“Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da, bilo pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očituje svoju vjeru ili vjerovanje učenjem, praktičnim vrsenjem, obredima i održavanjem .” Tako je pitanje vjerskih sloboda definirano u 18. članku Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koju su 10. prosinca 1948. godine na Generalnoj skupštini proglasili Ujedinjeni narodi . [Read more…]
Progon kršćana
Prošle nedjelje je bio Međunarodni dan molitve za progonjene kršćane. Istog vikenda je kao ciljani podsjetnik svijet obišla vijest o novom valu nasilja protiv kršćanskih crkava i vjernika u Nigeriji gdje islamski militanti ruše i spaljuju kršćanske bogomolje različitih denominacija, otimaju zemlju i kuće te na najbrutalniji način protjeruju kršćane iz područja u kojima žele silom nametnuti šerijatski zakon.
U prošlosti su kršćani progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Tako otprilike ide jedna sve češće ponavljana tvrdnja kojom se pokušava, neprikladnim povijesnim komparacijama, relativizirati zlo religijskog čišćenja, nepojmljivog za 21. stoljeće. S druge strane se, uz sve rezerve i kvalifikacije, mora priznati kako takva uvelike pojednostavljena shematska usporedba ipak nije daleko od istine.
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira. a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira, a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika.
Tko su najgori progonitelji kršćana i zašto? Na prvom mjestu je neostaljinistička i od svijeta izolirana Sjeverna Koreja koja kršćane progoni iz pseudoideoloških razloga. U toj se zemlji trenutno nalazi negdje između 50 tisuća i 70 tisuća kršćana u zatvorima i logorima za prisilni rad jer se nisu htjeli javno odreći svoje vjere.
Antiteističku Sjevernu Koreju po brutalnosti i sustavnom progonu onih koji vjeruju na drugačiji način slijede uglavnom islamske zemlje. Najnovije globalne analize stupnjuju ih ovim redoslijedom: Somalija, Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen i tako dalje.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje su zbog preferencijalnog tretmana Izraela i nedavnih vojnih intervencija u tom dijelu svijeta na lošem glasu među svim arapskim narodima i u Iranu.
Najzorniji primjer gore navedene zabrinutosti je Irak, zemlja u kojoj je prije dolaska američkih vojnih snaga živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina tisuća koji su pod posebnim pritiskom otkada je takozvana Iračka islamska armija, ključni saveznik Al-Kaide u Iraku, javno proklamirala kako su ”sve ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva legitimni ciljevi”.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima globalnih senzibiliteta. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država…
Svjetska javnost je na dramu iračkih kršćana upozorena brutalnim masakrom katolika za vrijeme mise u Bagdadu 2010. godine. U nenajavljenom napadu na crkvu punu vjernika ubijeno je šezdesetak ljudi, uključivši dva svećenika, a još veći broj ozbiljno ozlijeđen.
Papa Benedikt XVI. je taj napad osudio kao ”apsurdno i okrutno nasilje protiv nezaštićenih ljudi, okupljenih u Božjoj kući, mjestu ljubavi i pomirenja”. A hrabri bagdadski biskup Yousif Mansoor je tada upozorio iračke vlasti i svijet kako cilj terorista nije bio nasumce ubiti ljude koji su došli na bogoslužje, nego ubiti nadu i utjerati strah kako bi se preostale kršćane natjeralo da bježe iz svoje domovine Iraka.
Poslije bagdadskog masakra, odvažnih javnih nastupa biskupa Mansoora i drugih njime ohrabrenih lidera progonjenih kršćana u bliskoistočnim i afričkim zemljama s islamskom većinom, zapadni su mediji počeli intenzivnije pratiti fenomen suvremenog progona kršćana, koji čine vlasti i ekstremisti jedne druge monoteističke religije, a koji je dotle zanemarivan zbog nerazumljive religijsko-političke korektnosti. Organizacijama i udrugama za ljudska prava i vjerske slobode su se po prvi puta u novijoj povijesti pridružili međunarodni i nacionalni politički lideri, a o progonu kršćana se konačno progovorilo i u parlamentima europskih demokratskih zemalja.
Saudijska Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islamske su zakonom zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru je predviđena smrtna kazna koja prijeti i onome koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene konverzije.
Iako u Saudijskoj Arabiji živi oko 800 tisuća kršćana, uglavnom doseljenih radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Andy Dipper, ravnatelj organizacije Release International, upućuje na skandalozni paradoks: ”Postoji urota oko Saudijaca, vjerojatno zato jer Zapad želi njihovu naftu i novac.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (…) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti…
No, radi se o vladi koja primjenjuje smrtnu kaznu za svoje građane koji žele slobodu izbora vlastite vjere. S jedne strane, Saudijci zabranjuju bilo koju vrstu kršćanske literature, a s druge strane troše milijarde dolara na širenje islama u svijetu.”
U Africi kršćani su, osim u (sjevernoj) Nigeriji, progonjeni u svim zemljama s muslimanskom većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. U više zemalja srednje Afrike, gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, fanatizirani i najčešće naoružani ekstremisti su si postavili za cilj da kršćane silom prevedu na muslimansku vjeru ili ih protjeraju iz svojih područja kako bi pripremili put za nametanje šerijatskog zakona. Umjereni i progresivno usmjereni imami su u takvom kontekstu ponajčešće natjerani na šutnju zbog straha za svoje i živote svojih obitelji.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (koju svode isključivo na indoktrinaciju) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti koji žele silom kotač povijesti vratiti u predmodernu eru robovanja nekritičkim religijama i neupitnim autoritetima.
Zaključimo podsjetnikom kako je već prije pola stoljeća Drugi vatikanski sabor (ne bez otpora u samom vrhu kurije) promijenio način razmišljanja o slobodi vjere i savjesti u Katoličkoj crkvi i suvremenom društvu.
Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae) nepogrešivo teološki utemeljuje i etički usmjerava: ”Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od prisile bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da postupa po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima (…) pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.”
Ubijati nećeš
Religije same po sebi nisu uzrok sukoba među ljudima i narodima premda su često dobro opravdanje za zapodjenuti kakav. No, religije očito ne nude ni razrješenja sukoba. Ili ih vjernici nisu kadri prepoznati u svojim religijama unatoč tomu što je većini njih temeljna poruka – nenasilje i ljubav. Ili, drugim riječima: zabrana ubojstva.
U vremenima kada sukobi među ljudima i narodima postaju sve češći i žešći, nije izlišno prisjetiti se vjeronauka. Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga.
U tome su suglasne sve monoteističke religije: judaizam, islam i kršćanstvo. A ipak, svjedoci smo politizaciji religija kakva dopušta relativizaciju zabrane ubojstva. Čak i u našim svakodnevnim razgovorima o dnevnoj politici. Na nju uglavnom ne možemo utjecati, ali zacijelo možemo imati svoj stav o sredstvima njezina provođenja. Tim više ukoliko smo vjernici. Zabrana ubojstva nije utopija, nego negativni izričaj afirmacije naše ljubavi prema Bogu. A onda, dakako, i prema ljudima, svim živim bićima, prirodi i kozmosu.
Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga
U naše će vrijeme revni katolici u svom govoru protiv, primjerice, pobačaja, biti dosljedni logici ljubavi prema Bogu i njegovu samoočitovanju, ali u mnogim drugim slučajevima će ju napustiti. Katolički moralisti će odobravati nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca, pa čak i sudjelovanje u ‘‘pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.
Zapovijed ‘‘Ubijati nećeš“ u biblijskom tekstu jasna je, a semantika bogata uputama kako da se istakne važnost prijevoda u tumačenju ove Zapovijedi. Upotrijebljen glagol racá u hebrejskome znači umoriti, tj. ubiti s predumišljajem. Biblija, međutim, kao što je znano, ne isključuje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda teče mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je počinio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga počinila njegova braća, ni ubojstvo što ga je počinio Mojsije prije no što je bio započeo svoje proročko poslanje.
U Tori ubiti je dopušteno, štoviše, naređeno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem tekućim olovom. Njome su se kažnjavali zločini idolatrije, blasfemije, vračanja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti čovjeka nije imalo većeg značenja.
Stoga se zapovijed ‘‘ubijati nećeš“ pojavila se kao najvažnija inovacija u krvoločnoj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja te zapovijedi šteta prouzročena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Međutim, poslije njezina proglašavanja sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub.
“Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati
Tako se u slučaju zločina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je počinila, a ne, kao u drugim lokalnim antičkim običajima, na članove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako je obilježavao prijelaz sa zakona jačeg, slobodna da se osvećuje kako mu se prohtjedne, na nov zakon koji je kaznu i pretrpljenu štetu stavljao u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Kur’an to prilagođuje islamu: Biće za biće, oko za oko, nos za nos, uho za uho, zub za zub. Rane se zadaju u skladu s odmazdom. Tko se smiluje briše vlastite grijehe. Tako odmazda radije zagovara oprost grijeha nego da vrši brzu pravdu.
U Evanđelju zapovijed više ne izriče u negativnom, nego u afirmativnom obliku. Zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: ‘‘Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi’“ (Mt 5,38). Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade.
Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Adonaju/JHVH čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu
U judaizmu zabrana ubojstva apsolutno je načelo. Štoviše, zajedno s idolopoklonstvom i preljubom/brakolomstvom, umorstvo je jedan od triju teških prekršaja kakvi se ni pod kojom izlikom ne bi smjeli počiniti, čak ni pred smrtnom prijetnjom. Vladajući moral u tradicijskom judaizmu nalagao je uzdržavanje od svakog nasilja.
Nastanak cionističkog pokreta imao je za posljedicu posvemašnju upitnost morala nenasilja nastala iz skrupulozne primjene Šeste (Pete) zapovijedi. Jakov se morao zaodjenuti Ezavovom odjećom. U poremećenom razdoblju cionistički je pokret usvojio laički moral koji relativizira doseg ove Zapovijedi te prihvaća upotrebu vojne sile u obrambene svrhe. “Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati.
Dok je to bila religija katakombi koju je progonila vlast Rimskog Carstva, kršćani su, kao i Židovi, bili žrtve nasilja a ne njegovi poticatelji. No, obraćenje Carstva na kršćanstvo početkom IV. stoljeća pretvorilo je novu službenu religiju u sredstvo moći. Otada je bilo vrlo teško odvojiti duhovno od vremenitog.
Rimske kršćanske legije imale su zadatak da se bore protiv svake nekršćanske moći. Vojna sila je svoj mač preuzela od kršćanske ideologije nenasilja i time nju izobličila. Ukratko, kršćanstvo je interijoriziralo nasilje od kojeg je trpjelo u svojim počecima, potom su njegove vođe od njega pravili sredstvo ekspanzije, dominacije i ugnjetavanja. Invazije, koje su rezultirale križarskim ratovima, slijedile su suludu logiku svetog rata.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima
Poput kršćanstva, i islam se na bojovan način probio na vrh ogromnog carstva. Prekrio je sve azijske i afričke posjede Bizantskog Carstva, osim Male Azije, k tomu još i Perziju, Afganistan, središnju Aziju i Pirenejski poluotok. Jasno je da taj gigantski teritorij nije bio osvojen pukim propovijedanjem. Zaista, Kur’an preporučuje poštovanje naroda Knjige (židova i kršćana) u mjeri u kojoj se oni podvrgavaju vremenitom autoritetu muslimanskog suvereniteta…
Tako je usud kršćanske ili židovske manjine u islamskoj zemlji bio manje težak od usuda židova ili muslimana u kršćanskoj zemlji. Jednako poput kršćana, ni muslimani nisu oklijevali u tome da svoju vojnu moć upere protiv vlastite braće. Bilo da je riječ o svađama oko nasljedovanja Muhammeda, o endemičnim sukobima među klasama ili među suparničkim dinastijama, o animozitetu između Arapa i Perzijanaca ili Arapa i Turaka, ili o ratovima među modernim arapskim državama, čini se da je islam, kao i kršćanstvo, često bio nemoćan da uguši ubojito nasilje svojih pristaša.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu.
Emmanuel Lévinas preriče zapovijed intenzivirajući je i poosobljujući: ‘‘Ne ubij me“. Ova disproporcija otvara mogućnost za nadilaženje okvira pravednosti i potvrđuje je u njezinu temeljnu moralnom projektu koji je u konačnici – ljubav. Ljubav ima svoju ulogu upravo u središtu same institucije zajednice kakvu konstituiraju pozitivno, bezinteresno pravo: ona u nužnu bezinteresnost pravednosti unosi slobodno zaduživanje unutar uzajamne solidarnosti.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima.
Terorizam 2.0
Sve što Amerikanci smisle na kraju im se, u najgorem obliku, vrati kao bumerang. Dobro, ne baš sve, već ono što, ustvari, nikada nije trebalo ni nastati, ali eto jeste, pa se primilo tamo gdje, očito, postoji serijska proizvodnja luđaka.
Najnoviji i trenutno najpoznatiji kandidat za doživotno liječenje u strogo čuvanoj psihijatrijskoj klinici zove se Abu Bakr al-Bagdadi i samoproglašeni je kalif, normalno svih muslimana svijeta, a njegov kalifat prostire se – na internetu. Bilo bi to, naravno, karikaturalno, samo da nije tragično, da ne postoje zemlje, među njima i Hrvatska, u kojima ovog manijaka shvataju ozbiljnije nego što je on mogao poželjeti, pa nema dana da se negdje ne ponovi kako bi se jednoga dana i Karlovac mogao naći u Islamskoj državi.
Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti.
Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti. Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski
Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski, u kojem je George Bush stariji, oslobađajući Kuvajt, bombardirao Bagdad. Sve poslije nije bilo tehnika, već isključivo potraga za spektaklom: pokazalo se kako je, eto, rat u BiH, za razliku od onoga u Ruandi, moguće medijski bolje eksploatirati, pa je jedna golema nesreća završila u prime timeu, a druga, jednako strašna, tamo negdje između vijesti o pingvinu sa Alzheimerovom bolešću i one o nastavku višegodišnjeg meča u kriketu između Pakistana i Bangladeša.
Veteranima IRA-e mora da se teško riješiti osjećaja opće uzaludnosti, dok u pubu, ispod ratnih zastava i preko piva gledaju TV. Generacije boraca su se izmijenile od Uskršnjeg ustanka 1913., britansku su vojsku o jadu zabavili, uhapšeni su odležali valjda milijardu godina robije sve skupa, a nisu na svjetskim televizijama dobili ni deset posto vremena danas namijenjenog svakom islamističkom manijaku od Sirije do Levanta, sposobnom okupiti sto ljudi pod maskama i sa kalašnjikovima, i dovoljno bolesnog da nekome odrubi glavu nakon što se na kameri upali crvena lampica.
Al-Kaida, kako je CIA nazvala bazu podataka Americi odanih protusovjetskih boraca iz afganistanskog rata, nije do 11. rujna 2001. bila udruga numizmatičara, ali je od napada na WTC postala teroristički Marlboro: brend čije lokalne verzije, uz osnovni recept, imaju i nešto lokalnih, specifičnih dodataka.
Drugačije rečeno, stare i novoosnovane terorističke skupine prihvatile su program Al-Kaide, ali su svoje ratove vodile protiv različitih, dostupnih neprijatelja, pristajući na povezivanje sa Osamom bin Ladenom, iako zapravo nikakvu konekciju nisu imali. On je, u prijevodu, dane slave iskoristio da pruži smjernice, a sve ostalo je bilo kao politika, umijeće mogućeg. Tako su negdje napadani aerodromi, a drugdje su, kao u Sarajevu, usamljene budale pucale na ambasadu SAD-a.
Globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat
Grubo rečeno, bez obzira na ljudske žrtve i pojedinačne i obiteljske tragedije, udar Al-Kaide na SAD nije imao nikakav, apsolutno nikakav značaj osim simboličkog. I jednako tako, nikakvu korist osim propagandne. Zapravo, sve drugo je bilo prizivanje štete, završene američkim osvajanjem Afganistana i prekasnom smrću Osame bin Ladena.
Tri aviona, dvije zgrade i nekoliko hiljada mrtvih, ma kako to brutalno zvučalo, nikakav je gubitak za SAD. Atakom na New York je, uz sve ostalo, Al-Kaida sama sebi suzila manevarski prostor: sigurnosne mjere učinile su nove napade skoro nemogućim. No nakon televizijskog prijenosa zabijanja otetih putničkih zrakoplova u znamenite njujorške “Blizance”, i Al-Kaida i Osama bin Laden postali su jednako poznati kao George Bush mlađi i NATO.
Tako je, u najkraćem, globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat.
Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina.
Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina
Samoproglašeni kalif više je genije PR-a nego vojne strategije, pa je, po svemu sudeći, smijenio Al-Kaidu, ozbiljno konkurirajući po zvučnosti i Osami bin Ladenu. Da njegovo ludilo ne podrazumijeva puštanje tuđe krvi, mogli bismo ga usporediti sa nogometnim klubom iz prištinskog predgrađa što je ponudio Luisu Suarezu da kaznu od četiri mjeseca provede u kosovskoj ligi, gdje može igrati jer ta država još nije priznata od FIFA-e i UEFA-e.
Urugvajac se nije ni počešao na ponudu od 30.000 eura za dolazak i mjesečnu plaću od 1.500, ali je Hajvalia, kako se zove tim, dobila prostor u “Telegraphu”, “Daily Mailu”, “Independentu”, na Sky Sportsu i Al Jazeeri… Svugdje gdje se i o Bagdadiju i njegovom sumanutom planu govori kao da je zaista ostvariv.
Kultura spektakla i era površnosti savršene su za pojave poput samoproglašenog kalifa: njegova medijska prisutnost, naime, nema nikakve veze sa činjeničnim stanjem u Iraku, gdje se granice kalifata svakoga dana miču, uglavnom tako što se sužavaju, kao što ni njegov poziv na borbu protiv nevjernika ne definira one koje naziva neprijateljima islama i muslimana.
Jednostavno, ne postoji nikakav sukob islamskog i kršćanskog svijeta, kako se to potencira, već postoji konflikt, o čemu je nedavno pisao bosanski liberal Tarik Haverić, islamskog svijeta i sekularnog Zapada.
Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada…
Problem je, međutim, što je pogrešna interpretacija postala opće mjesto i kao takva savršeno pogoduje raznim bagdadijima. Pretvaranje antiterorističke borbe u histerično proganjanje sumnjivaca, brza izmjena na listi neprijatelja i plasman muslimana, prije svega Arapa, na mjesto koje su u vrijeme Hladnog rata držali Rusi, preparirali su publiku kojoj se iz svog nepostojećeg carstva Bagdadi obraća.
Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada, virtuelnog općeg sukoba civilizacija, koji u praksi nije ništa drugo nego posljedica raspada nekih društava i kasnijeg pristupa konfliktima sa zadnjom namjerom, u kojem nikada nije bio cilj da se problem riješi pravedno, već da ga nema što je prije moguće i bez obzira na dugoročne posljedice.
Jedan od takvih je i unutarmuslimanski sukob u Siriji i sada u Iraku, u kojem se islamisti uglavnom bore protiv – muslimana, skupljajući lajkove i privlačeći pažnju objavljivanjem mapa svojih namaštanih kalifata.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Nijemo promatranje užasa
U Damasku je početkom tjedna službeno priopćeno da će predsjednički izbori u Siriji, na kojima se očekuje reizbor Bašara al-Asada, biti održani 3. lipnja. Ti izbori osigurat će Asadu priliku da stekne treći predsjednički mandat u trajanju od sedam godina. Asad je na čelu Sirije od 2000. godine, a na položaj je stupio nakon očeve smrti, koji je vladao tri desetljeća. Drugi predsjednički mandat osvojio je na izborima 2007., na kojima nije sudjelovala opozicija i na kojima je ponovo dobio gotovo 100% glasova.
Nije jasno da li će opozicija željeti, niti da li će moći sudjelovati na izborima početkom lipnja, iako je jasno da se Asad pobrinuo da to ne bude moguće. Prema promjeni izbornog zakona obavljenoj u ožujku glasat će moći samo oni stariji od 40 godina koji budu imali samo sirijsko državljanstvo i koji će moći dokazati da neprekidno žive u Siriji posljednjih deset godina, čime je režim u potpunosti onemogućio sudjelovanje Sirijcima, koji su opoziciji, a trenutno su u egzilu.
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Deutsche Welle podsjeća, primjerice, kako je u mirnim vremenima Maaloula bila turistička atrakcija. To mjesto je jedno od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. Posebno zato što se u njoj još govori Isusov materinji jezik – aramejski. Ali turisti već odavno ne dolaze u Maaloulu.
Od početka građanskog rata se drugi zanimaju za to mjestašce udaljeno oko 50 kilometara sjeverno od Damaska. Stalno su se ovdje smjenjivali “vladari”. Maaloula je tako mjesecima bila u rukama sirijskih pobunjenika, a prije nekoliko dana su ih protjerale trupe Bašara al Asada.
Ponovo osvajanje toga mjesta je dio velike ofenzive. Od studenog prošle godine je sirijska vlada pod svoju kontrolu opet stavila veliki dio regije Kalamun između Damaska i Homsa. To područje je izrazito važno za sigurnost Damaska, jer kroz tu regiju vode važne rute opskrbe pobunjenika. Tuda se doprema oružje u glavni grad. I važna cestovna veza između Damaska, Homsa i sirijske sredozemne luke Latakia protječe kroz tu regiju. A ona je samo jedan primjer za Asadov vojni napredak. Proteklih mjeseci su Asadove trupe izvojevale cijeli niz vojnih pobjeda. Na mnogim važnim mjestima su se pobunjenici morali povući.
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama.
Njima pripadaju, kako borci alavitske manjine kojoj pripada i predsjednik, tako i libanonski pripadnici šiitske paravojne organizacije Hezbollah, šiitski borci iz Iraka i pripadnici iranske Revolucionarne garde.
Zašto Barack Obama to dopušta kada je u rujnu bio spreman gađati režim raketama Tomahawk?
Postoje važni i različiti odgovori: najvažniji je taj da se Asad ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa, pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi, u prvome redu, iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi u prvome redu iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to
Pobunjenici se u međuvremenu čak bore međusobno, jedni protiv drugih. Nasuprot umjerenih skupina, poput Slobodne sirijske vojske, stoje radikalni islamski džihadisti. A čak i oni su međusobno posvađani. Stalno dolazi do oružanih sukoba između Al-Nusra-fronte, jedne grane Al-Quide, i skupine Islamska država u Iranu i Levantu (ISIS). Nedavno (15. travnja) su jednog vođu Al-Nusra-fronte, njegovu ženu i kćer ubili borci ISIS-a.
Osim toga, pobunjenicima ionako nedostaje oružja, iako su se sada, prema navodima Washington Posta, kod pobunjenika po prvi put pojavile u SAD-u proizvedene TOW protutenkovske rakete. I na međunarodnoj razini Asada sada “cijene” zbog dogovora o uništenju sirijskog kemijskog oružja. Međunarodnoj zajednici je time Asad ponovo postao odgovarajući partner za pregovore, pa nitko osobito više ne ističe propast druge mirovne konferencije u Ženevi.
Zbog tog njegovog obećanja može nastaviti sa svojim konvencionalnim vođenjem rata u Siriji bacajući do mile volje tone streljiva na civile, kao što se događa u Homsu. I kad u Siriji ponovo dođe do napada kemijskim oružjem, kao što se to očito dogodilo prije tjedan dana, međunarodna zajednica reagira vrlo suzdržano.
Asad se ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada
Bašar al Asad se, s obzirom na vojni napredak njegovih trupa, predstavlja samouvjereno. Došlo je do prekretnice u ovom sukobu, izjavio je prije nekoliko dana obraćajući se studentima u Damasku. Vojska je upravo u fazi “pobjeđivanja rata protiv terorizma”, kazao je sirijski vlastodržac. Mada se to smatra običnom propagandom, prilično prozirnom, Asad je, doduše, učvrstio svoju poziciju, ali zasad ne smijemo računati s vojnom pobjedom Asadovog režima protiv pobunjenika.
Zaista, ponovo osvajanje čitave zemlje doista nije realistično. Ipak, Asad bi se kao politički akter u Siriji i svijetu trebao još održati. Jer ni pobunjenici nemaju dovoljno snage da bi za Asada i njegove trupe mogli doista postati opasni. A ozbiljno o mirnom rješenju u ovom trenutku nitko ne želi razgovarati. Zasad, znači, sve upućuje na održavanje statusa quo.
I tako Bašar al Asad posve smireno može pripremati svoj reizbor. A očito želi još jedan sedmogodišnji mandat. Da će pobijediti na izborima, u to malo tko sumnja. Nitko ne mari za tu parodiju. Masovni pokolj se nastavlja, a hrpa od 150.000 mrtvih raste. Tri je milijuna izbjeglica te osam milijuna onih bez doma koji žive nehumano, kao što se živi u logoru Yarmuk kod Damaska, gdje od gladi umire gotovo 20.000 Palestinaca i Sirijaca.
Među nijemim promatračima i onima koji sliježu ramena pred ovim apokaliptičnim slikama su i Hrvati i drugi koji su zaboravili kada su vapili da međunarodna zajednica prekine agoniju Miloševićeve agresije. Jedini koji mogli zaustaviti krvoproliće su Amerikanci ako potegnu NATO. Ali sve njih vrti oko malog prsta Vladimir Putin koji ima svoje male ratove u Europi i drži na životu Asada.
