnosu spram drugih živih i neživih bićima. Povrijedimo li njihovo temeljno pravo na opstojnost, možda nas i dosegne kakva pravna kazna, ali moralna nelagoda jedva. Kad nas ne koče društveni i moralni obziri, bivamo bezobzirniji. Zapravo, kakvi doista jesmo.
Znanost i Crkva pridonijele su oblikovanju ljudskoga nadmenog stava spram drugih bića. Ponajprije bavljenjem isključivo ljudskim svijetom i čovjekom kao središtem svemira.
Zašto je Darwinova teorija evolucije, utvrdivši zajedničko porijeklo životinja i ljudi, izazvala toliko otpora u teološkim krugovima? Postalo je očitim da su sva ranija opravdanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića doista upitna. Ta nije li nas Bog, ontološki povezane, sve – biljke, životinje, ljude, zvijezde i galaksije – stvorio u istom stvaralačkom zamahu, od iste građe i s istom smrtnom sudbinom? I sve zajedno u prostoru kozmičke svetosti?
Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi
Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi.
No, kako očekivati da razumijednemo kako su nam sva stvorenja braća i sestre ako ponajprije ne razumijemo da smo to međusobno mi ljudi?!
Osloboditi čovjeka od ugnjetavanja nije moguće dok ne budu oslobođena sva bića. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, ni siromašni bogatima, ni slabi jakima, a ni minerali, biljke i životinje da bi ih ljudi istrebljivali. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla. Kakvi smo prema drugim ne-ljudskim bićima pokazuje kakvi smo kadri biti prema ljudima.
Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, brutalnom i golemom tiranijom ljudskih nad ne-ljudskim bićima u ekonomske i istraživačke svrhe, a s druge strane, revolucionarnim promjenama u našem shvaćanju ne-ljudskih bića, ili barem životinja, i njihova prava na ničim ugrožen život i prirodni rast i razvoj.
Ipak, valja primijetiti: zanimanje ljudi i zajednica za dobrobit životne zajednice na Zemlji probuđeno je tek kad je narušavanje ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste. Opet čovjek u središtu svemira!
Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.
Franjo iz Asiza, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: stoga propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama.
Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću
Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću.
Sveto je ono što nas posve nadilazi i za čim najdublje čeznemo. Ono je očitovanje Božje prisutnosti. Otkrivanje svetoga, hijerofanija, može se dogoditi u našem susretu s prirodom, u našem doživljaju ljudske ljepote, u našoj zahvalnosti za darovani život, u našem čitanju Pisma, u otvaranju sadržajima obreda i sakramenata. A prije svega u čežnji za našim nutarnjim domom.
Mjesta gdje smo osjetili da nas je dotaklo, vremena u kojima nas je zahvatilo ono sveto posvećujemo našim doživljajem prisutnosti svetoga te ta mjesta i ta vremena i sami za nas postaju svetima.
Iako smo uronjeni u sveti kozmos i prožeti njime, potrebno nam je da se svetoga trajno prisjećamo. To nam ne uspijeva uvijek izravno. Stoga gradimo mjesta pamćenja. Crkve, džamije, hramovi i sinagoge podignuti s tom nakanom prisjećaju nas naših susreta sa svetim ili mogu pobuditi želju za njima. Ono što i njih čini sakralnim jest upravo pamćenje svetoga. U izgradnju sakralnih zdanja stoga nastojimo uložiti naša ponajbolja znanja o arhitekturi i lijepome, o prisutnosti i svetome te ona za nas bivaju mjesta objave svetoga ukoliko u njih ulazimo očekujući da nam se to sveto obrati.
‘‘Sakralno“ je to mjesto i to vrijeme kojima stremimo u obrednom vjerovanju li mističkom osjećaju. A religija ga nastoji razlučiti od ‘‘profanoga“.
Bogoštovni obredi i sakramenti uspostavljaju sveti prostor, sveto vrijeme, svetu prirodu i sveti život. Utvrđujući ono što je sveto, što uistinu jest, omogućuju nam sigurnu orijentaciju u svakodnevnom prostoru, vremenu i životu. A opreka sakralnoga i profanog zasniva se na kvaliteti svetoga te tek spoznaja te kvalitete omogućuje prodor svetoga u svijet. Kultura je jedino tako mogla nastati iz prirode.
Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira
Sa svetim, s oniričkim i kozmičkim dimenzijama svojega bića komuniciramo prije njegova pojavljivanja u jeziku. S jedne strane, sveto je vezano uz svoja prvotna značenja, doslovna, osjetilna: upravo je to njegova neprozirnost; s druge strane, doslovno (‘‘profano“) značenje vezano je simboličkim značenjem koje na njemu počiva.
Stoga je potrebno da se trajno iznova prisjećamo najvažnijega: da je prisutnost Božje svetosti u sakralnome sakrament njegove prisutnosti u nama i u životu samom.
Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira.
U dijelu misnog obrasca što ga zovemo Pretvorbom, svećenik pruža dlanove nad kalež s vinom i pliticom s hostijama te izgovara Isusove riječi za Posljednje večere: “Uzmite i pijte – ovo je moja krv. Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo”. Po svećenikovim riječima Isus izgovara riječi pretvorbe i nad svakim od nas. Po Njemu i ja postajem Njegovo tijelo i Njegova krv.
U euharistiji Bogu prinosimo sami sebe, sve što jesmo, mislimo i osjećamo, sve koje volimo (i ne volimo) i sve što nas okružuje, a Bog nam po našoj spremnosti na otpuštanje, na darivanje, sve vraća preobraženo, posvećeno, produhovljeno. Po euharistijskoj žrtvi mi ponovno primamo sav kozmos iz Božje ruke. Sve što jest Kristovo je tijelo i krv. U Kristu sav kozmos za nas zadobiva svoje duhovno lice.
Protiv ravnodušnosti
Možda ste čuli onu anegdotu o dva odgajatelja koji diskutiraju o žalosnom stanju omladine danas: ”Ona je neuka i apatična”, kaže prvi. A drugi odgovara: ”Ne znam ništa o tome i svejedno mi je…”.
Evidentno je da su ta dva zla povezana; jedno je konsekvenca drugog. Oba poriču mogućnost čovjeka da samog sebe nadmaši. Oba predstavljaju poraz vlastitog duha. Oba ponižavaju ljudsko biće. No, ravnodušnost je gora od prezira, budući da implicira poniženje drugog više nego samog sebe.
Etimološki, termin ”ravnodušnost” znači odsutnost volje, kompetencije ili želje za raspoznavanjem dobra i zla, radosti i tuge, prijatelja i neprijatelja, dana i noći. U teologiji to bi se nazvalo kaosom. A kaos je bio prije stvaranja. Stvaranje počinje kada bog zapovijeda podjelu između neba i zemlje, svjetlosti i tame, nadzemnih i podzemnih voda i različitih kreatura. Kada je Adam dobio povlasticu da može imenovati životinje, bila mu je zapravo dana moć da jedne od drugih razlikuje. Prema tome, poricati razliku znači suprotstaviti se stvaranju i svoditi ga na prvobitni kaos.
Biblijska tradicija uči nas da Bog nije tuđin svome djelu. On je svugdje. Čak i u patnji. On je svugdje gdje smo mi i još drugdje. Je li to rabi Jehuda Halevi rekao: ”O, Gospode, gdje te mogu pronaći i gdje te mogu ne pronaći?” Bog čuje i vidi. Bog shvaća i sudi sve čine i učestvuje u svim događajima. Jobova patnja ne proishodi iz njegovog straha da bi Bog možda bio nepravedan, nego da bi mogao da bude ravnodušan.
U doba Jeremije i Ezekiela stari nisu strahovali od Božje kazne, nego od njegovog mogućeg zaziranja. Biti napušten od Boga teža je kazna nego biti kažnjen. Biti ignoriran od Boga gore je nego biti objekt njegove srdžbe, čak i nepravedne
U doba Jeremije i Ezekiela stari nisu strahovali od Božje kazne, nego od njegovog mogućeg zaziranja. Biti napušten od Boga teža je kazna nego biti kažnjen. Biti ignoriran od Boga gore je nego biti objekt njegove srdžbe, čak i nepravedne.
Bog se smatra našim ocem, našim kraljem, našim vladarom, našim sucem. U tome postoji odnos između čovjeka i njegova stvoritelja. Bog, premda van dometa, prisutan je čak i kada je strog. On daje i oprašta, on ispituje i opominje, on zove i priziva. Čovjek može živjeti daleko od Boga, ali ne izvan Boga. Bez Boga čovjek ne bi bio čovječan. Zato što Bog jeste i zato što je sve drugo nego ravnodušan, čovjek može da bude sve, osim da bude ravnodušan.
Bog je osjetljiv na ljudske zebnje i nostalgične nade. On prima čovjekove molitve i prosljeđuje ih do njegovih sinova.
Ako je njegov hram opustošen, Bog plače. On slijedi svoju djecu u egzilu. Kao oni, kao svi mi, i on čeka oslobođenje. Ta koncepcija Božje patnje dominira talmudističkom književnošću i začaranim univerzumom misticizma i hasidizma. I kao što on nije ravnodušan na ljudske patnje, čovjek ne bi smio da bude ravnodušan prema Božjoj volji.
Istina je da je čovjek samo prah, ali jednostavna molitva seljaka, pjesma pastira, dječji snovi ili snovi melankoličnih staraca, gesta nekog anonimnog prolaznika važni su na Zemlji kao i na nebu. Svaka je riječ zapisana, svaka suza izvagana i svaka žrtva izmjerena.
Ista mjerila važe za odnose među ljudima. Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na koncu, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt.
Bog, premda van dometa, prisutan je čak i kada je strog. On daje i oprašta, on ispituje i opominje, on zove i priziva. Čovjek može živjeti daleko od Boga, ali ne izvan Boga. Bez Boga čovjek ne bi bio čovječan. Zato što Bog jeste i zato što je sve drugo nego ravnodušan, čovjek može da bude sve, osim da bude ravnodušan
Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Što je ravnodušnost nego najviši stepen sljepoće? Onaj ko je njen zatočenik neće vidjeti ni unutrašnji ni spoljašnji svijest, više neće vidjeti ništa. Tako ravnodušnost nije više samo grijeh, ona postaje kazna.
Gora od očaja, ravnodušnost nije ni početak ni razrješenje nekog procesa. Poslije? Ne postoji poslije! Tuga obuhvaća faze i varijacije, ravnodušnost ne. Agonija može postati i izvorište inspiracije i kreativnosti, ravnodušnost ne. Ona je po definiciji sterilna. Ona sugerira izolaciju i zaborav. Ravnodušno biće više nije u doticaju sa svojim unutrašnjim svijetom ni spoljašnjom okolinom. Za njega ništa ne postoji. Čak je i vrijeme prestalo teći… Ravnodušno biće ne može se više vezati s drugima i niko se ne može vezati uz njega. U suštini, ono je mrtvo, a toga nije svjesno…
I otuda ta apsolutna i neodložna nužnost borbe protiv ravnodušnosti. U nama i oko nas. Tučemo je edukacijom, pokoravamo samilošću. Najdjelotvorniji lijek? Pamćenje.
Kao što je ravnodušnost suprotnost ljubavi, umjetnosti, vjeri i nadi, na isti način je sjećanje suprotnost ravnodušnosti i svemu što je izaziva i čini. To sjećanje implicira prepoznavanje vremena drukčijeg od sadašnjeg; to sjećanje znači mogućnost dijaloga: sjećajući se nekog događaja, u meni se on ponovo rađa. Sjećajući se nekog lika, stavljam se u vezu s njim. Prisjećajući se nekog predjela, suprotstavljam se zidovima koji me zarobljavaju. Sjećanje na jedan bivši poraz ili radost dokazuje mi kako ništa nije zavazda dato, ništa nepovratno. Teško je doživjeti nesreću, zaboraviti je još je teže…
Naša je epoha obilježena ravnodušnošću prema bezbrojnim žrtvama tolikih nepravdi, ali i prema našoj vlastitoj sudbini. S jedne strane, kriva je udaljenost. Južna Afrika izgleda nam daleko, Etiopija također. A Kamerun još dalje. Mrtva ili umiruća djeca nisu naša. Uhićeni i mučeni očevi nisu naši očevi. Izgladnjele i ponižene žene iz nerazvijenih zemalja nisu naše sestre. Reklo bi se da su se svi oni stanovnici nekog drugog planeta. Ili da žive u nekom drugom vijeku.
Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na koncu, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt. Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Što je ravnodušnost nego najviši stepen sljepoće?
S druge strane postoje mediji. Televizija nam pokazuje slike pobijenih ljudi, izgladnjelih tijela, omogućava nam tako pogled na ljudske tragedije u času dok se one zbivaju. Kao gledaoci sinkrono učestvujemo u umiranju djece kojima se život gasi na rukama njihovih majki. I u brutalnim zlostavljanjima crnaca u getima. Ta umjetna bliskost također može izazvati stanje ravnodušnosti.
Gledajući prečesto bijedu i zločine u vrijeme objeda, mi se na to i nehotimično navikavamo. Gledamo kako tuku majku i nastavljamo jesti, vidimo ubijenog uhićenika i nastavljamo piti, brbljati, zabavljati se, možda kao da su te slike užasa pred našim očima samo fantazmagorične scene nekog naturalističkog teatarskog komada…
Banalizirano zlo izgubilo je moć da zastrašuje i upozorava. Gledajući tako često smrt na ekranu, prestajemo se plašiti. Napokon, čega se imamo plašiti? Ako dođe, treba samo pritisnuti dugme i promijeniti kanal…
I tako nas ravnodušnost prema tuđoj smrti neizbježno čini ravnodušnim prema vlastitoj. Zapanjujući primjer toga jeste naše stajalište prema nuklearnoj prijetnji. Nerazumljivo stajalište, impregnirano ravnodušnošću. Savremeni svijet neobjašnjivo je ravnodušan prema nuklearnoj opasnosti. Manjinu čine aktivisti koji su toga svjesni, ali društvo, čitavo društvo, uopće se ne čini zabrinutim.
Zašto? Jer osjeća da je nemoćno da shvati i razriješi problem… Ili smatra da su neke druge katastrofe, druge tragedije opasnije, dakle prioritetne? Drugim riječima, da li je opća ravnodušnost posljedica mnogih problema koji potiču na intervenciju?
Naposljetku, ne može se trčati svugdje, ne može se nositi pomoć baš svakoj ugroženoj zajednici, ne može se prosvjedovati protiv baš svake nepravde ili osuditi svaku torturu o kojoj nas obavještavaju…
Pa ipak, ne može se boriti protiv ravnodušnosti na osnovama selekcije. Nepravedno je biti osjetljiv na stradanja jedne skupine, a ne biti na patnje neke druge. No neko ko je osjetljiv na jednu vrstu patnje, ne kraju će postati apatičan na patnje svake vrste. Na izvjesnom stepenu ravnodušnost može postati zarazna. Istovremeno i pogreška i bolest, ona postaje klima i predio. Koliko bi žrtava, bez nje, svuda još bilo živo?
Nepravedno je biti osjetljiv na stradanja jedne skupine, a ne biti na patnje neke druge. No neko ko je osjetljiv na jednu vrstu patnje, ne kraju će postati apatičan na patnje svake vrste. Na izvjesnom stepenu ravnodušnost može postati zarazna. Istovremeno i pogreška i bolest, ona postaje klima i predio. Koliko bi žrtava, bez nje, svuda još bilo živo?
Ravnodušnost omogućuje odmjeravanje progresije zla koje minira društvo. Primjer su ”Muslimani” u Carstvu noći. Došavši do samog ruba, prestali su se boriti, prestali su bilo što osjećati. Nisu više bili ni gladni ni žedni, ni na šta nisu mislili, pred njihovim očima iščezle su sve slike. Omotani u ćebad, čekali su da smrt dođe po njih. No smrt je već bila u njima i ona je također čekala. A onda je jedan umorni Anđeo smrti počeo polagano, mučno proždirati prazna lica tog zaboravljenog plijena.
Drugim riječima: odsustvo straha u opasnim vremenima baš i nije neka vrlina. Naprotiv, ona nekad znači ravnodušnost i želi nagovijestiti konac prije konca.
I tu nas također samo sjećanje može probuditi. Ako se sjetimo onoga što se dogodilo prije 40 godina, imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe. A ako ne, riskiramo postati žrtve vlastite ravnodušnosti. Indiferentni prema lekcijama naše prošlosti, bit ćemo takvi i prema nerazdvojivim nadama za budućnost, a u tom slučaju, zašto ne bi Bog – Bog Noin – također bio ravnodušan? Ako smo mi zaboravili, zašto bi se On morao sjetiti?
I sada sam došao do suštine moje tjeskobe: ako mi zaboravimo, bit ćemo zaboravljeni.
Pročitajmo zato jednu midrašku legendu:
Kada se Bog spremao dati Zakon jevrejskom narodu, podigao se na Sinajsku goru, iznad okupljene mase i rekao joj: ”Ako prihvatite moj Zakon, živjet ćete, ako ga odbijete, umrijet ćete istog časa”. Jednim pokretom kolektivne zebnje narod je rekao: ”da”.
Slika je to koja odgovara našem vremenu:
Svi mi živimo u sjenci jednog usijanog oblaka. Ako prihvatimo Božji zakon koji je povezan s Božjim sjećanjem, živjet ćemo na ovom planetu. No, ako ostanemo ravnodušni prema našoj sudbini i slijepi pred plamenim oblakom, neće ostati niko da ispriča našu povijest.
Elie Wiesel, Contre l’indifférence, Revue de deux mondes, mai 1989.
S francuskog preveo Mario Kopić
(Prenosimo s portala Peščanik.net)
