autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Bumerang iz mulja devedesetih

Autor: Sofija Kordić / 02.02.2021. Leave a Comment

Sofija Kordić

Sofija Kordić

”Gospođo, smirite se, vi možete ostati, on mora van iz zemlje, takav je zakon!”

Mjesto radnje policija za strance u Pragu, 2008. godina.

”Gospođa” sam ja, ”on” je moj sin, beba od tri mjeseca koju držim u nosiljci ispred sebe dok zabezeknuto slušam mladu službenicu koja ne trepćući okom, bez ijedne grimase na licu, govori kako sin mora van iz zemlje zato što smo u procesu prikupljanja podataka za njegovu osobnu iskaznicu zakasnili prijaviti rođenje na policiju za strance nekoliko dana od previđenog roka od dva mjeseca. [Read more…]

Filed Under: PRAŠKA PRIZMA Tagged With: Eichmann, Hanna Arendt, Holokaust, Praška prizma, Sofija Kordić, Zlatko Paković

Eichmann u Zagrebu

Autor: Jadranka Brnčić / 07.04.2019. Leave a Comment

Jadranka Brnčić

Jadranka Brnčić

Već nas je Hannah Arendt, u studiji Eichmann u Jeruzalemu iz 1963., upozorila da počinitelji velikih zala kroza ljudsku povijest najčešće nisu – kako to rado zamišljamo da sebe ne bismo dovodili u pitanje – sociopati i fanatici, nego obični ljudi koji prihvaćaju autoritet neke institucije ili države i onda kad im tumače da su zla djela ”normalna”. [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Eichmann, Hannah Arendt, Jadranka Brnčić, Jernej Lorenci, odgovornost, Parrhēsia, SOA, ZKM, zlo

PEN i HDP protiv rehabilitacije Vjekoslava Maksa Luburića

Autor: AUTOGRAF / 11.10.2018. Leave a Comment

Maks Luburić

Maks Luburić

IZJAVA PEN-a i HDP-a:

Vjekoslav Maks Luburić, hrvatski Eichmann, jedan od najvećih zločinaca ustaške Nezavisne Države Hrvatske, desna ruka poglavnika Ante Pavelića, odgovoran za masovne likvidacije te tvorac Jasenovca i zapovjednik svih ustaških logora u kojima su na najstrašnije načine ubijene desetine tisuća nevinih ljudi i djece, neki je dan doživio sramotnu rehabilitaciju na simboličnom mjestu, u podnožju jedne od najvažnijih institucija hrvatske kulture, [Read more…]

Filed Under: ODJECI Tagged With: autograf, Eichmann, HDP, Hrvatska, Jasenovac, Maks Luburić, P.E.N., Tomica Bajsić, Zoran Ferić

Čemu pamtiti Šou

Autor: Jadranka Brnčić / 13.08.2014. Leave a Comment

Židovi su žrtve jednoga genocida bez presedana. Nikad još dotad jedna država nije odlučila i objavila, pod autoritetom svoje najviše odgovornosti, da određena skupina ljudi mora biti istrebljena i to, ako je moguće, u potpunosti, što je odluka koju je, potom, sustavno (uredno, pedantno, birokratsko-metodično, tehnički i industrijski) primjenjivala svim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju. Postavši gospodarom Njemačke, zaboravljene u “distribuciji” kolonija, III. Reich je, poslije svoje munjevite pobjede na Istoku, započeo križarsku vojnu protiv “judeo-boljševizma” koji je osvajao njegov Lebensraum u središnjoj i istočnoj Europi.

 

Da bi nastanila te “pradavne njemačke zemlje”, prvo je trebalo – zbog demografskih i rasnih razloga – rastjerati i eliminirati na desetke milijuna untermenschen “pod-ljudi” – pod-ljude Židove, Rome, mentalno bolesne i hendikepirane – ne zaboravljajući pritom slavensku elitu u Poljskoj i Sovjetskom savezu. Tako stvoren kaos u punom srljanju u rat, pridonio je radikalizaciji genocida što ga je Hitler bio odavno želio.

Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega

 

Zanimljiva je činjenica da Šoa nije odmah poslije Drugog svjetskog rata ušla u izraelski politički diskurs. Čak naprotiv. Sve do 1960, tj. suđenja nacističkom zločincu Eichmannu u Jeruzalemu, vladalo je vrijeme zaborava. Mlada nacija se gradila na kibucniku, snažnom i zdravom zemljoradniku. Tek je Eichmannov slučaj izazvao promjenu odnosa prema Šoi.

 

Ben Gurion, arhitekt nove nacionalne politike, smatrao je Šou krajnjim očitovanjem sudbine izraelskog naroda osuđena na trajni Izlazak, sudbine koja se može preobraziti u ulazak u Obećanu zemlju samo uspostavom države na drevnoj izraelskoj zemlji. Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega.

 

Izraelska povjesničarka Idith Zertal piše: ‘‘Ako je prisjećanje na genocid nekad služilo za izgradnju jedne moći i volje za moći nasuprot potpune židovske nemoći za vrijeme Šoe”, odsad se “Auschwitz – kao inkarnacija apsolutnoga zla – redovno spominje kada se Izrael nađe pred političkim problemima i problemima sigurnosti s čijim se posljedicama dosad nije htio suočiti niti platiti cijenu”.

 

Govor o Šoi posvuda je prisutan (u zakonima, sudovima, školi, molitvi, poeziji, spomenicima i komemorativnim knjigama) i postao je temeljem izgradnje izraelskoga kulturnog pamćenja, kulture i – politike smrti. Idith Zertal dodaje: “Putem Auschwitza – koji je postao glavnom referencom pred svijetom sustavno definiranim kao antisemitskim i neprijateljskim – Izrael se urešuje aurom sakralnosti, aurom najveće žrtve, te se pokazuje neproničnim za kritiku i razuman dijalog s ostatkom zajednica nacija”.

Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti

 

Dakako, Židovi ne samo da imaju pravo pamćenja Šoe, nego su tu užasnu apogeju progonstava što su proteklih stoljeća obilježavali njihov život u Europi dužni urezati u mramor pamćenja. No, pretpostavi li se da se pamćenje poigrava s opasnostima koje mu prijete, od instrumentalizacije do sakralizacije, pamćenje Šoe kakvo bi pripadalo isključivo Židovima neće ju moći sačuvati od zaborava. To bi predstavljalo dvostruku tragediju: za žrtve, ubijene na određen način po drugi put; i za sve čovječanstvo koje ovo mučeništvo upozorava na to što je sve čovjek kadar počiniti. Kao da, kako je govorio Jacques Derrida, “to“ i “nikad više to” nije “pored nego ispred nas”.

 

Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti.

 

Postavljajući pitanje nemoći pred događajem kao što je Šoa najdublje moguće zadiremo u vez solidarnosti među ljudima. Šoa se dogodila i budući da još ni izdaleka nismo izašli iscijeljeni od njezinih posljedica, neprestano ju nanovo proizvodimo: u Kambodži, Ruandi, Bosni, Sudanu, Ukrajini, Iraku, Siriji, Palestini.

 

“Ako iz Holokausta izvučemo ‘pouku’ – piše britanski povjesničar Ian Kershaw, autor gigantske biografije o Adolfu Hitleru – čini mi se neizbježnim reći – priznavajući jedinstveni značaj Holokausta u povijesti – da se naš svijet još nije definitivno odrekao sličnih grozota (…) Više nije riječi o tome da se Holokaust ‘tumači’ jedino kao židovska povijest ili kao povijest odnosa Židova i Nijemaca, nego o tome da se nastoji razumjeti patologija modernih država, da se pita o ‘civilizaciji’, tom tankom sloju laka kojim su premazana napredna industrijska društva”.

 

Endlösung ili “konačno rješenje”, tj. nacistički plan totalnog zatiranja Židova samo je krajnja izvedenica koncepcije o superiornosti jedne rase, naroda ili skupine nad drugima. Riječ je o ideologiji totalitarizma na djelu utemeljenoj, zapravo, u strahu od drugog.

Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samo razumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe

 

Stvorena da bi raskrstila s kršćanskim antisemitizmom, država Izrael se razvila hraneći novi, arapski antisemitizam. Suvremeni izraelski Židovi, nevjerni, po mišljenju Jeana Daniela, Normana Finkelsteina i mnogih drugih, poruci Auschwitza, ne razlikuju barbarstvo, kojega su bili žrtve naprosto zato što su bili rođeni i što su postojali, od nevolja s kojima se susreću zbog onoga što čine slobodno i suvereno.

 

“Po prvi put u posljednjih dvije tisuće godina Izraelci su gospodari svoje nacionalne sudbine. Sada su i u području činjenja (akcije), a ne samo bivanja (bića). No, evo, kako neki se od njih, zauvijek zasjenjeni kobnošću Zla, pokazuju nesposobnima razlučiti između strahota koje su podnijeli u Auschwitzu i ratova kojima su u Izraelu izloženi zajedno sa svojim neprijateljima”.

 

Izrael je danas zatvorenik svojih mitova, svojih strahova, svoje interpretacije povijesti. Veliki oslobodilački pokret cionizam se pretvorio u društvo zatvorenika sa svojom fantastičnom vojnom moći, žrtvom vlastitih osvajanja.

 

Da bi se uspostavio novi poredak vrijednosti, stare je nužno “pospremiti” u pamćenje tako da ne ugrožavaju sadašnjost ili budućnost. A to je moguće jedino putem izglađivanja starih razmirica, a ne opetovanim potezanjem pitanja o krivici i odgovornosti koje staru razmiricu vraća u žarište te obnavlja stari krug bez razrješenja. Jedini radikalan način “izglađivanja” jest prekid sa starom logikom: uvođenje praštanja umjesto pravednosti.

Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas

 

Drugim riječima, čin pamćenja, samooptuživanja, pokajanja, mirnog odazivanja na optužbe nužno je prenijeti onkraj pravne instance ili instance država-nacija. Nadalje, upravo je taj proces omogućio stvaranje koncepta ljudskih prava, kao i osnivanje međunarodnih sudova na kojima se razmatraju slučajevi “zločina protiv čovječnosti”.

 

Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samorazumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe.

 

No, postoji opasnost, ukoliko ćemo dosljedno ići tim putem, tj. počnemo li se optuživati i tražiti oproštenje za sve zločine počinjene u prošlosti protiv čovječnosti, da više nikoga nećemo moći smatrati nevinim, a, samim time, nitko neće moći biti sudac. Svi smo esencijalno, neizbrisivo obilježeni naslijeđem raznih zločina. Međutim, djeca ne bi trebala nositi teret grijeha svojih roditelja.

 

Praštanje, zapravo, nije ni normalno ni normativno ni sredstvo normalizacije. Ono, da bi bilo vjerno sebi, treba ostati iznimno i osobito, nemoguć čin – prava svrha mu je da prekine uobičajeni tijek povijesti i povijesnu zakonitost i temporalnost. Paradoksalno, praštanje može oprostiti samo neoprostivo. Nije riječ o tome da se oproste zločini protiv čovječnosti, nego da čovjek sam sebi oprosti što je čovjek sposoban za takve zločine. Opraštanje, nenasilje, pravednost, mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja.

 

Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas.

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: autograf.hr, Biblija, Eichmann, Europa, genocid, Hitler, Holokaust, III. Reich, Izrael, Jadranka Brnčić, kolumna, Lebensraum, Njemačka, Parrhēsia, politika, rat, Rom, SOA, teologija, untermenschen, židovi

Trebamo se bojati

Autor: Tvrtko Jakovina / 02.12.2013. Leave a Comment

”Hitler je s nepogrešivom sigurnošću izražavao nijemu paniku masa suočenih s nevidljivim neprijateljem dajući toj bezimenoj apstrakciji – ime. Bio je čisti dio duše moderne mase, neometan osobnim kvalitetama.” On mase nije osvajao, piše britanski povjesničar Burleigh, Hitler ih je ”oslikao i predstavljao”.

 

Ono što je u podsvijesti prosječnoga Nijemca bilo kaotično, košmarno, on je mogao iskazati, dati svemu smisao. Govore je započinjao pesimističnim prikazom stanja u državi, nezadovoljstvo se pretvaralo u borbenost, trijumfirao bi slikajući svijetlu budućnost. U izgovorenome nije bila važna logika, već podsvijest.

 

Oni koji su vjerovali Hitlerovim riječima, smatrali su se nadmoćnijima, boljima od drugih, na ispravnoj strani povijesti i života. Na putu do bolje budućnosti žrtve su bile nužne, makar to uključivalo i trijebljenje u građanskom ratu. Sukobi su nužni, oni očeličuju nacije. Nacionalno tkivo čiste od truleži bezvrijednih, zdravoj jezgri ostavlja se više prostora. Zato se taštine i podjele trebaju staviti po strani, a koncentrirati se treba na ono što je važno.

Oni koji su vjerovali Hitlerovim riječima, smatrali su se nadmoćnijima, boljima od drugih, na ispravnoj strani povijesti i života. Na putu do bolje budućnosti (…) Sukobi su nužni, oni očeličuju nacije. Nacionalno tkivo čiste od truleži bezvrijednih, zdravoj jezgri ostavlja se više prostora. Zato se taštine i podjele trebaju staviti po strani, a koncentrirati se treba na ono što je važno

 

Zdravo tkivo nacije nije uključivalo nužno one najobrazovanije. Upravo suprotno, oni su bili previše opsjednuti konvencijama, nesposobni za akciju koja zahtijeva silu. Samo zbog toga Hitler je cijenio Katoličku crkvu, koju je u svim drugim slučajevima prezirao. Dogmatizam i fanatizam pravih vjernika osiguravao je izvršenje zadaća koje su vodile do nacionalnih vrhunaca. To što su naciju često zadužili oni koji su bili druge nacionalnosti, drukčijih imena, drugih krvnih zrnaca, čak i kada su posve uklopljeni u njezino biće, svejedno nisu bili dijelom Volka. Ne zato što živimo po zajedničkim pravilima, poštujemo zakone, činimo nešto dobro, već samo zato što smo Nijemci, iste krvi, zato imamo ista prava, po tome smo bolji, po tome se nikada ”mi” nećemo i ne trebamo poistovjetiti s ”njima”.

 

Nacionalsocijalisti borili su se protiv internacionalizma. Svijet je nepravedan, skrenuo je s puta, samo su nacisti mogli sačuvati dušu narodu. Demokracija je prepuna pogrešaka; nacionalsocijalisti će ih izbjeći. Umjetnici u Njemačkoj stvarali su avangardna djela, ali su ostali neshvaćeni od masa. Napadana je ”amerikanizacija” i ”kultura asfalta” kao nenjemačka. Politička elita bila je preslaba i nesposobna stvoriti jasnu bazu potpore.

 

Sve ovo, uz nasilje, marševe njemačkim ulicama, prijetnje, ulazilo je u njemački javni prostor, padalo na tlo koje je plodnijim činila ekonomska kriza, nered Weimarske Republike, ali još uvijek se nije činilo tako ozbiljnim da bi se moglo nametnuti kao nova vladajuća ideologija. Od 1923., kada je propao nacistički puč u minhenskoj pivnici, Hitlerov dolazak na vlast izgledao je mnogima zapravo nemogućim. On sam mnogima je bio tek komični provincijalac, a njegovi pristaše nasilnici i redikuli.

Hitleru nije bio važan rezultat, već činjenica da je dobio nacionalnu pozornicu, temu koja je interesirala i one kojima su bile odurne neke druge ideje koje je imao, da se povezao s utjecajnim krugovima, novinskim urednicima, da je svoju stranku lansirao u središte politike (…) Sugeriralo se da bi čovjek takvih oratorskih sposobnosti možda i mogao ujediniti njemačku desnicu

 

Vodeći komentatori Frankfurter Zeitunga još 1928. pisali su kako: ”Hitler nema nikakvih misli, nikakva odgovorna razmišljanja, međutim, ima ideju. U sebi ima demona.”

 

Hitleru kao političaru koji pretendira na središnje mjesto na nacionalnoj političkoj sceni u osnovi nije išlo dobro. Postupno, zahvaljujući predanom radu, s krizom kao ubrzivačem, batinašima kao izvršiteljima, nesposobnosti vlasti, Hitlerova je stranka postajala sve vidljivijom, sve uspješnijom, ali još uvijek malo ih je moglo zamisliti da će preuzeti vlast. To što je bilo više njegovih birača, što se selo pokazalo mnogo prijemčivijim od urbanih sredina za ono što su nacisti lansirali i teze kojima su plašili ljude, hrabrilo je, ali nije davalo nadu za skore uspjehe. Trebalo se povezati s drugim konzervativnim partijama, pronaći zajedničke točke za djelovanje.

 

Prilika se pojavila zbog nepravde koju su Nijemci osjećali kod isplate ratnih reparacija. U siječnju 1929. američki bankar Owen Young dogovorio je povoljan plan otplate njemačkih ratnih dugova. Tri godine plaćat će puno manje nego do sada, ali će vrijeme otplate biti produljeno na 59 godina, sve do 1988. godine. Vlasti su to prihvatile; nacionalsocijalisti su podivljali.

 

Alfred Hugenberg, novinski magnat iz Njemačke nacionalne narodne partije, formirao je ”Reichov odbor za njemačku narodnu peticiju”, kojim se na brzinu počelo skupljati potpise da se Youngov plan odbije. Ideja nije bila Hitlerova, ali se i on i Pan-germani, Agrarna liga, priključio krugu konzervativnih političara. ”Zakon protiv porobljavanja njemačkog naroda” poslan je na plebiscit, koji se pokazao potpunim promašajem, fijaskom. Dvadeset i drugog prosinca 1929. 5,8 milijuna Nijemaca, 13,8 posto biračkog tijela, glasovalo je za Zakon.

Zvuči li ovo poznato? Veza bogatih konzervativnih krugova i marginalnih političkih partija, odbijanje legalnih vlasti, odbijanje onih koji stvaraju drukčije, koji su s asfalta? Postoji li tu sličnost s nekim drugim društvima u nekim drugim vremenima? Je li to priča o Hitleru ili Eichmannu ili njihovim modernim epigonima?

 

Referendum je propao. Hitler je svejedno bio presretan. Nije bio važan rezultat, već činjenica da je dobio nacionalnu pozornicu, temu koja je interesirala i one kojima su bile odurne neke druge ideje koje je imao, da se povezao s utjecajnim krugovima, novinskim urednicima, da je svoju stranku lansirao u središte politike. Sada je uz Hitlera bilo sasvim normalno, pa i lijepo, stajati, surađivati s njim, novine su sugerirale da bi čovjek takvih oratorskih sposobnosti možda i mogao ujediniti njemačku desnicu.

 

Tako je bilo u Njemačkoj krajem 1920-ih. Referendum koji nije važan zbog teme, već zbog ulaska na nacionalnu političku scenu, vođa koji skreće pozornost s bitnoga na marginalno, stranka koja birače pronalazi u vlastitu Volku jer ih vežu krvna zrnca, a ne pamet i poštenje, političar koji se ne libi zaratiti s vlastitim sunarodnjacima sve kako bi se iščistila nacija i kako bi se konačno ušlo u razdoblje sloge i sreće, nacija koja je posebna i koja može spasiti ostale.

 

Zvuči li ovo poznato? Veza bogatih konzervativnih krugova i marginalnih političkih partija, odbijanje legalnih vlasti, odbijanje onih koji stvaraju drukčije, koji su s asfalta? Postoji li tu sličnost s nekim drugim društvima u nekim drugim vremenima? Je li to priča o Hitleru ili Eichmannu ili njihovim modernim epigonima?

 

Ovako je bilo u Njemačkoj u vrijeme kada je Weimarska Republika bila na kraju zlatnog doba, tik pred pad njujorška burze, dok je Hitler bio nitko ili jedva itko, a političari Weimara držali da je zemlja na pravom putu. Sve se preokrenulo tako brzo, sve je postalo tako logično kada se konačno rasplelo. Svima koji znaju čitati povijest, bilo je dovoljno to što je Zakon o porobljavanju naroda uopće dan na referendum, ne njegov rezultat.

 

Tada se trebalo bojati zbog Nijemaca pa onda zbog svijeta, koji je ulazio u zastrašujuće razdoblje. Danas se trebaju bojati neki drugi. Naime, mi.

 

(Prenosimo s tportala s dozvolom autora)

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Burleigh, Eichmann, fašizam, Hitler, nacionalizam, Owen Young, rat, referendum, taština, tportal, Tvrtko Jakovina

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT