novinarstvo s potpisom
Goran Borković
Foto: Ladislav Tomičić
U ponedjeljak, 21. novembra u Zagrebu predstavljena je prva crowdfunding kampanja za medije u Hrvatskoj, koju je pokrenuo neprofitni portal Forum.tm.
Kampanja pod nazivom ”Neka vide da nas ima” postavljena je na platformi Indiegogo i traje mjesec dana, a okvirni cilj bio je da se prikupi 5000 dolara. [Read more…]
Goran Borković
Foto: Ladislav Tomičić
– Ma šta je ovo? – pitala je zainteresirano mlada majka gledajući gomilu ljudi koja se tiskala u velikoj sali bivšega hotela Krka, zapravo napuštenoj razvalini smještenoj uz šibensku rivu, pravom simbolu onoga što se dogodilo tom posrnulom gradu.
– To ti je onaj komunistički festival – odgovorio joj je muškarac preuzimajući ruku dječaka. [Read more…]
Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.
Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.
Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.
Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.
Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.
S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.
Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.
Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.
U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.
Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.
Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.
E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.
Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.
Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
‘‘Hoćete da dođem kočijom u Ministarstvo?“, upitao je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović građane države u kojoj broj nezaposlenih ide ka okruglih četiri stotine tisuća, u kojoj je prosječna plaća u onome što se naziva realnim sektorom, dakle u robovlasništvu na otvorenom tržištu, oko dvije tisuće i sedam stotina kuna – onu, kao prosječnu, od pet i nešto pumpa zbrajanje s primanjima u državnoj upravi – prosječna mirovina još manja, dok svršeni studenti imaju tek nešto veće šanse od vršnjaka iz Grčke, BiH ili Španjolske da se nekada negdje zaposle, dakle ne apsolutno nikakve, već samo nikakve…
Prije nego što će dobiti jedini mogući odgovor – a on glasi: pa može i kočijom, ako se ministru već gadi javni prijevoz ili postojeći automobil, koji, istina, nije nov, ali obavlja funkciju, točnije vozi sa jednog na drugo mjesto – Željko Jovanović je udahnuo duboko, izbrojao do petstotinjak tisuća kuna i ispričao se istim onim građanima koji se smatraju sretnim ako dnevno za sve potrebe imaju iznos jednak potrošnji audija A6 quattro na stotinu prijeđenih kilometara gradske vožnje.
Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog.
Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal.
Njoj je, sjećate se bajke, i kočija bila dobra dok je trajala, a nije dugo. Čarolije inače kratko traju, manje čak i od jednog mandata koji Vlada Zorana Milanovića s većinom ministara ubrzano premotava prema kraju, ka onom trenutku u kojem će se audiji pretvoriti u privatne automobile vrijedne koliko dodatna oprema u službenim, kabineti u dnevne sobe građanskih stanova, a velevažni dužnosnici u građane koji bi tako rado objasnili zašto i zbog koga točno nisu uspjeli, samo što obično nema zainteresiranih da ih slušaju.
Socijaldemokratski ministri su čuđenje u svijetu: hajde što ne uspijevaju ni u čemu čega se uhvate, već im ne ide ni razumijevanje građanskog gnjeva zbog onoga što ih je i dovelo do vlasti koju nadljudskim naporima žele izgubiti prvom zgodnom prilikom. Nije, naime, Kukuriku koalicija dobila gotovo plebiscitarnu podršku birača zbog toga što je ponudila društvo genija za vlast niti zbog famoznog Plana 21 – njega je, prema slobodnoj procjeni, pročitalo točno toliko građana, dvadeset i jedan, dakle – već zbog toga što su prije nje na istom mjestu sjedili grozni.
Bahata, korumpirana, kleptokratska ekipa koja, kako je o nekim drugim, tako prokleto sličnim elementarnim nepogodama u ljudskom obliku, pisao veliki novinar i još veći gad, pokojni Aleksandar Tijanić, nikada nije htjela napraviti nešto, već samo biti netko.
Ako je HDZ u nečemu uopće bio dobar, osim u dobivanju izbora, onda je u bio dobar u tome da svaku psinu predstavi drugačije, da nađe, plati nekoga tko zna prodati cojones pod bubrege, da odgodi, ako ništa, suočavanje s gnjevom baze zbog nezasluženog uživanja u luksuzu za odabrane. E, pa u SDP-u se pokazuju nesposobnima čak i za takvo što, ali, i tu je već ogroman problem, ne i za ponašanje kojim brišu suštinsku razliku između takozvanog lijevog i jednako takozvanog desnog centra, gdje je zaista stanovao HDZ u vrijeme Ive Sanadera.
Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono.
Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija, no kako se nije dogodila, tako je i razočarenje proporcionalno očekivanju.
Ima u SDP-u nemalo onih što zbilja ne razumiju da je u tom razočaranju korijen oštrine kritika i gotovo pa privatnih mržnji lijevo orijentiranih novinara i intelektualaca spram Milanovićeve Vlade. Oni koji su sa naslađivanjem pratili i otkrivali afere prethodne vlasti vjerovali su da svaki narod ima onakvu vlast kakvu i zaslužuje. Na kraju se, međutim, dogodilo to da i svaka vlast ima narod kakav zaslužuje: aktualna, SDP-ova, prvo razočaran, pa i gnjevan.
Kada je negdje na početku mandata, odmah poslije prvih propuštenih prilika, premijer najavio mjere štednje, upitan je hoće li i svojim ministrima smanjiti plaće za nekoliko posto. Odgovorio je, podsjetimo se, da neće, jer bi to bila – demagogija.
Ništa manje demagoški nije ni zgražanje nad cijenama automobila naručenih za ministarstva istog tog premijera, ali jest veća, ta demagogija, najava da ih neće koristiti, već će služiti ovoj i onoj službi, policiji, vojsci, vatrogascima, GSS-u, pčelarima i ostalima.
Drugačije rečeno, kada su već kupljeni, pa nakon što su iskorišteni za još jedan korak ka samouništenju, nema razloga da se daju nekome. Što bi Pavle Vujisić rekao Aleksandru Berčeku u filmu Slobodana Šijana ‘‘Ko to tamo peva“: ‘‘Vozi, Miško!“. U pravcu o kojem je pisao Benjamin kazavši kako je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolucije. Čak i kada je samo kozmetička. Vozite, dakle, sve dok se audiji A6 ne pretvore u bundeve – kada već kočije nisu bile dovoljno dobre za dolazak u Ministarstvo i u ministarstva.
Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan snimio je prije pet, šest godina film Tri majmuna, o siromašnoj tročlanoj turskoj obitelji: domaćici i restoranskoj radnici Hacer, njenom mužu Eyupu i sinu adolescentu Ismailu. Eyup radi kao vozač utjecajnog i perspektivnog istanbulskog političara, koji slučajno sudjeluje u prometnoj nesreći s, kako se to kaže, smrtnim posljedicama.
Svjestan da bi mu suđenje, bez obzira na okolnosti događaja u kojem je ubio nekoga, uništilo karijeru, on, taj političar, sklapa deal sa vozačem: Eyup policiji govori da je vozio službeni automobil, dobiva devet mjeseci zatvora i novčanu naknadu za uslugu šefu. ”Hoće li problemi nestati, ako se troje ljudi, kao tri majmuna, prave da ih ne vide, ne čuju i o njima ne govore?”, pita se Ceylan u ovoj obiteljskoj drami i pokazuje da, naravno, neće.
Prije tri godine i kusur dana, Radimir Čačić, tada predsjednik Hrvatske narodne stranke, sudjelovao je u prometnoj nesreći u Mađarskoj, nakon koje su od ozljeda preminuli jedna osamdesetogodišnjakinja i njen šezdesetogodišnji zet. Do prije neki dan, do sjednice Predsjedništva HNS-a, Radimir Čačić rijetko je pomišljao kako nesreća, bez obzira na okolnosti u kojima se dogodila, može utjecati na njegovu političku karijeru o kojoj odlučuje sam, a kamoli je uništiti.
Kao što, ako ćemo pravo, i nije: u Hrvatskoj njemu nije trebao nikakav Eyup da prihvati tuđu krivnju, pa za nešto novca odleži skoro godinu dana u zatvoru. Radimir Čačić je, prije nego je dokazano da je kriv – ali i da je nevin, jer kao što nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, tako nitko nije nevin sve dok sumnju u krivnju ne obesmisle relevantni dokazi! – postao prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske!
Predsjedništvo HNS-a donijelo je, zapravo, jedinu moguću odluku, samo u krivo vrijeme i iz ništa manje krivih razloga. Radimir Čačić je, da ponovimo, sudjelovao u nesreći u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote i tu svetu činjenicu ne može promijeniti ništa, pa ni to što je bio trijezan ili što mađarski automobil nije imao propisna svjetla.
I onaj Eyupov šef je, prema sličnim kriterijima, bio jednako nevin. Tko god kaže kako se Čačiću desilo ono što se može dogoditi svakome, neka u Škodi u koju udara Chrysler registriran na HNS zamisli vlastitu mater ili muža.
Naravno, nekada najuspješnijeg Račanovog i najiritantnijeg Milanovićevog ministra, nije trebalo osuditi kako se sudi onima što pijani provjeravaju mogu li u naseljenom mjestu voziti brzinom svjetlosti i osjećaju kroničnu bol u međunožju zbog posljedica, ali ako dvoje mrtvih Mađara nije, krajnje uvjetno i sasvim odvratno rečeno, barem malo problematično za obnašanje jedne od najznačajnijih funkcija u izvršnoj vlasti, e onda ništa. Veliko – ništa.
Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke, međutim, nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata.
Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranačkih kolega i kolegica, jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti prema već nečemu. Moralno i normalno se, naime, u priči dugoj tri godine, još uvijek nije dogodilo.
A upravo tako, moralno i odgovorno, nije se ponašao prvo Čačić, kada, i to odmah poslije nesreće, nije podnio ostavku na sve stranačke funkcije, odustao od kandidature na izborima i mogućeg mjesta ministra; ušutio se javno – zadovoljavajući se utjecajem unutar stranke.
Jednako je, međutim, postupalo i Predsjedništvo HNS-a: umjesto da predsjednika, kada već neće otići sam, dovede pred izbor između dobrovoljnog povlačenja i nametnutog marginaliziranja, odabrano je strateško čekanje pogodnog trenutka za manifestiranje hrabrosti bez neželjenih posljedica.
Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom.
I Radimir Čačić i HNS su se duge tri godine ponašali kao ono troje nesretnika iz nagrađivanog Ceylanovog filma. Na taj način on je, zapravo, svoje izbacivanje činio opravdanim, ali uzalud: kažnjen je, na kraju, iz onih razloga što sa suštinom problema imaju veze koliko i Vesna Pusić sa Željkom Markić. Dakle, niti malo.
(Prenosimo s partnertskog portala forum.tm a od idućeg tjedan kolega Imamović piše svježe kolumne za naš portal).
Sandra Vitaljić, fotografkinja i izvanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, predstavila je u četvrtak u Novinarskom domu svoju vrlo zanimljivu knjigu “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” u izdanju Algoritma.
Knjiga ima 300 kartica analitičkog teksta i oko 200 fotografija i reprodukcija novinskih stranica i snimki, a izdavač je reklamira kao “knjigu koja ne mijenja povijest, nego njezinu interpretaciju”. U njoj autorica razmatra zloupotrebu ratnih fotografija kroz povijest, a posebno se bavi manipulacijom fotografijama tijekom ratova nakon raspada Jugoslavije.
Potvrđuje da fotografija može biti opasno oružje, posebno u ratu. Odnosno prikazuje kako se fotografijama manipuliralo masama i stvarao neprijatelj, ali i kako su se s pomoću fotografija zbijali vlastiti redovi.
Sandra Vitaljić poznata je kao fotografkinja koju zanimaju kontroverzne teme. Bavila se tako temama genocida i ratnih stradanja (“Neplodna tla”) te nacionalnog identiteta (“Proud to be Croat”). Svojedobno je izložila i seriju fotografija ”Voljena”, koja je nastala nakon dugogodišnjega praćenja novinskih napisa i policijskih izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama. Fotografije su prikazivale ozljede na tijelima i organima žena.
Knjiga “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” podijeljena je na nekoliko poglavlja, a posebno su zanimljiva tri – ratna fotografija i mediji, trofejne fotografije te dio o etici fotožurnalizma. U poglavlju o ratnoj fotografiji analizira hrvatske i srpske medije, koji su potaknuli eskalaciju političkoga sukoba u rat i pojačavali ratnu psihozu. Govori i o neprikazivanju slika silovanja u javnosti, iako su masovna ratna silovanja žena, pogotovo Bošnjakinja, bila dio vojne strategije u ratu u bivšoj Jugoslaviji.
U poglavlju o trofejnim fotografijama u središtu su pozornosti fotografije i videosnimke koje su snimili sami vojnici, zlostavljači ili egzekutori u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i na drugim bojištima. Tako Sandra Vitaljić komentira fotografije koje su američki vojnici snimili u zatvoru Abu Ghraib te na taj način “pretvarali sam čin snimanja u alat za ponižavanje i mučenje žrtava”.
U poglavlju o etici fotožurnalizma bavi se mitom o istinitosti fotografije te analizira odgovornost fotografa u digitalnim manipulacijama i snimanju insceniranih situacija. A posebna se osvrće na prikazivanje ratnih žrtava.
Na kraju knjige “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” objavljeni su i ekskluzivni razgovori s desetak vrsnih ratnih fotografa koji su snimali rat i ratne posljedice na području bivše Jugoslavije. Govore o okolnostima u kojima su fotografi u to vrijeme radili, s kakvim su se izazovima nosili te što danas misle o svemu tome.
Autorica na kraju uvodnog teksta upozorava čitatelje da ilustracije uz tekst “sadržavaju uznemirujuće fotografije i eksplicitne prikaze nasilja”.
O tom opsežnom djelu nastalom na temelju autoričina doktorskog rada na praškoj Akademiji za film i TV (FAMU) govorili su teoretičarka Leonida Kovač, pisac i novinar Emir Imamović Pirke, ratni fotoreporter Saša Kralj, urednik izdanja Kruno Lokotar te sama autorica Sandra Vitaljić.
