Ivica Grčar
Prošli tjedan na više portala i u medijima objavljen je članak ”Ekonomist s Princetona objasnio kako su HDZ i SDP uništili Hrvatsku”. [Read more…]
Marionetske vlade neće slobodnu nacionalnu ekonomsku misao
HDZ je potjerao prave ekonomiste i uništio je privredu
Ivica Grčar
Umjesto osmišljenih ekonomskih programa i projekta političke stranke u Hrvatskoj bez ikakvih problema ili posljedica svojim biračima predstavljaju dvojbene ekonomske uradke demagoške i deklarativne naravi.
Učinak se vidi najbolje po ekonomskom položaju Hrvatske nakon 27 godina takve prakse. [Read more…]
A što će ti, kume, diploma?
“Što se mog životnog puta i uspjeha tiče, nisam morao završiti ni dva razreda osnovne škole“, iskreno je novinarima objasnio HDZ-ov saborski zastupnik Ante Jerolimov, i teško da se u manje riječi može reći više o Republici Hrvatskoj, društvu znanja i zemlji neslućenih mogućnosti. [Read more…]
Incidentno novinarstvo
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Hitler u Josića i Dumičić
Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak: “Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj”. Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
