novinarstvo s potpisom
Zoran Đinđić
Neophodno je strpljenje i naporan rad.
Zoran Đinđić, 2000.
* * *
Zoran Đinđić je za tri godine (1971–1974) završio studije na grupi za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Iako su njegov talenat i filozofska radoznalost bili rano uočeni, a uz to je bilo poznato da je, osuđen uslovno na godinu dana, teško dolazio do posla, akademska sredina mu nije otvorila vrata. [Read more…]
Znam da sam imao knjigu Branka Horvata ”Ogledi o jugoslavenskom društvu”. Znam da je u jednom od prvih poglavlja diskretno ismijavao tadašnju socijalističku teoriju zbog neinteligentnog glorificiranja engleskog čartističkog programa: jednako pravo glasa za sve muškarce starije od dvadeset i jednu godinu, zabranu rada ženama i djeci, tajno glasovanje, plaću za zastupnike, izbore svake godine. [Read more…]
Milorad Pupovac
Foto: Ognjen Alujević
8. IZJAVA SJEĆANJA SRPSKOG NARODNOG VIJEĆA
Povodom dvadeset godina od akcije ”Oluja“ i dvadeset pet godina od ratnog raspada zajedničke jugoslavenske države i početka rata u Hrvatskoj, Srpsko narodno vijeće izjavljuje da i u ovom trenutku suosjeća sa svima, i Hrvatima i Srbima, koji su u tom razdoblju ratnih strahota u Republici Hrvatskoj patili zbog gubitaka svojih najbližih, [Read more…]
Morrisey dolazi u Zagreb! Velika vijest za puno onih koji su odrastali osamdesetih. Karta je 240 kuna, još razmišljam jesu li mi Smithsi baš toliko značili. Koliko je ono bila za Patti Smith, 350? Za jednog Morriseya možete povesti četiri frendice na odličnu predstavu “Čuj Hamlete, čuj” u Teatru &TD, za studente je još jeftinije. Ili vas troje može ići na zanimljivog “Hrvatskog boga Marsa” u Gavelli.
Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK.
Društvo bira šta mu je važno, i to financira. Ja smatram da je rock’n’roll od elementarne važnosti za duševno zdravlje nacije, ali većina tako ne misli, pa je stvar prepuštena tržištu. Država financira filmove, likovnu umjetnost, čak su i piscima počeli davati nekakve dotacije. Milijuni odlaze na kazališta. Za što?
Većina ljudi koje znam nikad ne ide u kazalište. Onih par koji idu, vode svoje klince na Orašare i Ivice i Marice i to je to. Ne idu jer smatraju da tamo neće ni čuti ni vidjeti bilo što što bi ih se ticalo.
Često to i jest tako. Brdo predstava izgleda kao da su napravljene tek da se popuni rupa u repertoaru i zaradi koji honorar, ili su takve da moraš imati doktorat iz teatrologije da bi shvatio o čemu oni to. Kad tako trošite novce u poduzeću, to se zove nesavjesno poslovanje i zloupotreba službenog položaja, a ovdje je to naprosto – hrvatski teatar.
Mala, zatvorena zajednica, gdje svak svakoga zna, pa najintrigantnije predstave nerijetko dobivaju najlošije kritike ili ih se potpuno ignorira, kao većinu onih iz i danas živog i zanimljivog &ITD-a, a u nebo se dižu trenutačne zvijezde, pa i onda kad su im predstave prosječne ili loše.
Zašto bismo mi to plaćali? Zašto bi takvo kazalište bilo društveno važnije od Electric Žareta, benda Žarka Jovanovskog koji nastupa barem jednom tjedno a ne zaradi ni za režije? Zašto financiramo sve te silne perike i krinoline, a ne Bambi Molesterse i Zdenka Franjića, iznimno važnog izdavača i autora, koji ovdje trune na margini?
Kad se kod nas pojavi zaista društveno relevantno kazalište, kao ono koje radi Oliver Frljić, onda se digne kuka i motika, i čitav se kazališni svijet upre dokazivati kako to nije umjetnost ni teatar, nego pamfletizam i svašta nešto grozno i fuj.
Sasvim suprotno toj dreki, predstava “Hrvatsko glumište” riječkog HNK Ivana pl. Zajca, autorski projekt Frljića i Marina Blaževića koji je premijeru imao prošlog tjedna, nije sva posvećena hrvatskim glumcima i njihovom ponašanju devedesetih. To je samo medijski najatraktivniji dio.
Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora.
Predstava je puna simbolike i možeš je čitati na sto načina. Ako želiš misliti i sposoban si osjećati, smrzneš se kad te natjera da shvatiš da ni članstvo u Europskoj uniji ovdje nije ništa bitno promijenilo, pa ti je domovina i dalje ona ista zemlja čiji je prvi predsjednik javno rekao da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. A da će sutra biti bolje sa svim tim polupanim ćirilićnim pločama – teško.
A zar nije to ono za što vas plaćamo, dragi kazalištarci? Da govorite o stvarima koje su važne i meni i mojoj susjedi, ali nismo umjetnice pa ne znamo kako bismo ih izrazile? Da otvarate ona za društvo bitna pitanja i rušite stare poglede na svijet, sve ono što nas drži zarobljene u balkanskom blatu, i na kraju rezultira time da vam djeca uče njemački kako bi si osigurala posao u Frankfurtu, da BDP i dalje pada a liste za otkaze sve su dulje?
Ali ne. Hrvatska umjetnost sva je uredna, počešljana, fina. Začahurena i samodovoljna. Ako netko krikne, odmah ga se otpiše kao divljaka, seljaka, luđaka. Novi riječki intendant uspio je nešto nevjerojatno, razbiti tu zavjeru šutnje, isključivo zato što je ubo prstom u oko.
Frljić i Blažević su kao Sex Pistolsi u našoj kulturi, koja nije zapela na najdosadnijoj fazi Pink Floyda i Genesisa kao rock sedamdesetih, nego nije ni otkrila rock’n’ roll. Ubo ih je u oko tek onda kad ih je osobno prozvao. Pistolsi englesku kraljicu, ovaj Dolenčića i Juvančića.
I sad je to drama, svi imaju svoje mišljenje, Facebook vrije, iako ih 99 posto nema ni namjeru pogledati predstavu. Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani.
A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio. Većinu njih ne zanima, ali Frljić polako stvara oko sebe novu publiku, zainteresiranu za živo kazalište, a to je valjda najvažnije.
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).
Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike.
Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta. Jasno, tada se gubi i razlika između ”obiteljskog srebra” i ”nacionalnog bogatstva” jer iza njih stoji jedan te isti ekonomski (i politički) iracionalizam.
Obiteljsko srebro nije ništa drugo nego stara krama koja se gomila po vitrinama i ormarima i ne služi ničemu nego da bi mu se povremeno divile ”tetke s hladnim trajnama” i slične utvare u Schlafrocku koje čuvaju otajstva obiteljskog mikrofašizma.
U pravilu je riječ o priborima za jelo koji se nikada ne koriste, tepisima po kojima je zabranjeno hodati, stolnjacima, porculanskim figurama, kristalnim vazama, goblenima, bezvrijednim zemljištima u rodnoj zabiti i ostalim relikvijama malograđanskog kiča.
Već sama pomisao da bi taj mrtvi kapital trebalo prodati (ako ga itko ikada poželi kupiti) doživljava se kao izdaja kao i kod pristaša floskule o ”nacionalnom bogatstvu”, jer u takvom mentalnom sklopu svaka ekonomija koja nije autarkična ili sakupljačka smatra se sramotnom, a profit i razumna upotreba stvari smatraju se grijehom.
Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite.
Opća konfuzija u kojoj su se poimanja obitelji i države zaplela u nerazmrsivo klupko porodila je dosjetku da su, primjerice, autoceste ”naše” i da pripadaju svim građanima. Ne pripadaju. One su u vlasništvu poduzeća koje je u vlasništvu države.
Država i građani nisu jedno te isto. Naprotiv. Država i građani su po prirodi stvari dvije različite kategorije razdvojene dijametralno suprotnim interesima koji tek ponekad i ponegdje postaju konvergentni, primjerice, pod pretpostavkom da je država pristojna i demokratska i da ustraje u održavanju zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda, ali i pod pretpostavkom da je građanima stalo do zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda.
Ta konvergencija nikada nije potpuna i tek je djelomice postignuta u razvijenim zapadnim demokracijama. Naime, država je aparat u rukama političke elite koja je sklona izbjegavanju svojih obveza, a znatan dio građana nerijetko uopće ne mari za individualnu slobodu i udobnost, nego će se radije utapati u kakav imaginarni kolektiv i odande zazivati raznovrsne povijesne tragedije.
Utoliko je i pomisao da je ono što je državno samim time i ”naše” potpuno promašena, kao što je, uostalom, promašena pomisao da država može biti ”naša” jer je svaka država po prirodi stvari tuđa, a takva i treba biti zbog naravi poslova koje je dužna obavljati.
Ako pravosuđe, uprava, hitna pomoć ili vatrogasci (a to je država jer država nije san, premda može postati mòra) ne postupaju po kriterijima struke i vladavine prava, nego se počnu ponašati kao ”naši”, tada takva država prestaje biti država i postaje zločinačka organizacija ili, u boljem slučaju, folklorno društvo.
Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva.
Štoviše, imajući na umu notornu nesposobnost svake države da se bavi komercijalnim poslovima, građani bi se trebali zalagati za to da izbace državu iz svake privredne djelatnosti i primoraju je na ispunjavanje dužnosti zbog kojih i postoji, a to su zaštita i promicanje nekih univerzalnih vrijednosti i potreba: pravna sigurnost, zakonitost, ljudska prava, obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša i tako dalje, ukratko sve ono čime bi se trebali baviti pravosuđe, uprava, hitna pomoć i vatrogasci.
Kao što je teško pojmiti stvarnu korist koju bi građani mogli imati od toga da država po svaku cijenu zadrži svoj nerazmjerno velik vlasnički udio u privredi i infrastrukturi, više je nego jednostavno uočiti štetu koju je država u posljednje dvadeset i četiri godine – nakon lažne privatizacije – kao najveći poduzetnik i poslodavac nanijela privredi i čitavom društvu.
Jedina korist od ovog sveopćeg podržavljenja vlasništva, duša, načina života, snova i sudbina je zadovoljstvo tetke s hladnom trajnom koja, koliko god bila siromašna i nezaposlena, uživa u spoznaji da negdje tamo u nekom ormaru čuva svoj, njen – ”naš” – beštek od lažnog srebra.
(Prenosimo s tportala).
Petak je, prvi kolovoza, usred rahle užurbane kolone, među autima stranih registracija, vozim se na more. Ostajemo samo dva dana vikenda, a ja se sjećam prvoga kolovoza od prije tačno trideset godina, bila je srijeda, i ja sam isto ovako putovao prema moru. Samo što je grad iz kojeg sam pošao bio drugi, i nisam išao na dva dana nego na petnaest mjeseci.
Prije ponoći, prvoga augusta 1984, morao sam se javiti u Uble, na otoku Lastovu, na odsluženje vojnoga roka. Putovao sam autobusom, a svud okolo bila je ista ova gužva, tisuće automobila, s malim i velikim obiteljima koje su pošle na more. A ja, nesretnik, u vojsku. Sedamdeset godina ranije, koji dan nakon prvoga kolovoza, tako je moj djed išao u Veliki rat.
Prije trideset godina na more su putovali svi. Ljudi bosanskih, srbijanskih, vojvođanskih registarskih tablica jatili su se oko Bugojna i Donjeg Vakufa, zastajali po krajputaškim birtijama da rashlade svoja vrela čela, sigurni u sebe jer znaju kamo idu, jer su svoji na svome i ništa im se loše ne može dogoditi. Među njima, plahovitiji, nesigurni u staze i bogaze i davno probijene turske drumove, pomiješani s domaćima putovali su Nijemci, Čehoslovaci, Madžari, Poljaci. Nije davno bio Drugi svjetski rat, neki od turista sjećali su se ovih šuma.
Ali prvog augusta 1984, usred turističkih migracija, dok sam, najsamiji na svijetu, išao u vojsku, činilo se da je rat daleko od nas, na Bliskom istoku, u Gazi i u Libanonu, a nama ostaju samo herojska sjećanja i jedna u nizu sjajnih turističkih sezona.
Danas je drukčije. Domaći rijetko idu na more. A i pojam domaćih se dramatično suzio i sveo na Zagreb i širu okolicu. Svi drugi su stranci, Srbi i Bosanci. A oni, ako im je još ostalo novca, putuju danas na gostoljubivija mora, u Crnu Goru, Tursku, Grčku. Više nema ni Nijemaca koji bi se sjećali ovih šuma iz 1943.
Turizam se pretvorio u nacionalnu mistiku, u transcendentalno, zaumno dozivanje bogatih stranaca, da dođu i ostave nam svoje novčanike, crne ili barem zlatne kreditne kartice; na turizam se svela nacionalna ekonomija, pa se kao najstrašnije od svih strašnih pitanja nad glavama Hrvata, kao prorokov glas nad kamenom pustinjom, uzdiže ovo: a šta ako gosti jednom ne dođu? Šta ako jednoga prvog kolovoza na hrvatskim cestama nikoga ne bude? Nije to pitanje na koje bi se odgovaralo među ljudima, u širem društvu ili na televiziji, kod Đure Tomljenovića.
To je pitanje koje danas stoji između Hrvata i dragoga Boga. Gospod Bog je, a ne nekakva ženskica, direktor Hrvatske turističke zajednice. On je, a ne onaj nekakav Lorencin, Milanoviću jedini prihvatljiv član jedine preostale antifašističke stranke u Hrvatskoj, nadležan za sudbinu hrvatskoga turizma.
Nama trebaju bogati gosti. Mi smo za elitni, a ne za masovni turizam. Čuju se već dvadesetak godina vlahušići i karavlahušići, lokalni primorski šerifi i domoljubni razbojnici, doktori turizma i vlasnici apartmana s balkonima bez ograde i stepeništima koja vode prema nedograđenom trećem katu, pokazujući otvoreni prezir prema svim tim istočnoeuropskim siromasima koji su prije trideset godina dolazili ljetovati u Dalmaciju.
Neće oni Ruse, Čehe i Poljake, neće ni sirote Ukrajince, a za Bjeloruse ni da čuju. Ti Bjelorusi, svojim sam ih očima gledao, ove su godine počeli autobusima da dolaze na Crnogorsko primorje. Tri dana putuju od Minska do Budve, zatim su sedam dana na moru, pa još tri dana putuju kući. Sirotinja huda, nemaju ni za sladoleda, ali jednako osjećaju tu sjevernjačku čežnju za toplim morima kao i Šveđani, Norvežani, Nijemci. Domaći u Budvi i Tivtu gledaju ih u čudu, s nekom solidarnom tugom, ali i strahom da bismo svi jednoga ne tako dalekog dana mogli postati Bjelorusi.
I što bi sad ti vlahušići i karavlahušići kada bi im se jednoga dana, umjesto kruzera veličine empajer stejt bildinga, u Gružu pojavio autobus s Bjelorusima? Bi li ih bez riječi deportirali ili bi ih potjerali uz optužbu da su mlatili sredozemnu medvjedicu?
I dok tako vozim kroz Gorski kotar, putujući u ljubaznu zemljicu Istru, razmišljam o tome što bi oni kada bi im neki marketinški mag objasnio da će veće koristi po hrvatski turizam biti ako na svoj račun u najboljim dubrovačkim hotelima prime i ugoste dva autobusa gostiju iz Minska, a ne njemačku nogometnu reprezentaciju, koja je u Brazilu postala prvak svijeta. Ovo drugo je, naime, jadno i provincijalno. Ugostiti Bjeloruse je, međutim, galantno i elitno. To je gesta elitnog turizma.
Bio sam dijete, pet ili šest godina sam mogao imati kada su u Dalmaciju dolazili Madžari i Čehoslovaci s gepecima punim robe, koju bi u dva dana rasprodali i tako dolazili do novaca za svoja ljetovanja. Donosili su dječju robu, sovjetske fotoaparate i ručne satove, lažne samovare, čajnike, pokućstvo i praški porculan. Madžarima je bilo teže, njihova roba je zbog nečega bila slabija nego čehoslovačka, a nisu imali ni tih famoznih satova i fotoaparata.
I tako jednoga ovakvog kolovoza, možda baš sudbonosne 1971, kada je Hajduk nakon duge stanke postao prvak, neki Madžar, zovimo ga Janos, ostao je sa svojim starim wartburgom nasred mjesne rive, praznog rezervoara, i bez dinara u džepu. Samo mu je gepek bio pun neprodane robe, koja nije trebala nikome i nije vrijedila ništa. Očajan, ušao u u prvu kuću. Ponudio je dječje zimske džempere, u zamjenu za novca koliko bi mu bilo dosta za benzin do Pečuha. Za to vrijeme tužna žena, zovimo je Rosza, sa svoje je dvoje djece sjedila u autu i čekala. Bili su tako dekintirani da se nisu usuđivali ni zagaziti na dalmatinski asfalt.
Žena na čija je vrata pokucao zvala se Matija. Baba Matija. Jedva joj je objasnio što hoće, a ona kada je shvatila, samo što ju nije kolpalo. Prošla je ona i El Šat i godine poslijeratne oskudice, i sve joj se to upisalo u pamet. A sad će se još i ovoga sjećati, kao jada nad jadima.
Pozvala je šjor Franu, koji je uza sve druge jezike govorio i madžarski, da Janosu iznese ovakvu ponudu: ostat će deset dana u sobi s kupaonicom, bez posebnog ulaza, i ako za to vrijeme skupi novac za benzin, dobro je, a ako ne skupi, pozajmit će mu ona, a Janos će vratiti sljedeće godine. Što se tiče plaćanja sobe, tu problema nema. Čekala je jednoga takvog da mu ove godine ne naplati sobu. A hranit će se kod nje, jest će ono što jedu njezini, barem blitve i krumpira ima dosta, a ne fali ni kokošje juhe, palente, gulaša…
Ne znam kako se završila priča s Madžarom koji nije prodao ništa, pa nije imao novca ni za ljetovanje, ni za benzin da se vrati kući. Ali babi Matiji je, to znam, dobro išlo s izdavanjem soba. I njoj i njezinima. Bilo je to vrijeme elitnoga turizma, imalo se pa se moglo. Babe u crnini, stare partizanke, dobro su znale što je turistički marketing. Treba ljude navesti da te vole, uvjeriti ih da i ti njih voliš. Ništa drugo.
(Prenosimo s autorova portala).
“Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”, tako je nekako zborio Mahatma Gandhi. Ako stvar potpuno lokaliziramo i prilagodimo domaćim prilikama, tada bi mirotvorčeva maksima otprilike glasila – “Hrvatska vjerojatno ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”.
Ovo svačije u drugom dijelu rečenice odnosi se, ne sumnjate valjda, na politiku i političare i na ono što oni smatraju svojom potrebom, a svatko pošten i normalan – pohlepom. Neovisno o tome je li riječ o gramzivosti za novcem, vlastohleplju ili častohleplju. Sve dok ih puštamo da budu sami sebi svrha.
Evo je upravo mlađahni ministar financija javno iskobečio oči nad činjenicom da u državnom i javnom sektoru više od 20 tisuća zaposlenih prima plaću veću od 10 tisuća kuna. I najavio kresanje. Već u rujanskom rebalansu proračuna koji je nužan, kako je objasnio, jer ovoga ljeta nije dovoljno sunčevih zraka pomilovalo najljepšu obalu na svijetu.
Što bi čovjek trebao misliti o državi koja svoje financije, sadašnjost i budućnost, planira ovisno o količini sunca, druga je tema, ali svakako zgodno za ilustraciju tko nam i kako vodi zemlju. Pri čemu dodatnu lakrdiju stvara to što ministar turizma ne da ni čuti da mu je u resoru opći potop, dok je financ-ministar preuzeo na sebe tužnu i neugodnu dužnost da ugasi svjetlo, optimizmu ministara poduzetništva, europskih fondova i turizma unatoč. Ili baš zato.
Svega nekoliko sati ranije, na okruglom stolu o zakonu o stečaju potrošača (na koji, usput rečeno, ministar pravosuđa nije našao shodnim pozvati predstavnike udruge Blokirani, vitalno zainteresirane za taj zakon) prpošni financ-ministar zaključio je kako je pitanje koje se uređuje zakonom “suštinsko pitanje izlaska iz krize”. I to ne samo ekonomsko i pravno, nego i socijalno i zdravstveno pitanje, dometnuo je ženerozno, a kolegi iz pravosudnog resora čestitao na “hrabrosti da ponudi zakon i institute kakve Hrvatska dosad nije imala”.
Što se ima za čestitati kada nevoljnike kojima je neki kabahadija, što ih u nas volimo ljupko nazivati poduzetnicima, mjesecima uskraćivao plaće trpajući ih u svoje džepove, pa su ne svojom krivnjom ostali dužni Bogu i vragu, još jednom osudite, i to na sedmogodišnji život s 800 kuna na mjesec? Što im odmah ne pucate u čelo? Humanije je.
Prisnažio je i vrli ministar rada, beskrajno ponosan na svoj taze Zakon o radu, do neba ponižavajući za rad i radnike, koje je sveo na razinu najjeftinije robe, s najavom da će se rebalansom rezati sva primanja državnih službenika, a ne samo ona iznad deset tisuća kuna.
Slučajno ili ne, u najnovijim zlosutnim najavama kasapljenja po novčanicima spominju se samo državni službenici, ali ne i državni dužnosnici. Na stranu to što se državnih službenika nakotilo sve dok i zadnji nositelj partijske iskaznice nije pristigao na državni valov, upravo dužnosnici, za hrvatske prilike, imaju božanski status, barem kada je o financijama riječ.
Dok vas po novom ZOR-u poslodavac, zaštićen kao lički medvjed, može muljati oko otpremnine i otkaznog roka, i može vam ga uvaliti i dok ste na bolovanju ili godišnjem, dužnosnici (koji na godišnji odlaze kad požele, a bolovanja ni ne otvaraju da im ne bi koja kuna otišla s plaće) još godinu dana nakon što dobiju pedalu mogu nezainteresirano kopati nos i dobivati masnu plaću iz proračuna.
Toliki je, naime, otkazni rok dužnosnicima. Nešto teže će im, sirotima, biti drugih šest mjeseci jer će dobivati “samo” pola dužnosničke plaće, a vi se snalazite s trećinom svog bruta po godini staža u firmi kako znate i umijete, ako ste sretni da ga uopće utjerate. Ili s 800 kuna mjesečno ako odlučite “spas” potražiti u osobnom bankrotu.
Dužnosničke savjetnike koji imaju dva zamjenika i tri pomoćnika, a svaki od njih tajnicu i šofera, ne spominjemo. Skupe limuzine i najnovije smartphone već je ofucano navoditi. Tjelohranitelji, službene kartice, privatna vozikanja državnim avionom, besmislena i beskorisna putovanja u pratnji pogoleme kamarile i dnevnice ulaze u korisnički paket.
U parlamentu osim plaća u visini barem tri prosječne u državi, još svaka stranka po glavi zastupnika dobiva 326 tisuća kuna. Za “rad na terenu”. Ovo je pristojan medij, pa nećemo napisati što taj “rad” uglavnom podrazumijeva.
Neće se ovdje naći ni kakav Jose Mujica ili Andrej Kiska da barem jednokratno, instantno pomogne siromasima. Niti bi to riješilo problem. Ali ne vidimo ni istinsku volju našeg mudrog vodstva da se tom rastućem jadu pomogne jer u fokus politike, i to samo na riječima, dopadnu tek nešto malo prije nego što se s biračkih kutija počne brisati prašina za još jednu šaradu koju ponosno nazivamo demokracijom.
“U se, na se i poda se”, tri su zapovijedi kojih se drži ovdašnja takozvana politička elita. Premda u ovoj našoj otužnoj mahali, ovo što nam danas vodi državu elite nije vidjelo dok se nije dočepalo državnog novca. I debelo umrežilo s tajkunima, privrednim i bankarskim moćnicima.
Nema tome koji dan kako se na uglednom britanskom tjedniku The Economistu kočio naslov: “Bolesna Hrvatska. Veliki nered”. Koji mjesec ranije isti nas je list uvrstio u deset najgorih ekonomija na svijetu. Nedavno nas je Financial Times proglasio novom Grčkom.
Pa je ambiciozni ministar financija odlučio uvesti reda. I već upao u problem, jer premijer se izjasnio – do izbora reforme niks, samo PR. Još je premijer, po uzoru na svog duhovnog vođu koji je trenutačno na dugogodišnjem odmoru u Remetincu, izdao i jamstvenu karticu, doduše, vrlo kratku: “Nema boljih od nas, mi smo jamac”.
Tko se nije skrio, magarac je bio.
Ima izbora na koje čovjek odluči izaći začepljena nosa, zaokružiti broj ispred nekog imena ili liste, pa što bude. Predstojeći u godinu i pol bit će od onih na koje se, kada znamo ponudu, ne može izaći čak ni začepljena nosa. Iz higijenskih razloga.
Ako se ipak možete nositi s tolikim smradom, potpuno je svejedno kako ćete glasati. Koga god zaokružite, izabrali ste isto – sitne kokošare i bijedne žicare za koje ste vi uvijek bili i ostali samo stoka sitnog zuba, važna samo na dan izbora, da im sačuvate stražnjice u foteljama. U međuvremenu vaš je zadatak gladovati i krepavati da bi se oni tovili.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
To postane kao nekakva lozinka elite, ubaciti negdje u rečenicu target, core business ili human resources, a primijetite li kako za svaku tu riječ ili izraz već postoji sasvim dobra hrvatska riječ ili izraz, promašili ste bit.
Nove se riječi prvenstveno ne uzimaju zbog njihovog značenja, već zbog prestiža. Razmetanje engleskim našim snobovima treba da bi se osjećali boljima od drugih. Human resource zvuči pobjednički. Kažete li target, sugovornik će shvatiti da vi niste nekakav proleterski šuft i šuša. Slatko i uspaljujuće je tako govoriti. Poslušate li pozornije, uhvatite nekad jedva čujni drhtaj i uzdah u njihovim stranim jezičnim ukrasima. Izgovarajući core business, tip je upravo ejakulirao u čiste Calvin Kleinove bokserice.
Jedna takva riječ, u strahovitom naletu unatrag posljednjih nekoliko mjeseci, je outsourcing. To je nešto što svi moraju imati. Must have, ako vam je tako lakše. Bolje ti se roditi bez one stvari, nego bez outsourcinga. Da Sin Božji danas na magarcu uđe u Jeruzalem, za njim ne bi vikali “Hosana! Hosana!”, već “Outsourcing! Outsourcing!”
Svetogrdno je prevoditi tako lijepu riječ, ali ću to ipak učiniti. Outsourcing je vanjska usluga. Umjesto da nekoga drži na stalnoj plaći, pa ga taj i gnjavi s porezima, mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem i, povrh svega, drsko prijeti sindikatom, poslodavac jednostavno uzme nekoga jeftinijeg, sa strane, bez obaveza, diskrecija zajamčena.
Ilustracije radi, ako ste oženjeni lijenom i jezičavom ženom, koja nije čak ni osobita kuharica, i shvatite kako vam svakodnevna muka s njom nije vrijedna nekoliko minuta neredovite i mrzovoljne ševe, te se odlučite razvesti i pošteno plaćati prostitutku koja će dolaziti jednom tjedno, napraviti posao i nestati iz vašeg života, moglo bi se reći da ste vi outsourcali seksualne usluge.
Našlo bi se vjerojatno i šaljivijih primjera za ovo, ali stvar uopće nije šaljiva. Dapače, outsourcing je možda najveće zlo današnjice, jedna od najpodlijih, najdemonskijih smicalica kojih su se dosjetili neoliberalni šupci. Mnogi su zbog toga u Americi izgubili poslove. Tisućama i tisućama nesretnika banke su zaplijenile automobile i domove jer su zatvorene tvornice u Michiganu i West Virginiji i proizvodnja outsourcana u Kinu, Guatemalu ili Meksiko. A pritom se, naravno, ni Kinezi, Guatemalci i Meksikanci nisu naročito usrećili. Njih su i uzeli jer su kao Doris Dragović. Malo im za sriću triba.
Outsourcing je, u najkraćem, ropska eksploatacija Trećeg svijeta, s posljedicom potpunog uništenja domaćeg gospodarstva, a sve zato jer je gramzivim chief executive officerima neugodna i pomisao da se odreknu nula cijelih četiri posto zarade.
Teško je pojmiti što je u ovoj gadosti privuklo naše ekonomske genijalce, ali u boljim zagrebačkim lokalima danas je otmjeno i hoh teoretizirati o outsourcingu, pa i među ministrima. Svima u Vladi RH to je super ideja. Razbacuju se neštedimice svojim poznavanjem neoliberalnih običaja, premda u znatnoj većini s neoliberalizmom nemaju baš nikakvog iskustva, radni su vijek proveli u ugodnim, suhim i grijanim kancelarijama državne uprave, ni pedeset lipa nisu zaradili na slobodnom tržištu proizvoda i usluga, a ako se koji i osmjelio povući kapitalističkog mačka za rep, u pravilu je propao kao poljoprivredna ljekarna Tihomira Jakovine.
Istina, hrvatski ministri ne bi outsourcali nešto veliko, u Kinu ili Guatemalu, jer za internacionalne, prekooceanske podvige, na kraju krajeva, i ne uzimaju takve tukce i šeprtlje. Oni bi se igrali s nečim manjim, lokalnijim, a najbolje što su smislili je da najure pomoćno osoblje iz državnih i javnih ustanova, podijele otkaze čistačicama, kuharicama, vozačima, domarima i portirima i uzmu nekoga izvana, nekoga kome neće plaćati zdravstveno i mirovinsko, da im kuha, čisti, vozi i mijenja žarulje. Neviđena bi se ušteda državnog novca time, kažu, postigla. Bez toga se zapravo ne možemo ni nadati izlasku iz recesije. Nema u ovoj zemlji sreće dok iz zabočkog doma zdravlja ne izbacimo Jožu sa šrafcigerom i Baricu s kantom i metlom.
Sindikaliste je prije nekoliko dana razbjesnio taj naum, te su čak najavili referendum da se u zakon ugradi zabrana outsourcinga, i s njima se teško ne složiti, pa i ako vas sindikalni pametnjakovići iz državnih i javnih institucija koji put znaju iživcirati. Planirati budžetske uštede oduzimanjem redovnih prihoda i mirovine čistačicama koje zarađuju tri tisuće mjesečno, a koje su često nekvalificirane i ostarjele i nakon otkaza ih nitko više neće zaposliti, zaista je duboko odvratno.
Možda sam sentimentalni socijalist, ali drage su mi čistačice. Još kao sasvim malog, u prvom osnovne, moji su me poučili da uvijek pozdravim tete u plavim kutama što su u dnu školskog hodnika, u malim čajnim kuhinjama bez prozora, pile tursku kavu iz rasparenih i okrhnutih šalica. I premda su nekad one znale biti zastrašujuće, smrzla bi vam se krv u žilama kako bi se zaderale ako si blatnjavim čizmicama prošao svježe oribanim podom, bile su krasne žene kojima dugujem zahvalnost. Nebrojeno puta su me spasile, pronašle moj kišobran i papuče, koje sam ja, kao rijetko smušen i rasijan mališan, najmanje jednom tjedno gubio.
Uzgredno, prije nekoliko godina imao sam vedru zgodu sa školskim čistačicama. Došao sam zbog sina, ne pamtim više zašto, i besciljno lutao pustim hodnikom čekajući da završi sat, kad mi je na jednom zidu pogled pao na obavijest ravnatelja kako Dan planeta Zemlje svi nastavnici moraju obilježiti prigodnim predavanjem o brizi za okoliš i važnosti sortiranja otpada.
Opazivši kako je gospon ravnatelj, u razmjerno kratkom tekstu, demonstrirao upravo raskošnu nepismenost, izvadio sam kemijsku iz džepa i na margini mu složio kratko pisamce u kojem sam uljudno nabrojio sve njegove gramatičke i pravopisne greške, ali na kraju, kad sam se htio potpisati, kemijska mi je iznenada izdušila i nikakvom je trešnjom ni hukanjem u vrh nisam mogao oživjeti.
U to me je netko lagano kucnuo po ramenu. Iza leđa su mi, vragolasto se smiješeći, stajale dvije čistačice. Jedna mi je ljubazno pružila svoju kemijsku da završim.
Elem, da se vratim, zbilja je neljudski i nekršćanski prijetiti otkazom prepadnutom pomoćnom osoblju što za male pare radi svoj jadni posao. Zar ministri ne shvaćaju kako je gnjusno i gadljivo kad netko pokazuje mišiće sirotinji? Ako su već baje, neka se pokušaju zamjeriti veteranima Četvrte gardijske brigade. Žele li stvarno rezati troškove, zašto ne bace na ulicu svu onu partijsku boraniju što su je nepromišljeno navukli po kancelarijama?
Ali, o tome je valjda uzaludno govoriti. Jer, vidite, ti koje uzbuđuje mondena engleska menadžerska frazeologija, oni vjerojatno ne pozdravljaju čistačice. Ti snobovi, opterećeni svojim klasnim sranjem, prođu kraj žena u plavim kutama kao kraj turskog groblja. Njih mame i tate nisu učili da svakome moraš poželjeti dobro jutro jer je svako ljudsko biće jednako vrijedno i nijedan pošteni posao nije sramota raditi.
I na kraju, ako već Vlada RH srčano i zdušno navija za outsourcing, ja se mogu sjetiti samo jedne prilike u kojoj bi to bilo pravedno učiniti, a ni narod se, vjerujem, ne bi bunio.
Poslušajte ovo, svidjet će vam se. Idemo outsourcati Vladu RH, povjeriti upravljanje državom vanjskom servisu. Iz Belgije, Norveške ili, štatijaznam, Danske uzeti nekog obrazovanijeg, iskusnijeg i pristojnijeg premijera i ministre. Mnogo je dobrih razloga za to. Umjesto Zorana Milanovića, kojega do podne baš i ne viđaju na poslu, a popodneva provodi u restoranu Tač, jeftinije bi bilo angažirati jednog bistrog i okretnog stranca, koji bi jednom do dvaput tjedno sletio na Pleso, skoknuo do Banskih dvora i na brzinu pomeo i pobrisao.
Plaćati poreze, staž i socijalno Zoranu Milanoviću i njegovom jadnom ministarskom stadu za državne je financije mnogo veće opterećenje od poreza, staža i socijalnog portira i čistačica u vrtićima i muzejima. To bi bio pravi izazov Vladi RH. Upitati ih jesu li spremni outsourcati sami sebe?
Ako nisu, neka se outsourcaju u krasni…
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ovih dana na različitim stranama slušamo nanovo već toliko poznatu priču o katastrofalnom učinku različitih privatizacija. Ne samo u Srbiji nego i drugde na prostorima bivše Jugoslavije. Državna imovina je rasprodata u bescenje ili na problematičan način uglavnom sumnjivim prodajama i sumnjivim tipovima, gde je, dobija se utisak, manje-više, najviše toga bilo podložno korupciji, nečasnim i nepoštenim dogovorima koji su se svodili na rasprodaju svega onoga što je imalo bilo kakvu vrednost i cenu.
I kada se sve sabere i sagleda iz ove perspektive uništenih privreda, zakatančenih nekada moćnih fabrika, preduzeća, perspektivnih firmi, svuda samo jad, samo ruševine. Bukvalno i simbolično. Ruševine zgrada, fabričkih hala, a zaposleni bačeni na nepostojeće tržište rada, da se snalaze u jednom svetu gde nema milosti, nema solidarnosti, nema posla.
Ko je kriv za ovo stanje velike rasprodaje ne samo materijalnih bogatstava nego i ljudskih sudbina? Da li je moguće da krivaca nema, da je to što se dogodilo bilo samo ekonomska neumitnost, nešto neizbežno i neupitno? Istina, tu i tamo, u zaista zanemarljivom broju pronašao se i poneki krivac uhvaćen na delu, snimljen kako prima mito.
Bilo je i nekih zakasnelih presuda za očevidne kriminalne radnje. Ali ukupno gledajući, ekonomski raspad praćen moralnim raspadom, raspadom svih vrednosti, društvenih, političkih, ekonomskih, prihvaćen je kao fatum, onaj neumitni, poznat još iz grčkih tragedija. Dakle, viša sila, kojoj se čovek, njegova volja i njegova nastojanja ne mogu suprotstaviti.
Ali neće biti da je sve baš tako. Privatizacija svega i svačega, totalna privatizacija, uz blagoslove nekih međunarodnih političkih i finansijskih krugova sprovođena je na brzinu, bez pravih ekonomskih analiza, bez neophodnih priprema, bezdušno i korumpirano.
Bilo je važno što pre prodati sve što se moglo prodati ne vodeći računa da su najčešće glavni kupci problematične osobe sa sumnjivim biografijama, snalažljivi ”biznismeni” sa jakim političkim vezama, tipovi iz kriminalnog podzemlja.
I odjednom se sve, ili gotovo sve, našlo u rukama veštih, ali u najvećoj meri nepoštenih, sa biografijama od kojih čoveka podilazi jeza, osoba sposobnih samo za mutne i prljave poslove, što se ubrzo i pokazalo na delu. Ono što je nekada radilo, značilo siguran hleb za radnike i njihove porodice pretvoreno je u prah i pepeo. Od više desetina hiljada prodatih preduzeća, kažu pouzdani izveštaji, uspešno poslovanje nastavilo je samo nekoliko desetina.
Posledice su velike, slobodno se može reći i tragične. Čitavi gradovi u unutrašnjosti Srbije su zamrli. Sve je stalo. U svakom gradu postojalo je bar jedno snažno ekonomsko uporište, fabrika ili proizvodni kolektiv u kojem je bila zaposlena većina stanovništva, odakle su se finansirale sve glavne potrebe grada: svakodnevni život, kultura, socijalna pomoć. I kako se čini, odjednom je sve to nestalo, sve je utonulo u siromaštvo, nezaposlenost, ordinarnu bedu.
Liberalni kapitalizam po srpskom modelu predstavljao je karikaturu liberalizma i neoliberalizma. Uglavnom grabež i nemilosrdno rasturanje svega onoga što je bila državna i društvena svojina. Taj nesumnjivo važan preobražaj iz jednog političkog sistema u drugi, iz socijalizma u kapitalizam, trebalo je da predstavlja istorijski iskorak prema potpunijem i slobodnijem životu zasnovanom na ekonomskom prosperitetu.
Ali onako kako je ta civilizacijska promena sprovedena, danas je to jasno, svelo se na običnu otimačinu, na uništavanje i same osnove na kojoj je trebalo da se zasniva novi način proizvodnje i novi odnos rada i kapitala.
Od devedesetih pa do danas u svemu tome učestvovale su gotovo sve političke garniture. Jednako one koje su sa Miloševićem na čelu širom otvorile vrata kriminalu i ratnom profiterstvu i različitim oblicima šverca, pa preko petooktobarskog puča kada se činilo da se Srbija iz osnova menja, što se ubrzo pokazalo kao veliko razočarenje jer je bitka za moć i vlast ostala podjednako beskrupulozna i nemilosrdna.
Srbija nije doživela svoju katarzu kako su se mnogi nadali i očekivali. Kriminalne elite uz mutnu ulogu državne bezbednosti i političara nastavile su sa lopovskom privatizacijom. A povremeni pokušaji sprečavanja nedozvoljenih radnji pokazali su se nedovoljni i jalovi.
Danas smo tu gde smo.
Ne može se početi sve iznova jer se nema sa čime, a ne može se ni nastavljati ono što vodi daljem urušavanju institucija i svakodnevnog života. Sada se preduzimaju očajničke mere od kojih nema velike koristi, osim još dubljeg potonuća: smanjivanje plata, socijalnih davanja, uskoro i penzija i povećanja ionako katastrofalno velikog broja nezaposlenih.
Najveće pustošenje i najveća pljačka obavljeni su tako da za to na kraju nema odgovornih, nema krivaca jer je sve izvedeno u režiji i pod zaštitom države.
Svi znaju da je najveći deo onoga što je učinjeno poslednjih dvadesetak godina bez obzira na okolnosti koje su to pratile činjeno loše, često protiv zakona, bez pogleda u budućnost. Za one koji su imali prividnu ili stvarnu vlast bilo je važno izvući iz svega najveću moguću ličnu ili partijsku korist. Neki su svoje veze sa kriminalom platili i najvećom cenom: glavom na ramenu. Teško da ima nekog poštenog i bez krivice u toj nametnutoj igri u kojoj je bilo mnogo lopov, a malo žandarma.
Sadašnji pogled na sve to što se odigralo i još uvek se odigrava jeste pogled na ruševine.
