Želim se osvrnuti na sukobe, napetosti i stradanja u brojnim zemljama svijeta. Podsjećam na svoju poruku za Svjetski dan mira posvećenoj temi bratstva kao temelja i puta za mir u kojoj sam napisao da se bratstvo počinje učiti u krilu obitelji koja bi po svojem pozivu trebala prenositi na svijet svoju ljubav i pridonijeti da poraste onaj duh služenja i dijeljenja koji izgrađuje mir.

 

Nažalost, sve više raste broj podijeljenih i rastrganih obitelji, ne samo zbog krhke svijesti osjećaja pripadnosti kojom je obilježen današnji svijet, već također zbog teških uvjeta u kojima su obitelji prisiljene živjeti do te mjere da im nedostaju čak i osnovna sredstva za preživljavanje. Nužne su zato primjerene politike koje će podupirati, potpomagati, unapređivati i učvršćivati obitelj!

Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!

 

Događa se također da se starije smatra teretom, a mladi ne vide pred sobom sigurne perspektive za svoj život. Starije osobe i mladi su, naprotiv, nada čovječanstva. Prvi donose mudrost iskustva, a drugi nas otvaraju budućnosti, sprečavajući nas da se zatvaramo u same sebe. Mudro je ne marginalizirati starije iz života društva kako bi se sačuvalo sjećanje naroda. Jednako tako, dobro je ulagati u mlade, uz prikladne inicijative koje će im pomoći da nađu posao i zasnuju obiteljsko gnijezdo. Ne smije se gušiti njihov zanos!

 

Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!

 

Ponekad se čini da te stvarnosti dominiraju. Božić, međutim, ulijeva u nas kršćane sigurnost da posljednja i definitivna riječ pripada Knezu mira koji pretvara ”mačeve u plugove, a koplja u srpove” (usp. Iz 2, 4), egoizam u sebedarje, a osvetu u opraštanje. S tom nadom želim gledati u godinu koja je pred nama i izraziti nadu da će se okončati rat u Siriji. U rujnu prošle godine proglasio sam dan posta i molitve za mir u Siriji, ali je potrebna nova zajednička politička volja da se taj sukob privede kraju. Svi mi želimo da Konferencija ”Ženeva 2″ označi početak željenog hoda pomirenja.

 

Izražavam zabrinutost zbog političkih napetosti u Libanonu i Srednjoafričkoj Republici te zbog stanja u Egiptu i Iraku, Nigeriji, Maliju i Južnom Sudanu. Od pozitivnih događaja ističem ponovno pokretanje mirovnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca, te se nadam da će dvije strane biti odlučne donijeti, uz pomoć međunarodne zajednice, hrabre odluke za iznalaženje pravednog i trajnog rješenja za sukob čiji se svršetak pokazuje sve nužnijim i urgentnijim. Zabrinut sam i zbog iseljavanja kršćana s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike.

Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”

 

Sveta Stolica prati sa živim zanimanjem i zbivanja na azijskom kontinentu, gdje Crkva želi dijeliti radosti i nade svih naroda koji žive na tom velikom kontinentu. U prigodi 50. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa s Republikom Korejom želim zamoliti od Boga dar pomirenja na korejskom poluotoku, uz želju da, na dobrobit čitavog korejskog naroda, dvije strane neumorno traže moguća rješenja.

 

Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”. Nažalost, baca se ne samo hranu ili suvišna dobra, već često i sama ljudska bića, koja se ”odlažu” kao da su ”nepotrebne stvari”.

 

Na primjer, užasava i sama misao da ima djece koja neće nikada ugledati svjetlo dana, žrtvi pobačaja ili djece koja se koriste kao vojnici, koju se siluje ili ubija u oružanim sukobima ili one koja su žrtve trgovine onog strašnog oblika suvremenog ropstva koja je trgovina ljudima, tog zločina protiv čovječanstva.

 

Ne smijemo biti neosjetljivi prema drami mnoštava koja su prisiljena pobjeći od bijede i neimaštine, odnosno nasilja ili zlostavljanja, osobito na Rogu Afrike i na području Velikih jezera. Mnogi od njih žive kao prognanici ili izbjeglice u logorima gdje ih se više ne smatra osobama već bezimenim brojevima. Drugi se, nošeni nadom za boljim životom, upuštaju u opasna putovanja koja nerijetko završavaju tragično.

Upozoravam i na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom koji treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje

 

Tu mislim na poseban način na brojne migrante koji iz Latinske Amerike kreću prema SAD-u, ali prije svega na one koji iz Afrike ili s Bliskog istoka traže utočište u Europi.

 

Podsjećam pritom na moj pohod Lampedusi u srpnju prošle godine gdje sam molio za migrante koji su se utopili na Sredozemnom moru na putovanju prema Europi. Nažalost, postoji opća ravnodušnost prema takvim tragedijama, što je dramatični znak onog gubljenja osjećaja bratske odgovornosti.

 

Na kraju upozoravam na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom kojeg treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje.

 

Svi imamo odgovornost da se, u bratskom duhu, provode politike koje će poštivati stvoreni svijet, koji je naš zajednički dom. Još su nam pred očima razorne posljedice nekih nedavnih prirodnih katastrofa.

 

Želim obnoviti spremnost Svete Stolice, a posebno Državnog tajništva, da surađuje sa svim zemljama da bi se učvrstile one veze bratstva koje su odraz Božje ljubavi i temelj sloge i mira.

 

(Prenosimo s IKA-e iz Papina govora diplomatima akreditiranima pri Svetoj Stolici)