Isprika koje nije bilo, trebala bi, sugeriraju brojni hrvatski mediji, zasjeniti sve ono čega je za posjeta Aleksandra Vučića itekako bilo. Predsjednik Srbije nije se ispričao za svoje davne velikosrpske izjave, ali njegov se boravak u Hrvatskoj nikako ne može mjeriti samo tom činjenicom. Kad se slegne političko-medijska prašina oko onoga što je izostalo, lakše će se moći govoriti o onome što ostaje. [Read more…]
Nasuprot Kolindi: imperativ je da se bude čestit spram prošlosti
”Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. [Read more…]
Politička geografija himne i nacioljublje
Svi znamo da je hrvatskom himnom, praktički spontano, postala oda Antuna pl. Mihanovića Horvatska domovina, ponekad se netko sjeti da joj je napjev skladao Srbin Josip Runjanin – ali znamo li koliko su Mihanovićevi poletni stihovi naknadno prepravljani, više puta, da bi ih se prilagodilo politici trenutka, ne mareći ni za povijesni kontekst u kojemu je nastala (zar bi se itko usudio prepravljati krvoločnu Marseljezu?), a ni za nepovredivost autorskog djela? [Read more…]
Spasi, Gospodine, mene Srbina i mene Hrvata!
Govor održan u Glini na komemoraciji žrtvama ustaškog terora, 29. srpnja 2015.:
Glina, ove ulice, ovaj trg, ona zgrada podignuta na temeljima pravoslavne crkve, groblje, možda neke masovne grobnice u okolici, sveto je mjesto, “mjesto memorije”, mjesto koje treba čuvati i pamtiti, ali pamtiti na zdrav način.
“Sveta mjesta” povezana su s obilježjima vjere, zavjeta, hodočašća. Valjalo bi da mjesto crkve Presvete Bogorodice u Glini dobije značenje koje zaslužuje – u svijesti i u povijesti. [Read more…]
Spasi, Gospodine, mene Srbina i mene Hrvata!
Glina, ove ulice, ovaj trg, ona zgrada podignuta na temeljima pravoslavne crkve, groblje, možda neke masovne grobnice u okolici, sveto je mjesto, “mjesto memorije”, mjesto koje treba čuvati i pamtiti, ali pamtiti na zdrav način.
“Sveta mjesta” povezana su s obilježjima vjere, zavjeta, hodočašća. Valjalo bi da mjesto crkve Presvete Bogorodice u Glini dobije značenje koje zaslužuje – u svijesti i u povijesti. [Read more…]
Mir na Balkanu nije utopija!
(Opaska uredništva: Zbog velike čitanosti ovaj tjedan ostavljamo propovijed pape Ivana Pavla II. izrečena na zagrebačkom hipodromu 11.
rujna 1994.).
(Opaska uredništva: obratite pažnju na to koliko puta je papa Ivan Pavao II. tijekom propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan – devet puta!).
Propovijed pape Ivana Pavla II. na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu, Zagreb, 11. rujna 1994. [Read more…]
Mir na Balkanu nije utopija!
(Opaska uredništva: obratite pažnju na to koliko puta je papa Ivan Pavao II. tijekom propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan – devet puta!).
Propovijed pape Ivana Pavla II. na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu, Zagreb, 11. rujna 1994.
1.”Ti si Krist” (Mk 8, 29). Tim riječima Evanđelja današnje liturgije, Petar, u ime svoje i u ime apostolskog zbora, javno ispovijeda svoju vjeru u Isusa, Sina Božjega. [Read more…]
Demonski um don Stojića
Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Istina Bojana Glavaševića
”I ja sam žrtva rata, ne bih mogao nikad izjednačiti žrtvu i agresora”, izjavio je Bojan Glavašević u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2. I meni je to savršeno jasno. Nažalost, onim braniteljima u Savskoj 66 i onim pozerima koji se tamo dolaze samopromovirati i/ili rušiti Vladu galamom na ulici – nije.
”Retoričko pitanje je imalo svoju funkciju u kontekstu govora, ako je i bilo greške, ona je bila miješanje znanosti i politike. To je bilo istaknuto u jednoj od emisija. Ako jeste, to je bila moja greška. Ne mogu se ispričati za nešto što nisam rekao niti sam mislio reći, nego mi je grubo imputirano. Nisam nijednom izjednačio žrtvu i agresora. Ja sam isto žrtva rata. Za mene je vrlo jasno tko je izvršio agresiju i odakle dolazi moja bol u životu. Nikad ne bih mogao izjednačiti žrtvu i agresora. Snimka je izvučena iz konteksta govora koji je trajao 10 minuta. Ako je tih minutu i 43 sekundi odrezano onako kako je odgovaralo onome tko je plasirao snimku, ako je to koga povrijedilo, zaista mi je žao. Govorio sam o civilnim žrtvama rata jer ne znamo dovoljno”, nastavio je Glavašević.
Ako nije jasno kakvoj vrsti problema Fred Matić, Vesna Nađ, Bojan Glavašević i drugi žele doskočiti i naći im rješenje, evo primjera koji je dao Glavašević: ”Jedna gospođa iz Baranje bila je na istoj tribini sa snimke koju smo gledali. Njezina kći bila je u vezi s hrvatskim braniteljem koji je bolovao od PTSP-a. Jedan dan došao je na njeno radno mjesto s ručnom granatom i smrtno su stradali oboje. Otac tog hrvatskog branitelja ostvario je prava, dok istovremeno ta gospođa, čija je kći stradala, ne ostvaruje nikakva prava. Danas živi na rubu egzistencije. Ta je gospođa na tribini ispričala svoju priču, ali oni koji su snimali tu priču nisu objavili. Ona nije jedini takav slučaj. Ima puno ljudi koji nisu dobili pravdu ni kompenzaciju.” Eto, to je to.
Gledatelji su se napenalili i pucali na Glavaševića. Opet. Dali su mu nisku ocjenu nastupa: 4,38. To je ona ekipa koja ”mu i dalje ne vjeruje”. To su oni koji bi, i da Bojan Glavašević prijeđe preko Dunava pješke, govorili da laže, da konstruira i da je ”izmanipuliran”. Njima posvećujem ovaj tekst koji u nekim dijelovima ne objavljujem prvi puta, ali ih imam potrebe ponoviti. Imam silnu potrebu to učiniti. Vjerujem da će publika koja me poznaje i prati prihvatiti moje motive
Ali gledatelji su se napenalili i pucali na Glavaševića. Opet. Dali su mu nisku ocjenu nastupa: 4,38. To je ona ekipa koja ”mu i dalje ne vjeruje”. To su oni koji bi, i da Bojan Glavašević prijeđe preko Dunava pješke, govorili da laže, da konstruira i da je ”izmanipuliran”. Njima posvećujem ovaj tekst koji u nekim dijelovima ne objavljujem prvi puta, ali ih imam potrebe ponoviti. Imam silnu potrebu to učiniti. Vjerujem da će publika koja me poznaje i prati prihvatiti moje motive.
Razina političkog života među mladima je gotovo zanemariva kao i postotak mladih uključenih u politički život stranaka i društvenih organizacija. Već bi se sada s lakoćom moglo ustanoviti da većina srednjoškolaca ne zna točno što se dogodilo u Hrvatskoj početkom devedesetih (jer ne znaju, pokazala je to HTV, ni što je bila akcija ”Oluja”): koja je bila uloga hrvatske, odnosno srpske ili srbijanske strane u izbijanju rata i kako je, primjerice, bilo živjeti u opkoljenom i žrtvovanom Vukovaru, odnosno da je Županja bio jedan od najgranatiranijih hrvatskih gradova ili pak tko su bili Siniša Glavašević, Blagoje Zadro, dečki s Trpinjske ceste i slično.
Što učiniti s generacijom koja je obilježena šutnjom ili potpunim nepoznavanjem situacije, pa i već zabrinjavajućim nedostatkom interesa prema društvenoj zbilji? Ja sam godinama tim mladim ljudima iz hrvatskog Podunavlja, držeći im radionice, govorio da se ugledaju u Bojana Glavaševića.
Danas treba dodati i ovo pitanje: Tko je zaista ”ubio Vukovar”? Možda će se odgovoriti da su to učinili Milošević i njegovi pomoćnici, likovi poput Šljivančanina i ostalih ratnih zločinaca koji su ostavili svoj potpis na Ovčari. Eto, i onaj zlikovac Kadijević koji je upravo umro u Moskvi. Ali nije isključen ni odgovor koji će možda glasiti da je to učinilo i kompletno hrvatsko društvo. Jer ubijanje traje. Vukovar se ubija i ispred Ministarstva branitelja, jer se tamo ”ubija” izuzetan čovjek kakav je Bojan Glavašević.
Hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine.
Pamtim, strašno pamtim jednu Kroniku dana Hrvatskog radija u kojoj je emitirana reportaža snimljena u Vukovaru među onima koji su hodočastili tomu ”gradu heroju” na 12. godišnjicu njegova pada u ruke srbijanskih zločinaca. Glas žene koja je rekla da nije nikoga izgubila u ratu, ali je plakala jer nije mogla odoljeti suzama onih koji su preživjeli strahotu opsade i koji su izgubili članove obitelji ili prijatelje, bez obzira na to jesu li ih uspjeli sahraniti ili se još nadaju da su nestali te za njima tragaju dok službeno ne postanu mrtvi toliko me potresao da sam, dok sam se vozio kući i slušao emisiju u autu, i sam gutao suze.
Hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine
Stigavši doma, posegnuo sam za knjigom kolege Siniše Glavaševića ”Priče iz Vukovara” koja, u izdanju Matice Hrvatske, donosi i snimke njegovih potresnih ratnih izvještaja na CD-u. Pokušao sam, barem u mislima, biti s onima koji su toga dana, na dan pada Vukovara i strašnog zločina u Škabrnji, s velikom tugom hodali Vukovarom i, slušajući Glavaševićev glas koji Vukovarci zasigurno dobro pamte, bilo mi je jasno da je tuga tih ljudi pojačana zbog sramotne nebrige prema Vukovaru koja traje. Naime, Glavašević je 15. studenog 1991. za istu Kroniku dana rekao i ovo: ”Na sramotu cijele Hrvatske granice slobodnog hrvatskog Vukovara sve su tješnje”.
U izvještaju od 9. studenoga, pak, svjedočio je pravo stanje duha svojih sumještana: ”Kod boraca i civila, koje je Hrvatska ostavila tako galantno velikosrpskim željama, vlada veliko ogorčenje”. Ali Siniša, iako je vjerno prenosio što se događalo kao i to da je bilo jasno da će grad kad-tad pasti u ruke neprijatelja, nije dozvolio da ga pobijedi srdžba ma koliko se pribojavao da Zagreb i predstavnici međunarodne zajednice neće uvažiti mnogobrojne apele koje je u ime svoga grada slao putem radija, odnosno da se ono najstrašnije neće izbjeći.
”Hrvati, ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu”, govorio je pri kraju opsade, ”ne smiju zaspati dok petnaest tisuća odraslih i dvije tisuće djece iz ovoga pakla ne izvuku van. To je sveta dužnost koju im ovaj grad stavlja na dušu”. U svom posljednjem javljanju, 18. studenog 1991., rekao je: ”Avetinjski prizori nižu se do beskraja (…) Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti (…) Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj”.
Legendarni novinar i mučenik, želim reći i preko ove kolumne koja skromno postaje eho njegovih poruka i preko onih koji ga pamte i žive u Vukovaru, poručuje da muke toga grada nisu prestale do danas, kao ni naša sramota zbog toga.
Obnova i industrijsko i svako drugo ulaganje u gospodarstvo Vukovara mora postati naš nacionalni prioritet. To mora biti i proces pomirenja, odnosno izgradnje strukture povjerenja.
Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi sve nas do toga da ustvrdimo osobnu odgovornost koju ne mogu drugi zamijeniti, niti je možemo prenijeti na druge. Od razine Vlade i Sabora preko kulturnih, vjerskih i inih institucija do razine nevladinih organizacija i odvažnih pojedinaca možemo i moramo prekinuti naš osobni grijeh kao i onaj koji proizlazi iz ”grešnih struktura”, grijeh zaboravljanja i zapostavljanja Vukovara i njegovih ljudi, bez ikakvih sustezanja.
Iako mnogi, s pravom, konstatiraju da se oko Vukovara uglavnom samo ponavljaju prazna obećanja, mi imamo imperativ dijeliti ljubav i nadu koju su Vukovarci, živi i mrtvi, predvođeni Sinišom Glavaševićem, pokazali i pokazuju prema svome gradu, ali i prema cijeloj domovini.
Ljudska prava potiču nas da ne štitimo samo vlastita prava ili da pasivno odobravamo ljudska prava već da aktivno radimo u korist drugih ljudi, to jest da djelujemo solidarno s onima čija su prava povrijeđena. Upravo ta solidarnost i tolerancija, sloboda i jednakopravnost, vrijednosti koje bismo kao društvo trebali gajiti, potakla me je da prenesem izjavu Bojana Glavaševića. On reče: ”Vukovar ne smije postati simbolom mržnje i poligonom za međunacionalno zlopamćenje”. Bojanova je Hrvatska, zato to ističem, moja Hrvatska, poželjna, pomirena, odista slobodna Hrvatska. Zemlja koja mora biti ustrojena prema načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima
Ljudska prava potiču nas da ne štitimo samo vlastita prava ili da pasivno odobravamo ljudska prava, već da aktivno radimo u korist drugih ljudi, to jest da djelujemo solidarno s onima čija su prava povrijeđena. Upravo ta solidarnost i tolerancija, sloboda i jednakopravnost, vrijednosti koje bismo kao društvo trebali gajiti, potakla me je da prenesem izjavu Bojana Glavaševića. On reče: ”Vukovar ne smije postati simbolom mržnje i poligonom za međunacionalno zlopamćenje”. Bojanova je Hrvatska, zato to ističem, moja Hrvatska, poželjna, pomirena, odista slobodna Hrvatska. Zemlja koja mora biti ustrojena prema načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Čini mi se oportunim prenijeti dio teksta Bojana Glavaševića koji je objavljen na Tportalu.hr u povodu 20. godišnjice stradanja grada:
”…Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta – ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu. To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.
U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac.
Spavali smo kod tete Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto – za par godina Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.
Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.
U borbi za oslobođenje Hrvatske svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet – oružjem. Nakon Okučana i Knina Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio.
Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno, mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postati stereotipima. ”Svi Srbi su četnici”, ”Svi Hrvati su ustaše” i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije
Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i – opa – Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija.
Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.
Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći ‘mir, mir, mir, nitko nije kriv’ i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.
Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.
I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država.
Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno, mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. ‘Svi Srbi su četnici’, ‘Svi Hrvati su ustaše’ i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.
Bojan Glavašević nam je rekao svoju istinu. Ona je meni jasna, u potpunosti razumljiva, prihvatljiva i potrebna. To je istina o našoj sadašnjosti i o putu ka sreći. Sreća se neće dogoditi ako ne umijemo izgraditi društvo povjerenja i društvo pomirenih ljudi. Trebalo bi nam biti žao onih koji kažu da Bojanu Glavaševiću ne vjeruju, jer se to na kraju krajeva svodi na to da oni ne vjeruju sebi samima i da ne vjeruju Hrvatskoj. To je jako tužno
Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio ‘mleko’ ili ‘mlijeko’ i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s ‘naše’ i ‘njihove’ strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.
U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.
Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve – ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?
Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.
Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.
Dvadeset godina kasnije Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.
Bojanu Glavaševiću bismo trebali moći vjerovati ne samo zato jer je sin Siniše Glavaševića već zato što je pronašao i ponudio razloge za nadu. Meni se istina Bojana Glavaševića čini od presudne važnosti za našu zemlju, pa i za zemlje u okruženju ili susjedstvu. Zoran Milanović možda nije ni svjestan koliko je ispravno postupio što je stao uz svojega ministra, a Matić uz gospođu Nađ i Bojana Glavaševića. Mislim da bih bio sposoban zanemariti ostale budalaštine našega premijera i stisnuti mu ruku zbog proročkoga postupka: kod Siniše Glavaševića nismo čuli riječi niskosti ni mržnje. Tako je i u Bojana. Otac i sin Glavašević nam najavljuju jedinu moguću Hrvatsku, zapravo, jedinu poželjnu Hrvatsku, kako bi rekao Vlado Gotovac, Hrvatsku bez niskosti i bez mržnje
Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći ‘Siniša bi bio sretan da ovo vidi’.”
*****
Prošli petak sam na Kaznenom sudu u Zagrebu oslobođen optužbe da sam počinio djelo sramoćenja tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Šef te ekipe Tomislav Josić nije me želio slušati. Pokušao sam mu objasniti u čemu griješe. Eto, ako slučajno čita ovu kolumnu, objasnio mu je to Bojan Glavašević. A ja ću više o tom suđenju u nekoj skorijoj kolumni. Rekao je gospodin Josić da ga je baš briga za mene, za moju osobnu priču, za moja ekumenska, mirotvorna ili ljudskopravaška nastojanja. On ih ne priznaje.
Ali ja znam da su ona važna i iz te svijesti mogu reći da danas u srcu nosim dva Glavaševića: oca Sinišu i sina Bojana. I da, pisao bih i kao Bojan. Zapravo, tako se ponašam, o čemu mogu svjedočiti mladi iz Vukovara i Podunavlja s kojima se družim od 1999. Bojan mi je svjedok.
A vi, prepoznajete li se u riječima Siniše i Bojana Glavaševića? Mislite li da se to tiče i vašega života i sviju nas diljem Hrvatske?
Razumijem i poštujem bol. Znam što je imati u obitelji nestalog člana. Meni je nestao mlađi brat. Ali se vodim riječima Siniše Glavaševića: ”Mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni”.
Vukovar još nije potpuno živ. I svi mi imamo svetu dužnost da se u njemu dogodi što je Siniša želio: da ljudi budu u prilici umirati sretno. Znam, teške su to riječi. Ali ni jedna riječ ne može biti teža od siromaštva i bijede, od neizvjesnosti i beznađa. Samo hrabri i odvažni mogu naciji dati ono što joj sada najviše treba: istinu o sebi. Počnimo od toga da sebi priznamo istinu o današnjem Vukovaru. Ja mislim da bi danas Siniša Glavašević to smatrao neizbježnim zadatkom. Jer je bio kvalitetan novinar. I jer je znao da samo onda kada čistimo savjest u potpunosti impregniramo ponašanje poželjnom humanošću.
Bojan Glavašević nam je rekao svoju istinu. Ona je meni jasna, u potpunosti razumljiva, prihvatljiva i potrebna. To je istina o našoj sadašnjosti i o putu ka sreći. Sreća se neće dogoditi ako ne umijemo izgraditi društvo povjerenja i društvo pomirenih ljudi. Trebalo bi nam biti žao onih koji kažu da Bojanu Glavaševiću ne vjeruju, jer se to na kraju krajeva svodi na to da oni ne vjeruju sebi samima i da ne vjeruju Hrvatskoj. To je jako tužno.
A Bojanu Glavaševiću bismo trebali moći vjerovati ne samo zato jer je sin Siniše Glavaševića već zato što je pronašao i ponudio razloge za nadu. Meni se istina Bojana Glavaševića čini od presudne važnosti za našu zemlju, pa i za zemlje u okruženju ili susjedstvu. Zoran Milanović možda nije ni svjestan koliko je ispravno postupio što je stao uz svojega ministra, a Matić uz gospođu Nađ i uz Bojana Glavaševića. Mislim da bih bio sposoban zanemariti ostale budalaštine našega premijera i stisnuti mu ruku zbog proročkoga postupka: kod Siniše Glavaševića nismo čuli riječi niskosti ni mržnje. Tako je i u Bojana. Otac i sin Glavašević nam najavljuju jedinu moguću Hrvatsku, zapravo, jedinu poželjnu Hrvatsku, kako bi rekao Vlado Gotovac, Hrvatsku bez niskosti i bez mržnje.
Zlatko Bourek: ”Od Vukovara bih napravio centar kulture”
Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti. Živim bojama naslikani motivi jednog teškog, ratovima ispunjenog stoljeća, krležijansko-hegedušićevske težine, dubine i oporosti predstavljaju snažnu sliku minulog (?) vremena.
Na njoj se vide i prizori velike židovske patnje koju je Bourek osjetio i na vlastitoj koži, no ona mu je vremenom otvorila nove vidike. ”Tek sada kad smo došli u poznije godine“, rekao je u jednom intervjuu, ”u nama je proradila bazična solidarnost i instinkt za tuđu nesreću, koje smo stekli najviše preko holokausta. To je u nama ojačalo nagon za samoodržanjem, pa smo bili skeptični prema stvarima koje su se događale u bivšoj Jugoslaviji još za vrijeme Titova života, a zatim i početkom devedesetih u Hrvatskoj, a i kasnije. Zbog toga smo jako sumnjičavi prema svakom führeru, velikom vođi, a istodobno osjećamo animozitet prema svima koji se poistovjećuju s političkim idejama…”
Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti
Nasuprot političkom fanatizmu Bourek očito vjeruje u snagu života, vitalizam, erotizam, ono vragolasto. Zato je opsjednut i bećarcima, koji ponajbolje spajaju sve te elemente. ”Iako sam oduvijek bio radoholičar, punih 20 godina radio sam crtani film uz minimalnu naplatu. Svi mi, zajedno s Dušanom Vukotićem, ostali smo siromasi. Nikad nisam bio u stalnom radnom odnosu, ali sam se morao potruditi da dobijem posao. Morao sam praviti ‘dobro lice’, a to čovjeka čini cirkusantom, no istodobno i zdravom osobom“, dodao je.
Bourekova se izložba čini znatno važnijom od obližnjeg mondenog događaja – Miroa u Umjetničkom paviljonu. Naš veseli i raspričani sugovornik u razgovoru je usput spomenuo kako Hrvatska nema svog Diega Riveru, lijevo angažiranog meksičkog slikara, muža Fride Kahlo, a čovjek se nakon ove izložbe ne može oteti dojmu kako ga ima, eto, baš u liku Zlatka Boureka koji je u svojim slikama spojio mnoge važne hrvatske intelektualne i umjetničke tradicije…
Vaša velika izložba u Modernoj galeriji jedan je od kulturnih događaja godine. Ono što zaprepašćuje je činjenica da je ta velika masa slika, nastala od pedesetih godina do danas, naslikana vrlo koloritnom paletom, živim bojama, ali je potka vaših motiva ipak vrlo turobna…
A čujte, proveo sam, kao i svi mojih godina, izrazito dramatičan život i bio bih đubre da sam to prešutio… Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.
Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva”.
Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt – svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život.
”Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.” – Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva“ -. ”Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt, svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život”
Upotrijebio bih i jedan staromodni izraz: vaše slikarstvo spada u angažiranu umjetnost. U njemu ima tragova Zemlje, Krste Hegedušića…
Jako dobri moderni slikari su angažirani. Uzmite, recimo, Picassa koji je napravio najpoznatiju ratnu sliku na svijetu. Ona je živi dokaz da moderni slikar može napraviti ratnu sliku koja nije propaganda. Imate onda čuvenog slikara Diega Riveru, koji je radio velika platna. Živio je u nepismenoj zemlji, pa su njegove slike imale i tu, socijalno-prosvjetiteljsku dimenziju. Slikao je za nepismene.
Dobro ste spomenuli Krstu Hegedušića, s pravom. Jer na sve nas koji smo tada počeli studirati slikarstvo, a ja sam počeo 1949. godine, on je imao silan utjecaj. To tim prije jer sam bio učenik njegove žene Branke Hegedušić, koja mi je bila profesorica na Akademiji za primijenjenu umjetnost. Radi se, dakle, o angažiranoj figuraciji. Hegedušić je pak bio pod utjecajem njemačkog ekspresionizma koji je i na mene ostavio jak utisak. Ti su ljudi već po naravi svoje generacije bili angažirani, jer ne možete živjeti u takvim vremenima i proći neokrznuti, ostati po strani.
Iza slika rata, razaranja, logora, avijacije ipak proviruju razuzdani motivi?
Evo sad ću vam ispričati priču o jednoj slici koja visi na krajnje desnom zidu Moderne galerije. Na njoj se vide tri mala partizana i jedna mala partizanka. Te 1944. godine ja sam u partizanima na Papuku prvi put vidio partizanke u sportskim gaćama i tada smo se svi izbezumili i ponovo učlanili u omladinu (smije se)…
Ja sam se tog prizora sjetio nedavno, pa sam sjeo i naslikao ga jer to nije slika o ratu, nego o životu. Ima tu i nekih voltdiznijevskih motiva, ja sam na njima radio, ali bitno je to da je na toj slici mali muškić, a ja sam bio kurir, prvi put vidio žensku sa zvijezdom među cickama, pa sam tako na izložbu donio ovu partizansku sliku. Eto, to je pozadina.
Vi ste kao dijete bili partizanski kurir?
Tako je. Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ.
Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ
Poznati ste po erotskim prizorima na slikama…
Pazite, ja sam Slavonac. Mi smo dosta, kako se veli, kršćanski religiozni ljudi, ali mi život iskušavamo i puštamo da se očituje u svim njegovim emanacijama. Ako nisi zainteresiran za taj život, nisi muško. Ja jako volim bećarac. Erotizam koji se osjeti u bećarcima obožavam. To je nešto što je jako normalno u Slavoniji. Vidite, neki tamburaši polupijani pjevaju bećarce, ali to nije pravilno.
Pravi bećarac zapravo govori u dva reda. On sve što ima reći mora reći sažeto; to je pitanje slavonskog duha, reda i konciznosti. Slavonci govore ijekavski, ekavski i ikavski i u sva su tri izgovora uvijek podjednako precizni i sažeti – ako samo uzmete uzrečicu ”Sidi di si, jer kako si, ni za di si nisi”, uočit ćete svu ljepotu tog izraza,svu njegovu sažetost i mudrost. Zar to nije sjajno rečeno – sjedi di si, jer ni za di si nisi?
Inače je ženski slavonski distih agresivniji od muškog. Zašto? Jer je neudanih djevojaka više nego neoženjenih muškaraca, pa je borba žešća. Pazite ovaj diptih: “Džabe meni moga lepoga kreveta kada u njemu ležim kao sveta”. Mnoge moje teme su jako vesele, one su samo ilustracija nekih manifestacija slavonskog duha. Jako volim etnologiju. Moje slike su jako pod utjecajem etnoloških običaja, govora i izgleda – ja sam, kako bi se reklo, narodski Slavonac.
Tu je puno Dunava?
Interesantno je da dosta slika odražava trag zadnjih vremena. To su slike koje se zovu Dunav, Vukovar, Drava. Sve su to stvari viđene, proživljene. Pod utjecajem nekih od tih slika ja sam se znao lecnuti i pomisliti – pa ti radiš propagandu. Ali onda sam zaključio – to nije propaganda, to je trag onoga što sam osjetio od 1945. naovamo. Šteta je da su neke važne slike, neki jaki tragovi vremena, praktički iščezli, nestali s horizonta. Imate sjajnu sliku, Šimunovićevu, partizana koji prte snijeg, ali nje nema. Nadam se da će je, iz privatnog vlasništva, netko uskoro izložiti jer je to zanimljivo – a brojne moderne stvari nisu tako zanimljive.
Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako
Mi čekamo našeg Diega Riveru, ali našeg Diega Rivere nema. Pa onda imate ovo što se dogodilo od 1991. godine do danas. Masa slikara kao da nije čula za Dunav, kao da nisu sa ovoga svijeta. Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako.
Mostovi, poplave, izbjeglice, sve se vrti oko rijeka?
U glavi i danas nosim sliku Drave iz 1945. po kojoj se još svašta rojilo… Ima na izložbi i jedna slika iz tog doba gdje se vidi Drava. Često kažem, Drava, Dunav, Bosut i Orljava kod Požege, sve su to male i velike Drave koje plave i isušuju se. Slika Poplava je slavonski idiom, idiom jednog pejzaža.
Mi Slavonci jesmo, inače, malo opaki i zločesti, ali pogledajte ovo naše vrijeme – vidite da su ostali živi ne samo ljudi koji su imali sreće već i ljudi koji su imali neku čudnu hrabrost da ostanu živi. Pritom je važan i taj ravničarski mentalitet, ljudi stalno prevrću zemlju da ostanu živi i to im i uspijeva. Mentalitet čovjeka iz ravnice i čovjeka s kamena je različit. Oba su pošteni, ali u načinu na koji poimaju i proživljavaju život velika je razlika. Pogledajte, recimo, razlike Radauša i Kršnića. Zanimljivo je da je Radauš bio jako angažiran kao Slavonac u doba kad se to nitko nije usudio ni spomenuti, jer je to bilo drugo ime za hrvatstvo. Misliti ravničarski, to je jedna posebna dimenzija mišljenja. Slavonska vitalna misao, tako bih rekao.
Kako slikate slike? Mnogo ih je, to je veliki rad.
Moj je stil slikanja jako bedast. Slikam jako, jako dugo. Sliku naslikam, pa stavim sa strane. Onda je doslikavam. Uočavam njene detalje, greške, vrline, radim na tome da ove prve otklonim, a ove druge pojačam. Pojedine slike nastaju i pet godina. Nikud mi se ne žuri. Tu iz galerije su me ganjali, doslovce su mi otimali iz ruku neke slike koje su završile na izložbi, jer sam ih ja htio dorađivati. Vjerujte mi da se brojnih motiva, brojnih slika i ne sjećam. Zaboravio sam ih.
Prodajete li slike?
Ne, nisam imao, Bogu hvala, potrebe da ih prodajem. Ja sam filmski čovjek, kazališni čovjek, pa sam slike radio za sebe. Ako netko dođe i želi kupiti sliku, razmotrim prvo sviđa li mi se kupac. Ako mi se svidi, onda mu prodam, i ako mi je cijena dobra, ha ha ha… Ali nisam na tržištu. Često mi puta dođu u atelje ljudi, i kažu, sviđa mi se neka slika ili neki njen dio. Ja ih tada pitam – koji dio? Tada im naslikam samo fragment koji im se dopada. Citiram sam sebe.
(Prenosimo iz Tjednika Express, broj 223. od 10. listopada 2014.)