Evo me već drugi dan u Beču i još se ne mogu naviknuti, zapanjeno se okrećem ne shvaćajući gdje sam se to našao. Nema velikih televizijskih ekrana na pločnicima ni zastavica na automobilskim krovovima i retrovizorima, konobarice u kafićima ne nose kopačke i štucne, a muškarci piju pivo jer im se naprosto sviđa okus fermentiranog ječmenog slada, a ne stoga jer je njihova patriotska obaveza napiti se ako njihovi pobijede ili, još više, izgube.

 

Ovdje su, u najkraćem, svi savršeno ravnodušni na Svjetsko prvenstvo. Volio bih da sada mogu reći kako je narod koji je čovječanstvu dao Mozarta, Mahlera, Haydena i oba Straussa, Freuda, Klimta i Schielea aristokratski prezreo prostačku pučku razbibrigu poput natjeravanja kožne mješine po ledini, ali to, bojim se, ne bi bila istina.

 

Razlog je nezainteresiranosti za Mundijal prije u činjenici da se Austrija na njega nije plasirala.

Može se i bez nogometa. Austrija sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja

 

Kako bilo, jedno je sigurno. Bečlije bez ostatka potvrđuju.

 

Može se i bez nogometa. Zemlja sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja.

 

Austrijanci lijepo mogu doživjeti prazninu i besmisao svojih mizernih egzistencija i bez gorčine da ih je japanski sudac sramotno okrao.

 

Štoviše, oni mi se čine mirniji i sretniji jer ne moraju trpjeti to sranje, jer slobodno vrijeme ispunjavaju budalaštinama koje manje bole.

 

Kasnije im je lakše vratiti se u stvarni svijet, posvetiti onome što je za njih i njihove obitelji sudbinski mnogo važnije od dvojbe između Eduarda i Jelavića.

 

Austrijanci su, blagoslovljeni bili, pošteđeni i šaljivih afera kao što je novinska objava nekolicine razgaćenih nogometaša kraj bazena.

 

Noćas kasno u hotelskoj sobi našao sam te skrivećki uslikane prizore na svim portalima i, neću vas lagati, s velikim zanimanjem sve ih pogledao.

 

Sa svim onim zelenilom muška je nogometna golotinja djelovala nešto pastoralno i mitološki, bila je to kao nekakva gej verzija slavne Balaševićeve balade o lepoj protinoj kćeri. Paparazzo tu, čučeći u grmlju, tiho pjeva:

Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek

 

Nisu znali gde sam ja,

Da ih krišom gledam kroz trsku i šaš,

A preko Amazone noć je pala…

 

Mnogi su bili zgranuti voajerskom drskošću medija, no mene ona nije začudila.

 

Nalazim je, naprotiv, vrlo predvidivom. Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek.

 

Nije bez vraga ako muškarci oduševljeno i ganuto pričaju o tjelesnim vještinama drugih muškaraca ili ako orgazmički zaurlaju u trenutku savršene sreće kad lopta jurne u protivničku mrežu.

 

Kad vam muškarac reče da je nogomet bolji od seksa, on bi možda želio kazati da nogomet na određeni način i jest seks, ali, eto, khm… nešto nepriličan.

 

Mislim, ja nikoga ne osuđujem. Sve je to meni, Bože mili, ljudski. Naprosto, njih su dvojica u Brazilu iza ručka popili više nego inače i slušajući ciku i raskalašeni kikot s bazena, jednome je došla neobična zamisao.

Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio. Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili

 

“Ajmo gledat dečke kako se goli kupaju.”

 

“Ajmo”, dočekao je drugi spremno.

 

“Ali, nismo zato pederi”, ogradio se prvi oprezno.

 

“Bože sačuvaj”, potvrdio je drugi konsternirano. “Mi to radimo u interesu javnosti.”

 

“Ja volim ženske”, dodao je prvi, da ne bude nikakve zabune.

 

“I ja isto.”

 

Isključimo li homoerotsku znatiželju, teško je pojmiti što bi nekoga potaknulo da sakriven u žbunju snima nekolicinu golih dvadesetogodišnjaka. Drugačiji motiv ne nalazim ni u onih koji su te slike objavili, a objavili su ih svi, s izuzetkom možda Glasa koncila.

 

I zbog toga nas sve skupa treba biti sram. Riječ je o prvorazrednoj svinjariji, nepristojnosti bez presedana. Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio.

 

Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).