novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković
Kaže mi drug:
– Molim te piši sljedeći put o ovim lijekovima za koronu kojima nas zatrpavaju putem društvenih mreža. Te morska sol, te soda bikarbona s limunom… I sve to šalju neki nazovi intelektualci. Pa čovječe, ovaj narod je zreo za novog Torabija. [Read more…]
Entoni Šeperić
Tko sam ja i koja je moja priča? Rođen sam, kako neki smatraju, u državi lošeg jogurta i neslobode, koje više nema i čijeg se imena više ne smiješ spominjati bez nelagode. Upravo ovih dana napunio sam 42. godinu života i – prema uvriježenim mjerilima uspješnosti – ja sam zapravo beznadežan slučaj. Niškoristi. [Read more…]
Marija Dugandžija
Godine 1935. Einstein je s dvojicom kolega objavio svoj rad kojim opovrgava eksperiment iz kvantne fizike, zapravo proglašava kvantnu fiziku nepotpunom teorijom. U tom eksperimentu se dvije čestice koje su nekad bile jedna pošalju na dvije udaljene točke planeta, u različita jata čestica. Kad se na njihova jata djeluje elektromagnetnim poljem, sve čestice u jatu okrenu svoj spin u pravcu polja, osim one jedne koja svoj spin okrene onako kako ga ima njena čestica-partner. [Read more…]
Željko Porobija
Onaj tko ima nesreću pratiti spisateljski opus Milana Ivkošića vjerojatno se već načitao svakojakih mogućih gluposti. No, doajen desničarskog iživljavanja po tipkovnici ovih je dana upravo nadmašio samoga sebe. I ne bi to, vjerojatno, značilo ništa da se ne radi o čovjeku čije će stavove zdušno podržati ljudi podjednako nekritičkog i religijskim opijumom natopljenog mozga. [Read more…]
Slavenka Drakulić, ”Mileva Einstein, teorija tuge”, Fraktura, Zaprešić, 11/2016.
Novi roman poznate i priznate riječke i hrvatske književnice Slavenke Drakulić, objavljen u nakladi zaprešićke Frakture, sjajna je romansirana biografija Mileve Einstein rođene Marić, prve supruge genijalnog njemačkog fizičara Alberta Einsteina.
Iako utemeljen na povijesno istinitim podacima, pismima i dokumentima, ovaj je roman daleko više od klasične biografije i u svojoj srži nudi ne samo priču o bračnom brodolomu, već ponajprije o iznimno teškom položaju žene u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.
Štoviše, bolna i tužna životna priča ove Vojvođanke simbol je ženskih muka i problema u svim vremenima i društvima koja na ženu gledaju kao na niže biće.
Odabravši pritom za svoj roman kao glavnu junakinju Milevu Marić, Slavenka Drakulić učinila je prvi korak ka uspješnoj obradi spomenute teme jer je život ove žene, kako sjajno upućuje dio naslova, čista teorija tuge.
Mileva Marić rođena je u bogatoj vojvođanskoj obitelji u mjestašcu Kać, a već od rođenja ona i njena mlađa sestra suočavaju se sa omalovažavanjem i nerazumijevanjem sredine jer su obje rođene s prilično ozbiljnim deformacijama nogu zbog čega obje vidno šepaju.
To već od školskih dana izaziva porugu njihove okoline koja ih zbog te različitosti smatra manje vrijednima, pa obje odrastaju uz puno plača i gorčine jer u početku nikako ne mogu razumjeti zašto ih njihovi vršnjaci odbacuju.
I dok se mlađa sestra povlači u svijet mašte koji će je puno godina kasnije odvesti i u ludilo, Mileva se odlučuje za borbu i to tako što se uz pomoć svojih dobrih roditelja, koji joj pružaju punu podršku, uspješno školuje pa se, nakon što u Zagrebu završava gimnaziju, kao prva žena u povijesti upisuje 1896. godine na studij politehnike u Zurichu.
Milevino znanje i strast prema fizici i prirodnim znanostima čini je boljom od brojnih svojih kolega pa – zbog toga što je žena, a uz to i invalid – izaziva veliku pažnju, ali ne i toliko nerazumijevanja kao na Balkanu.
Dapače, tijekom studiranja upoznaje četiri godine mlađeg Alberta Einsteina koji je zbog svoje egocentričnosti također često na meti kolega i profesora, pa se među dvoje neprilagođenih razvija ljubav koja nakon četiri godine veze biva okrunjena brakom.
Taj je brak, nažalost, sretan samo u početnim godinama. Problemi – a da toga dvoje supružnika nije ni svjesno – počinju onog trenutka kad im se rađa prvo dijete, djevojčica Lieserl, koju zbog siromaštva i želje za karijerom, na odgoj povjeravaju Milevinim roditeljima.
Ne napunivši ni pune dvije godine, djevojčica umire od šarlaha, a taj je događaj početak snažnih Milevinih depresivnih stanja koja donekle blijede (ali ne nestaju!) rođenjem sinova – Hansa Alberta i Eduarda. I dok ona brine o djeci, Albertova je karijera, uz veliku stručnu pomoć Mileve koja mu priprema predavanja i piše članke, sve uspješnija, a on kao sve poznatija osoba i sve udaljeniji od žene i sinova.
Naznake potpunog kraha događaju se u ljeto 1914. godine kad joj on šalje pismo s zaista čudovišnim uvjetima daljnjeg opstanka braka. Ona ne prihvaća pretvoriti se od ne samo bračnog već i intelektualno ravnopravnog partnera u običnu sluškinju, pa s djecom iz Berlina gdje tada žive, odlazi u Zurich.
Nakon toga slijede njene putešestvije i muke koje mora proći invalidna žena koja odgaja dva sina. Einstein u tome sudjeluje plaćanjem dijela troškova, što je dovoljno za vrlo siromašan život, sve do trenutka kad dobije Nobelovu nagradu čiji cjelokupan novčani iznos, sukladno jednom ranije potpisanom ugovoru, ide Milevi i djeci.
Milevinu životnu priču Slavenka Drakulić prenijela nam je kroz pet poglavlja naslovljenih, s obzirom na to gdje se u tom trenutku Mileva nalazila, ”U kuhinji” (1914), ”U vlaku” (1914), ”U bolnici” (1916-1919), ”Na balkonu” (1925) i ”U sanatoriju” (1933).
Način pripovijedanja u svakom od tih poglavlja je isti, a to znači da Mileva čitatelju govori o tom trenutku vraćajući se povremeno mislima u prošlost, pa tako dobijamo razlomljenu ali vrlo jasnu sliku cijelog njenog života.
Autorica je znalački ušla u emocionalni i psihološki svijet svoje junakinje, trudeći se realno i objektivno sagledati stanje u kojem se nalazi, a to znači uočavati i svoje greške i mane.
Ta objektivnost na dokumentarističku je razinu podignuta citiranjem izvadaka iz nekoliko pisama, što ne samo da pojačava dojam vjerodostojnosti, već doprinosi i karakterizaciji likova jer je nemoguće, nakon što se pročita uvodno Einsteinovo pismo s ”Uvjetima”, ne shvatiti kako on nedvojbeno jest bio genijalni znanstvenik, ali je istodobno znao biti i moralna nula.
Odnosno, kako to lijepo Mileva kaže, čovjek koji je razumio svemir, pojma nije imao o unutrašnjem svemiru, odnosno kako mu piše: ”Lakše ti se boriti za cijelo čovječanstvo, no za dva tvoja dječaka”.
No, iznad ove nesretne ljubavne priče u kojoj je žena žrtva zbog toga što muškarac zaboravlja ne samo svoje obveze, već i temelje ljudskog ponašanja, je priča o teškom i ponižavajućem položaju žene koja je manje vrijedna samo zato što je – žena. A ako je k tome još i invalid poput Mileve, onda je degradacija dvostruka i gotovo neizdrživa.
Upravo stoga ova romansirana biografija daleko je više od takve vrste literature. Bolje rečeno, riječ je o punokrvnom društvenom romanu koji upravo sjajno opisuje svijet neopravdano odbačenih i prezrenih – žena i invalida.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Željko Porobija
Ne krijem svoje stavove niti se pokušavam prilagoditi bilo kome, ali sam uvijek za argumentiranu raspravu – s bilo kim o bilo čemu. Napokon, ja sam zbog snage i argumenata postao ovo što sad jesam, osobno mi nije trebalo napustiti vjeru, Crkvu, posao i sve ono čemu sam desetljećima pripadao. I danas bez krzmanja velim da ću, ponude li mi se čvrsti argumenti, prihvatiti bilo koji stav – vjerski, nevjerski, štogod. [Read more…]
Rembrandtov Isus
Da li bi Isus iz Nazareta odgovorio na molbu za intervju u povodu obljetnice njegova uskrsnuća? Kakvo blesavo i ukalupljeno pitanje! Ma Isus je (bio je i jest spreman odgovoriti svakom suvremeniku) zanimljiv svakom naraštaju, svakoj sredini i u svakoj situaciji. Pa On je za mene Alfa i Omega, početak i svršetak svega stvorenog! [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Dvadesetogodišnjica ubojstva tadašnjega izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ovih je dana protekla i obilježena, komemorirana, kako se to kaže – ali to je bila komemoracija i samoga mirovnog procesa za koji je general Rabin, uvjereni cionist i nacionalist, realistično smogao snage i želuca, pa je s Yasserom Arafatom potpisao 1994 sporazum u Oslu koji je zajamčio palestinsku autonomiju [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Dvadesetogodišnjica ubojstva tadašnjega izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ovih je dana protekla i obilježena, komemorirana, kako se to kaže – ali to je bila komemoracija i samoga mirovnog procesa za koji je general Rabin, uvjereni cionist i nacionalist, realistično smogao snage i želuca, pa je s Yasserom Arafatom potpisao 1994 sporazum u Oslu koji je zajamčio palestinsku autonomiju ali ne kao definitivan cilj, nego kao nužan prvi korak ka formiranju dviju odvojenih država, Izraela i Palestine, kao što je, podjednako realistično, odlučilo Sigurnosno vijeće Organizacije Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom broj 141 još 1947. [Read more…]
Kao i mnogo toga vezanog uz Posebnu teoriju relativnosti, njezino dosadašnje izbivanje iz znanstvenofantastične kinematografije popriličan je paradoks. Ta prekretnica u znanstvenom shvaćanju otajstvenog odnosa prostora i vremena gotovo je potpuni suvremenik znanstvene fantastike na filmu – ali putevi su im se nakon više od stoljeća prvi put susreli tek sada.
Prema dostupnim svjedočenjima, Interstellar se dugo rađao. Prvotna ideja potekla je od producentice Lynde Obst i teoretskog fizičara Kipa Thornea nakon rada na Kontaktu, jednom od posljednjih ambicioznih pokušaja Hollywooda da prikaže međuzvjezdano putovanje temeljem onoga što zaista znamo.
Kontakt je premijeru imao još 1997.; bilo je potrebno još desetljeće razvoja projekta pod redateljskom paskom Stevena Spielberga, te još godine rada scenarista Jonathana Nolana i, naknadno, njegova brata Christophera kao novog redatelja, da film dospije na velika platna. U jednom od manjih paradoksa vezanih uz ovaj film, glavnu mušku ulogu kao i u Kontaktu tumači Matthew McConaughey. Ipak, sličnosti tu prestaju.
Već od prvih kadrova filma – što naročito upada u oči pri ponovnim gledanjima – jasno je da su se braća Nolan odlučili uhvatiti izravno u koštac glavnim s relativističkim paradoksom, onim vezanim uz protok vremena. Još od 1905., kad je Einstein iznio svoju s vremenom dokazanu hipotezu, slutimo da bi za čovjeka koji se kreće brzinom bliskom (ali nikad ravnom) svjetlosnoj vrijeme teklo sporije nego nama na Zemlji.
U školi nam to predočavaju kao paradoks blizanaca: jedan blizanac krene na takav međuzvjezdani put i vrati se nakon što je za njega prošlo nekoliko godina, te shvati da su za drugog blizanca u međuvremenu prošla desetljeća. Školski je primjer znanstveno zoran, ali dramaturški prijetvoran: odlučivši ga primijeniti na drugačiji par likova, Nolanovi su dobili upečatljiviji prikaz cijene koju međuzvjezdano putovanje nosi.
McConaughey je ovdje, naime, prije svega otac, pa tek onda međuzvjezdani putnik. On živi u nelagodno uvjerljivom prikazu američkog Srednjeg zapada, tek nekoliko desetljeća udaljenom od današnjega. Nekada je bio astronaut, ali tom budućem svijetu astronauti ne trebaju – baš kao ni bilo kakvo drugo inženjersko zanimanje: to je svijet u kojem su se današnje globalne strukture raspale. Nema savezne vojske, nema čak ni ubrojive savezne vlasti. Neimenovana tvorevina koju McConaugeyjev Cooper nastava čak je iz školskog kurikuluma izbacila povijesni podatak o čovjekovu slijetanju na Mjesec, proglasivši ga propagandnom obmanom.
Budale vladaju ovim svijetom, pa nije ni čudo da propada u jednoj ekološkoj nedaći za drugom. Usjevi izumiru, zemlja se pretvara u prašinu, a Cooperu postaje jasno da čovječanstvo na takvom planetu ne može više dugo istrajati. Kao pravi bivši astronaut, on vjeruje – a Nolanovi žele da povjerujemo s njim, jer cijela njihova priča ovisi o tome – da ljudska budućnost leži među zvijezdama. Pa kad ga paradoks dovede na prag jedine organizacije koja mu još može omogućiti odlazak na međuzvjezdano putovanje, Cooper prihvati svoju sudbinu.
U bilo kojem klasičnom književnom SF-u – recimo, iz pera Arthura C. Clarkea, čijem djelu inače Nolanovi odaju neskrivenu počast – ta bi sudbina bila tako epohalna da bi zasjenila sve intimne vidove astronautova života. To objašnjava, recimo, steriliziranu ljudskost astronautskih likova filma 2001.: Odiseja u svemiru, kojem je Clarke bio koscenarist. Nolanovi shvaćaju da je to tek dio jednadžbe. Zadatak je u Interstellaru zaista masivan, masivan do razine brzine svjetlosti, dapače kvadrirane brzine svjetlosti, ali cijeli taj nepojmljivi iznos u konačnici je samo istovjetan razini emocionalne energije koja ostaje s druge strane znaka jednakosti.
Jednadžba Interstellara stoga glasi Emo = mc2. A na gledatelju je da prihvati ili ne prihvati može li pronaći u sebi širine da prihvati kako znanstvene, tako i emocionalne vidove ove priče.
Cooper, naime, na Zemlji za sobom ostavlja dvoje djece. Stariji sin Tom voljan je ne poći očevim stopama i zadovoljiti se životom običnog farmera. Mlađa kći Murphy očevo je dijete: dobila je ukor u školi jer se drznula izjaviti da vjeruje u stvarnu povijest, a ne u teorije zavjere. Murphy je tek desetogodišnjakinja, ali bistra je i britka kako to samo djeca prije puberteta mogu biti. Nazvana po paradoksu zvanom Murphyjev zakon – koji ne kaže, kako se to uvriježeno misli, da će se dogoditi sve loše što se može dogoditi, nego tek samo da će se dogoditi sve što se može dogoditi – ona utjelovljuje svoje ime na načine koje samo Nolanovi mogu smisliti.
Što je važnije, ona utjelovljuje sve što Cooper voli na ovome svijetu. A u možda najugodnijem, makar i najpotresnijem iznenađenju filma, mlada Mackenzie Foy – glumica dosad poznata, kad smo kod paradoksa, iz posljednjeg nastavka Sumraka – tumači je na tako uvjerljiv i nepatvoreno točan način da ovim nastupom smjesta staje uz bok najboljim dječjim ostvarenjima na filmu, bez obzira na žanr, bez obzira na epohu. Mala Murphy je srce Emo strane filma.
Drugi dio jednadžbe je sve ono što od redatelja Nesanice, Prestiža i Početka možete očekivati: golema, beskrajno ambiciozna i besprijekorno orkestrirana slagalica koja uspijeva od krajnje ezoteričnih intelektualnih koncepata stvoriti napetu priču s visokom razinom dramskog naboja i suptilno profiliranim likovima. Ali za razliku od dosadašnjih Nolanovih djela, ma kako majstorska bila, emotivna snaga priče o ocu koji napušta kćer znajući da će odlaskom između sebe i nje postaviti barijeru vremena – vremena, tog suca strašnijeg od smrti – prožima sve ostalo.
Kakve li razlike, recimo, u odnosu na Početak, gdje je slična priča o ocu razdvojenom od svoje djece posve hladno zadržala djecu na razini puke odgonetke rebusa, dok je rebus sâm bio cijela poanta. Kakve li razlike u odnosu na bilo koji dosadašnji film Christophera Nolana, zapravo.
I tu leži ključni paradoks Interstellara. Znamo da je autor ovog filma sposoban – više od ijednog danas aktivnog, zapravo – za vrhunski intelektualizam u dramaturškom oblikovanju svojih djela. Znamo i to da se njegov film, po prirodi stvari, zapušta u spekulativnu fikciju kad predočava, temeljem vrlo stvarnih znanstvenih modela Kipa Thornea, kako bi mogli izgledati fenomeni poput prostor-vremenske crvotočine ili singulariteta, famozne crne rupe koja izlazi iz okvira relativističkog svemira.
Svi ti prizori ne samo da su maestralno prikazani, nego su prožeti dramatičnošću utemeljenom na istinski ljudskim likovima astronauta i znanstvenika koji se s njima suočavaju. U pitanju je ipak opstanak čovječanstva, a Nolan je vještinu pričanja priča o toj temi izbrusio otkako nadzire ekranizacije superjunačkih stripova iz ergele DC Comicsa. A astronauti su, za sve nas iz svemirske ere, istinski superjunaci.
Ne, paradoks ne leži u vještini, nego u poanti. Budući da, kao nijedan smrtnik, ne može znati što leži s one strane crne rupe, Nolan mudro – prvi put istinski mudro u dosadašnjoj karijeri – ostaje na onome što zna da leži s ove. A to je razdvojenost. To je gubitak. To je nedostajanje. Jednom riječju, to je ljubav.
I onda se, u mađioničarskom triku za koji mu dosadašnji filmovi daju puno pravo, triku koji mu Kip Thorne vjerojatno dopušta, a čiju je uvjerljivost gradio iz kadra u kadar, iz motiva u motiv, Nolan usuđuje ustvrditi da je ta ljubav vezivno tkivo svemira, ravno još nedokučenoj gravitaciji.
Onaj tko se jednom potrudi istinski proživjeti Interstellar može na takvo poentiranje reagirati ili dizanjem obrva, ili puštanjem suze. Kad smo kod suza, čak i najokorjeliji emotivac priznat će da ih je prolio više na kraju prve četvrtine filma, ili na njegovoj polovici, nego na samome kraju – što nije najuputnija putanja melodramske dramaturgije. Ali Interstellar nije melodrama.
Interstellar je dosad najveći filmski poziv u ovome stoljeću da ne idemo maleni ispod zvijezda. Obrazložen poziv, upečatljiv poziv, poziv protegnut da odlazak među zvijezde. Ali i poziv koji u isti mah zna da smo ispod, iznad i između zvijezda oduvijek bili, te da u prihvaćanju svoje posve moguće budućnosti izvan okrilja rodnog svijeta ne možemo i ne smijemo zaboraviti onu poimence najsvetiju stvar kojoj nas je život na njemu naučio.
(Ljubav, naravno. Onaj najveći paradoks.)
