autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Tomino evanđelje kao izazov za obnovljenu duhovnost

Autor: Jadranka Brnčić / 08.09.2019. Leave a Comment

Jadranka Brnčić

Jadranka Brnčić

Čitati Tomino evanđelje i intelektualan je i duhovan izazov. Intelektualan zbog toga što propitujući kako i gdje je živjelo to evanđelje i zašto je osuđeno kao heretičko, otkrivamo složenost nastajanja kršćanstva kakvoga poznajemo. Duhovan zbog onoga što u njemu možemo otkriti za svoj vlastiti duhovni put. [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Bog, Crkva, duhovnost, Isusu, Jadranka Brnčić, kontemplacija, Kraljevstvo Božje, kršćanstvo, mistika, Parrhēsia, ranokršćanska sirijska zajednica, Toma, Tomino evanđelje

Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom

Autor: Jadranka Brnčić / 25.08.2019. Leave a Comment

Jadranka Brnčić

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).

Već više od dvije tisuće godina brojimo godine počev od događaja koji je, kako reče Hegel, stožer oko kojega se okreće sveopća povijest. Ili barem povijest tzv. Zapada. U knjizi Le grands inventions du christianisme, što ju je 1999. priredio René Rémond (u hrvatskom prijevodu Velika iznašašća kršćanstva objavljena 2010.), autori kušaju odgovoriti na pitanje: [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Drugi vatikanski koncil, duhovnost, globalizacija, Hegel, Isus, Jadranka Brnčić, Jorge Mario Bergoglio, kršćanstvo, laicitet i ljudska prava, moral, nacionalizam, neoliberalni kapitalizam, Notre Dame, nova svijest, osoba, papa Franjo, Parrhēsia, René Rémond, univerzalnost

Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom

Autor: Jadranka Brnčić / 05.05.2019. Leave a Comment

Jadranka Brnčić

Jadranka Brnčić

Već više od dvije tisuće godina brojimo godine počev od događaja koji je, kako reče Hegel, stožer oko kojega se okreće sveopća povijest. Ili barem povijest tzv. Zapada. U knjizi Le grands inventions du christianisme, što ju je 1999. priredio René Rémond (u hrvatskom prijevodu Velika iznašašća kršćanstva objavljena 2010.), autori kušaju odgovoriti na pitanje: [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Drugi vatikanski koncil, duhovnost, globalizacija, Hegel, Isus, Jadranka Brnčić, Jorge Mario Bergoglio, kršćanstvo, laicitet i ljudska prava, moral, nacionalizam, neoliberalni kapitalizam, Notre Dame, nova svijest, osoba, papa Franjo, Parrhēsia, René Rémond, univerzalnost

Molitve u duhu Asizija ili duhovnost – preko granica

Autor: Ana i Otto Raffai / 01.11.2018. Leave a Comment

Ana i Otto Raffai

Ana i Otto Raffai

”Mir je vrlo krhka stvarnost i zahtijeva neprestanu budnost.”

(Felix Wilfred)

U duhu Asizija svake godine krajem listopada okupljaju se diljem svijeta, pa tako i kod nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vjernici raznih duhovnih tradicija da zajedno potvrde svoju predanost miru. [Read more…]

Filed Under: REVOLUCIJA NJEŽNOSTI Tagged With: Ana Raffai, Dorothee Solle, duhovnost, Erik Borgman, Felix Wilfred, Karl Josef Kuschel, mir, mirotvorstvo, Otto Raffai, religijski identitet, Revolucija nježnosti, suosjećanje

Uz 90. rođendan Hansa Künga: Kako osuvremeniti katolicizam

Autor: Anna Maria Grünfelder / 13.04.2018. Leave a Comment

Anna-Maria GruenfelderOsvrćem se, premda sa zakašnjenjem, na okrugli rođendan teologa Hansa Künga: na dan 19. ožujka je navršio 90 godina života. Iako se već odavno povukao iz javnosti zbog Parkinsonove bolesti, njegovo je ime (još uvijek) poznato, a njegovo djelo prisutno diljem Europe i izvan nje. [Read more…]

Filed Under: ADVOCATA DIABOLI Tagged With: Advocata diaboli, Amoris Laetitia, Anna Maria Gruenfelder, čovječanstvo, Crkva, duhovnost, Evanđelje, Franjo Šeper, Hans Küng, Jozef Ratzinger, katolicizam, ljudsko dostojanstvo, papa Franjo, realitet, utopija

Nutarnja ekologija

Autor: Jadranka Brnčić / 11.10.2015. Leave a Comment

jadranka brncic 2Polariteti se, čini se, sve više zaoštravaju, a jazovi među suprotstavljenima produbljuju, jednako kao i napetosti. U politici, u ekonomiji, u Crkvi, u svakodnevnom životu. Gorljivo braneći svoju poziciju i stavove, i sami se kadikad svrstavamo na ovu ili onu stranu, pridružujemo ovom ili onom ”mi“ pridonoseći tako krizi, a ne njezinu rješavanju. A jednako su zarazni i kuknjava i i apatija. [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: boce, Branko Sbutega, Crkva, domovina, duhovnost, identitet, Jadranka Brnčić, Jaqueline Bat, kolumna, kontejneri, nutarnja ekologija, Parrhēsia, politika, sloboda, teritorija, želje

Prava duhovnost je u umjetnosti

Autor: Branimir Pofuk / 16.06.2015. Leave a Comment

Katarina Livljanić je muzikologinja koja je dobar dio života posvetila proučavanju srednjovjekovne glazbe i pjevanja, osobito sakralnog, kako pučkog, tako i onog kodificiranog u obliku korala. Koliko je cijenjena kao znanstvenica najbolje će reći podatak da je već petnaest godina profesorica navedenih disciplina na pariškom Sveučilištu Sorbonne, a čitave je semestre gostovala i na drugim sveučilištima svjetskoga glasa, između ostalog i na američkom Harvardu. [Read more…]

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Branimir Pofuk, duhovnost, fra Ivo Pavić, fra Smiljan Kožul, Harvard, hodočašće, Judita, Katarina Livljanić, Kontrapunkt, koralna pjevanje, Marko Marulić, Međugorska gospa, molitva otklijanje, Pariz, Sorbonne, srednji vjek, srednjovjekovna glazba, umjetnost

Jasna Ćurković-Nimac: ”Ako Boga nema, ne znači da je sve dopušteno”

Autor: Marijana Cvrtila / 22.11.2014. Leave a Comment

Piše: Marijana Cvrtila

 

Jasna Curkovic-Nimac 1 Foto Academia.edu

Foto: Academia.edu

Religija potiče moralnu odgovornost ili moralnu izvrsnost više nego sekularni humanizam, stoga zdravi religiozni ljudi mogu biti motiviraniji za moralno ponašanje. Ipak, to ne znači da oni imaju monopol na moralnost, niti su roboti koji uvijek imaju savršena rješenja za sve moralne dileme.To su samo neka od promišljanja mlade znanstvenice dr. sc. Jasne Ćurković-Nimac sa zagrebačkog Instituta ”Ivo Pilar“ koja je na ovogodišnjem Festivalu znanosti u Sinju održala zapaženo predavanje ”Religija i moral: Jesu li religiozni ljudi moralniji od nereligioznih i bi li trebali biti?“. U ovim turbulentnim vremenima više nego intrigantna tema.

 

Daju li aktualna istraživanja jasan odgovor na vaše pitanje – jesu li vjernici doista moralniji od ”nevjernika“ i bi li to trebali biti?

Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti, jer je vrlo teško kvantificirati, odnosno izmjeriti ljudsku moralnost budući da na našu moralnost, osim religije, utječe također i širi društveni kontekst, javno mnijenje, zakonski kodeksi, društvene norme i konvencije, obrazovanje, posebno obitelj i tako dalje.

Ugrubo se može reći da istraživanja u nas i u svijetu upućuju na to da su religiozni ljudi skloniji konzervativnijim i restriktivnijim stavovima na području moralnosti, posebno u području individualne moralnosti, ali se općenito ne može reći da su religiozni ljudi moralniji od nereligioznih, barem ne postoje istraživanja koja to potvrđuju

 

Međutim, ugrubo se može reći da istraživanja u nas i u svijetu upućuju na to da su religiozni ljudi skloniji konzervativnijim i restriktivnijim stavovima na području moralnosti, posebno u području individualne moralnosti, ali se općenito ne može reći da su religiozni ljudi moralniji od nereligioznih, barem ne postoje istraživanja koja to potvrđuju. Neki autori (A. Brooks) ističu da su religiozni skloniji volontiranju, više doniraju u dobrotvorne svrhe, više pomažu beskućnicima, ali oni nailaze na kritike da su njihova istraživanja utemeljena na samopredodžbi.

 

Zašto i danas u različitim društvima ipak prevladavaju takve predrasude, kako prema vjernicima, tako i (ne)moralu osoba koje ne vjeruju u Boga?

Istina je, neka istraživanja pokazuju da postoji puno predrasuda prema ateistima i agnosticima, pa se danas čak govori i o diskriminaciji prema ateistima. Tako, primjerice, većina Amerikanaca ne bi glasala za predsjednika ateista. Spremniji su glasati za mormona, Židova ili homoseksualca (Gallup 2007.). Edgell i suradnici došli su do podataka da su Amerikanci manje spremni svojoj djeci dopustiti da se udaju ili ožene ateistom i smatraju ih inferiornijima od muslimana, nedavnih useljenika i homoseksualaca. Zanimljivo je da takvi negativni stavovi prema ateistima uglavnom imaju veze s moralom, odnosno često ih ljudi povezuju s nezakonitim radnjama, smatraju ih materijalistima i hedonistima koji ne brinu za druge. No, to je krivo, jer očigledno postoje moralni ateisti koji ponekad mogu biti i uzor vjernicima.

 

Generalizacije su uvijek opasne, pa tako i ona koja religiozne ljude smatra fanaticima zato što su se neki fanatici pozivali na vjerska uvjerenja. Isto je na drugim područjima, na primjer, imate akademski odlične psihologe čiji je konkretan život u rasulu. Hoćemo li stoga tvrditi da psihologiju potpuno treba odbaciti?

Generalizacije su uvijek opasne, pa tako i ona koja religiozne ljude smatra fanaticima zato što su se neki fanatici pozivali na vjerska uvjerenja. Isto je na drugim područjima, na primjer, imate akademski odlične psihologe čiji je konkretan život u rasulu. Hoćemo li stoga tvrditi da psihologiju potpuno treba odbaciti?

 

Znači, predrasude nisu karakteristika isključivo manje razvijenih i nedemokratskih društava? No, kako ste spomenuli na predavanju, čini se da ipak u zapadnoj Europi raste kritičnost prema religiji.

Gallup je u travnju ove godine proveo istraživanje na svjetskoj razini o tome što ljudi misle o tome utječe li religija pozitivno na društvo. Rezultati su vrlo zanimljivi: u najvećem dijelu svijeta ljudi još uvijek misle da religija ima pozitivan utjecaj na društvo (Sjeverna i Latinska Amerika oko 68 posto, Afrika 76 posto, Azija 60 posto, istočna Europa 54 posto), dok je iznimka jedino zapadna Europa (ono što se nekad zvalo kršćanski zapad) koja je najkritičnija prema religiji i u kojoj čak 32 posto ljudi misli da religija ima negativan utjecaj na društvo, a pozitivan tek malo više, odnosno 36 posto. Dakle, za razliku od zapadne Europe, ljudi u Americi općenito puno pozitivnije gledaju na religioznost i tamo je religija u svojim denominacijama u porastu, a ne možemo reći da je Amerika nerazvijeno ili nedemokratsko društvo.

 

Jasna Curkovic-Nimac 3 Foto Academia.edu

Foto: Academia.edu

Iako su neki autori govorili o ”sekularizaciji kao mitu“ i ”megatrendu duhovnosti i religije“, prije sam mišljenja da će kršćanstvo u Europi imati sve više marginalan utjecaj na društvo jer istraživanja govore da je 1970. u Europi bilo oko 75 posto kršćana a da će do 2030. taj postotak biti prepolovljen. No, ne treba zbog toga očajavati već i dalje zdušno ”vjerovati u svoju vjeru“, te promovirati ljudski rast i opće dobro, ono što spada u samu bit religije. Dakle, usredotočiti se na snagu koja dolazi iz poruke religije, a ne brojčanu ili institucionalnu snagu. Na koncu, ranokršćanske zajednice su bile posve marginalne, a ipak su imale toliki utjecaj na tadašnje moćno Rimsko Carstvo.

 

Kakva je s tim u vezi situacija u Hrvatskoj – razlikuju li se naši stavovi o moralu ateista i vjernika puno više od onih u ostatku svijeta?

Hrvatska nesumnjivo ide smjerom zapadne Europe prema sve većoj sekularizaciji, posebno drugom tipu sekularizacije prema kojemu religija nema bitan utjecaj na društvo, te ljudi sve manje poistovjećuju moralnost i religiju. No, taj trend ne mora nužno zabrinjavati jer, prema istraživanjima, upravo u sekularnim zemljama poput skandinavskih religiozni ljudi više drže do nekih moralnih normi.

 

Odnosno, u tim zemljama oni koji se odluče za religiju, čvršće uz nju pristaju. S druge pak strane istraživanja pokazuju da su se neki stavovi ljudi u Hrvatskoj u odnosu na moral radikalizirali. Tako, na primjer, Europsko istraživanje vrednota koje se u Hrvatskoj provodilo u dva navrata pokazuje da, za razliku od 1999. godine, u drugom intervalu istraživanja, odnosno 2008., više ispitanika ima negativne stavove prema homoseksualcima ili pobačaju. To može imati različite uzroke, kao i taj da su kampanje Pro Life ili LGBT u nekim dijelovima bile kontraproduktivne.

Iako su neki autori govorili o ”sekularizaciji kao mitu“ i ”megatrendu duhovnosti i religije“, prije sam mišljenja da će kršćanstvo u Europi imati sve više marginalan utjecaj na društvo jer istraživanja govore da je 1970. u Europi bilo oko 75 posto kršćana a da će do 2030. taj postotak biti prepolovljen. No, ne treba zbog toga očajavati već i dalje zdušno ”vjerovati u svoju vjeru“, te promovirati ljudski rast i opće dobro, ono što spada u samu bit religije. Dakle, usredotočiti se na snagu koja dolazi iz poruke religije, a ne brojčanu ili institucionalnu snagu

 

Hrvatska je zemlja dubokih podjela, a jedna od njih je na desne i lijeve, od kojih se u negativnom kontekstu lijevi percipiraju kao ”komunjare, ateisti, bezbožnici bez morala“, a desni kao ”klerofašisti, zatucani, licemjeri“. Zašto je tome tako i koliko su te ocjene realne?

Komunizam je bio ideologija koja je zagovarala bezboštvo i ideologija koja snosi odgovornost za brojne zločine, pa nije čudno da ih ljudi povezuju. Mnogi ljudi smatraju istinitim ono što je rekao Ivan Karamazov: “Ako Boga nema, sve je dopušteno!”, pa stoga povezuju ateizam s neodgovornim i beskrupuloznim ponašanjem. Desne se, s druge strane, često promatra kao one koji instrumentaliziraju vjeru u političke svrhe i zatucane, kako vi kažete, u smislu da se ponašaju moralno zbog straha od kazne, no to je vrlo redukcionističko gledanje na moral. To su kritizirali mnogi autori, a L. Kohlberg je to smatrao najnižom, odnosno infantilnom razinom moralnosti. Mislim da su te podjele izmišljene i nerealne i da se zapravo radi o klasičnom trpanju u ladice i etiketiranju kako se ne bi mučili s dijalogom i kako bi se lakše manipuliralo ljudima.

 

Svjedoci smo kako u nas, osobito političari, za koje se kolokvijalno kaže da ”ližu oltare”, završavaju u zatvorima, da je mnogo onih kojima je jedna ruka na srcu, a druga u državnoj ili lokalnoj blagajni, da se toleriraju laži i krađe ”ako se i narodu dade“… Što to govori o moralnom ponašanju osoba koje su vjernici? Zašto se tako uopće ponaša netko tko je vjernik?

Neki društveni konteksti potpuno mogu iskriviti moral, što neki zovu ”okretanjem pile naopako“, odnosno kada se praksa postulira kao ideal. Tome su posebno skloni mladi ljudi, odnosno ono što svi rade postane ”normalno“ pa tako i gotovo moralno opravdano. Međutim, istina je upravo suprotna: to što svi nešto rade ne znači da je i dobro, te su nekad pojedinci sami protiv svih morali krčiti put dostignućima koja mi danas smatramo samorazumljivima. Nisam sigurna da danas u politici imamo takvih pojedinaca. Mislim da politiku treba opet humanizirati, a to opet mogu jedino sami političari.

 

S druge strane, čini se puno žalosnije kad vjernici ne svjedoče svoju vjeru nego kad humanisti ne svjedoče svoj humanizam, iako se kod oboje radi o nerazmjeru uvjerenja i prakse. Mislim da se vjernike ne treba automatski povezivati s moralom, ništa više nego druge ljude koji zagovaraju neka moralna uvjerenja, a sigurna sam da ih većina ateista ima. Vjernik nije nikakav superjunak, niti ima specijalne moći u području morala, on ima iste moralne dileme kao i ateist, slične novčane, obiteljske i ine probleme s kojima ne zna izići nakraj. Svi dijelimo istu ljudsku prirodu. To što neki nemoralni političar izjašnjava kao vjernik, govori o tome da nije dosljedna osoba, a ne da je nešto pogrešno s vjerom.

Čini se puno žalosnije kad vjernici ne svjedoče svoju vjeru nego kad humanisti ne svjedoče svoj humanizam, iako se kod oboje radi o nerazmjeru uvjerenja i prakse. Mislim da se vjernike ne treba automatski povezivati s moralom, ništa više nego druge ljude koji zagovaraju neka moralna uvjerenja, a sigurna sam da ih većina ateista ima

 

U Hrvatskoj se kao kuriozitet spominje činjenica da imamo 87 posto vjernika katolika, oko 95 posto ljudi izjašnjava se religioznima, a na vlasti imamo predsjednika agnostika i premijera ateista.

Najprije, brojka od 95 posto nažalost ne govori puno. Možda bi bilo bolje da je ta brojka prepolovljena, ali da je situacija u zemlji drukčija. No to ne govori da je religija irelevantna kao društveni faktor, već da je malo vjere u vjernika. Izbor predsjednika agnostika po mom mišljenju je posljedica toga što nismo ni imali baš neki izbor istinskog vjernika s druge strane, pa ljudi nisu ni birali po toj osnovi.

 

S druge strane, pak, izbor predsjednika agnostika također govori da je ljudima sve manje važan svjetonazor, što je zapravo odraz potrošačkog društva u kojemu više toliko ne vlada neprijateljstvo prema religiji, kao u doba komunizma, već prije indiferentnost.

 

Kako prevladati jaz između nereligioznih i vjernika u Hrvatskoj, koji ima i svoje ideološko uporište, ali se sve više produbljuje i zbog (a)moralnih konotacija? Kako uopće u ovim okolnostima razviti atmosferu tolerancije?

To je vrlo važno pitanje. Mislim da je ključ u nekoj vrsti moralnog odgoja i takoreći religijskoj pismenosti kojom se razbijaju predrasude, upoznaje druge i svakog čovjeka se gleda za sebe. Ono što mi u Hrvatskoj moramo naučiti je, da tako kažem, ”kultura neslaganja“, da imamo različito mišljenje ali da pri tom nemamo latentni stav da drugoga uvjerimo u svoje. Moramo gledati na ono što nas povezuje. Nekome vjera pomaže da bude bolji čovjek, a netko nadahnuće nalazi u nečem drugom. Fanatizam s jedne strane i pretjerani scijentizam s druge su opasni i ne pridonose međusobnom približavanju.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Naslov razgovora je izmjenjen u dogovoru s prof. Ćurković-Nimac).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: autograf.hr, duhovnost, Hrvatska, humanizam, institut, Ivo Pilar, Jasna Ćurković-Nimac, Marijana Cvrtila, moral, politika, portal, razgovor, religija, Slobodna Dalmacija, teologija, Zagreb, znanost

Ne religijskoj hipokriziji

Autor: Željko Ivanković / 13.11.2014. Leave a Comment

ALEN KRISTIC KORICA-OVOJNICAAlen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.

 

Nakon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora.

 

Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom ”Ogledi o religijskom bezboštvu“ tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu.

 

Kao što već i sami naslov i podnaslov sugeriraju, autor nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bh. društvu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te nerijetko njihovu interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko, a vulgarizira i politizira religijsko.

Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem

 

Cijela je stvar na našim prostorima fenomenološki dramatično nova, budući da dolazi nakon sloma komunizma i ideološki proklamiranog ateizma, ali jedva da je, osim po praksama, drukčija od već viđenih oblika demoniziranja i tiraniziranja drugog i drukčijeg i to gotovo istim metodama, kojima se služio i prethodni sustav u iste ili slične svrhe.

 

Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem.

 

U tom i takvom milieu autor zagovara potpuno novu političku i religijsku kulturu, onu koja bi bila kompatibilna tako često spominjanim i neiskreno proklamiranim, a nužno potrebnim transfromacijama društva koje se kune da u sebe želi integrirati temeljne europske (sekularne) vrijednosti.

 

Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora.

 

Teističkog terora koji bi pokrio, okupirao, više nego u prethodnom sustavu, ukupnu i javnu i privatnu sferu čovjekova življenja, u kojoj pritom njegovi subjekti sami glume religizonost, a hipokrizija im je jedina ideološka konstanta.

Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora

 

I sve se to najčešće realizira u snažnoj sprezi civilne i religijske vlasti koje i kad su prividni društveni takmaci, zajednički žive poziciju stvarne volje za moći i one vulgarno-praktične terorizirajuće moći.

 

Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas.

 

Dakako, ove je fenomene, ekstrahirane iz dnevnih praksi naših prostora, u svome istraživanju  autor ”profiltrirao“ i samjerio s recentnim filozofskim, teološkim ili religiološkim autorima, pokazujući koliko nam reducirano-rigidnu praksu propovijedaju i kao mjeru življenja zadaju religijski i politički moćnici ovoga svijeta.

 

Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua. A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo vlastitu visoku kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu je u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić duhovni srodnik, malo tko pokazao.

 

Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije.

 

Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige, ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i snažno angažirana djela. Ona koja se ljudi iz religijskih struktura zbog vlastite hipokrizije uglavnom ne usuđuju, a kakva oni iz civilnih struktura uglavnom ne znaju pisati.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Alen Kristić, ateizam, autor, Društvo, duhovnost, hipokrizija, izdavač, književnost, komunizam, lektira, pisac, politika, Rabic, religija, Sarajevo, simbioza, sociologija, teologija, Željko Ivanković

Porfirije Perić: ”Mi se, pravoslavni i katolici, istinski razumemo”

Autor: Ana Tomašević / 20.09.2014. Leave a Comment

Piše: Ana Tomašević

 

Porfirije Perić HOR 2 Foto Privrednik.net

Foto: Privrednik.net

Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga je na svom redovnom majskom zasedanju 24. maja 2014. izabrao za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Prvoslav Perić, Bečej, 22. jul 1961) bio je vikarni episkop jegarski od 1999. do 2014. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a Zmaj-Jovinu gimnaziju u Novom Sadu. Zamonašen je po činu male shime od svog duhovnog oca, tada jeromonaha Irineja (Bulovića), u manastiru Visoki Dečani, na Tominu nedelju 1985. godine.

 

Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu 1986. godine i iste godine, na Drugi dan Duhova, tadašnji Episkop raško-prizrenski Pavle, a potonji Patrijarh srpski, rukopoložio ga je, u manastiru Svete Trojice, u Mušutištu, u čin jerođakona.

 

Potom odlazi na stručno bogoslovsko usavršavanje, na poslediplomske studije iz oblasti Svetog Pisma Novog Zaveta, u Atinu, gde ostaje do 1990. godine, kada se po blagoslovu Episkopa bačkog Irineja vraća u zemlju i 23.sept./6.oktobra dolazi u Manastir Svetih arhangela u Kovilju.

Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem

 

Na Sabor svetog arhangela Mihaila 8/21. novembra iste godine biva rukopoložen u čin prezvitera. Ubrzo potom, dolaskom mnogih mladih ljudi za iskušenike, Manastir počinje da se razvija i Episkop Porfirije biva postavljen za igumana iste obitelji. Živeći u manastiru Kovilju, drži mnoga bogoslovska predavanja na raznim tribinama, a posebno se zalaže u radu protiv raznih destruktivnih verskih sekti koje su prisutne na našim prostorima; takođe duhovno rukovodi mnoge mlade ljude iz sveta.

 

Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog Sabora SPC u Beogradu 1/14. maja 1999. godine izabran je za Episkopa jegarskog (pri Eparhiji bačkoj).

 

Godine 2004. na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Atini, uspešno brani doktorsku disertaciju na temu Mogućnost poznanja Boga kod apostola Pavla po tumačenju svetog Jovana Zlatousta. Predsednik je Fondacije Privrednik, a 29. jula 2008. godine Savet Republičke radiodifuzne agencije (RRA) u Srbiji ga je izabrao za svog predsednika. U periodu 2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju Srpske pravoslavne crkve i Vojske Srbije.

 

Novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija hrvatska javnost je dočekala iznenađujuće srdačno i s poštovanjem. On sam izjavio je da dolazi bez predrasuda i otvorenog srca. Razgovor je vođen u manastiru Kovilju, njegovom duhovnom zavičaju; razgovarali smo o njegovom odlasku, dočeku, izazovima i željama. Vladiko, rekli ste da u Zagreb idete i s radošću i sa strahom. Šta Vas raduje, a šta plaši?

Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem. To će, zapravo, biti osnov i snaga kojima ću da doprinesem životu naše Crkve tamo. Ako uopšte budem uspeo nešto da doprinesem.

 

To je ono što Vas delimično raduje, ali šta je ono pred čim zebete?

S jedne strane me raduje ta dobrodošlica, takvo raspoloženje. A u isto vreme strahujem da možda neću uvek biti na visini zadatka i da neću moći da ispunim sva očekivanja koja su izražena u toj dobrodošlici, iako to nikada neće biti plod moje volje, već možda nekih nedostataka i slabosti. Naravno, strahujem i zbog razmišljanja o odluci našeg Sabora koji pred mene postavlja određene zadatke; i u tom smislu nisam siguran da li ću moći da im odgovorim. Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom.

Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom

 

Umereniji deo opisuje Vas kao politički otvorenog i ekumenski nastrojenog duhovnika, a onaj slobodniji kao izvanrednog čoveka širokih pogleda.

To su utisci drugih o meni, ja sâm ne mogu o sebi da govorim. Na kraju krajeva, i kada bih govorio, pitanje je da li bi moja zapažanja bila istinita. U svakom slučaju, kad govorimo o otvorenosti, mislim da ne postoji drugi način čovekovog postojanja ako hoće da se nazove hrišćaninom, ako hoće da ispunjava volju Božju, a Sveto pismo prihvata kao svoju knjigu. Čovek je stvoren kao biće dijaloga i on, ako nije u dijalogu – i ako bitiše – ne postoji suštinski. Na prvim stranicama Biblije je zapisano da je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj. Mi verujemo u Boga kao Svetu Trojicu. Dakle, u Boga koji je jedan, a zajednica. Osnovna karakteristika ili dimenzija te slike Božje, čoveka kao slike Božje, je upravo to da je biće zajednice. Kad kaže u Svetom pismu: ”Stvori Bog čoveka”, odmah nastavlja: ”muško i žensko stvori”. Hoteći da kaže da je stvorio zajednicu.

 

Onaj koji ne živi u zajednici, koji ne živi u dijalogu samo lišava sebe. To nije naprosto razmena informacija, nego darivanje sebe drugome, prožimanje. Sapostojanje! Onaj koji ne živi tako lišava sebe dostojanstva, autentičnog života i dostojanstva čoveka. Naravno da smo suočeni s vremenom koje je vreme individualizma. Dakle, ovo je vreme afirmacije pojedinačnosti koje je iskušenje za ovo autentično postojanje. Upravo iz tog razloga je i naša odgovornost neuporedivo veća. Dakle, dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim. Uvek, naravno, poštujući okolnosti u kojima se nalazim, što znači da apsolutno ne samo da prihvatam drugoga onakvim kakav on jeste, nego da moj život, kao život hrišćanina, treba da bude život za tog drugog.

 

Porfirije Perić VER 2 Foto Pouke.org

Foto: Pouke.org

Ali, oprostite što Vas prekidam, da li ste svesni potencijalnih i mogućih problema u tom dijalogu koji ste najavili i koji očekujete?

Ja sam toga svestan. Kada sam pomenuo dijalog, nisam mislio na velike reči, u smislu pretpostavki ili očekivanja da ću ja biti neko ko je naznačen da spaja svetove, spaja kulture… Mislio sam, pre svega, na taj konkretan, mali dijalog, na konkretnog čoveka, na svakog čoveka koga sretnem na ulici, u prodavnici, na pijaci; već sam ovih dana imao tu priliku. Od tog čoveka do visokih funkcionera, bilo državnih, bilo crkvenih. Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju. Do koje mere ćemo mi stići na tom putu, to je drugo pitanje. To ne zavisi od mene. To zavisi od volje Božje i od niza drugih faktora. Ja ne vidim drugu mogućnost i drugačiji način svoga postojanja i svoga poslušanja u Crkvi tamo u Hrvatskoj osim da zaista sledim ono što Gospod kaže. Šta će Gospod hteti da bude od tog mog sledovanja, to je Njegova stvar, a ja sam uvek blagodaran i zahvalan, makar i rezultati takvih investicija bili suprotni mojim očekivanjima.

 

U redu! Svesni ste izazova koji već decenijama srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima na svakodnevnom i na svim drugim nivoima. Sa čim izlazite pred njih?

Naravno da su problemi na ovim prostorima duboki, i to ne od juče, i da se oni ciklično ponavljaju. Nema veće tragedije ili većeg izopačenja ni većeg otuđenja čoveka od samog sebe od situacije u kojoj čovek ubija čoveka. Svi smo stvoreni da budemo braća; stvoreni smo za Carstvo Nebesko gde nema razlikovanja po boji kože, po nacionalnosti, po polovima. Jednaka ljubav Gospodnja se izliva na svakoga i svi smo pozvani da jednako odgovorimo na tu ljubav. Kroz tu ljubav smo pozvani da prihvatimo čitav svet kao dar Božji. Kako ja mogu voleti Boga, a da ne volim bilo kog čoveka kojeg je Bog stvorio. Dakle, nema veće tragedije od toga! Imao sam prilike da srećem zaista svete ljude koji su plakali nad sudbinom čovečanstva i, pre svega, nad činjenicom da čovek proliva krv drugom čoveku. Toga sam potpuno svestan.

Dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim

 

Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude. Da pokušam, bez obzira na prethodne promašaje u kojima smo svi gubitnici, da zidamo svoju sadašnjost tako da stičemo mir u sebi. Bol je nemir. Gnev je nemir. Mržnja je nemir i ona stvara problem onome ko je nosi u sebi. Dakle, da pokušamo da steknemo mir u sebi stičući ga s Bogom kako bismo onda mogli da budemo makar malo u miru s drugima. S druge strane, hoću da pokušam da prenesem članovima naše Crkve neku vrstu elementarnog osećanja dostojanstva i da pokušam da pomognem da se oslobode straha koji evidentno postoji. Da budu ono što jesu. Oslobađajući se straha, moći će oni koji strah imaju oživeti ljubav koja će da hrabri.

 

Strah i ljubav su dve stvari koje se međusobno isključuju. To je nešto što proizvodi frustraciju, nešto kao hod u duboke psihološke probleme gde vi ne osećate ni svoje dostojanstvo, ni svoju vrednost, a onda nemate ni poštovanja za ono što je oko vas. Imate rezervu u odnosu na sve, i na sebe i na druge, potpunu nesigurnost. Tada vam se život pretvara u svoj antipod, u potpuni pakao. Ako uspem da, zajedno sa svima koji su tamo, Jevanđelje učinim prioritetom u životu onih koji budu hteli da učestvuju u tome, mislim da će doći do nekog, makar elementarnog ili minimalnog, pomaka i u širim društvenim okvirima. Naravno, uz pomoć svih drugih episkopa koji su tamo jer smo mi potpuno jednaki i svi smo na istom zadatku.

 

Na ustoličenju ste u besedi rekli da se politikom u modernom smislu te reči nećete baviti, ali da ćete se baviti politikom u njenom izvornom smislu. Šta ste time hteli da kažete?

Savremena politika, kao borba različitih partija za vlast, znamo šta sve podrazumeva i često u sebi nosi i dosta neprijatnosti, prljavih odnosa i aktivnosti. Borbu grupa koje se udružuju da bi se borile protiv drugih grupa jednostavno ne vidim kao politiku u izvornom smislu te reči. Politika u izvornom smislu te reči, u antici gde se i pojavila kao pojam, recimo kod Aristotela, smatrana je brigom za zajednički život. U toj brizi su učestvovali svi građani i svi su jednako delili odgovornost za društvo, za ono što je zajedničko. Dakle, tom vrstom politike ne samo da hoću nego i treba da se bavim; svaki čovek je dužan da se time bavi u meri u kojoj je mu je dato. Od najelementarnijeg, od toga da li će hleb koštati ovoliko ili onoliko, da li će cena tog hleba biti objektivna, da li će siromasi biti zbrinuti, da li će svakom bolesnom da bude ukazana prava briga.

Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju

 

Pa do pitanja ćirilice?

Pa do pitanja, recimo, ćirilice koja je društveni problem, društvena tema, ali je i, naravno, tema vezana za identitet srpskog naroda. Dakle, u tom smislu politikom ja naprosto moram da se bavim.

 

Jasno! Hajde da sada vidimo pitanje ćirilice koje je sada pogotovo aktuelno jer je i kulturno i političko, a tiče se dobrim delom i prava Srba u Hrvatskoj na sopstveno pismo. Kako ćete to pravo braniti?

Da. Već u pitanju koje ste postavili nazire se odgovor. Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru. U skladu sa svim ovim što sam govorio smatram da mi vekovima delimo isti prostor, iste probleme, da smo veoma slični kao ljudi i kao narodi. Naprosto, potreba pojedinaca da ukinu srpski identitet dovodi nas u situaciju da, hteli-ne hteli, moramo na sve načine na koje možemo da se borimo protiv takvih ideja.

 

Ali svesni ste da, na primer, samo u Vukovaru 65% ispitanika u nekoj anketi smatra da treba ukinuti ćirilicu kao zvanično pismo, dvojezične table i sl.

Razumem. Nedavno sam razgovarao sa ambasadorkom Francuske u Zagrebu i rekao da potpuno razumem, mogu da razumem tih 65% u Vukovaru koji su protiv ćirilice, a koji su deo korpusa hrvatskog naroda. Razumem zato što i dan-danas u Vukovaru za više od hiljadu lica ne znamo gde su i šta se s njima desilo tokom onih nesrećnih zbivanja devedesetih godina. Možda su mnogi od onih koji su sada protiv ćirilice izgubili nekog svog bližnjeg i reaguju kako reaguju. S druge strane, rekao sam i to da isto tako moramo da razumemo da tamo postoji veliki procenat ljudi koji imaju drugačiji identitet. Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu.

 

Porfirije Perić HOR 1 Foto s.seebiz.eu

Foto: s.seebiz.eu

Moram da kažem i to šta je rekla francuska ambasadorka, a čini mi se da nije daleko od istine. Navela je primer odnosa francuskog i nemačkog naroda posle Drugog svetskog rata kad je potpisana Deklaracija o pomirenju. Izrekla je sledeću rečenicu: ”Do mira i do rešavanja svih problema može doći ako postoji politička volja”. Ja to isto mislim. Ako postoji politička volja, onda će i tokovi unutar jednog društva i jedne države ići u skladu s tom političkom voljom. Ali ako neko zloupotrebljava volju ljudi koje sam pomenuo, tih vukovarskih 65%, ili ako se zloupotrebljava strah druge grupe ljudi zbog nekih političkih ciljeva, to je onda politika kojom ne želim da se bavim. Naravno, taj koji zloupotrebljava ove dve dimenzije će doći do nekog svog cilja, ali taj cilj suštinski neće biti u skladu s dubinskim potrebama jednog društva. On će imati korist, ali zajednica i društvo će gubiti. Dakle, mora da postoji politička volja. Moj utisak je da ona u Hrvatskoj postoji.

 

Mislite u hrvatskoj Vladi?

Na hrvatskoj političkoj sceni. Ne znam do kraja detalje i nisam se nikad bavio aktivnostima hrvatske Vlade, ali čini mi se da u političkoj eliti hrvatske države postoji volja da svi građani Hrvatske mogu da ostvaruju svoja ljudska prava.

Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude

 

Srpske organizacije i kulturne institucije tvrde da je i dalje u toku osipanje srpskog nacionalnog tela tzv. pokrštavanjem, birokratskim menjanjem nacionalne pripadnosti. Da li Vas je za ove dve nedelje neko na to već upozorio?

Usput su mi, u razgovorima koje sam imao s nekim ljudima, rekli da se broj pravoslavnih vernika smanjuje od devedesetih godina. Međutim, niko nije uspeo, ni moji saradnici tamo, da mi argumentovano potvrdi da je neko na silu promenio veru. Može biti da se neko iz utilitarnih razloga ili se zbog jednostavnijeg funkcionisanja priklonio rimokatoličkoj veri. Nije bilo činjenica ili argumenata koji ukazuju na to da je neko vršio prinudu prema onima koji su istinski članovi Crkve, onima koji zaista sebe osećaju pravoslavnim hrišćanima. Može biti da je bilo onih koji su bili prosto Srbi po svom nacionalnom identitetu i samim tim se pretpostavljalo da su pravoslavni, ali koji nisu imali nikakav odnos prema veri. Dakle, nominalno bismo mogli da ih smatramo pravoslavnim hrišćanima, ali oni u suštini, de facto to nisu bili. Ako je neko iz koristoljublja, što je njegovo lično pravo, u okolnostima u kojima je živeo, naročito prethodnih godina, izmenio svoju veru koju zapravo nije ni imao, nije zapravo ni ranije bio vernik, niti je postao novi vernik. Nominalno je bio pravoslavni hrišćanin, a sad je nominalno rimokatolički hrišćanin. Moj zadatak, kao i zadatak Crkve i sve ostale bratije episkopa, je da, ukoliko eventualno vidimo da postoji tendenciozno, nasilno prelaženje iz jedne vere u drugu, ne samo reagujemo nego da onda sva raspoloživa sredstva upotrebimo da se to spreči. Ja do sad nisam imao priliku da čujem tako nešto.

 

Vi ste već rekli da ste izneneđeni izborom i novom funkcijom, ali svejedno moram da Vas pitam da li ste uspeli da sagledate probleme Srba u Hrvatskoj i da li biste sada naveli glavne probleme njihovog života?

Pa izneneđen sam, pre svega s obzirom na to da sam živeo u manastiru i da sam nekako i svoj crkveni deo života organizovao ovde u Srbiji. Takođe, društveni deo života i društvene aktivnosti su mi bile rasprostrte na raznim poljima naše srpske javnosti i u tom smislu je za mene to bilo izneneđenje, pogotovo što je to odgovorna i visoka funkcija. U Hrvatskoj vidim svoj zadatak, opet to da kažem, pre svega ne kao ličnost koja je politička, nego kao episkop Crkve. Moje je da služim Liturgiju, da propovedam Jevanđelje, moje je da krštavam one koji hoće da se krste u Pravoslavnoj crkvi, naravno, pre svega je reč o Srbima, ali može biti da će neki Hrvat ili Slovenac hteti da bude pravoslavni hrišćanin. Moje je da propovedam Hrista. U svojoj pristupnoj besedi sam citirao vladiku Nikolaja koji je, govoreći o svetom Savi, rekao: ”Sveti Sava nije propovedao srpstvo, nego je propovedao Hrista, i bio nadahnut Hristom. Hristos je taj koji ga je učinio svetim”.

Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru

 

Mnogi će reći da mnogi kršteni narodi nisu Srbima uvek prilazili kao braći u Hristu?

Hoće, ali to je njihova stvar. Međutim, oni koji su zavoleli, u doba svetog Save, njegov narod kroz kontakte s njim, oni su znači, zavolevši svetog Savu koji im nosi Hrista, zavoleli i narod svetog Save. Prema tome, ako mi u Hrvatskoj kao pravoslavni Srbi budemo živeli Jevanđeljem, ako naš život bude sveti život, oni koji budu dolazili s nama u kontakt imaće priliku da kroz sve to zavole Hrista, da nâs zavole, a onda zavole i sve ono što jeste naše. Sve ostalo je ideologija. Ako mi propovedamo bilo koju drugu vrednost mimo Hrista, to su sporedne vrednosti. To su prolazne vrednosti. To su vrednosti od ovoga sveta. Dakle, moj primarni zadatak je, i ja hoću samo to, da svedočim Hrista, da propovedam Hrista, da pozivam ljude da pristupe Hristu jer sam siguran da je to jedini način da ljudi koji dođu do Hrista postanu stabilni, postaju sigurni u sebe. Nema jačeg oružja uz pomoć kojeg će onda otići i strah i nesigurnost. Nema jačeg oružja koje će, jednostavno rečeno, od ljudi koji su u Hristu učiniti prave ljude. To je suština, sve ostalo može samo u vezi s tim da se tumači.

 

Patrijarh Irinej je u Zagrebu ponovio da su naša i Rimokatolička crkva bile jedno, pa smo pozvani da činimo sve da dođemo do željenog i veoma potrebnog jedinstva.

Ja se slažem sa ovim rečima koje je Njegova Svetost izrekao. Pri tom, pre svega mislim na obične ljude, na hrišćane. Ukoliko svako od nas bude živeo u skladu s jevanđeljskim zapovestima, onda ne može da se desi da se ne približavamo jedni drugima. Moramo, pre svega, da negujemo međusobnu ljubav. Isti problemi, isti prostor, isti ambijent delimo i to jedinstvo koje je hiljadu godina vezivalo dve Crkve je ogroman kapital.

 

Porfirije Perić VER 1 Foto Nenad Đorđević FoNet

Foto: Nenad Đorđević FoNet

Ali mnoga opterećenja u poslednjim decenijama su se nagomilala.

Opterećenja se jesu nagomilala, ona su često indukovana. Kada je reč o ljudima koji, zaista, veruju u Boga, veruju u Hrista i imaju slobodnu komunikaciju s pripadnikom druge Crkve, tu gotovo da nema problema. To je moje lično iskustvo i navešću primer. Mi smo dve hiljadite godine, ovde u manastiru Kovilju, kad je to bilo nepopularno kod nas u Srbiji, a bilo je naročito nepopularno za one koji su došli iz drugih zemalja, organizovali kamp za dve stotine mladih ljudi iz dvanaest evropskih zemalja među kojima su bili iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i tu su bili više od deset dana. Nadalje, imam lično kontakte sa mnogim biskupima, s mnogim manastirima iz Rimokatoličke crkve i među nama, zaista, postoji ne samo prijateljstvo, nego istinska bratska ljubav. Mi se istinski razumemo.

 

Zapadnu civilizaciju ste svojevremeno opisali kao civilizaciju uspeha, a pravoslavnu kao civilizaciju ljubavi koja je trpeljiva, koja se nada i koja veruje. Sada ćete se naći nekako na pragu te zapadne civilizacije, pa Vas pitam da li očekujete sudar i da li je moguće prožimanje ta dva sveta? Mada ste mi delimično na to već odgovorili.

Ja sam tu pre svega mislio, a mislim i sada, na tu novu zapadnu civilizaciju koja dolazi iz Amerike, ono što je definisao Noam Čomski već u naslovu svoje knjige ”Profit iznad čoveka”. Dakle, biti uspešan na bilo kom polju je nešto za šta se priprema moderni čovek zapadne civilizacije i kroz obrazovanje, kroz kulturu. To uspešan često znači biti potpuno usamljen. Taj ideal i taj model zapadne civilizacije ne znače da ne postoje milioni i milioni ljudi koji čeznu za ovim drugim. Ta samoća, koja je često sadržaj uspeha, je možda odskočna daska za glad i žeđ za nečim drugim, a to je ljubav. Ništa nije vrednije od zajednice, od susreta čoveka s čovekom, od gledanja lica drugoga.

Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu

 

Taj kontrast, u smislu o kome sada govorite, je i u Srbiji.

Sigurno, to nisu geografski pojmovi, danas je zapadna civilizacija, kao model života, prisutna u čitavom svetu.

 

Novinar Drago Pilsel je napisao: ”Radujem se vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina – pastira kojem mogu otvoriti dušu”. Najavili ste već da ste otvoreni za sve dobronamerne ljude, ali kako ćete se boriti sa onima koji to nisu i koji to ne budu bili?

Pre svega da kažem da mislim kao i novinar koga ste pomenuli. Brat nije biološka kategorija i u tom smislu nije nacionalna kategorija. Dakle, brat je duhovna kategorija i ako u duhu možemo da se prepoznamo, bez obzira kome pripadamo: kojoj civilizaciji, kom narodu, kojoj kulturi, onda zaista jesmo braća. Možemo biti biološki, nacionalno i državno pripadnici jedne te iste skupine, a da smo milijarde kilometara daleko jedni od drugih makar kako god se zvali. Dakle, kako se boriti? Jedino tim putem, tražiti u duhu bliskost, tražiti u konkretnom čoveku ono što je u njemu vredno. Mi smo, nekako, navikli da govorimo u opštim kategorijama i tako izbegavamo život. Govorimo o narodu, o državi, o kulturi, a zapravo svugde, i ovde u Srbiji i u Hrvatskoj, postoje oko nas stotine hiljada ljudi koji imaju svoje konkretne gladi i žeđi za životom, za drugim, za ljubavlju, za Bogom ako hoćete. Imaju svoje konkretne probleme. Na nivou konkretnih ljudi, o konkretnim pitanjima i temama, siguran sam da svako sa svakim može postati blizak ako je otvoren. Može postati jedno!

 

(Intervju je najprije emitiran na Radio Beogradu, a u Hrvatskoj ga je prenio i srpski mjesečnik Identitet. Mi ga objavljujemo u nešto, što se jezika tiče, izmijenjenom obliku jer smo tekst dali lektorirati čuvajući izvornost govora gospodina Porfirija Perića).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Ana Tomašević, autograf.hr, Beograd, Bog, Crkva, duhovnost, Hrvatska, identitet, intervju, lektura, Ljubljana, mitropolit, mjesečnik, Porfirije Perić, radio, tekst, teologija, vjera, Zagreb

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu postupka

    Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu...

    m-bacic
  2. Šeks & drugs

    Šeks & drugs

    viktor-ivancic
  3. Štepinčevo

    Štepinčevo

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se