Što god mislili o ovdašnjim desničarima i koliko god se zgražali nad njihovim stavovima, nekako vam dođe žao kada vidite tko ih predstavlja jer ideje ne rastu ondje gdje trust mozgova čine Stevo Culej, Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec, Đuro Glogoški, Bruna Esih, Željka Markić i biskup Vlado Košić. Jednostavno, radi se o osobama koje artikuliraju stavove desnog biračkog tijela kakvo postoji u cijeloj Europi, ali nitko među njima nema osobinu lidera. [Read more…]
Hrvatska se Vlada opet odlučila na život iznad mogućnosti
Vjerojatno nimalo slučajno baš uoči božićnih blagdana premijer Andrej Plenković podijelio je ključeve više od stotinjak novih automobila najtežim ratnim invalidima. [Read more…]
Klemm i Glogoški nisu izborili baš ništa
Prosvjednici su nakon 555 dana napustili šator pred Ministarstvom branitelja a da nijedan formalni cilj s kojim su krenuli u prosvjede nisu ispunili. Kadrovske promjene u Ministarstvu nisu rezultat njihovih zahtjeva nego izbornog poraza bivše vladajuće koalicije, branitelji nisu dobili ni nacrt, a kamoli cjelovit ustavni zakon o svojim pravima, premda su tvrdili da se iz Savske ne miču dok ne bude izglasan u Hrvatskom saboru. [Read more…]
Nije istina, nego laž
Zgušnjava se magla ideologije i neistina. Ulazimo u razdoblje u kojemu bi glavno zanimanje vlasti moglo postati domoljubno zamagljivanje ekonomskih rezova i blage, ako ne baš i otvorene civilizacijske represije. [Read more…]
Isus stvarno voli Hrvate
Isus je među nama, navija za našu stvar. On je živ, stvaran, dođe uvijek kad ga hrvatski čovjek treba.Isus je u srijedu ujutro tako došao jednom Berislavu mučenom teškim životnim kušnjama, koji je bio u napasti da ugazi stranputicom.
U posljednji ga je trenutak spasio. “Hvala ti, Isuse”, rekao je Berislav sa suzama u očima, a Isus je odmahnuo rukom. Bio je to samo Njegov posao. Zašto bi smrtniku i grešniku Bog inače trebao, ako ga neće savjetovati da u polufinalnoj utakmici Lige prvaka između Barcelone i Bayerna bez straha stavi svoj novac na pobjedu domaćina od dva i više golova. [Read more…]
Nova meta gorčine Glogoškog
Prije više od 20 godina, sredinom veljače 1995., čuo sam se s Đurom Glogoškim nakon što je u novinama objavljen intervju koji smo vodili tjedan dana prije. Bio je presretan. Zahvaljivao je što je napokon u javnost doprla teška situacija u kojoj se nalazi. [Read more…]
Priča o Đuri Glogoškom
Znate li priču o Đuri Glogoškom? Onu potresnu priču o hrvatskom vojniku kojega je geler granate VBR-a pogodio u vratnu kralježnicu 3. siječnja 1992. u 11 sati, samo sedam sati prije nego što je nastupilo primirje zaključeno Sarajevskim sporazumom. [Read more…]
Šatoraška država u državi
Ni nakon sto dana prosvjeda hrvatski branitelji još nisu imali priliku da u hrvatskom Saboru kažu što zaista žele – ustvrdio je Josip Klemm, jedan od kolovođa braniteljske bune, na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane, tražeći da se Đuri Glogoškom, njegovom drugu iz šatora u Savskoj, omogući obraćanje zastupnicima. Naravno da Klemm nije u pravu.
Glogoški je bio u Saboru na velikom skupu koji je organiziran upravo radi razgovora s prosvjednicima, ali je on odbio svaku komunikaciju. Popeo se do Markova trga samo kako bi okupljenim zastupnicima rekao da razgovora s njima neće biti, a potom okrenuo leđa i otišao. Njegova demonstrativna gesta visoki je kor izabranih sabornika ostavila pokisla perja.
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge.
Ustupanje saborske govornice bilo bi svojevrsni presedan. S istim pravom sutra će svoje službeno obraćanje državnom parlamentu tražiti i neke druge grupacije, recimo, radnici Ine, otpušteni ili deložirani, žrtve podivljalog švicarca, uništeni poljoprivrednici…. Vrata Sabora svakome moraju biti otvorena, ali najviši organ državne vlasti ne može biti prostor proceduralne improvizacije i voluntarizma.
Nije uostalom točno ni to da su stavovi branitelja nepoznati javnosti. Vođe aktualne pobune jednog dijela veteranske populacije svojim izjavama danima i tjednima već prebukiraju medije, premda je prezentnost njihovih razloga i dalje uglavnom zakukuljena. Možda i zato jer ni sami ne znaju što bi.
Volja za prosvjedima bila je veća od sposobnosti artikuliranja vlastitih zahtjeva. No, sigurno je da svoj poseban, ekstra položaj u društvu već konzumiraju. Kome bi još bilo moguće podići šator i skoro već tri mjeseca logorovati usred grada, na javnoj površini, na ključnoj prometnici, i da ih nitko ne dira?
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo.
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo. Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti
Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti.
Tako najteži ratni invalidi imaju pravo na auto svakih sedam godina, ljudi slične vrste, ali koji nisu stradali u ratu, na nova kolica, uz vlastitu financijsku participaciju, svakih pet godina. Osobe koje njeguju najteže vojne invalide, a najčešće su to bračni partneri, država svakog mjeseca plaća 3800 kuna, ljudi koji njeguju vlastitu invalidnu djecu primaju 2500 kuna. Jesu li majke koje brinu o nepokretnoj djeci manje vrijedne, rade li manje zahtjevan posao, od žena ratnih vojnih invalida?
Materijalna prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, nego u susjednim, slično siromašnim zemljama.
Veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogu postati omrznuti slično kao odnarođena politička klasa.
Sličnu vrstu izdvojenosti iz društva trebalo bi osigurati i zatraženo podizanje braniteljske problematike na razinu ustavnog zakona. Postoji oko toga mnogo nerazumijevanja i prodavanja magle. Iz redova braniteljskih velmoža često se zna govoriti da Domovinski rat i branitelje treba ugraditi u hrvatski Ustav. Ne treba!
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije
Ništa ne treba ugrađivati, jer se i Domovinski rat i branitelji već nalaze u Ustavu (doduše, branitelji rame uz rame s hrvatskim narodom, gdje je u međuvremenu u realnom životu nastala prilična pukotina). Nešto je posve drugo sa zahtjevom da zakon o braniteljima dobije status ustavnog zakona.
Ako bi, kako to ovih dana formuliraju šefovi veteranskih prosvjeda, “zakon o vrijednostima Domovinskog rata i pravima branitelja” dobio karakter ustavnog zakona, to znači da bi se morao donositi i mijenjati samo voljom dvotrećinske parlamentarne većine, što znači da bi praktično mogao postati gotovo pa nepromjenjiv.
Zašto je braniteljima toliko stalo do takvog cementiranja vlastitog statusa? Zato što je vjerojatno i njima jasno da vrijeme odricanja tek dolazi. Da se javne financije raspadaju i da su rezovi nužni. Ali oni u tome, izgleda, ne žele sudjelovati. Svoje jahanje na ustavnom zakonu objašnjavaju potrebom “da ne može svaka nova vlast koja dođe mijenjati prava hrvatskih branitelja”. Svima ostalima prava se mogu mijenjati.
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije.
Je li im zaista cilj da za sebe izbore status države u državi?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Najgluplji mogući potez
Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez. Onaj tko ga je povukao sad se mora suočiti s guranjem braniteljskog prosvjeda među marginalne pokrete krajnje desnice koji ne priznaju demokratski izabrane institucije.
Kad je glasnogovornik braniteljskog prosvjeda Đuro Glogoški, prije tri dana, poručio kako će se stopostotni invalidi Domovinskog rata odazvati pozivu predsjednika Sabora Josipa Leke da sjednu zajedno za stol sa svim parlamentarnim političkim opcijama i ondje iznesu svoje probleme, činilo se da je došlo do odličnog pomaka i da je vođama prosvjeda zbilja u interesu iznalaženje konkretnih rješenja.
Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez
Ovako, zbog odluke da se maršira kroz Zagreb, pa uđe u zgradu Sabora na nekoliko minuta samo da bi se ponovili ultimatumi iz Savske 66, možemo tek zaključiti da organizatori nemaju ni zrna političke mudrosti.
Najveću štetu pretrpjet će ratni vojni invalidi koji su stigli u Savsku jer su im uskraćena prava, a koja su to prava i kako postići da se ona ostvare na najbrži način, postat će posve nebitno.
Veći dio javnosti od samog početka nema nimalo razumijevanja za ovaj prosvjed. Pritisnuti vlastitim brigama i borbom za preživljavanje, uvjereni kako borci uživaju neviđene privilegije, nisu bili posebno zainteresirani za braniteljske zdravstvene i statusne probleme, a nakon suludog odbijanja da se rješenja iznađu u Saboru vođe prosvjeda odgovorni su za konačan i nepovratan gubitak potpore šire javnosti.
Kad su krenuli u pobunu, njihovi maksimalistički zahtjevi mogli su se razumjeti kao dio opravdanih oblika početka političke borbe, ali nakon 12 dana logorovanja i bahatog odbijanja pružene ruke najviših demokratskih institucija države teško je imati i mrvu razumijevanja za sebičan i bahat šou vođa braniteljskog prosvjeda.
(Prenosimo s tportala).