novinarstvo s potpisom
Sofija Kordić
”Jedinstveno društvo je fašistički mit” naslov je članka koji je nedavno napisao češki politolog, publicist, direktor Njujorškog sveučilišta u Pragu Jiří Pehe. Reagirao je na sve češće jadikovke da su mnoga zapadna, općenito europska društva beznadno podijeljena. [Read more…]
Novinar Jutarnjeg lista, Globusa i Slobodne Dalmacije, te kolumnist sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika Boris Dežulović dobitnik je ovogodišnje novinarske nagrade European Press Prize u kategoriji najboljeg komentara. Nagradu je dobio za tekst ”Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, objavljen u tjedniku Globus 19. studenoga 2013. godine povodom godišnjice pada Vukovara.
Nagradu mu je u Londonu u ponedjeljak dodijelio međunarodni žiri u kojem sjede urednici iz nekih od najuglednijih medijskih kuća poput Thomson Reutersa, Le Mondea, El Paisa i Jyllands-Postena.
European Press Prize pokrenuta je 2012. godine, a dodjeljuje se u ukupno četiri kategorije. Dosad nije bilo laureata iz Hrvatske.
U nastavku pročitajte nagrađenu kolumnu Borisa Dežulovića.
Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini
Sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao
U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik.
Ova bizarna ideja nije uopće dolazila s ruba, kao kuriozitet. Među onima što su je oduševljeno dijelili bili su i neki tada vrlo važni ljudi, profesori, akademici i takozvana domoljubna inteligencija, što se među sobom natjecala u ritualnom pijetetu za žrtvu Grada Heroja. Kako bi se to izvelo, nije do danas ostalo do kraja jasno, iako je stvar bila neobično jednostavna: sve u Vukovaru trebalo je ostaviti onako kako je bilo dan nakon što su “oslobodioci” smrtno ranjenom gradu ispalili tenkovski hitac u čelo.
“Projekt” je podrazumijevao konzerviranje cijelog ubijenog grada, eventualno tek učvršćivanje ruševina čija bi statika prijetila budućim posjetiteljima. Ikonični izbušeni vodotoranj, unakaženi hotel Dunav, sravnjeni barokni centar, spaljeni dvorac Eltz, sve je trebalo ostati kako je bilo “day after”, 19. studenoga 1991. godine, tek valjda ograđeno žicom, kao spomenik na tu strašnu jesen, i opomena za buduće naraštaje, “da se” – kako se obično u tim prilikama ukleše – “ne ponovi”.
O četrdeset hiljada ljudi koji su do te jeseni živjeli u Vukovaru nije se pak previše razmišljalo. Snaći će se oni valjda, započeti novi život iz gimnastičkih dvorana i prognaničkih kampova – ljudi svakako nisu bili problem.
Najbizarnije u cijeloj priči jest što su na istu zamisao tih dana došli i u – Srbiji. Nije u Beogradu bilo malo zagovornika grada-spomenika, i to ne među srpskim antiratnim aktivistima, već upravo među velikosrpskim patriotima, koji su tu ideju propagirali po beogradskim medijima s potpuno jednakim obrazloženjem – “da se ne ponovi”.
Zamisao o gradu-memorijalu nikad, međutim, nije zaživjela, i ostala je tek zapisana u požutjelim novinskim isječcima iz toga doba. Ili se barem tako mislilo.
Domoljubni neimari svih su tih godina, naime, vrijedno radili na projektu, i dvije decenije kasnije, Vukovar je konačno konzerviran onakav kakav je bio ratnih devedesetih, uređen kao vlastiti spomenik. Ispražnjen svakog urbanog, društvenog i ljudskog smisla, danas nije baš ništa drugo doli spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini.
Izvan te svoje simboličke funkcije Vukovar jednostavno ne postoji. Posljednju vijest koja bi bila lišena ratnog konteksta, novine su iz toga grada objavile valjda negdje kasnih osamdesetih. Nakon toga, sve do danas, svaka vijest iz Vukovara nosila je njegov ratni predznak, čak i onda kad nije bila u izravnoj vezi s ratnim naslijeđem. Rijetki proplamsaji civilnog života u tom gradu, poput Vukovar film festivala, dobit će svoj javni značaj – pa tako i smisao – upravo i samo kao nevjerojatno otkriće života u mrtvom gradu. Izvan ratnog konteksta slučajevi života u Vukovaru niti su važni, niti uopće postoje. Slobodni od njega, oni preostaju tek kao podmukla diverzija, bomba pod spomenik Gradu Heroju.
Živog Vukovara, bez postamenta s uklesanim “da se ne ponovi”, na karti nema. Vukovar je među petnaest najvećih hrvatskih gradova, ali nema njegovih košarkaških ili nogometnih klubova: jedini put kad je Nogometni klub Vukovar igrao u prvoj ligi, bilo je to onih dana kad je grad integriran u hrvatski ustavno-pravni poredak, a klub političkom odlukom lansiran u najviši natjecateljski razred, odakle je već sljedeće godine ispao, netragom tako nestavši čim je ispunio svoju ceremonijalnu svrhu.
Druge svrhe u Vukovaru, naime, nema: nema vukovarskih slikara ili glumaca, nema vukovarskih bendova ili repera, nema vukovarskih starleta, glumaca, dizajnera ili skejtera, nema vukovarskih kuća u prilozima za nekretnine, nema vukovarske Parade ponosa, nema nekog senzacionalnog Vupikovog cabernet sauvignona, nema ni čudaka za YouTube i Živu istinu, nema ni svečano presječenih vrpci ni ulovljenih šarana kapitalaca ni oborenog nekog blesavog Guinnessovog rekorda, nema čak ni tajkuna i lopova, nema skandala i afera, ni prometne nesreće ili oružane pljačke u Vukovaru nema bez hrvatsko-srpskog ratnog konteksta, nema u Vukovaru ukratko ničega.
Ima samo Grada Heroja, ima Domovinskog rata, ima Jastreba i starijeg i mlađeg, ima odvojenih hrvatskih i srpskih razreda, ima grafita sa Hrvatima i Srbima, ima ćirilice i dvojezičnih tabli, ima demonstracija i povorki sjećanja, transparenata, crvenih lampaša, zastava i misa zadušnica, ima samo četnika i branitelja, biskupa, generala i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara: možete li se uopće sjetiti kad ste posljednji put iz toga grada pročitali vijest u kojoj nije bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?
Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja.
Neće se svima svidjeti, ali za takav simbolički Vukovar, duboko neživ i besmislen – sav od teških riječi ispisanih jeftinim stiroporom – posve je zapravo svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu. Jednako bi prema projektantima “grada-memorijala” mrtvi Vukovar izgledao i da je ostao okupiran, tek ljuštura grada i spomenik samom sebi. Jednako bi opomena “da se ne ponovi” bila jednojezična, samo isklesana, jasno, na ćirilici.
Samo takav, sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao.
(Prenosimo sa portala Jutarnjeg lista)
Katolički vjernici, onaj puk Božji na koji se Katolička crkva poziva i koji joj jedini na ovom svijetu priskrbljuje legitimitet, odbacuju crkveni nauk u pogledu spolnog morala uz koji čvrsto prianja katolički magisterij. To u Vatikan javljaju biskupske konferencije iz Njemačke, Švicarske, Francuske, svaki dan nove, kako koja sabire rezultate ankete među svojim vjernicima koje je naručio glavni tajnik Biskupske sinode mons. Baldisseri.
To su, uostalom, svojom praksom pokazali i sami katolički vjernici kojegdje po svijetu, neki od njih i državnim referendumima. A jučer je prispjela i ozbiljna anketa, na reprezentativnom uzorku 12.038 katolika u 12 zemalja na četiri kontinenata, u kojima je 61 posto ukupne katoličke populacije na svijetu (Meksiko i SAD u Sjevernoj, a Argentina, Brazil i Kolumbija u Južnoj Americi; Kongo i Uganda u Africi; Francuska, Italija, Španjolska i Poljska u Evropi; Filipini u Aziji). Ispitani su mahom prakticirajući katolici, oni koji na misu idu svaki ili gotovo svaki tjedan.
Anketu je naručila Univision, glavna televizijska mreža na španjolskom jeziku u Sjedinjenim Državama Amerike, provela ju je Bendixen & Amandi International, međunarodna savjetodavna agencija koju redovito angažiraju Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Bijela kuća, a rezultate su ekskluzivno objavili i dnevni listovi Washington Post, El País (Madrid) i la Republica (Rim). Dakle, anketa se doima relevantnom: nije riječ samo o dojmu, bilo novinarskome, bilo biskupskome, niti je riječ o parcijalnom podatku – nego o fundiranom istraživanju stavova katoličke populacije.
Ta populacija snažno podržava papu Franu. Njime je čak oduševljena: više od 80 posto vjernika tvrdi da im se sviđa ili veoma sviđa, a manje od 5 posto veli da im se ne sviđa (uspoređujući s kritikama koje čujem u Vatikanu i oko njega, među prelatima i među vatikanistima, čini mi se nespornim da Papu više vole vjernici nego kler: prvima ulijeva nadu, drugima otima sigurnost, pravo na tihu kolotečinu, na birokratsko distribuiranje Gospodina).
U nekim zemljama sviđanje se penje iznad 90 posto (u Italiji čak na 99). Prema tome, rezultati ankete nisu upereni protiv Pape, dakle ni protiv magisterija Crkve i njezina nauka – osim u posve određenom segmentu.
Pneumatolozima (to su specijalisti za Duha svetoga, nisam ih ja tako nazvao) ostaje da objasne gdje Duh puše: među biskupima (koje bi morala zapasti karizma magisterija) ili među vjerništvom (koje Duh također poziva na svetost). ”Duh puše kuda hoće”, glasi stara maksima. Kuda puše – pozna se po znacima vremena.
E, na Sinodi će u listopadu biti tegobna zadaća da otkrije je li ova anketa objavila znake vremena ili pak obmanu hedonizma i relativizma, kako to kažu posljednji pape, pošto je Pavao VI. utvrdio obrambenu liniju.
Najmanje su suglasni s naukom Katoličke crkve u pogledu kontracepcije: podržava je 80,9 posto ispitanih vjernika. Za pravo na razvod braka opredijelilo se njih 59,6 posto.
Samo 10 posto vjernika smatra da žena ima pravo na abortus u svakom slučaju, ali još 58 posto ih smatra da ima pravo u određenim slučajevima (nisu specificirani). Većina – njih 52 posto – smatra da svećenik mora imati pravo biti oženjen (zanimljivo je da nakon Filipina sa 21 posto najmanje podrške svećeničkom braku daju u Kongu i Ugandi, gdje se pak najmanje zamjera svećeniku koji se ne uzdržava od spolnih odnosa).
Najveću sklonost spolnom nauku Katoličke crkve pokazuju Kongo i Uganda (gdje je, zapravo, najveća diskrepancija u pogledu prihvaćanja i primjene nauka), pa Filipini, dok su ”najliberalnije” Španjolska i Sjedinjene Države, pa Francuska.
Najmanje su spremni poslušati crkveni nauk u pogledu kontracepcije (jedino u Ugandi 54 posto, u Francuskoj jedva 4 posto), najbliži su Vatikanu u odbacivanju jednospolnih brakova (podržava ih 64 posto u Španjolskoj i 54 posto u SAD, a drugdje manje od polovice; protiv njih je 98 posto u Kongu i 99 posto u Ugandi). Gotovo 50 posto (47,4) smatra da treba odobriti svećeničko ređenje žena; većina je protiv toga na Filipinima, u Ugandi i Kongu, u Poljskoj te začudo u Kolumbiji, drugdje je većina za.
Najbliži pozicijama Crkve su oženjeni stariji od 55 godina koji žive u malim mjestima i redovito idu na misu.
Rezultati ove ankete meni su donekle neočekivani. Ona zapravo pokazuje veću koherenciju među katolicima i manju razinu licemjerja spram odstupanja prakse od nauka. Naime, mnogi katolici, uključujući tu i latinoameričke i španjolske, ne popuštaju potrebama, iako su svjesni da bi time počinili grijeh – nego oni ta ponašanja po svojoj savjesti ne smatraju grijehom, ne vide da bi time uvrijedili Boga, iako ih svećenici u to uvjeravaju.
Oni, zapravo, ne odbacuju katolički način života, nego smatraju da ga tumače vjernije intenciji Boga, poglavito Isusa, nego što ga tumači magisterij Katoličke crkve.
O tom fenomenu će još trebati razmisliti – ali se čini da današnji vjernik sve više sam sebi tumači vjeru, a sve manje vjeruje svećeniku, osobito u onim aspektima života kojih se svećenik morao odreći, poput spolnih i bračnih odnosa.
Koliko se katolici opiru učenju Katoličke crkve?
80,91 posto – za pravo na kontracepciju
59,58 posto – za pravo na razvod braka
58,00 posto – za pravo na abortus u određenim slučajevima (+ 10,25 posto u svakom slučaju)
52,25 posto – za pravo svećenika na ženidbu
47,41 posto – za pravo žena da budu svećenice
31,08 posto – za pravo na istospolni brak
(Prenosimo, autorovom dozvolom, iz Jutarnjeg lista)
Kolumnist Večernjeg lista i moderator tribina Branimir Pofuk u svojem večernjem intervjuu ove srijede 27. studenoga 2013. u 19 sati u VBZ-ovoj knjižari Fadila Hadžića u Ilici 13 ugošćuje glavnog urednika našega portala.
U svemu čime se bavi, o čemu piše i govori, novinar i teolog Drago Pilsel strastven je i temperamentan, pa će takav biti i razgovor s njim o gorućim temama hrvatskoga društva – o onima o kojima danas svi govore i o onima o kojima svi šute. Rat, domoljublje i demokracija, ljudska prava, ustaštvo i komunizam, vukovarska i referendumska Hrvatska, siromašna Hrvatska, katolička Hrvatska, mjesto Boga i religije u čovjeku, društvu i državi, slobodno i neovisno novinarstvo, građanski aktivizam, papa Franjo, nastanak i opstanak portala autograf.hr, autobiografski roman koji piše…, sve to teme su o kojima će Drago Pilsel govoriti onako kako to uvijek čini – na temelju osobnog angažmana, znanja i iskustva.
Drago Pilsel rođen je 1962. u Buenos Airesu u obitelji hrvatskih i njemačkih iseljenika. Djetinjstvo je proveo u Patagoniji. U Hrvatsku se iz rodne Argentine preselio u svibnju 1989. kao pripadnik franjevačkog reda. Bogosloviju je napustio potkraj listopada 1991. nakon pogibije/nestanka mlađega brata, pripadnika IV. brigade ZNG-a, da bi tada i sam pristupio toj postrojbi. Sudionik je Domovinskog rata i zbog toga odlikovan.
Novinarstvom se počeo baviti 1979., u 17. godini. U tiskanim medijima najdulje je bio stalni suradnik, izvjestitelj, komentator i kolumnist Novoga lista, od ožujka 1995. do kolovoza 2009., a u elektroničkima, od ožujka 1992. do listopada 1994., urednik i voditelj na zagrebačkom OTV-u te nekoliko godina komentator i dopisnik sada već ugašene televizijske sarajevske postaje NTV Studio 99. Bio je urednik u više redakcija i suradnik svih važnih hrvatskih listova i časopisa te dopisnik relevantnijih svjetskih medija: BBC-ja, Radija Slobodna Europa, španjolske radijske mreže COPE, tjednika Mladina, dnevnika El País iz Madrida, Oslobođenja iz Sarajeva i ljubljanskog Dnevnika. Pisao je komentare i za Glas Istre.
Sada je glavni urednik i kolumnist portala autograf.hr, komentator tjednika Express iz Zagreba, komentator t-portala, kolumnist istarskog portala RegionalExpress.hr, kolumnist srpskog mjesečnika Identitet iz Zagreba, židovskoga glasila Ruah Hadaša i komentator mariborskog dnevnika Večer. Bio je dopisnik i ratni izvjestitelj više inozemnih medija. Za svoj je rad dvaput primio nagradu Hrvatskoga novinarskog društva za najbolju vijest/izvještaj, a 1999. bio je najbolji strani dopisnik španjolske radijske mreže COPE.
Studirao je strojarstvo, književnost, latinskoameričku političku misao i novinarstvo (u Argentini i Brazilu), a filozofiju i teologiju u Argentini i Hrvatskoj. Diplomirao je i magistrirao na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Zagrebu.