novinarstvo s potpisom
Jadranka Brnčić
Već više od dvije tisuće godina brojimo godine počev od događaja koji je, kako reče Hegel, stožer oko kojega se okreće sveopća povijest. Ili barem povijest tzv. Zapada. U knjizi Le grands inventions du christianisme, što ju je 1999. priredio René Rémond (u hrvatskom prijevodu Velika iznašašća kršćanstva objavljena 2010.), autori kušaju odgovoriti na pitanje: [Read more…]
Ana i Otto Raffai
”Mir je vrlo krhka stvarnost i zahtijeva neprestanu budnost.”
(Felix Wilfred)
U duhu Asizija svake godine krajem listopada okupljaju se diljem svijeta, pa tako i kod nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vjernici raznih duhovnih tradicija da zajedno potvrde svoju predanost miru. [Read more…]
Osvrćem se, premda sa zakašnjenjem, na okrugli rođendan teologa Hansa Künga: na dan 19. ožujka je navršio 90 godina života. Iako se već odavno povukao iz javnosti zbog Parkinsonove bolesti, njegovo je ime (još uvijek) poznato, a njegovo djelo prisutno diljem Europe i izvan nje. [Read more…]
Polariteti se, čini se, sve više zaoštravaju, a jazovi među suprotstavljenima produbljuju, jednako kao i napetosti. U politici, u ekonomiji, u Crkvi, u svakodnevnom životu. Gorljivo braneći svoju poziciju i stavove, i sami se kadikad svrstavamo na ovu ili onu stranu, pridružujemo ovom ili onom ”mi“ pridonoseći tako krizi, a ne njezinu rješavanju. A jednako su zarazni i kuknjava i i apatija. [Read more…]
Katarina Livljanić je muzikologinja koja je dobar dio života posvetila proučavanju srednjovjekovne glazbe i pjevanja, osobito sakralnog, kako pučkog, tako i onog kodificiranog u obliku korala. Koliko je cijenjena kao znanstvenica najbolje će reći podatak da je već petnaest godina profesorica navedenih disciplina na pariškom Sveučilištu Sorbonne, a čitave je semestre gostovala i na drugim sveučilištima svjetskoga glasa, između ostalog i na američkom Harvardu. [Read more…]
Piše: Marijana Cvrtila
Foto: Academia.edu
Religija potiče moralnu odgovornost ili moralnu izvrsnost više nego sekularni humanizam, stoga zdravi religiozni ljudi mogu biti motiviraniji za moralno ponašanje. Ipak, to ne znači da oni imaju monopol na moralnost, niti su roboti koji uvijek imaju savršena rješenja za sve moralne dileme.To su samo neka od promišljanja mlade znanstvenice dr. sc. Jasne Ćurković-Nimac sa zagrebačkog Instituta ”Ivo Pilar“ koja je na ovogodišnjem Festivalu znanosti u Sinju održala zapaženo predavanje ”Religija i moral: Jesu li religiozni ljudi moralniji od nereligioznih i bi li trebali biti?“. U ovim turbulentnim vremenima više nego intrigantna tema.
Daju li aktualna istraživanja jasan odgovor na vaše pitanje – jesu li vjernici doista moralniji od ”nevjernika“ i bi li to trebali biti?
Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti, jer je vrlo teško kvantificirati, odnosno izmjeriti ljudsku moralnost budući da na našu moralnost, osim religije, utječe također i širi društveni kontekst, javno mnijenje, zakonski kodeksi, društvene norme i konvencije, obrazovanje, posebno obitelj i tako dalje.
Međutim, ugrubo se može reći da istraživanja u nas i u svijetu upućuju na to da su religiozni ljudi skloniji konzervativnijim i restriktivnijim stavovima na području moralnosti, posebno u području individualne moralnosti, ali se općenito ne može reći da su religiozni ljudi moralniji od nereligioznih, barem ne postoje istraživanja koja to potvrđuju. Neki autori (A. Brooks) ističu da su religiozni skloniji volontiranju, više doniraju u dobrotvorne svrhe, više pomažu beskućnicima, ali oni nailaze na kritike da su njihova istraživanja utemeljena na samopredodžbi.
Zašto i danas u različitim društvima ipak prevladavaju takve predrasude, kako prema vjernicima, tako i (ne)moralu osoba koje ne vjeruju u Boga?
Istina je, neka istraživanja pokazuju da postoji puno predrasuda prema ateistima i agnosticima, pa se danas čak govori i o diskriminaciji prema ateistima. Tako, primjerice, većina Amerikanaca ne bi glasala za predsjednika ateista. Spremniji su glasati za mormona, Židova ili homoseksualca (Gallup 2007.). Edgell i suradnici došli su do podataka da su Amerikanci manje spremni svojoj djeci dopustiti da se udaju ili ožene ateistom i smatraju ih inferiornijima od muslimana, nedavnih useljenika i homoseksualaca. Zanimljivo je da takvi negativni stavovi prema ateistima uglavnom imaju veze s moralom, odnosno često ih ljudi povezuju s nezakonitim radnjama, smatraju ih materijalistima i hedonistima koji ne brinu za druge. No, to je krivo, jer očigledno postoje moralni ateisti koji ponekad mogu biti i uzor vjernicima.
Generalizacije su uvijek opasne, pa tako i ona koja religiozne ljude smatra fanaticima zato što su se neki fanatici pozivali na vjerska uvjerenja. Isto je na drugim područjima, na primjer, imate akademski odlične psihologe čiji je konkretan život u rasulu. Hoćemo li stoga tvrditi da psihologiju potpuno treba odbaciti?
Znači, predrasude nisu karakteristika isključivo manje razvijenih i nedemokratskih društava? No, kako ste spomenuli na predavanju, čini se da ipak u zapadnoj Europi raste kritičnost prema religiji.
Gallup je u travnju ove godine proveo istraživanje na svjetskoj razini o tome što ljudi misle o tome utječe li religija pozitivno na društvo. Rezultati su vrlo zanimljivi: u najvećem dijelu svijeta ljudi još uvijek misle da religija ima pozitivan utjecaj na društvo (Sjeverna i Latinska Amerika oko 68 posto, Afrika 76 posto, Azija 60 posto, istočna Europa 54 posto), dok je iznimka jedino zapadna Europa (ono što se nekad zvalo kršćanski zapad) koja je najkritičnija prema religiji i u kojoj čak 32 posto ljudi misli da religija ima negativan utjecaj na društvo, a pozitivan tek malo više, odnosno 36 posto. Dakle, za razliku od zapadne Europe, ljudi u Americi općenito puno pozitivnije gledaju na religioznost i tamo je religija u svojim denominacijama u porastu, a ne možemo reći da je Amerika nerazvijeno ili nedemokratsko društvo.
Foto: Academia.edu
Iako su neki autori govorili o ”sekularizaciji kao mitu“ i ”megatrendu duhovnosti i religije“, prije sam mišljenja da će kršćanstvo u Europi imati sve više marginalan utjecaj na društvo jer istraživanja govore da je 1970. u Europi bilo oko 75 posto kršćana a da će do 2030. taj postotak biti prepolovljen. No, ne treba zbog toga očajavati već i dalje zdušno ”vjerovati u svoju vjeru“, te promovirati ljudski rast i opće dobro, ono što spada u samu bit religije. Dakle, usredotočiti se na snagu koja dolazi iz poruke religije, a ne brojčanu ili institucionalnu snagu. Na koncu, ranokršćanske zajednice su bile posve marginalne, a ipak su imale toliki utjecaj na tadašnje moćno Rimsko Carstvo.
Kakva je s tim u vezi situacija u Hrvatskoj – razlikuju li se naši stavovi o moralu ateista i vjernika puno više od onih u ostatku svijeta?
Hrvatska nesumnjivo ide smjerom zapadne Europe prema sve većoj sekularizaciji, posebno drugom tipu sekularizacije prema kojemu religija nema bitan utjecaj na društvo, te ljudi sve manje poistovjećuju moralnost i religiju. No, taj trend ne mora nužno zabrinjavati jer, prema istraživanjima, upravo u sekularnim zemljama poput skandinavskih religiozni ljudi više drže do nekih moralnih normi.
Odnosno, u tim zemljama oni koji se odluče za religiju, čvršće uz nju pristaju. S druge pak strane istraživanja pokazuju da su se neki stavovi ljudi u Hrvatskoj u odnosu na moral radikalizirali. Tako, na primjer, Europsko istraživanje vrednota koje se u Hrvatskoj provodilo u dva navrata pokazuje da, za razliku od 1999. godine, u drugom intervalu istraživanja, odnosno 2008., više ispitanika ima negativne stavove prema homoseksualcima ili pobačaju. To može imati različite uzroke, kao i taj da su kampanje Pro Life ili LGBT u nekim dijelovima bile kontraproduktivne.
Hrvatska je zemlja dubokih podjela, a jedna od njih je na desne i lijeve, od kojih se u negativnom kontekstu lijevi percipiraju kao ”komunjare, ateisti, bezbožnici bez morala“, a desni kao ”klerofašisti, zatucani, licemjeri“. Zašto je tome tako i koliko su te ocjene realne?
Komunizam je bio ideologija koja je zagovarala bezboštvo i ideologija koja snosi odgovornost za brojne zločine, pa nije čudno da ih ljudi povezuju. Mnogi ljudi smatraju istinitim ono što je rekao Ivan Karamazov: “Ako Boga nema, sve je dopušteno!”, pa stoga povezuju ateizam s neodgovornim i beskrupuloznim ponašanjem. Desne se, s druge strane, često promatra kao one koji instrumentaliziraju vjeru u političke svrhe i zatucane, kako vi kažete, u smislu da se ponašaju moralno zbog straha od kazne, no to je vrlo redukcionističko gledanje na moral. To su kritizirali mnogi autori, a L. Kohlberg je to smatrao najnižom, odnosno infantilnom razinom moralnosti. Mislim da su te podjele izmišljene i nerealne i da se zapravo radi o klasičnom trpanju u ladice i etiketiranju kako se ne bi mučili s dijalogom i kako bi se lakše manipuliralo ljudima.
Svjedoci smo kako u nas, osobito političari, za koje se kolokvijalno kaže da ”ližu oltare”, završavaju u zatvorima, da je mnogo onih kojima je jedna ruka na srcu, a druga u državnoj ili lokalnoj blagajni, da se toleriraju laži i krađe ”ako se i narodu dade“… Što to govori o moralnom ponašanju osoba koje su vjernici? Zašto se tako uopće ponaša netko tko je vjernik?
Neki društveni konteksti potpuno mogu iskriviti moral, što neki zovu ”okretanjem pile naopako“, odnosno kada se praksa postulira kao ideal. Tome su posebno skloni mladi ljudi, odnosno ono što svi rade postane ”normalno“ pa tako i gotovo moralno opravdano. Međutim, istina je upravo suprotna: to što svi nešto rade ne znači da je i dobro, te su nekad pojedinci sami protiv svih morali krčiti put dostignućima koja mi danas smatramo samorazumljivima. Nisam sigurna da danas u politici imamo takvih pojedinaca. Mislim da politiku treba opet humanizirati, a to opet mogu jedino sami političari.
S druge strane, čini se puno žalosnije kad vjernici ne svjedoče svoju vjeru nego kad humanisti ne svjedoče svoj humanizam, iako se kod oboje radi o nerazmjeru uvjerenja i prakse. Mislim da se vjernike ne treba automatski povezivati s moralom, ništa više nego druge ljude koji zagovaraju neka moralna uvjerenja, a sigurna sam da ih većina ateista ima. Vjernik nije nikakav superjunak, niti ima specijalne moći u području morala, on ima iste moralne dileme kao i ateist, slične novčane, obiteljske i ine probleme s kojima ne zna izići nakraj. Svi dijelimo istu ljudsku prirodu. To što neki nemoralni političar izjašnjava kao vjernik, govori o tome da nije dosljedna osoba, a ne da je nešto pogrešno s vjerom.
U Hrvatskoj se kao kuriozitet spominje činjenica da imamo 87 posto vjernika katolika, oko 95 posto ljudi izjašnjava se religioznima, a na vlasti imamo predsjednika agnostika i premijera ateista.
Najprije, brojka od 95 posto nažalost ne govori puno. Možda bi bilo bolje da je ta brojka prepolovljena, ali da je situacija u zemlji drukčija. No to ne govori da je religija irelevantna kao društveni faktor, već da je malo vjere u vjernika. Izbor predsjednika agnostika po mom mišljenju je posljedica toga što nismo ni imali baš neki izbor istinskog vjernika s druge strane, pa ljudi nisu ni birali po toj osnovi.
S druge strane, pak, izbor predsjednika agnostika također govori da je ljudima sve manje važan svjetonazor, što je zapravo odraz potrošačkog društva u kojemu više toliko ne vlada neprijateljstvo prema religiji, kao u doba komunizma, već prije indiferentnost.
Kako prevladati jaz između nereligioznih i vjernika u Hrvatskoj, koji ima i svoje ideološko uporište, ali se sve više produbljuje i zbog (a)moralnih konotacija? Kako uopće u ovim okolnostima razviti atmosferu tolerancije?
To je vrlo važno pitanje. Mislim da je ključ u nekoj vrsti moralnog odgoja i takoreći religijskoj pismenosti kojom se razbijaju predrasude, upoznaje druge i svakog čovjeka se gleda za sebe. Ono što mi u Hrvatskoj moramo naučiti je, da tako kažem, ”kultura neslaganja“, da imamo različito mišljenje ali da pri tom nemamo latentni stav da drugoga uvjerimo u svoje. Moramo gledati na ono što nas povezuje. Nekome vjera pomaže da bude bolji čovjek, a netko nadahnuće nalazi u nečem drugom. Fanatizam s jedne strane i pretjerani scijentizam s druge su opasni i ne pridonose međusobnom približavanju.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Naslov razgovora je izmjenjen u dogovoru s prof. Ćurković-Nimac).
Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.
Nakon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora.
Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom ”Ogledi o religijskom bezboštvu“ tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu.
Kao što već i sami naslov i podnaslov sugeriraju, autor nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bh. društvu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te nerijetko njihovu interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko, a vulgarizira i politizira religijsko.
Cijela je stvar na našim prostorima fenomenološki dramatično nova, budući da dolazi nakon sloma komunizma i ideološki proklamiranog ateizma, ali jedva da je, osim po praksama, drukčija od već viđenih oblika demoniziranja i tiraniziranja drugog i drukčijeg i to gotovo istim metodama, kojima se služio i prethodni sustav u iste ili slične svrhe.
Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem.
U tom i takvom milieu autor zagovara potpuno novu političku i religijsku kulturu, onu koja bi bila kompatibilna tako često spominjanim i neiskreno proklamiranim, a nužno potrebnim transfromacijama društva koje se kune da u sebe želi integrirati temeljne europske (sekularne) vrijednosti.
Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora.
Teističkog terora koji bi pokrio, okupirao, više nego u prethodnom sustavu, ukupnu i javnu i privatnu sferu čovjekova življenja, u kojoj pritom njegovi subjekti sami glume religizonost, a hipokrizija im je jedina ideološka konstanta.
I sve se to najčešće realizira u snažnoj sprezi civilne i religijske vlasti koje i kad su prividni društveni takmaci, zajednički žive poziciju stvarne volje za moći i one vulgarno-praktične terorizirajuće moći.
Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas.
Dakako, ove je fenomene, ekstrahirane iz dnevnih praksi naših prostora, u svome istraživanju autor ”profiltrirao“ i samjerio s recentnim filozofskim, teološkim ili religiološkim autorima, pokazujući koliko nam reducirano-rigidnu praksu propovijedaju i kao mjeru življenja zadaju religijski i politički moćnici ovoga svijeta.
Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua. A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo vlastitu visoku kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu je u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić duhovni srodnik, malo tko pokazao.
Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije.
Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige, ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i snažno angažirana djela. Ona koja se ljudi iz religijskih struktura zbog vlastite hipokrizije uglavnom ne usuđuju, a kakva oni iz civilnih struktura uglavnom ne znaju pisati.
Piše: Ana Tomašević
Foto: Privrednik.net
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga je na svom redovnom majskom zasedanju 24. maja 2014. izabrao za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Prvoslav Perić, Bečej, 22. jul 1961) bio je vikarni episkop jegarski od 1999. do 2014. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a Zmaj-Jovinu gimnaziju u Novom Sadu. Zamonašen je po činu male shime od svog duhovnog oca, tada jeromonaha Irineja (Bulovića), u manastiru Visoki Dečani, na Tominu nedelju 1985. godine.
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu 1986. godine i iste godine, na Drugi dan Duhova, tadašnji Episkop raško-prizrenski Pavle, a potonji Patrijarh srpski, rukopoložio ga je, u manastiru Svete Trojice, u Mušutištu, u čin jerođakona.
Potom odlazi na stručno bogoslovsko usavršavanje, na poslediplomske studije iz oblasti Svetog Pisma Novog Zaveta, u Atinu, gde ostaje do 1990. godine, kada se po blagoslovu Episkopa bačkog Irineja vraća u zemlju i 23.sept./6.oktobra dolazi u Manastir Svetih arhangela u Kovilju.
Na Sabor svetog arhangela Mihaila 8/21. novembra iste godine biva rukopoložen u čin prezvitera. Ubrzo potom, dolaskom mnogih mladih ljudi za iskušenike, Manastir počinje da se razvija i Episkop Porfirije biva postavljen za igumana iste obitelji. Živeći u manastiru Kovilju, drži mnoga bogoslovska predavanja na raznim tribinama, a posebno se zalaže u radu protiv raznih destruktivnih verskih sekti koje su prisutne na našim prostorima; takođe duhovno rukovodi mnoge mlade ljude iz sveta.
Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog Sabora SPC u Beogradu 1/14. maja 1999. godine izabran je za Episkopa jegarskog (pri Eparhiji bačkoj).
Godine 2004. na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Atini, uspešno brani doktorsku disertaciju na temu Mogućnost poznanja Boga kod apostola Pavla po tumačenju svetog Jovana Zlatousta. Predsednik je Fondacije Privrednik, a 29. jula 2008. godine Savet Republičke radiodifuzne agencije (RRA) u Srbiji ga je izabrao za svog predsednika. U periodu 2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju Srpske pravoslavne crkve i Vojske Srbije.
Novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija hrvatska javnost je dočekala iznenađujuće srdačno i s poštovanjem. On sam izjavio je da dolazi bez predrasuda i otvorenog srca. Razgovor je vođen u manastiru Kovilju, njegovom duhovnom zavičaju; razgovarali smo o njegovom odlasku, dočeku, izazovima i željama. Vladiko, rekli ste da u Zagreb idete i s radošću i sa strahom. Šta Vas raduje, a šta plaši?
Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem. To će, zapravo, biti osnov i snaga kojima ću da doprinesem životu naše Crkve tamo. Ako uopšte budem uspeo nešto da doprinesem.
To je ono što Vas delimično raduje, ali šta je ono pred čim zebete?
S jedne strane me raduje ta dobrodošlica, takvo raspoloženje. A u isto vreme strahujem da možda neću uvek biti na visini zadatka i da neću moći da ispunim sva očekivanja koja su izražena u toj dobrodošlici, iako to nikada neće biti plod moje volje, već možda nekih nedostataka i slabosti. Naravno, strahujem i zbog razmišljanja o odluci našeg Sabora koji pred mene postavlja određene zadatke; i u tom smislu nisam siguran da li ću moći da im odgovorim. Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom.
Umereniji deo opisuje Vas kao politički otvorenog i ekumenski nastrojenog duhovnika, a onaj slobodniji kao izvanrednog čoveka širokih pogleda.
To su utisci drugih o meni, ja sâm ne mogu o sebi da govorim. Na kraju krajeva, i kada bih govorio, pitanje je da li bi moja zapažanja bila istinita. U svakom slučaju, kad govorimo o otvorenosti, mislim da ne postoji drugi način čovekovog postojanja ako hoće da se nazove hrišćaninom, ako hoće da ispunjava volju Božju, a Sveto pismo prihvata kao svoju knjigu. Čovek je stvoren kao biće dijaloga i on, ako nije u dijalogu – i ako bitiše – ne postoji suštinski. Na prvim stranicama Biblije je zapisano da je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj. Mi verujemo u Boga kao Svetu Trojicu. Dakle, u Boga koji je jedan, a zajednica. Osnovna karakteristika ili dimenzija te slike Božje, čoveka kao slike Božje, je upravo to da je biće zajednice. Kad kaže u Svetom pismu: ”Stvori Bog čoveka”, odmah nastavlja: ”muško i žensko stvori”. Hoteći da kaže da je stvorio zajednicu.
Onaj koji ne živi u zajednici, koji ne živi u dijalogu samo lišava sebe. To nije naprosto razmena informacija, nego darivanje sebe drugome, prožimanje. Sapostojanje! Onaj koji ne živi tako lišava sebe dostojanstva, autentičnog života i dostojanstva čoveka. Naravno da smo suočeni s vremenom koje je vreme individualizma. Dakle, ovo je vreme afirmacije pojedinačnosti koje je iskušenje za ovo autentično postojanje. Upravo iz tog razloga je i naša odgovornost neuporedivo veća. Dakle, dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim. Uvek, naravno, poštujući okolnosti u kojima se nalazim, što znači da apsolutno ne samo da prihvatam drugoga onakvim kakav on jeste, nego da moj život, kao život hrišćanina, treba da bude život za tog drugog.
Foto: Pouke.org
Ali, oprostite što Vas prekidam, da li ste svesni potencijalnih i mogućih problema u tom dijalogu koji ste najavili i koji očekujete?
Ja sam toga svestan. Kada sam pomenuo dijalog, nisam mislio na velike reči, u smislu pretpostavki ili očekivanja da ću ja biti neko ko je naznačen da spaja svetove, spaja kulture… Mislio sam, pre svega, na taj konkretan, mali dijalog, na konkretnog čoveka, na svakog čoveka koga sretnem na ulici, u prodavnici, na pijaci; već sam ovih dana imao tu priliku. Od tog čoveka do visokih funkcionera, bilo državnih, bilo crkvenih. Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju. Do koje mere ćemo mi stići na tom putu, to je drugo pitanje. To ne zavisi od mene. To zavisi od volje Božje i od niza drugih faktora. Ja ne vidim drugu mogućnost i drugačiji način svoga postojanja i svoga poslušanja u Crkvi tamo u Hrvatskoj osim da zaista sledim ono što Gospod kaže. Šta će Gospod hteti da bude od tog mog sledovanja, to je Njegova stvar, a ja sam uvek blagodaran i zahvalan, makar i rezultati takvih investicija bili suprotni mojim očekivanjima.
U redu! Svesni ste izazova koji već decenijama srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima na svakodnevnom i na svim drugim nivoima. Sa čim izlazite pred njih?
Naravno da su problemi na ovim prostorima duboki, i to ne od juče, i da se oni ciklično ponavljaju. Nema veće tragedije ili većeg izopačenja ni većeg otuđenja čoveka od samog sebe od situacije u kojoj čovek ubija čoveka. Svi smo stvoreni da budemo braća; stvoreni smo za Carstvo Nebesko gde nema razlikovanja po boji kože, po nacionalnosti, po polovima. Jednaka ljubav Gospodnja se izliva na svakoga i svi smo pozvani da jednako odgovorimo na tu ljubav. Kroz tu ljubav smo pozvani da prihvatimo čitav svet kao dar Božji. Kako ja mogu voleti Boga, a da ne volim bilo kog čoveka kojeg je Bog stvorio. Dakle, nema veće tragedije od toga! Imao sam prilike da srećem zaista svete ljude koji su plakali nad sudbinom čovečanstva i, pre svega, nad činjenicom da čovek proliva krv drugom čoveku. Toga sam potpuno svestan.
Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude. Da pokušam, bez obzira na prethodne promašaje u kojima smo svi gubitnici, da zidamo svoju sadašnjost tako da stičemo mir u sebi. Bol je nemir. Gnev je nemir. Mržnja je nemir i ona stvara problem onome ko je nosi u sebi. Dakle, da pokušamo da steknemo mir u sebi stičući ga s Bogom kako bismo onda mogli da budemo makar malo u miru s drugima. S druge strane, hoću da pokušam da prenesem članovima naše Crkve neku vrstu elementarnog osećanja dostojanstva i da pokušam da pomognem da se oslobode straha koji evidentno postoji. Da budu ono što jesu. Oslobađajući se straha, moći će oni koji strah imaju oživeti ljubav koja će da hrabri.
Strah i ljubav su dve stvari koje se međusobno isključuju. To je nešto što proizvodi frustraciju, nešto kao hod u duboke psihološke probleme gde vi ne osećate ni svoje dostojanstvo, ni svoju vrednost, a onda nemate ni poštovanja za ono što je oko vas. Imate rezervu u odnosu na sve, i na sebe i na druge, potpunu nesigurnost. Tada vam se život pretvara u svoj antipod, u potpuni pakao. Ako uspem da, zajedno sa svima koji su tamo, Jevanđelje učinim prioritetom u životu onih koji budu hteli da učestvuju u tome, mislim da će doći do nekog, makar elementarnog ili minimalnog, pomaka i u širim društvenim okvirima. Naravno, uz pomoć svih drugih episkopa koji su tamo jer smo mi potpuno jednaki i svi smo na istom zadatku.
Na ustoličenju ste u besedi rekli da se politikom u modernom smislu te reči nećete baviti, ali da ćete se baviti politikom u njenom izvornom smislu. Šta ste time hteli da kažete?
Savremena politika, kao borba različitih partija za vlast, znamo šta sve podrazumeva i često u sebi nosi i dosta neprijatnosti, prljavih odnosa i aktivnosti. Borbu grupa koje se udružuju da bi se borile protiv drugih grupa jednostavno ne vidim kao politiku u izvornom smislu te reči. Politika u izvornom smislu te reči, u antici gde se i pojavila kao pojam, recimo kod Aristotela, smatrana je brigom za zajednički život. U toj brizi su učestvovali svi građani i svi su jednako delili odgovornost za društvo, za ono što je zajedničko. Dakle, tom vrstom politike ne samo da hoću nego i treba da se bavim; svaki čovek je dužan da se time bavi u meri u kojoj je mu je dato. Od najelementarnijeg, od toga da li će hleb koštati ovoliko ili onoliko, da li će cena tog hleba biti objektivna, da li će siromasi biti zbrinuti, da li će svakom bolesnom da bude ukazana prava briga.
Pa do pitanja ćirilice?
Pa do pitanja, recimo, ćirilice koja je društveni problem, društvena tema, ali je i, naravno, tema vezana za identitet srpskog naroda. Dakle, u tom smislu politikom ja naprosto moram da se bavim.
Jasno! Hajde da sada vidimo pitanje ćirilice koje je sada pogotovo aktuelno jer je i kulturno i političko, a tiče se dobrim delom i prava Srba u Hrvatskoj na sopstveno pismo. Kako ćete to pravo braniti?
Da. Već u pitanju koje ste postavili nazire se odgovor. Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru. U skladu sa svim ovim što sam govorio smatram da mi vekovima delimo isti prostor, iste probleme, da smo veoma slični kao ljudi i kao narodi. Naprosto, potreba pojedinaca da ukinu srpski identitet dovodi nas u situaciju da, hteli-ne hteli, moramo na sve načine na koje možemo da se borimo protiv takvih ideja.
Ali svesni ste da, na primer, samo u Vukovaru 65% ispitanika u nekoj anketi smatra da treba ukinuti ćirilicu kao zvanično pismo, dvojezične table i sl.
Razumem. Nedavno sam razgovarao sa ambasadorkom Francuske u Zagrebu i rekao da potpuno razumem, mogu da razumem tih 65% u Vukovaru koji su protiv ćirilice, a koji su deo korpusa hrvatskog naroda. Razumem zato što i dan-danas u Vukovaru za više od hiljadu lica ne znamo gde su i šta se s njima desilo tokom onih nesrećnih zbivanja devedesetih godina. Možda su mnogi od onih koji su sada protiv ćirilice izgubili nekog svog bližnjeg i reaguju kako reaguju. S druge strane, rekao sam i to da isto tako moramo da razumemo da tamo postoji veliki procenat ljudi koji imaju drugačiji identitet. Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu.
Foto: s.seebiz.eu
Moram da kažem i to šta je rekla francuska ambasadorka, a čini mi se da nije daleko od istine. Navela je primer odnosa francuskog i nemačkog naroda posle Drugog svetskog rata kad je potpisana Deklaracija o pomirenju. Izrekla je sledeću rečenicu: ”Do mira i do rešavanja svih problema može doći ako postoji politička volja”. Ja to isto mislim. Ako postoji politička volja, onda će i tokovi unutar jednog društva i jedne države ići u skladu s tom političkom voljom. Ali ako neko zloupotrebljava volju ljudi koje sam pomenuo, tih vukovarskih 65%, ili ako se zloupotrebljava strah druge grupe ljudi zbog nekih političkih ciljeva, to je onda politika kojom ne želim da se bavim. Naravno, taj koji zloupotrebljava ove dve dimenzije će doći do nekog svog cilja, ali taj cilj suštinski neće biti u skladu s dubinskim potrebama jednog društva. On će imati korist, ali zajednica i društvo će gubiti. Dakle, mora da postoji politička volja. Moj utisak je da ona u Hrvatskoj postoji.
Mislite u hrvatskoj Vladi?
Na hrvatskoj političkoj sceni. Ne znam do kraja detalje i nisam se nikad bavio aktivnostima hrvatske Vlade, ali čini mi se da u političkoj eliti hrvatske države postoji volja da svi građani Hrvatske mogu da ostvaruju svoja ljudska prava.
Srpske organizacije i kulturne institucije tvrde da je i dalje u toku osipanje srpskog nacionalnog tela tzv. pokrštavanjem, birokratskim menjanjem nacionalne pripadnosti. Da li Vas je za ove dve nedelje neko na to već upozorio?
Usput su mi, u razgovorima koje sam imao s nekim ljudima, rekli da se broj pravoslavnih vernika smanjuje od devedesetih godina. Međutim, niko nije uspeo, ni moji saradnici tamo, da mi argumentovano potvrdi da je neko na silu promenio veru. Može biti da se neko iz utilitarnih razloga ili se zbog jednostavnijeg funkcionisanja priklonio rimokatoličkoj veri. Nije bilo činjenica ili argumenata koji ukazuju na to da je neko vršio prinudu prema onima koji su istinski članovi Crkve, onima koji zaista sebe osećaju pravoslavnim hrišćanima. Može biti da je bilo onih koji su bili prosto Srbi po svom nacionalnom identitetu i samim tim se pretpostavljalo da su pravoslavni, ali koji nisu imali nikakav odnos prema veri. Dakle, nominalno bismo mogli da ih smatramo pravoslavnim hrišćanima, ali oni u suštini, de facto to nisu bili. Ako je neko iz koristoljublja, što je njegovo lično pravo, u okolnostima u kojima je živeo, naročito prethodnih godina, izmenio svoju veru koju zapravo nije ni imao, nije zapravo ni ranije bio vernik, niti je postao novi vernik. Nominalno je bio pravoslavni hrišćanin, a sad je nominalno rimokatolički hrišćanin. Moj zadatak, kao i zadatak Crkve i sve ostale bratije episkopa, je da, ukoliko eventualno vidimo da postoji tendenciozno, nasilno prelaženje iz jedne vere u drugu, ne samo reagujemo nego da onda sva raspoloživa sredstva upotrebimo da se to spreči. Ja do sad nisam imao priliku da čujem tako nešto.
Vi ste već rekli da ste izneneđeni izborom i novom funkcijom, ali svejedno moram da Vas pitam da li ste uspeli da sagledate probleme Srba u Hrvatskoj i da li biste sada naveli glavne probleme njihovog života?
Pa izneneđen sam, pre svega s obzirom na to da sam živeo u manastiru i da sam nekako i svoj crkveni deo života organizovao ovde u Srbiji. Takođe, društveni deo života i društvene aktivnosti su mi bile rasprostrte na raznim poljima naše srpske javnosti i u tom smislu je za mene to bilo izneneđenje, pogotovo što je to odgovorna i visoka funkcija. U Hrvatskoj vidim svoj zadatak, opet to da kažem, pre svega ne kao ličnost koja je politička, nego kao episkop Crkve. Moje je da služim Liturgiju, da propovedam Jevanđelje, moje je da krštavam one koji hoće da se krste u Pravoslavnoj crkvi, naravno, pre svega je reč o Srbima, ali može biti da će neki Hrvat ili Slovenac hteti da bude pravoslavni hrišćanin. Moje je da propovedam Hrista. U svojoj pristupnoj besedi sam citirao vladiku Nikolaja koji je, govoreći o svetom Savi, rekao: ”Sveti Sava nije propovedao srpstvo, nego je propovedao Hrista, i bio nadahnut Hristom. Hristos je taj koji ga je učinio svetim”.
Mnogi će reći da mnogi kršteni narodi nisu Srbima uvek prilazili kao braći u Hristu?
Hoće, ali to je njihova stvar. Međutim, oni koji su zavoleli, u doba svetog Save, njegov narod kroz kontakte s njim, oni su znači, zavolevši svetog Savu koji im nosi Hrista, zavoleli i narod svetog Save. Prema tome, ako mi u Hrvatskoj kao pravoslavni Srbi budemo živeli Jevanđeljem, ako naš život bude sveti život, oni koji budu dolazili s nama u kontakt imaće priliku da kroz sve to zavole Hrista, da nâs zavole, a onda zavole i sve ono što jeste naše. Sve ostalo je ideologija. Ako mi propovedamo bilo koju drugu vrednost mimo Hrista, to su sporedne vrednosti. To su prolazne vrednosti. To su vrednosti od ovoga sveta. Dakle, moj primarni zadatak je, i ja hoću samo to, da svedočim Hrista, da propovedam Hrista, da pozivam ljude da pristupe Hristu jer sam siguran da je to jedini način da ljudi koji dođu do Hrista postanu stabilni, postaju sigurni u sebe. Nema jačeg oružja uz pomoć kojeg će onda otići i strah i nesigurnost. Nema jačeg oružja koje će, jednostavno rečeno, od ljudi koji su u Hristu učiniti prave ljude. To je suština, sve ostalo može samo u vezi s tim da se tumači.
Patrijarh Irinej je u Zagrebu ponovio da su naša i Rimokatolička crkva bile jedno, pa smo pozvani da činimo sve da dođemo do željenog i veoma potrebnog jedinstva.
Ja se slažem sa ovim rečima koje je Njegova Svetost izrekao. Pri tom, pre svega mislim na obične ljude, na hrišćane. Ukoliko svako od nas bude živeo u skladu s jevanđeljskim zapovestima, onda ne može da se desi da se ne približavamo jedni drugima. Moramo, pre svega, da negujemo međusobnu ljubav. Isti problemi, isti prostor, isti ambijent delimo i to jedinstvo koje je hiljadu godina vezivalo dve Crkve je ogroman kapital.
Foto: Nenad Đorđević FoNet
Ali mnoga opterećenja u poslednjim decenijama su se nagomilala.
Opterećenja se jesu nagomilala, ona su često indukovana. Kada je reč o ljudima koji, zaista, veruju u Boga, veruju u Hrista i imaju slobodnu komunikaciju s pripadnikom druge Crkve, tu gotovo da nema problema. To je moje lično iskustvo i navešću primer. Mi smo dve hiljadite godine, ovde u manastiru Kovilju, kad je to bilo nepopularno kod nas u Srbiji, a bilo je naročito nepopularno za one koji su došli iz drugih zemalja, organizovali kamp za dve stotine mladih ljudi iz dvanaest evropskih zemalja među kojima su bili iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i tu su bili više od deset dana. Nadalje, imam lično kontakte sa mnogim biskupima, s mnogim manastirima iz Rimokatoličke crkve i među nama, zaista, postoji ne samo prijateljstvo, nego istinska bratska ljubav. Mi se istinski razumemo.
Zapadnu civilizaciju ste svojevremeno opisali kao civilizaciju uspeha, a pravoslavnu kao civilizaciju ljubavi koja je trpeljiva, koja se nada i koja veruje. Sada ćete se naći nekako na pragu te zapadne civilizacije, pa Vas pitam da li očekujete sudar i da li je moguće prožimanje ta dva sveta? Mada ste mi delimično na to već odgovorili.
Ja sam tu pre svega mislio, a mislim i sada, na tu novu zapadnu civilizaciju koja dolazi iz Amerike, ono što je definisao Noam Čomski već u naslovu svoje knjige ”Profit iznad čoveka”. Dakle, biti uspešan na bilo kom polju je nešto za šta se priprema moderni čovek zapadne civilizacije i kroz obrazovanje, kroz kulturu. To uspešan često znači biti potpuno usamljen. Taj ideal i taj model zapadne civilizacije ne znače da ne postoje milioni i milioni ljudi koji čeznu za ovim drugim. Ta samoća, koja je često sadržaj uspeha, je možda odskočna daska za glad i žeđ za nečim drugim, a to je ljubav. Ništa nije vrednije od zajednice, od susreta čoveka s čovekom, od gledanja lica drugoga.
Taj kontrast, u smislu o kome sada govorite, je i u Srbiji.
Sigurno, to nisu geografski pojmovi, danas je zapadna civilizacija, kao model života, prisutna u čitavom svetu.
Novinar Drago Pilsel je napisao: ”Radujem se vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina – pastira kojem mogu otvoriti dušu”. Najavili ste već da ste otvoreni za sve dobronamerne ljude, ali kako ćete se boriti sa onima koji to nisu i koji to ne budu bili?
Pre svega da kažem da mislim kao i novinar koga ste pomenuli. Brat nije biološka kategorija i u tom smislu nije nacionalna kategorija. Dakle, brat je duhovna kategorija i ako u duhu možemo da se prepoznamo, bez obzira kome pripadamo: kojoj civilizaciji, kom narodu, kojoj kulturi, onda zaista jesmo braća. Možemo biti biološki, nacionalno i državno pripadnici jedne te iste skupine, a da smo milijarde kilometara daleko jedni od drugih makar kako god se zvali. Dakle, kako se boriti? Jedino tim putem, tražiti u duhu bliskost, tražiti u konkretnom čoveku ono što je u njemu vredno. Mi smo, nekako, navikli da govorimo u opštim kategorijama i tako izbegavamo život. Govorimo o narodu, o državi, o kulturi, a zapravo svugde, i ovde u Srbiji i u Hrvatskoj, postoje oko nas stotine hiljada ljudi koji imaju svoje konkretne gladi i žeđi za životom, za drugim, za ljubavlju, za Bogom ako hoćete. Imaju svoje konkretne probleme. Na nivou konkretnih ljudi, o konkretnim pitanjima i temama, siguran sam da svako sa svakim može postati blizak ako je otvoren. Može postati jedno!
(Intervju je najprije emitiran na Radio Beogradu, a u Hrvatskoj ga je prenio i srpski mjesečnik Identitet. Mi ga objavljujemo u nešto, što se jezika tiče, izmijenjenom obliku jer smo tekst dali lektorirati čuvajući izvornost govora gospodina Porfirija Perića).
Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice.
Građani i građanke krenuše na putovanja i dopuste, mnogi odoše u vikendice, a mnogi se zatvoriše u svoje domove i u njima pripremaju praznička jela. Nakon toga s tom hranom odlaze u crkve da bi se kućama vratili s blagoslovljenom hranom: šunkom kao Kristovim mesom, hrenom kao čavlima kojima su ga pribili na križ…
U Sloveniji je Krist sveta figura s posebnim moćima. Svake se godine iznova pitam zbog čega ga većina slavi kao razapetoga. Slave njegovu muku i pred njegovim ranama padaju na koljena. U crkvama i kapelama na križu umirući Isus, pognute glave, tješi vjernike. Kao da ne vjeruju da je Isus ustao! U zemljama Južne Amerike i Afrike ljudi plešu i raduju se njegovu uskrsnuću, miluju i ljube uskrsla brata. U Sloveniji, ponizno pognute glave, proživljavaju njegovu muku te oplakuju njegove rane i smrt.
Zar stvarno proživljavaju Kristovu muku? Meni se čini da na nj, stalno iznova, projiciramo vlastite križeve i teškoće. A kada ih vide izvan sebe, tad se spuste na koljena pred mukom Njegovom. Zato jer ih je strah ući u se i isplakati se nad svojom ranjenošću. Ponovo doživjeti vlastite traume, uroniti u vlastitu bol. I vjerovati kako je moguće ponovo se dignuti, napustiti dolinu suza i otpuštenih grijeha slaviti život.
U današnjem Delu, u njegovu subotnjem prilogu, koji piše jungovski psihoanalitičar i godinu dana moj učitelj psihološke astrologije dragi Matjaž Regovec, čitam: ”Mi, Slovenci, imamo sve znakove traumatiziranog naroda”. Novinarka Patricija Maličev oslikava portret slovenske kolektivne duše i pokazuje joj obris traumatiziranog naroda: ”Mimika lica ne odražava stvarno raspoloženje – to je jedan od najvažnijih pokazatelja dinamike traume. Drugi je zatvorenost, nedostatak reagiranja, prestrašenost; uglavnom se radi o krutosti i nepovjerenju iskazanom u odnosima jednih s drugima.”
Ljudi s ove strane Alpa navikli su prešutjeti ružne riječi. Pretvoriti ih u obiteljsku tajnu. U tabu koji kasnije tlači i nadolazeće generacije. Iz pokoljenja u pokoljenje proteže se slovenski put trpljenja. Tajna se pretvara u krivicu i sram, a on u smrtni strah… Zbog toga se u ovim kriznim vremenima još dublje skrivamo u se te gunđamo i proklinjemo. Trpimo.
”Kad nastupi kriza, tada treba riskirati i načiniti nešto što se ispočetka čini nemogućim. Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru koja će učiniti mogućim riskiranje i pokretanje ka činjenju onog nemogućeg. Otvorimo vrata, zasučimo rukave, prikupimo postojeću snagu, pogledajmo na drukčiji način i okrenimo se novim, drukčijim mogućnostima”, savjetuje Matjaž Regovec.
Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru. Kako bi za to izvrsna prilika bila slavljenje Uskrsa! Kada ne bismo oplakivali samo Kristove rane nego i svoje. Kada bismo uklanjali svoje obrambene mehanizme i micali tepihe pod koje smo pomeli svoje boli. Kada bismo na proštenje nosili svoje otvoreno, ranjeno srce, ispružili ruke i u dlanove prihvatili nadu. Njegovo uskrsnuće. Da bismo stvarno vjerovali!
Koliko je u mojoj zemlji onih koji stvarno vjeruju? Statistika je pobrojala sve one koji su bili kršteni, bez obzira na to vjeruju li u uskrslog Krista ili ne. Važno je samo to da RKC ima papir o obavljenom krštenju. A što je u srcima ”vjernika” kao da krstitelje baš i nije briga…
”Slovenskom je narodu psihološki komunizam učinio ogromnu štetu. Komunizam, koji je promiskuitetno uzurpirao božje mjesto i ljudima dao pogrešan znak da se može živjeti bez duhovnosti”, zaključuje Regovec. Naime, uvjeren je kako: ”Kad nastupi kriza, tada se treba duhovno povezivati. Zato je u Sloveniji toliko samoubojstava i opće negativnosti, zavisti, nepriznavanja drukčijih… To je temeljna dinamika duhovne praznine.“
Duhovno ispražnjeni ispunjenje svog nedostatka traže vani. U materijalnom svijetu. U svijetu moći i vlasti, kontroliranja i nadziranja. Brojni to čine pouzdajući se u Kristovu muku i njegovo raspeto tijelo. A za ovog Velikog tjedna buljeći u Kristove rane i čekajući sudnji dan koji će doći, s ognjem i mačem, ispraviti nepravde, kazniti grešnike i nagraditi nedužne…
Ne treba! klikće pjesnikinja Alenka Rebula. Ne treba!, kaže u pjesmi ”Krist u Sloveniji”, koju čitam prije svake Velike noći. Dok ovo čitate, ona je za nama, ali nije završila. Dok razriješeni i oslobođeni, punim plućima ne udahnemo radost bivanja dotle smo u muci raspetoga. Tako dugo dok uistinu ne otvorimo oči i osmjehnemo se oslobođeni u svoj svojoj veličini, hrabri nas Alenka Rebula:
Ljubljena braćo
što li to radite
ne treba trpjeti za slavu moju
ne treba crnčiti za kraljevstvo moje
ne treba moliti za uslišan biti
ne treba se pokoravati za čovjekom biti
ne treba darovati ni jedno janje više
ne treba klečati
ne treba se borit za pobjedu moju
ne treba gledat u raspeto tijelo
jer obilje odrješenja svakojakog imam
i poklanjam vam sve badava
odavno sam smrt nadvladao
a vi i dalje križeve činite
i posvud ih podižete
k’o vješala turobna
zasjeniste nebo i zemlju moju
za mnome djeca ne mogu
putem rajskim
ne osjete odrasli
da su i izliječeni
ovamo pogledajte
prestanite buljiti u rane moje
i sudnji dan čekati
nikada neću s ognjem i mačem doći
ne trebam pravdu i istinu dijelit
pogrešno me razumjeste
glas mi se kroz stoljeća izgubio
neprijatelja nemam
ne kažnjavam i ne nagrađujem
tek vječito na vas čekam
ne treba
samo oči otvorite
i meni se osmjehnite
oslobođeni
u veličini svojoj
za mnome kliknite
ne treba!
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić)
Veliki evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer danas je po cijelom svijetu slavljen kao ”genijalni mučenik”. U nacističkom paklu posebno je duboko proživljavao i promišljao pitanja vjere i nevjere te su iz tih iskustava nastala njegova izuzetno utjecajna pisma koja su na hrvatskom jeziku objavljena u knjizi ”Otpor i predanje”.
U jednom od njih, pred svoju mučeničku smrt, napisao je: ‘‘Živjeti od uskrsnuća, to zapravo znači Uskrs“. Bonhoeffer je vjerovao da je Uskrs događaj koji se ne tiče samo Isusa, nego svih nas, ovdje i sada te da se ne smije svesti samo na nešto što spada u prošlost niti reducirati na pobožne fraze koje mi kao Crkva ponekad i bez dubljeg razmišljanja ponavljamo svake godine u ovo vrijeme.
Ekumenska je providnost htjela da ove godine cjelokupno, inače kalendarski podijeljeno kršćanstvo, zapadno i istočno, komemorira događaje Svetoga tjedna i proslavi Uskrs istovremeno. Kao i židovska Pasha na koju se kalendarski i povijesno-spasenjski nadovezuje svojom žrtvom, tako se i kršćanski Uskrs s pravom slavi početkom proljeća. Prate ga buđenje novoga života u prirodi, pobjeda dana nad noći i svjetla nad tamom.
Isusova osobna povijest nije završila na križu, iako je upravo ta smrt otkupiteljski iznimno važna za naše spasenje. Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuće pobjeda života. Uskrs je pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela u Betlehemu ulaskom vječnosti na igralište naše povijesne prolaznosti. Zato već dvadeset stoljeća kod nebrojenih milijuna, danas i na svim jezicima svijeta, odzvanja onaj radostan usklični poj: ‘‘Doista, Krist je uskrsnuo!“ Smrt je pobijeđena, povijest je promijenjena. Od Isusova uskrsnuća na ovamo vjerom znamo da smrt, koliko god ona izgledala konačna, ipak nema posljednju riječ.
U međuvremenu, ljudska je egzistencija u cjelini, a posebice u nekim svojim intenzivnim fragmentima, još uvijek obilježena dijalektikom života i smrti, slabosti i snage, križa i uskrsnuća Svetoga tjedna. Pjesma i plač, razočaranje i radost te život i smrt nerazdvojivi su dio čovjekove pratnje u njegovu hodu kroz povijest obilježenu naizmjeničnim osobnim i kolektivnim porazima i pobjedama.
Njemački se pjesnik Reiner Kunze, preuzimajući neke slike od Goethea te osjećaje ljudi u uskrsno vrijeme, izvrsno izrazio:
Zvona su zvonila.
Kao da će se prevrnuti od radosti
Nad praznim grobom
zbog toga, što se jednoć
tako nešto dogodilo
i što to dah zaustavlja
već dvije tisuće godina
no premda su zvona
tako snažno o ponoći zvonila
tmine nimalo ne nestade.
Kršćani vjeruju da je Isus iz Nazareta ”svjetlo svijeta” te da su i oni od njega pozvani i poslani da budu i šire svjetlo koje rastjeruje tamu usprkos njezinoj naizgled trajnoj prisutnosti. Isus je svojim uskrsnućem probio prolaz kroz zid ljudske prolaznosti i tako nas pozvao na susret sa živim Bogom.
Od uskrsnuća naovamo život nije u propadanju i nestajanju, nego u preporodu i postajanju. Jednom zauvijek dogodilo se nešto što označava početak trajnoga, jer Bog je srušio granice vremena i vječnosti te predvodnički ušao u za nas do tada neosvojive prostore s onu stranu smrtnosti.
Što bi u svjetlu takvih razmišljanja mogla biti relevantna uskrsna poruka za ovu Lijepu našu koja se nalazi u tako ružnom stanju zbog rastuće nezaposlenosti, sve veće bijede, neučinkovite i korumpirane politike, socijalne neosjetljivosti, općedruštvene apatije te manjka ljudske solidarnosti?
Ponajprije treba naglasiti da je Uskrs najsnažniji poziv na osobno obraćenje i autentičnu evangelizaciju. Nije dovoljno da smo kršćani samo imenom i tradicijom, a bezbožnici praksom i nemoralom. Kod nas je slavljenje Uskrsa nažalost još uvijek više stvar običaja i folklora, a premalo izazov osobne vjere i autentične duhovnosti. Uskrs nam kaže da je moguć novi početak, preporod čovjeka i ljudske zajednice.
Zatim, Uskrs je trajni poziv na solidarnost, na djelotvornu ljubav prema bližnjemu. Bog se životom, smrću i uskrsnućem Kristovim solidarizirao s nama ljudima – on jači s nama slabijima, on savršen s nama grješnicima. U njegovom djelokrugu darivajuće ljubavi posebno mjesto zauzimaju oni najslabiji, djeca i starci, siromašni i nemoćni. I mi smo pozvani na požrtvovnu ljubav i kršćansku solidarnost u nesebičnom služenju svojim bližnjima.
Mogli bismo onako evanđeoski radikalno ustvrditi da je Uskrs i poziv i poriv na pobunu. Netko je lijepo rekao da je Isusa optužila mržnja, a osudila nepravda. Njegovo je uskrsnuće pobuna i pobjeda ljubavi nad mržnjom, istine nad laži, milosrdne pravde nad nesmiljenom nepravdom, dobrote nad silama zla i svjetla nad tminom. I mi kršćani smo kao nasljedovatelji Uskrsloga pozvani da dignemo kritičko-proročki glas protiv svake mržnje, nepravde, demagogije, licemjerstva i korupcije.
Zaključimo smjerodavnom mišlju da Uskrs kazuje i pokazuje kako velika preobrazba svijeta, o kojoj su sanjali mnogi utopisti i neuspjelo je stvarali brojni revolucionari, nije prvenstveno politički nego duhovni program u kojem se uvijek radi o konkretnom čovjeku kao biću neizrecive vrijednosti u zajednici iskrene ljubavi i odgovorne slobode. Stoga nam valja trajno eksperimentirati kako ”živjeti od Uskrs(nuć)a”.
