autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Autor: Suzana Marjanić i Goran Đurđević / 11.04.2021. Leave a Comment

image description

image description

”Ekofeminizam”, Zbornik uredili Goran Đurđević i Suzana Marjanić, Durieux, Zagreb, 09/2020.

Ekofeminizam je jedan od zanimljivijih odgovora na sve krize danas uključujući okolišnu (FFF – Fridays for future, klimatske promjene), rasnu (BLM – Black Lives Matter), rodnu (#MeToo), ekonomsku (kapitalizam, gubitak radnih mjesta, glad), političku (žuti prsluci) pa i na zdravstvenu (korona, kuga) krizu s kojom se susrećemo. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Brač, Durieux, Ekofeminizam, Goran Đurđević, okoliš, priroda, Suzana Marjanić

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Autor: Srećko Pulig / 31.12.2020. Leave a Comment

engels“200 godina Friedricha Engelsa” (uredili Maroje Višić i Miroslav Artić; Durieux, Zagreb 2020.)

Izdavačka kuća Durieux upustila se u ambiciozan projekt i izdala monografski zbornik posvećen Friedrichu Engelsu, a povodom 200 godina od njegova rođenja (rođen je 28. studenoga 1820.). Najprije da kažemo u kakvom kontekstu je objavljena ova knjiga naslovljena “200 godina Friedricha Engelsa” (uredili Maroje Višić i Miroslav Artić, Durieux, Zagreb 2020.). [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Durieux, Friedrich Engels, Maroje Višić, Marx, Miroslav Artić, Srećko Pulig

Arhipelag suvremene filozofije – Kritički vodić

Autor: AUTOGRAF / 04.11.2018. Leave a Comment

arhipelag-suvremene-filozofijeTonči Valentić pripadnik je srednje generacije hrvatskih filozofa, sociologa i interdisciplinarnih teoretičara kulture. Ova knjiga iznimno je dragocjena za hrvatsku znanstvenu publicistiku. Sastoji se od sabranih kritičkih prikaza, recenzija i osvrta na 52 djela domaćih i stranih autora koji su obilježili protekla dva desetljeća na različite načine. [Read more…]

Filed Under: SCRIPTA MANENT Tagged With: Arhipelag suvremene filozofije, Durieux, Tonči Valentić

Junak ili čudovište

Autor: AUTOGRAF / 27.10.2018. Leave a Comment

junak-ili-cudovisteJunak ili čudovište, prvi roman Mirte Maslać, ima izrazito autobiografski ton, no svako bi uže kategoriziranje isključilo cijeli niz njegovih posve raznorodnih elemenata. [Read more…]

Filed Under: SCRIPTA MANENT Tagged With: Durieux, Junak ili čudovište, Mirta Maslać

Kristijan Silvestar – Međuosobni zapisci i prepisci

Autor: AUTOGRAF / 14.05.2018. Leave a Comment

kristijan-silvestarS kraja književnih vrsta gdje jezik obrće vlastitu nutrinu, gdje um vjeruje, još malo, samo u zaumnu vedrinu, zalutala je među nas, neočekivano, ova toliko raspuštena, toliko rigorozna silvestrovska poema. [Read more…]

Filed Under: SCRIPTA MANENT Tagged With: Bruno Popović, Durieux, Kristijan Silvestar, Scripta Manent, Vjeran Zuppa

Tko može dobiti nagradu časti kada Predraga Lucića više nema?

Autor: Nada Gašić / 23.02.2018. Leave a Comment

Predrag Lucić

Predrag Lucić

Ljepolikom

Kad se u ovo godišnje doba autobus izvuče iz Like najčešće biva da se izvukao iz magle, golomrazice i leda, da se provukao kroz Svetog Roka i da je Mediteran vidljiva činjenica koju jedan od hrvatskih rječnika definira i kao pojas rasta masline. [Read more…]

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Arsen Dedić, Bog, Branislav Petrović, Durieux, Feral Tribune, Kini Europa, Lokotar, maslina, mediteran, Moderato cantabile, Nada Gašić, Pegasto, Predrag Lucić, Radio Ljubljana, Split, Zagreb

Nesvakidašnje, idiosinkratično štivo

Autor: Dinko Kreho / 09.03.2017. Leave a Comment

crna-limfa-zeleno-srceŽeljka Matijašević, ”Crna limfa / zeleno srce – Alternativni leksikon duše”, Durieux, Zagreb, 2016.

Nakon upadljivog zastoja početkom desetljeća, izdavačka djelatnost zagrebačkog Durieuxa u novije vrijeme prolazi vidan revival. U proteklih godinu-dvije ova je kuća tako objavila niz zapaženih naslova beletrističke i nebeletrističke provenijencije, [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Dinko Kreho, Durieux, govor, Hrvatska, Marx, Željka Matijašević

Teatarski imaginarij Vjerana Zuppe

Autor: Autograf.hr / 15.10.2015. Leave a Comment

Vjeran Zuppa subjekt_kao_gost_pressVjeran Zuppa, ”Subjekt kao gost – Mala hermeneutika dramskog lika”, Durieux, Zagreb, 2014.

Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, ”teatarskog čovjeka”. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Antibarbarus, autograf, drama, dramatologija, Durieux, epilog, gost, hermeneutika, knjiga, kritika, lirika, Mozaik, Prolog, smrt, sociologija kulture, subjekt, teatar, teatarski imaginarij, Vjeran Zuppa, život

Damir Pilić: ”Današnja djeca u Hrvatskoj Srbe mrze još više nego nakon rata”

Autor: Lidija Gnjidić / 06.09.2014. Leave a Comment

Piše: Lidija Gnjidić

 

Damir Pilić Hor 1 Arhiva Nacionala

Foto: Arhiva Nacionala

U prologu nove knjige Damira Pilića – nazvane “Splitting“, podnaslovljene “Kako sam tražio Srbe po gradu“, upravo objavljene u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux – na vojnom igralištu kraj Regrutnog centra u splitskom kvartu Split 3 oficirima je, jednog dana davne 1980. godine, pofalilo igrača za mali balun pa su, kao i obično, pozvali klince iz ulice da s njima igraju. Na male branke tako su u prologu – upravo kako se dogodilo i u stvarnosti – zaigrali dječak koji će se 11 godina poslije, u demonstracijma pred zgradom Komande VPO-a, s još četvoricom demonstranata penjati na vojni transporter; dječak, zatim, koji će 11 godina poslije, na marjanskoj plaži Kašjuni, kao prvi – i jedini – vojnik poginuti u obrani grada, u napadu JRM-a s mora; čovjek koji će 11 godina kasnije predvoditi napad s razarača “Split“ na grad po kojemu je dobio ime, i na koncu – dječak koji će sve to jednom zapisati u prologu svoje knjige.

U prologu nove knjige Damira Pilića – nazvane “Splitting“, podnaslovljene “Kako sam tražio Srbe po gradu“, upravo objavljene u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux – na vojnom igralištu kraj Regrutnog centra u splitskom kvartu Split 3 oficirima je, jednog dana davne 1980. godine, pofalilo igrača za mali balun pa su, kao i obično, pozvali klince iz ulice da s njima igraju. Na male branke tako su u prologu – upravo kako se dogodilo i u stvarnosti – zaigrali dječak koji će se 11 godina poslije, u demonstracijma pred zgradom Komande VPO-a, s još četvoricom demonstranata penjati na vojni transporter; dječak, zatim, koji će 11 godina poslije, na marjanskoj plaži Kašjuni, kao prvi – i jedini – vojnik poginuti u obrani grada, u napadu JRM-a s mora; čovjek koji će 11 godina kasnije predvoditi napad s razarača “Split“ na grad po kojemu je dobio ime, i na koncu – dječak koji će sve to jednom zapisati u prologu svoje knjige

 

Oni će spadati u polovicu stvarnih od dvadesetak likova iz knjige, dok će ostali biti kompilacija ljudi koji su doista postojali, koje je autor poznavao, s kojima se družio, za njih znao ili je za knjigu ”posudio” događaje iz njihovih života. Oko potpunog izmišljanja likova neće imati puno posla.

 

Knjiga izvanredno izabranog imena (splitting, eng. – razdvajanje, cijepanje; nemogućnost pomirivanja dvaju dijelova cjeline) govori o predratnom razdoblju od kraja 1989. do 15. studenoga 1991. i događajima iz tog vremena prelomljenima kroz sudbine ljudi u splitskom kvartu Split 3. Zapravo je, kaže Pilić, u glavnoj ulozi sam kvart, poznat po Krstarici, jednoj od najvećih splitskih zgrada, po smještaju ‘s druge strane ceste’ pomalo izoliranoj od ostatka kvarta, građenoj tako da u slučaju rata bude rezervna bolnica, zbog čega su svi ‘portuni’ – dva ”vojna” i dva ”civilna” – bili povezani dugačkim unutarnjim hodnicima. Omogućavalo je to igre zbog kojih su u ”Krstaricu” dolazili i klinci iz drugih kvartova. U zgradi, koja je zapravo sama cijeli kvart, stanovala je većina stvarnih, a stanuje i većina knjiških likova.

 

A zašto je autor ”tražio Srbe po Splitu”?

Zato što je moja ekipa bila multietnička, i kad bih došao iz Zagreba, izlazimo, vidim nema ovoga ili onoga, pitam hoćemo li ih nazvati da izađu, i nastane tišina. Šta je? Pa zar ti ne znaš? Otišli su. Kako otišli? Zašto? Svoju neku tadašnju potrebu da ih odem tražiti i govoriti im da ostanu pripisao sam jednom liku iz knjige.

 

Susjedska prijateljstva, poznanstva i druženja oficirskih obitelji s civilnima, prije svega klinaca, dijeljenje školskih klupa, prve ljubavi, prve spoznaje i suočavanja s nacionalnim podjelama, unutarnje drame i teške životne odluke koje su te podjele – splitting – donijele, čitatelj upoznaje kroz priče koje u prvom licu pričaju likovi u knjizi: Hendrix stariji i mlađi, Kanta, Brada, Žaba, Debeli Žare, Zoka, Keko, Nataša, teta Dara, teta Ivanka, Goca Droca, pukovnik Stamenković, kapetan Ivanović…

 

Potpuna isprepletenost njihovih života razdire se i kida pod golemim i nezaustavljivim vanjskim promjenama na koje ne mogu utjecati; kako to sami likovi doživljavaju, pisac iznosi ”ulazeći” i govoreći iz svakog od njih, u prvom licu jednine, pritom – u čemu mu je sasvim sigurno pomoglo zvanje psihologa – pažljivo nijansirajući karaktere, te pronalazeći u životima svojih likova upravo onaj događaj, reakciju, emociju, misao… koji su bili nulta točka splittinga.

 

Prepisao si stvarnost?

Nisam mogao prepisati stvarnost jer u razdoblju ‘89. – ‘91. nisam uopće više živio ne samo u tom kvartu, nego ni u Splitu. Bio sam na studiju u Zagrebu. Jedina ”prepisana” stvarnost je ta uvodna scena u kojoj igramo nogomet. Kasnije, kad sam na TV-u gledao demonstracije pred Banovinom i slušao o napadima na Split, shvatio sam da sve glavne aktere tih događanja znam, da smo živjeli u istom ulazu i igrali nogomet – i Mek Dermot koji se penjao na transporter, nakon čega je zarobljen, odveden u Sarajevo i kasnije razmijenjen, i Josip Vranić koji je poginuo na Kašjunima, i zapovjednik razarača ”Split” oficir Sokolić, jedini lik kojemu sam promijenio ime, naprosto iz poštovanja prema njegovoj djeci.

Susjedska prijateljstva, poznanstva i druženja oficirskih obitelji s civilnima, prije svega klinaca, dijeljenje školskih klupa, prve ljubavi, prve spoznaje i suočavanja s nacionalnim podjelama, unutarnje drame i teške životne odluke koje su te podjele – splitting – donijele, čitatelj upoznaje kroz priče koje u prvom licu pričaju likovi u knjizi: Hendrix stariji i mlađi, Kanta, Brada, Žaba, Debeli Žare, Zoka, Keko, Nataša, teta Dara, teta Ivanka, Goca Droca, pukovnik Stamenković, kapetan Ivanović… Potpuna isprepletenost njihovih života razdire se i kida pod golemim i nezaustavljivim vanjskim promjenama na koje ne mogu utjecati

 

Ne znam što je s njima, kako su i gdje žive, ali njih dvoje nisu krivi za ono što im je otac radio. Dapače – za vrijeme uzbuna bili su u atomskom skloništu skupa s ostalima. “Slobodna Dalmacija“ tada je objavila pismo stanovnika Krstarice u kojemu pozivaju svog susjeda da misli na to da su i njegova djeca zajedno s njima u skloništu. Taj je zapovjednik razarača i u nogometu bio grublji igrač, a ja imam teoriju da se po tome kako netko igra nogomet otprilike može vidjeti i kakav je po karakteru. Nije stvar u tome igra li dobro ili loše, nego igra li grubo, igra li, u stvari, pošteno.

 

Zašto danas objavljuješ roman upravo o tom razdoblju od 1989. do 1991. godine?

Izabrao sam to vrijeme zato što je ono promijenilo i ljude i društvo. Ni jedno razdoblje, bar za moga života, nije u tako kratkom vremenu donijelo tako radikalan pomak u percepciji. Dvije-tri generacije prije toga su, od ‘45. do kraja osamdesetih, živjele u jednom vremenu, s jednim sustavom vrijednosti, a onda je u razdoblju od ‘89. do ‘91. došlo do pomaka u percepciji na način da su stvari koje su prije – općeprihvaćenim društvenim konsenzusom – bile nenormalne, lagano postajale normalne, i obrnuto. Neokonzervativizam koji je prožeo društvo – uzmimo za primjer samo ovaj referendum o ćirilici, to danas ljudima izgleda normalno, ali oni koji imaju sjećanje znaju da je to velika promjena i da je to potpuno nenormalno.

 

Hoće li ova knjiga dospjeti do današnjih klinaca?

Ne znam. Oni danas, izloženi svim tim tehnološkim inovacijama, puno manje čitaju. Ali ipak čitaju. Dionicu vremena o kojoj pišem smatram bitnom jer je obilježila i buduće generacije. Stjecajem okolnosti počeo sam se družiti s nekom mlađom generacijom i vidio koliko ljudi – koji su, kad sam prije sedam godina počeo pisati roman, imali godina koliko i moji likovi u romanu – drugačije razmišljaju, ali ne zato što su oni sami nenormalni: usvojili su jednu skroz drugu paradigmu. Htio sam i da klinci koji danas imaju godina kao što su imali moji likovi, vide kako je to nekad bilo, a onda da sami nekako usporede šta je normalno – ovo danas, ili možda ipak ono prije.

 

Izabrao si spisateljsku formu u kojoj pisac progovara kroz različite karaktere, gleda svijet i događaje različitim očima…

U tehničkom smislu, htio sam pisati knjigu onako kako mislim da bi trebali biti pisani udžbenici iz povijesti, pogotovo na prostorima gdje je bilo međunacionalnih sukoba. Ne može postojati samo jedna istina. Evo primjer Oluje – hrvatski narod ima jednu percepciju tog događaja, srpski narod ima potpuno suprotnu percepciju – a od Oluje je prošlo skoro 20 godina. Nema u mojoj težnji ničeg novog – u mlađoj generaciji povjesničara u Hrvatskoj ima ih više koji zastupaju tezu da bi udžbenici trebali biti multiperspektivni. Mogao sam napisati roman tako da imam jednog pripovjedača, bilo bi mi lakše u prvom licu, ali onda sam ja ili Hrvat ili Srbin, i sve događaje gledam kroz tu prizmu. I time bi došli do neke istine, ali ona ne bi bila potpuna.

Ne znam što je s njima, kako su i gdje žive, ali njih dvoje nisu krivi za ono što im je otac radio. Dapače – za vrijeme uzbuna bili su u atomskom skloništu skupa s ostalima. “Slobodna Dalmacija“ tada je objavila pismo stanovnika Krstarice u kojemu pozivaju svog susjeda da misli na to da su i njegova djeca zajedno s njima u skloništu. Taj je zapovjednik razarača i u nogometu bio grublji igrač, a ja imam teoriju da se po tome kako netko igra nogomet otprilike može vidjeti i kakav je po karakteru. Nije stvar u tome igra li dobro ili loše, nego igra li grubo, igra li, u stvari, pošteno

 

Ne plasiraš, dakle, istinu viđenu očima samoga pisca?

Do istine je moguće doći jedino usvajanjem svih mogućih kutova gledanja, čak i onih s kojima se ne slažemo i koji nam intimno nisu bliski. Tako možemo napraviti fresku koja će ipak imati vjerodostojniji pečat istine nego kad je sve gledano samo iz jednog kuta. Zato sam uzeo više pripovjedača, da se ono što se događalo osvijetli s više strana. U svakom slučaju, htio sam prikazati realan život u kojemu ni oni najpozitivniji likovi nisu sveci.

 

Na primjer?

Ivanku, recimo, prodavačicu u dućanu koja dobro poznaje sve ostale likove, zamislio sam kao neku kršćansku osovinu, ali ne u smislu klerikalizma, nego evanđelja, zamislio sam da nosi pozitivne vrijednosti kršćanstva, praštanja, da ljubi bliskoga svog. No nakon što je ubijen Josip Vranić, čak i ona u jednom trenutku gubi te osobine – ne želi se javiti susjedi u dućanu zato što je žena vojnog lica. Možemo pratiti kako se to događalo u stvarnom vremenu, i kako crkva nije bila na visini evanđeoskog zadatka: kasnije je u Splitu Lora pretvorena u zatvor u kojemu su zarobljenici bili građani Splita srpske nacionalnosti osuđeni na pravdi boga, ali nitko iz Crkve nije reagirao, iako je, recimo, samostan sv. Ante jako blizu. Ako su se u okolnim kvartovima mogli čuti krikovi zlostavljanih ljudi, mogli su ih čuti i u samostanu. No, Crkva se nikad nije oglasila, osim puno godina kasnije kad je na suđenju iskazala solidarnost, ali ne sa žrtvama, nego sa zlostavljačima. Ako je kršćanska osovina zakazala u stvarnosti, morala je zakazati i u mom romanu.

 

Završetak romana nije osobito optimističan…

Kako ću dati optimističan kraj kad je došlo do takvih promjena u percepciji koje su trajno odredile društvo na lošije. Htio sam malo težinu sa sebe prebaciti na vas čitatelje. Trebat će nam mnogo godina, desetljeća, da dođemo do istog stupnja normalnog odnosa među ljudima koji je već postojao jednom u povijesti. Pomiče se prag percepcije i zato roman završava u trenutku kad pada prva granata, jer tada počinje istinski rat. Ovo nije ratni roman – govori o vremenu uoči rata i naročito o tome kako se reflektirao na svijest, na živote klinaca koji nisu bili dovoljno odrasli da sami uzmu svoje živote u ruke nego su morali raditi onako kako im kažu roditelji. Zadnja sekundica pred rat me najviše zanimala.

U tehničkom smislu, htio sam pisati knjigu onako kako mislim da bi trebali biti pisani udžbenici iz povijesti, pogotovo na prostorima gdje je bilo međunacionalnih sukoba. Ne može postojati samo jedna istina. Evo primjer Oluje – hrvatski narod ima jednu percepciju tog događaja, srpski narod ima potpuno suprotnu percepciju – a od Oluje je prošlo skoro 20 godina. Nema u mojoj težnji ničeg novog – u mlađoj generaciji povjesničara u Hrvatskoj ima ih više koji zastupaju tezu da bi udžbenici trebali biti multiperspektivni. Mogao sam napisati roman tako da imam jednog pripovjedača, bilo bi mi lakše u prvom licu, ali onda sam ja ili Hrvat ili Srbin, i sve događaje gledam kroz tu prizmu. I time bi došli do neke istine, ali ona ne bi bila potpuna

 

Postojala je ideja da se knjiga, za koju si dobio potporu Ministarstva kulture, zapravo zove “Srbe na vrbe“. Od tog se prijedloga, nesumnjivo marketinški potentnog, na koncu odustalo. Zašto?

Ne bih mogao podnijeti da se moje ime bez konteksta poveže uz taj naslov – netko, recimo, ukuca moje ime na internetu i uz njega se pojavi “Srbe na vrbe“. Doista to ne bih mogao podnijeti. Da ga jesam dao, bilo bi to zato da se zlo do kraja obesmisli i banalizira.

 

Je li pomogla arhiva lista?

Bila mi je dragocjena arhiva SD. Proveo sam u arhivi sve skupa osam mjeseci, po šest do osam sati dnevno, računajući i dva cijela godišnja odmora, po cijeli dan, samo bih doma otišao spavati. Pročitao sam svaku SD od kraja ‘89. do proljeća ‘92., od prve do zadnje stranice. Demonstracije i smrt Saška Gešovskog Slobodna Dalmacija je žurnalistički odlično pokrila, bilo je deset novinara koji su pisali s raznih lokacija. Tadašnje izvještavanje novinara “Slobodne” može biti primjer kako se treba izvještavati u takvim kritičnim situacijama. Ne da nije bilo govora mržnje, nego su se novinari, čak i oni mladi, uvijek ograđivali kad bi i detektirali nešto što bi upućivalo na govor mržnje, dali tome jasno mjesto i označili pogubnim za društvenu atmosferu. E sad, je li nad tim tekstovima bdjela urednička ruka, ne znam, ali znam da sam bio oduševljen načinom na koji je “Slobodna““u jednoj višenacionalnoj sredini događaje prikazivala na maksimalno korektan način, ne dižući tenzije i ne huškajući narod.

 

Damir Pilić Hor 1 Foto Edi Matić

Foto: Edi Matić

Što se danas događa s likovima iz knjige?

Nitko više nije isti, čak ni oni koji misle da jesu. Neki su podlegli pred nacionalizmom na način da su usvojili negativne stavove prema drugom narodu i sad žive tako, tako odgajaju i svoju djecu. To se vidi po istraživanjima, jer današnja djeca u Hrvatskoj Srbe mrze još više nego nakon rata. A klinci koji su bili druge nacionalnosti, neki su otišli u Srbiju, neki u inozemstvo, nemam pojma šta je s njima. Neke viđam po Splitu – vratili su se, ali samo oni znaju kako im je hodati po gradu, a znajući šta im se ovdje dogodilo i znajući što čuvena splitska većina misli o njima.

Trebat će nam mnogo godina, desetljeća, da dođemo do istog stupnja normalnog odnosa među ljudima koji je već postojao jednom u povijesti. Pomiče se prag percepcije i zato roman završava u trenutku kad pada prva granata, jer tada počinje istinski rat. Ovo nije ratni roman – govori o vremenu uoči rata i naročito o tome kako se reflektirao na svijest, na živote klinaca koji nisu bili dovoljno odrasli da sami uzmu svoje živote u ruke nego su morali raditi onako kako im kažu roditelji. Zadnja sekundica pred rat me najviše zanimala

 

U knjizi spominješ još jednog ubijenog vojnika – Saška Gešovskog.

I danas je u percepciji građana smrt Saška Gešovskog događaj koji je označio početak rata u Splitu. Potvrđuje to istraživanje američkog politologa Codyja McBrowna koji je za svoju doktorsku disertaciju o Domovinskom ratu anketirao ljude i pitao ih što im je bio okidač: Osječanima je to bio crveni fićo, a Splićanima upravo ubojstvo Saška Gešovskog. Ljudi ne znaju, ali u “Slobodnoj” se može vidjeti da su taj isti dan, 6. svibnja, kad je Jure Šundov organizirao demonstracije i kad je poginuo Gešovski, radnici srpske nacionalnosti u škveru najavili potpisivanje peticije lojalnosti hrvatskoj državi.

 

To je potpisivanje prekinuto kad se saznalo da se ide na Komandu, i da je poginuo Gešovski. Postalo je bespredmetno. E sad, ja ne kažem da u suprotnom ne bi bilo rata, ali bi ipak, da je peticija potpisana i objavljena, bila bi poslana jedna snažna poruka; nacionalisti koji su uvjeravali da su svi Srbi isti s tom bi se porukom teško nosili jer bi sutradan na naslovnici ”Slobodne” bio objavljen naslov tipa – “Škverski Srbi: Mi smo za Hrvatsku!“ Ovako je sutra na naslovnici izašao naslov o mrtvom vojniku, a vijest o peticiji se izgubila, ostala je na 12. stranici, u tri reda je na dnu stranice pisalo kako je potpisivanje odgođeno radi događaja pred Banovinom. I onda je sve otišlo nekim drugim tokom…

 

Ratna trilogija

 

“Splitting“ je drugi objavljeni roman Damira Pilića, magistra psihologije, novinara i kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji. Prvome, 2004. godine publiciranom u izdanju Ort-Kolapsa “Đavo prvo pojede svoju majku“, iako izdanom ranije, radnja se kronološki zbiva poslije one u ‘‘Splittingu“. Ta dva romana zajedno s trećim, završenim i spremnim za objavljivanje, čine svojevrsnu ratnu trilogiju. Pilić je naziva ”ratnom” iako se radnja u njegovim knjigama zbiva izvan rata, ali samo vremenski: po svemu ostalom ratom su temeljito natopljene. Nakon objavljivanja svih triju knjiga, bit će, kaže, konačno slobodan krenuti dalje i radnju svog idućeg romana smjestiti u druge zemlje – Rusiju, Vijetnam, Kubu i Veliku Britaniju, odnosno na aerodrome u Moskvi, Hanoiu, Havani i Londonu.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je razgovor objavljen pod naslovom ”Damir Pilić: Godine u kojima su nestajali susjedi”).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Amerika, autograf.hr, Cody McBrown, Damir Pilić, djeca, Durieux, Hendrix, Hrvatska, intervju, izdavač, Lidija Gnjidić, mržnja, politolog, rat, Regrutni centar, Slobodna Dalmacija, Splitting, Srbi, VPO

Jezik i nacionalizam

Autor: autograf.hr / 12.06.2014. Leave a Comment

Snježana Kordić Jezik i nacionalizamSnježana Kordić, ”Jezik i nacionalizam”, Durieux, Zagreb 2010. (uvez: tvrdi, 430 str.)

 

ZAŠTO KNJIGA NERVIRA HRVATSKE JEZIKOSLOVCE?

 

Snježana Kordić sa sobom je donijela petrificiranoj domicilnoj akademskoj hegemoniji toliko mrsko zrcalo. I što je s njime učinila? Postavila ga je pred lice nacionalnih mandarina znanja i znanosti. I što su ovi u zrcalu vidjeli? Sami sebe. Licima se viđeno nije dopalo.

 

Ono što posebno nervira dio hrvatskih jezikoslovaca jest opservacija Snježane Kordić da su oni sebe, zajedno s profesijom kojom se bave, jezikoslovljem, proglasili temeljem hrvatske države. A kad se, kako kaže Kordić u razgovoru s Biserom Fabrio, “lingvistički pokaže da oni nemaju što tražiti u tim temeljima, to im se, naravno, ne sviđa”.

 

Vezu između nacionalizma i jezika Kordić locira u činjenicu da su nacionalni poduzetnici i nacionalisti oportunisti koji su se perfidno presvukli u političku elitu na prostorima bivše Jugoslavije, prije nekoliko decenija, smišljeno započeli proizvodnju samostalnih država s “netočnim stavom da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija”.

Ono što posebno nervira dio hrvatskih jezikoslovaca jest opservacija Snježane Kordić da su oni sebe, zajedno s profesijom kojom se bave, jezikoslovljem, proglasili temeljem hrvatske države. A kad se, kako kaže Kordić u razgovoru s Biserom Fabrio, “lingvistički pokaže da oni nemaju što tražiti u tim temeljima, to im se, naravno, ne sviđa”

 

Tako su uvjerili i sebe i druge da govoreći hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski govorimo četiri strana jezika. No, budući da se govornici ta četiri strana jezika uzajamno skoro pa savršeno razumiju bez prevoditelja, nameću se pitanja koja i nisu neka: ili ti jezici nisu strani, ili su strani samo politički dok su lingvistički izričaji jednog policentričnog jezika, ili se svaki Hrvat, Srbin, Crnogorac i Bosanac rađa kao poliglot što bi moglo zanimati lingvističku eugeniku i jezičnu embriologiju.

 

Kritičari i sugovornici ove knjige medijskim markerom označavaju, recimo razliku u ulozi lektora u svijetu (a ta je rad na jasnoći teksta) i u nas (kreiranje liste za odstrel nehrvatskih riječi). Ističu činjenicu da jezik nije jamac postojanja i stabilnosti nacije korigirajući u nas uvriježeno vjerovanje da je nacionalna pripadnost govornika kriterij za nazivanje jezika… da jest bi li to važilo samo za nas, a ne za druge. Jer, kada bi nacionalna pripadnost govornika zaista bila kriterij za nazivanje jezika, kako bi bilo moguće biti Švicarac (bez švicarskog), Brazilac (bez brazilskog), Argentinac, Australac, Austrijanac, Vatikanac…

 

Svakome tko hladne glave i s minimumom intelektualnog poštenja za kojega objektivno istinito vjerujemo da treba biti ugrađeno u samo biće znanstvenika pročita ovu knjigu, bez obzira na mjesta koja, na način na koji su dosad u medijima, sugestibilnom i uglavnom marketinški tendencioznom opremom teksta, izdvajana kao “sporna” i skandalozna jer u pitanje dovode sveti grozd nacionalnih i identitetnih zabrana, jasno je da se radi o korektnom i poštenom znanstvenom radu iz pera i uma znanstvenice čiji je pristup predmetu znanosti lingvistike bezinteresan.

 

(Nikola Petković, Novi list, prilog Mediteran, br. 781, 5.9.2010., Rijeka).

 

 

POTRAŽNJA ZA KNJIGOM SNJEŽANE KORDIĆ NE JENJAVA

 

Ovakav znanstveni rad od presudne je važnosti za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru koje su u zadnjih dvadeset godina pale kao žrtve netočne ideje da je zasebni jezik preduvjet državnosti. Deviza “jedan jezik, jedan narod, jedna zemlja” prometnula se u zapadnobalkansku ideologiju, a da se uopće nije vodilo računa o tome da je najistaknutiji zagovornik te zamisli bio Adolf Hitler.

 

U protekle tri godine otkako je objavljena knjiga Jezik i nacionalizam o njoj se neprestano debatira kako među znanstvenicima tako i laicima. Citati iz Jezika i nacionalizma redovito se ukazuju u obliku Facebook statusa; o Snježani Kordić se raspravlja na kavama, u prolazu, u javnom prijevozu, a pristajanje uz njene ideje ili protivljenje istima koristi se kao momentalni indikator nečije političke opredijeljenosti čak i među ljudima koji o samom autoričinom radu ne znaju gotovo ništa.

Tako su uvjerili i sebe i druge da govoreći hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski govorimo četiri strana jezika. No, budući da se govornici ta četiri strana jezika uzajamno skoro pa savršeno razumiju bez prevoditelja, nameću se pitanja koja i nisu neka: ili ti jezici nisu strani, ili su strani samo politički dok su lingvistički izričaji jednog policentričnog jezika, ili se svaki Hrvat, Srbin, Crnogorac i Bosanac rađa kao poliglot što bi moglo zanimati lingvističku eugeniku i jezičnu embriologiju

 

Za jednog znanstvenika, usporediv odjek u javnosti predstavljao bi ultimativno zadovoljstvo. Međutim, kako to već biva kad nešto uđe u turbulentni opticaj naklapanja, mnogi koji barataju imenom Snježane Kordić posjeduju iskrivljenu sliku o njenom radu, a to je, treba naglasiti, logična posljedica ciljanog dezinformiranja javnosti o sadržaju knjige od strane samih jezikoslovaca u Hrvatskoj.

 

Redovito ponavljana neistina o Jeziku i nacionalizmu je da Kordić zahtijeva od običnih ljudi da jezik kojim govorimo nazivaju srpskohrvatski. To, jednostavno, nije točno jer autorica u knjizi opetovano naglašava da laici mogu zvati jezik kako god im drago. Osim toga, ime jezika uopće nije glavna tema ove knjige, nego je devedeset i osam posto sadržaja posvećeno drugim pitanjima. Isto tako, više od pola monografije autorica posvećuje pobijanju nacionalističkih ideja koje su kod nas već desetljećima prihvaćene zdravo za gotovo.

 

Razumno je pretpostaviti da će knjiga s vremenom postati obavezno štivo svakoga tko osjeća potrebu da se distancira od dva desetljeća krivotvorenja jezika i nacionalističkih laži. A tko zna, možda se Jezik i nacionalizam jednog dana nađe i u obaveznoj kroatističkoj lektiri.

 

Unatoč napadima (ili možda baš zahvaljujući njima) Jezik i nacionalizam doživio je izvanredan uspjeh u Hrvatskoj i u inozemstvu. Jedino glasan krik režimskih jezičara i određenih nacionalizmom zatrovanih novinara može kod neupućenih stvoriti dojam da je protivljenje idejama iznesenim u Jeziku i nacionalizmu raširenije nego što ustvari jest. Potražnja za knjigom ne jenjava, a sada se može i besplatno preuzeti s interneta jer se netko potrudio čitavu je skenirati.

 

U Jeziku i nacionalizmu, Snježana Kordić ne samo da se dokazala kao prvorazredna znanstvenica, već i kao vrlo dobar DJ koji od mnoštva probranih glasova lingvista i povjesničara uspijeva složiti harmoničnu cjelinu.

 

(Aleksandar Hut Kono, Zarez, br. 305, 17.3.2011. i br. 378. preuzeto sa portala tačno.net 10.3.2014, Zagreb).

 

 

HRABRO BAVLJENJE JUŽNOSLOVENSKIM JEZIČKO-POLITIKANTSKIM KONTROVERZAMA

 

Rijetko kad neka knjiga iz oblasti nauke o jeziku izazove pažnju i naučne i laičke javnosti u više država, raspiri strasti i polemike, osvrte, reagovanja, kritike i pohvale kao što je to izazvala knjiga “Jezik i nacionalizam” hrvatske lingvistkinje Snježane Kordić.

Ovakav znanstveni rad od presudne je važnosti za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru koje su u zadnjih dvadeset godina pale kao žrtve netočne ideje da je zasebni jezik preduvjet državnosti. Deviza “jedan jezik, jedan narod, jedna zemlja” prometnula se u zapadnobalkansku ideologiju, a da se uopće nije vodilo računa o tome da je najistaknutiji zagovornik te zamisli bio Adolf Hitler

 

Šta je to u knjizi Snježane Kordić  toliko “opasno” i šta ona zaista ruši? Zašto knjigu nazivaju “intelektualnim subverzivnim dinamitom” i zašto je izazivala tako burne i oprečne reakcije? Najprije, veoma intrigantna i osjetljiva tema kojom se knjiga bavi, a to je odnos između jezika i nacije, zatim, autorkino argumentovano i precizno razotkrivanje nacionalizma u jeziku, naučni metod koji koristi uz bogatu inostranu literaturu uz pomoć koje daje tako potreban pogled spolja, argumenti kojima dokazuje svoje stavove i razara mitove i falsifikate.

 

Knjiga je opasna po nacionalistička osinja gnijezda u četiri postjugoslovenske države jer nepristrano i ubjedljivo pokazuje kako se instrumentalizuje jezik za nacionalističke i političke ciljeve i kako se na osnovu falsifikovane prošlosti i mitova izgrađuje ideološki poželjna slika stvarnosti. Knjiga ruši zablude, laži i poluistine koje se javljaju u zvaničnoj jezičkoj politici i nacionalnoj lingvistici najprije u Hrvatskoj a onda i u drugim novonastalim državama. Ona je jednako razarajuća i opasna za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezički nacionalizam jer razotkriva matricu po kojoj oni funkcionišu.

 

Optužuje hrvatske lingviste da uz podršku političkih krugova šire i forsiraju purizam, detaljno analizirajući propagandno-agitatorske strategije purista. Ukazuje na pogubne posljedice nacionalističke jezičke politike u Hrvatskoj koja dovodi do sveprisutne jezičke cenzure i smanjenja konkurentnosti jezika, zatim, ukazuje na uzroke nacionalističke jezičke politike i dokazuje da purizam nema podlogu u naučnom pristupu jeziku niti proizilazi iz samoga jezika, dakle suprotan je nauci, pa utoliko više čudi i zabrinjava činjenica što na čelu purističke jezičke politike u Hrvatskoj stoje neki njeni istaknuti lingvisti.

 

Snježana Kordić se u svojoj knjizi naučno, kritički i hrabro bavi južnoslovenskim jezičko-politikantskim kontroverzama. Niko prije nje nije tako ogolio i razotkrio vezu između nacionalizma i jezika na našim prostorima, niti upro prst na nacionaliste, posebno na “jezikoslovce” koji su se uhvatili u nacionalističko kolo, podržavajući netačan stav da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija. Oni su uvjerili i sebe i druge da govoreći bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski govore četiri strana jezika, tako su jezik i oni koji se njime bave postali temelj države, a taj položaj, naravno, vrlo je poželjan jer donosi privilegije, nagrade, novac i moć.

Redovito ponavljana neistina o Jeziku i nacionalizmu je da Kordić zahtijeva od običnih ljudi da jezik kojim govorimo nazivaju srpskohrvatski. To, jednostavno, nije točno jer autorica u knjizi opetovano naglašava da laici mogu zvati jezik kako god im drago

 

U ovoj dragocjenoj knjizi autorka još analizira i shvatanja južnoslovenskih autora pojmova nacionalnog identiteta, nacije, kulture, istorije, razotkriva zablude i falsifikate pozivajući se na inostranu literaturu i u nauci etablirane istine o tim fenomenima.

 

Naciju posmatra kao istorijski i identitetski proizvod oslanjajući se uglavnom na autore antiesencijaliste koji govore o naciji i o identitetu kao o kulturalnom i političkom konstruktu. Detaljno govori o nacionalizmu kao fenomenu koji je suprostavljen demokratiji, o mitovima na kojima počiva, o stereotipima, o tome ko i kako širi nacionalizam i ko se na njega odaziva i sl.

 

Matrica po kojoj funkcioniše ta patološka pojava tako je jasno predstavljena da je nacionalizam, nakon čitanje ove knjige, veoma lako prepoznati u svakom društvu, kao i opasnost od njega po demokratiju i sistem vrijednosti.

 

(Rajka Glušica, Vijesti, br. 5037, prilog Art, 7.4.2012., Podgorica).

 

 

BRILJANTNO NAPISANA KNJIGA KOJA NIJE POLEMIKA S PAMEĆU

 

Jezik i nacionalizam je briljantno napisana knjiga, u koju je uložen ne samo ogroman rad i fascinantna aparatura i akribija, a takođe i autorsko delo naučnice toliko suverene, nadmoćne i sigurne u svojoj “zoni kretanja” da sebi može da dopusti i savršeno jasan stil.

Knjiga je opasna po nacionalistička osinja gnijezda u četiri postjugoslovenske države jer nepristrano i ubjedljivo pokazuje kako se instrumentalizuje jezik za nacionalističke i političke ciljeve i kako se na osnovu falsifikovane prošlosti i mitova izgrađuje ideološki poželjna slika stvarnosti

 

Snježana Kordić paranaučna bajanja te vrste razvejava sloj po sloj dok od njih ne ostane doslovno ništa, tj. dok se ne svedu na svoju suštinu. Njena je argumentacija lingvistička, uz veoma izobilno (neki smatraju i preobilno, no ne bih rekao da je tako) citiranje relevantnih stručnjaka iz “spoljnog sveta” koji su se kritički i analitički bavili južnoslovenskim jezičko-politikantskim kontroverzama. No, važno je napomenuti da se autorka ne utiče nekakvom lingvističkom fah-idiotizmu, jer dobro shvata – i precizno dokazuje – da pitanje kojim se bavi i nije inherentno lingvističko, nego je zapravo političko pitanje loše i ovlašno maskirano u “jezikoslovlje”.

 

Pa se otuda, tek naizgled paradoksalno, zarad odbrane same struke mora zahvatiti mnogo šire od strogo “stručnih” pitanja.

 

I zato se S. K. poduhvata istraživanja i sublimiranja istorijskih, političkih i kulturnih uzora i korena fenomena jezičkog purizma (povlačeći više nego zanimljive paralele sa nacističkim purizmom), kao i možda dugotrajno najkobnije od svih mistifikacija “na ovim prostorima”: one po kojoj su nacija, država i jezik srasli i neodvojivi, tj. da svaka ljudska zajednica koja sebe poima kao narod iliti naciju mora imati ne samo “svoju” državu (već to nema mnogo veze sa svarnošću ovog sveta), nego i “svoj” jezik, i nazivom i “sadržajem” drugačiji i zaseban od svih ostalih.

 

To je fundament dominantne identitetske politike, hrvatske i ne samo hrvatske, i baš taj svesno isprovociran čeoni sudar s njim ono je što je možda i najteži “greh” Snježane Kordić.

Jezik i nacionalizam je briljantno napisana knjiga, u koju je uložen ne samo ogroman rad i fascinantna aparatura i akribija, a takođe i autorsko delo naučnice toliko suverene, nadmoćne i sigurne u svojoj “zoni kretanja” da sebi može da dopusti i savršeno jasan stil

 

Autorka razgrađuje ove teze služeći se najreprezentativnijim mogućim primerima, poput policentričnosti engleskog (britanski, irski, severnoamerički, australski etc.) ili nemačkog jezika (nemački, austrijski, švajcarski), holandskog (nizozemski i flamanski) ili pak španskog, koji se u “matici” nesumnjivo razlikuje od onog u latinoameričkim državama, kao što se i njegove varijante u tim državama međusobno razlikuju, a opet – sve je to bazično jedan jezik jednog naziva.

 

A zašto je jedan, a ne dva, šest ili četrdeset i tri? Naprosto zato što se njegova bazična “jednost” dokazuje na niz relevantnih i neoborivih načina, pre svega kriterijumom međusobne razumljivosti. U lingvistici se smatra da međusobna razumljivost između različitih govornika dostiže stepen kada se može govoriti o istom jeziku onda kada ova prelazi 70, 75, ili po “najstrožim” autorima 85 odsto. U slučaju Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca međusobna razumljivost četiriju standardnih varijanti znatno je viša, tj. jednaka je ili gotovo jednaka stoodstotnoj.

 

Pametnome dosta, ali Jezik i nacionalizam ionako nije polemika s pameću.

 

(Teofil Pančić, Vreme, br. 1037, 18.11.2010., Beograd).

 

 

Foto: Iz privatne arhive S.K.

 

Crtice o autorici:

 

Snježana Kordić, lingvist, predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Adolf Hitler, autograf.hr, Bisera Fabrio, Durieux, Hrvatska, Jezik, knjiga, lektira, lingvistika, mediteran, nacionalizam, Nikola Petković, Novi list, prilog, Rijeka, Snježana Kordić, Zagreb

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT