Charles Simic jedan je od najvećih i najnagrađivanijih suvremenih američkih (SAD) pjesnika. Rođen je, kao Dušan Simić, 1938. godine u Beogradu i s 15 godina emigrira s roditeljima u SAD. Radni vijek je proveo predavajući englesku književnost na Sveučilištu New Hempshire. Objavio je 30 zbirki pjesama, 7 knjiga eseja i brojne prijevode slovenskih, hrvatskih, srpskih i makedonskih pjesnika. [Read more…]
Požuda
Žena spremna na sve kako bi spasila sina od regrutacije, emigrantica koja otkrije kako ni obuzeta strašću ne može zaboraviti traume iz domovine, dječak koji pronalazi strašan način da se osveti onima koji su ga povrijedili, teško bolestan muškarac kojem general ‘ukrade’ srce za transplantaciju – junaci su iznimno hvaljene zbirke tragikomičnih priča Josipa Novakovića. [Read more…]
Hrvatska zajebavanja
BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE
Pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
ETO VAM VAŠIH JUNAKA
Najbolje hrvatske branitelje
Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke
Ili među kamenjem gdje su zaustavljali
Kugle svojim tijelima.
Nisu znali lagati.
Nisu pljačkali.
Nisu ubijali starce i djecu.
Nisu silovali djevojčice.
(Pa ni one među uglednijim gospođama
Koje bi im bile iskreno
Zahvalne.)
Nisu ništa zaradili na oružju.
Slabo su napredovali u činovima.
Jednostavno nisu imali nikakva
Smisla za život.
UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti: nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi drugi smo pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, da su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih Ijudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa
Oni su veseli kurvini sinovi.
HRVATI MI IDU NA JETRA
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
PS: ”Boris Maruna vratio se iz emigracije da bi zajebavao prave Hrvate. Oni to nisu primijetili, jer ne čitaju poeziju” (Miljenko Jergović). Ja ću iz Hrvatske otići da bih zajebavao Borisa Marunu. A on to neće primjetiti jer je mrtav. I ja bih volio da me nema. Da mogu otići sa ovoga svijeta. Jer ne volim zajebavati. Ali Borisa ću morati. Ne bih li stvorio famu da sam ipak živ. Vaš, Drago Pilsel.
SDF: Vlada RH protiv Srba
Vlada želi zaustaviti povratak Srba i ukidanjem izbjegličkog statusa provesti završni čin etničkog čišćenja
U skladu s najavljenom odlukom Vlade o ukidanju izbjegličkog statusa za osobe izbjegle iz Republike Hrvatske Srpski demokratski forum (SDF) upozorava da bi takva odluka imala dugoročne i ozbiljne posljedice na ovu skupinu ratnih stradalnika i cjelokupan status i položaj Srba u Hrvatskoj.
Predmetna odluka može se shvatiti jedino kao mjera kojoj je cilj potpuno zaustavljanje povratka izbjeglih Srba i konačno cementiranje stanja prouzrokovanog ratom. Umjesto aktivnih i progresivnih mjera u poticanju održivog povratka i integracije Srba Vlada se odlučila za politiku zaustavljanja povratka i završni čin u etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske.
Predmetna odluka može se shvatiti jedino kao mjera kojoj je cilj potpuno zaustavljanje povratka izbjeglih Srba i konačno cementiranje stanja prouzrokovanog ratom. Umjesto aktivnih i progresivnih mjera u poticanju održivog povratka i integracije Srba Vlada se odlučila za politiku zaustavljanja povratka i završni čin u etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske
Izbjeglice iz RH koje prebivaju u Njemačkoj, Švedskoj ili Kanadi izgubile bi pravo na besplatno zdravstveno osiguranje i socijalne naknade, dok bi izbjeglice koje se nalaze u BiH izgubile pravo na alternativni smještaj, zdravstvenu zaštitu te pravo na besplatan prijevoz stvari prilikom povratka koji osigurava UNHCR.
Nadalje, povratnici bi bili dodatno zakinuti činjenicom da u sustavu stambenog zbrinjavanja dobivaju popust pri kupnji stambene jedinice ovisno o broju godina provedenih u izbjeglištvu, to jest na vrijeme kada su bili registrirani kao izbjeglice, te Vlada ovakvim postupanjem značajno umanjuje njihova prava.
Ova odluka imala bi i jasne političke implikacije jer se donosi u trenutku kada je samo u susjednim zemljama registrirano više od 49.000 izbjeglica koje se žele vratiti u Hrvatsku.
Prema popisu iz 1991. Srba u Hrvatskoj je bilo 568.000, dok je zadnji popis stanovništva donio poražavajuću brojku od 186.000. To znači da je 400.000 Srba napustilo Hrvatsku, a od 135.000 koji su se, prema službenim podacima, vratili tek je njih 65.000 ostalo živjeti u Hrvatskoj. To sve govori o potpuno promašenoj, nekvalitetnoj i neodrživoj službenoj politici poticanja povratka izbjeglih Srba.
Vlada usprkos tome što je pitanja povratka očigledno neriješeno i što je trenutačno 11.000 predmeta za stambeno zbrinjavanje pozitivno riješeno, ali ne postoje kapaciteti da se izbjeglice zbrinu, te što više od 30.000 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje još čeka na rješenje, želi zaustaviti proces povratka koji je ionako opterećen diskriminatornim pravim okvirom i nesuradnjom državnih tijela.
Obaveza aktivnog rada na povratku izbjeglica i njihovo stambeno zbrinjavanje bila je jedna od obaveza Hrvatske u pretpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Kako te obveze nisu bile ispunjene do kraja pregovora, EU je u svom zadnjem monitoring izvješću obvezala Hrvatsku da i nakon ulaska mora aktivno raditi na povratku
Obveza aktivnog rada na povratku izbjeglica i njihovo stambeno zbrinjavanje bila je jedna od obaveza Hrvatske u pretpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Kako te obveze nisu bile ispunjene do kraja pregovora, EU je u svom zadnjem monitoring izvješću obvezala Hrvatsku da i nakon ulaska mora aktivno raditi na povratku. Ovim potezom Hrvatska bi izravno kršila pretpristupne obveze kao i obvezu sadržanu u ugovoru s EU da će poštivati sve prije preuzete obveze.
Hrvatska kao država korisnica Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja ima obvezu sudjelovati u ovom programu do njegovog kraja 2016., ali ukidanjem izbjegličkog statusa bi kroz Regionalni program zbrinjavala samo one ratne stradalnike koji su se već vratili u RH, čime direktno potkopava samu svrhu i cilj Regionalnog programa.
Odluka Vlade da se ukine izbjeglički status osobama koje su zbog ratnih djelovanja napustile Hrvatsku je s ljudsko-pravaškog i humanitarnog gledišta potpuno neshvatljiva, te će prouzročiti teške dugotrajne posljedice na status i položaj Srba u Hrvatskoj i njihovu demografsku obnovu.
Umjesto aktivnog rada na poticanju povratka i kvalitetnoj integraciji povratnika u društvo Vlada se odlučila ”zažmiriti” nad cjelokupnim problemom i potezom pera ”izbrisati” s dnevnog reda problem koji očito ne zna ili ne želi riješiti na način kako to dolikuje ozbiljnoj demokratskoj zemlji članici Europske unije.
Veljko Džakula, predsjednik Upravnog odbora SDF-a
Ante Tomić bez znanja
U svojem napisu ‘‘Valjalo bi rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Šušak 29. 11. na svinji napisao Tito“ (Jutarnji list, 25. siječnja, Autograf.hr, 28. siječnja, Osvrt dana, ”Proročanstvo o svinji”) Ante Tomić se zalaže, onako usput, u ležernom tonu, konfabulirajući temu kako mu tog časa pade na pamet, za posao naznačen u naslovu. Nije razvidno što bi se uopće moglo dobroga iz toga posla poroditi.
Ali, opet, što bi neko povjesničarsko povjerenstvo sa J. Jurčevićem, ili M. Valentićem, ili J. Krištom, ili M. Jarebom, ili I. Goldsteinom, ili I. Bancem, ili I. Rendićem Miočevićem (da dalje ne nabrajam naše dične historiografe) na čelu zaključilo o onom primitivnom činu fašistoidnoga bolvana Šuška. Najvjerojatnije ništa, kao što to može zaključiti i svatko drugi koji se nije zlopatio po fakultetima, institutima i kojekakvim sličnim zavodima.
Što bi se, nastavlja svojom logikom Ante Tomić, moglo očekivati od (hrvatske) političke emigracije kad su to ”ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, nezavisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada, bili (…) neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”
I sam Ante Tomić uspijeva sagledati tanušnost svojega motiva/asocijacije ustvrdivši da je ”stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica”, no ipak, taj Šuškov postupak kazuje nešto ”o našoj zemlji i o našem narodu” nanoseći mu, dakako, određenu štetu. Slažem se s Tomićem! To je još jedna od bezbroj hipoteka koje su samozvani hrvatski dobročinitelji natovarili na leđa hrvatske države i svih hrvatskih građana (bez obzira na pripadnost nacionalnu, vjersku, političku).
Da bi zorno pokazao o kakvoj je šteti riječ, Tomić poseže za usporedbom u vrlo slikovitom primjeru: ”U isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik Nepodnošljivu lakoću postojanja.”
Uočavamo ”nesrazmjer”! Što je zaključak: ”Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras!”.
Jer, ”Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.” (Drago mi je da nije zaboravio Marunu, ali nisam znao da mu je poezija ”zbilja prekrasna”!).
Dakle, Hrvati (izuzevši Marunu-pjesnika, a Marunu analitičara, esejista i polemičara Tomić ne poznaje) u evropskim razmjerima (što će reći svjetskim) ”nisu napisali ništa” jerbo su bili ”neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”. Dvije kategorične tvrdnje koje ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u autorovo stajalište. ”Tras! Ravno u glavu… Prči mu mater, tko će dulje čitati”
A što bi se, nastavlja svojom logikom Ante Tomić, moglo očekivati od (hrvatske) političke emigracije kad su to ”ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, nezavisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada, bili (…) neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”.
Dakle, Hrvati (izuzevši Marunu-pjesnika, a Marunu analitičara, esejista i polemičara Tomić ne poznaje) u evropskim razmjerima (što će reći svjetskim) ”nisu napisali ništa” jerbo su bili ”neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”. Dvije kategorične tvrdnje koje ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u autorovo stajalište. ”Tras! Ravno u glavu… Prči mu mater, tko će dulje čitati.”
Ovu ocjenu o hrvatskoj političkoj emigraciji kao da je pisao Nino Pavić tamo negdje 1980-ih godina! Ili neki zatucani i zasukani udbaš, jer bilo je udbaša koji su jako dobro razlikovali razne struje u emigraciji i intelektualno-duhovne razine među iseljenicima. No, dakako, kao i uvijek u stvarnosti, kolo vode ovi primitivci i plitkoumnici, kako u Udbi, tako u politici, pa, evo, i u novinarstvu.
A činjenično stanje je sasvim drugačije. Ne samo da Hrvati nisu dali svoj obol riznici evropske emigrantske književnosti, nego su na nekim područjima bili prvi! Tako, Ante Ciliga (1898.-1992.) tiska 1938. kod pariškog Gallimarda knjigu ‘‘U zemlji velike laži“ koja je bila prva u istinitom prikazivanju staljinističke zbilje u SSSR-u iz prve ruke. I nizom drugih knjiga poslije II. svjetskog rata Ciliga razotkriva zablude sovjetskoga i ostalih komunizama. Nadalje, u knjizi ‘‘Sam kroz Europu u ratu“ (1954.) iznosi kritiku nacionalsocijalizma i staljinizma, ustaštva i jugoslavenskoga komunizma.
A činjenično stanje je sasvim drugačije. Ne samo da Hrvati nisu dali svoj obol riznici evropske emigrantske književnosti, nego su na nekim područjima bili prvi! (…) Jakša Kušan (1931.), novinar i publicist, urednik i izdavač londonske Nove Hrvatske, izdaje 32 godine te najznačajnije emigrantske novine (od 1974. dvotjednik), o kojima je i Krleža pohvalno govorio
Bogdan Radica (1904.-1993.), autor čuvene ‘‘Agonije Evrope“ (1940.), kao emigrant objavljuje vrhunske knjige putopisno-memoarske proze ‘‘Sredozemni povratak“ (1971), ‘‘Hrvatska 1945“ (1974), ‘‘Živjeti-nedoživjeti, I-II“ (1982.-1984.) te u dugom novinarsko-publicističkom stažu mnoštvo članaka, analiza, eseja, kolumni, polemika, prikaza i osvrta o životu i djelovanju emigracije i zbivanjima u domovini po emigrantskom najprominentnijem tisku (Hrvatski glas, Hrvatski glasnik, Journal of Croatian Studies, Danica, Nova Hrvatska, Hrvatska revija i dr.).
Jakša Kušan (1931.), novinar i publicist, urednik i izdavač londonske Nove Hrvatske, izdaje 32 godine te najznačajnije emigrantske novine (od 1974. dvotjednik), o kojima je i Krleža pohvalno govorio.
U njima je on sam i cijeli niz vrlo značajnih suradnika ostavio trajno i visokokvalitetno svjedočanstvo o hrvatskoj političkoj emigraciji 1945.-1990. Osim Kušana, tu su T. Rađa, Ch. Cviić, puk. I. Babić, B. Maruna, B. Radica, M. Vidović, M. Meštrović, G. Saganić, B. Salaj i dr.
Vinko Nikolić (1912.-1997.) pored zbirki poezije objavio je i nekoliko knjiga emigrantološke tematike: ‘‘Pred vratima domovine, I-II“, 1966.-1967., zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata ‘‘Stepinac mu je ime, I-II“, 1978.-1980., te vlastite dnevničke zapise ‘‘Tragedija se dogodila u svibnju“, 1984-1985., spomen-zbornik ‘‘Bleiburg: uzroci i posljedice“, 1988. Godine 1951. zajedno s A. Bonifačićem pokreće časopis Hrvatsku reviju, najznačajniji kulturni i književni časopis u iseljeništvu, koju od 1955. uređuje sam sve do osamostaljenja Hrvatske.
Niti je hrvatska politička emigracija imala samo Šuške, kao što ni češka politička emigracija nije imala samo Kundere. Zašto ovako bezočno raditi u korist vlastite štete! Eto, da parafraziramo samoga Antu Tomića: Što je novinar bez znanja? Odgovor dajte sami
Časopis je riznica nevjerojatnog kulturnog blaga. Uz časopis Nikolić pokreće i Knjižnicu HR u kojoj je objavljeno 66 svezaka izuzetne kvalitete i vrlo uglednih autora (D. Žanko, M. Dugeč, V. Grubišić, S. Hrastovac, B. Maruna, , V. Vida, M. Vidović, K. Vasilj i dr.).
Ovo je samo neznatan dio intelektualnog, kulturnog i političkog djelovanja u hrvatskoj političkoj emigraciji. Za ostalo trebalo bi nam znatno više prostora.
Ante Tomić ne samo da daje nezasluženo značenje i nepripadajući značaj Šuškovom primitivističkom činu, nego jednostavno govori koještarije. Recimo, još spominje ”Đurekovićeve pamflete”, a duboko sumnjam da ih je ikad vidio, a nekmoli čitao tih pet Đurekovićevih knjiga.
Ergo: niti je hrvatska politička emigracija imala samo Šuške, kao što ni češka politička emigracija nije imala samo Kundere. Zašto ovako bezočno raditi u korist vlastite štete! Eto, da parafraziramo samoga Antu Tomića: Što je novinar bez znanja? Odgovor dajte sami.
