Nemam, iskreno, blage veze što je Kolinda Grabar-Kitarović radila posljednje tri godine u Bruxellesu. Njezino mi namještenje ništa ne govori, ne kontam kako je ovaj svijet bio bolji ili lošiji dok je ona bila pomoćnica glavnog tajnika NATO saveza za javnu diplomaciju. Pa i sama mi se javna diplomacija čini kao administracijski mumbo jumbo, zvučni naslov maglovitog značenja, nešto kao korporacijske komunikacije. [Read more…]
Excel tablice na ekranima?
Nakon prvog pogleda na polugodišnje izvješće Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom moglo bi se zaključiti da je Hrvatska radiotelevizija jedna od rijetkih državnih tvrtki koja bilježi sjajne rezultate.
S polugodišnjim prihodima od 704 milijuna kuna (3,3 posto više nego lani i točno 50 posto od godišnjeg plana) i dobiti od 79,3 milijuna kuna (dvostruko više nego lani i čak 1294 posto više od godišnjeg plana), smanjenjem broja zaposlenih (na polugodištu su imali 3164 zaposlenika što je 5,3 posto manje nego lanjskog polugodišta, a ovu godinu planiraju zaključiti s 3001 radnikom) te manjim troškovima osoblja za 2,3 posto (224,5 milijuna kuna u pola godine), reklo bi se da je netko na Prisavlju otvorio pipu s medom i mlijekom. Osim za ove prekobrojne, naravno.
No, kako to obično biva, kad se pogled podigne s papira i tablica, slika ne izgleda baš tako sjajno.
Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna
U razgovorima s HRT-ovcima teško se može izbjeći riječ kaos. Istina, tu riječ vole na Prisavlju i u rječnik im se periodički vraća, svakih nekoliko godina. Zašto bi ovaj put bilo drukčije? Zašto bi se tim grintavim HRT-ovcima, kojima već poslovično nitko i ništa nije po volji, vjerovalo da na državnoj radioteleviziji nikad nije bilo gore i da većega kaosa dosad vidjeli nisu?
Novi glavni ravnatelj, da bi se mogao pohvaliti gore navedenim brojkama, osmislio je dobitni model. Pozatvarao je takozvana mala dopisništva i umjesto tonaca, snimatelja, montažera, novinara… odlučio prepustiti posao one man bandu iliti videonovinaru. Zlobnici bi mogli pomisliti da je riječ o čovjeku koji je ponosni vlasnik novinarskog nerva, koji je gramatički i novinarski pismen, pored toga je i briljantan kamerman iskusnog oka i fokusa, sjajan montažer i tko zna što još.
Ali praksa ih demantira. Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna.
U to se možemo uvjeriti svakodnevno. Ne treba kopati po arhivi, dovoljno je uključiti televizor u pola osam. Primjerice, priloga videonovinara u Dnevniku od utorka posramio bi se i kakav portal o izvanzemaljcima što otimaju neoustaše i za sobom ostavljaju chemtrailse, a kako neće bogata državna televizija. U prilogu o siromašnoj deveteročlanoj vinkovačkoj obitelji videonovinarka je izgubila tešku bitku s kamerom, pa joj lice sugovornika čas blješti, drugi tren je crveno ili pak pretamno.
Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane
Imao je HRT i videonovinarku u Bosanskoj Posavini koja se potrudila uzeti izjave od Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora, nekolicine BiH-političara, ali i stanovnika koji su pretrpjeli veliku štetu u nedavnim poplavama. Boja ovaj put nije bila toliki problem, ali jesu kadrovi. Pa su tako ovi posljednji nesretnici pričali o vlastitoj teškoj sudbini nevješto držeći HRT-ov mikrofon u rukama. Leku se ipak to nije usudila zamoliti.
Bili su to kadrovi kakvi se na toj preskupoj televiziji jednostavno ne smiju emitirati. I nisu videonovinari krivi, nego onaj koji je taj amaterski koncept osmislio.
Možda u tom novinarskom dijelu HRT posrće, ali poslovni rezultati valjda pokazuju da ovi što stoje daleko od kamera znaju što rade. No, je li to baš tako?
Odnedavno se Bingo show ili kako god se zvala ona čudnovata emisija koju izdašno plaća Hrvatska lutrija, prebacio na RTL. Prebacio je vjerojatno pogrešna riječ. Da bude jasnije, HRT je izgubio prijenos izvlačenja brojeva Binga.
Istina, nije riječ o nekom javnom sadržaju za kojim bismo trebali žaliti, ali komercijalna televizija ne otima javnoj nešto na čemu ne može zaraditi. A Hrvatska lutrija na tome nije štedjela. Koliko bi se novcem zarađenim od Binga, kad se već ne može od onih naših milijardu i dvjesto milijuna, moglo zadržati kvalitetnih snimatelja ili novinara diljem Hrvatske, znaju samo na Prisavlju. Ali broj vjerojatno nije zanemariv.
Još ponekog bi se moglo platiti i zaradom od emisije Dani hrvatskog turizma. Riječ je o manifestaciji koju je prije 18 godina pokrenuo upravo HRT. No kako piše Poslovni dnevnik, glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman još je lani odlučio da njegova kuća više neće biti organizator tog projekta. Tako će ove godine medijski događaj popratiti Nova TV, doduše ne izravnim prijenosom nego snimkom, ali i prilozima o nominiranim destinacijama. Neslužbeno se piše da će Nova TV od Hrvatske turističke zajednice za ovaj posao inkasirati 1,2 milijuna kuna. HRT-u se ipak više sviđa koncept videonovinara.
Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna
Ova sezona KHL-a, hokejaške lige u kojoj se osim zagrebačkog Medveščaka natječu klubovi iz Rusije, Latvije, Finske, Bjelorusije, Kazahstana i Slovačke, neće se moći gledati na HTV-ovu programu nego na komercijalnom RTL-u. Sportska natjecanja ovoj televiziji nisu strana. Štoviše, prije pet godina je HRT-u preotela prijenos Svjetskog rukometnog prvenstva koje se održavalo u Hrvatskoj, što je tadašnji ravnatelj HTV-a Robert Šveb platio foteljom. Ono što ovu priču razlikuje od one rukometne jest to da RTL ne misli na utakmicama Medveščaka gubiti novac, a HRT-ovci ne brinu za svoje fotelje.
Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane.
Usporedbu dosega moćne državne i neke nepoznate kablovske televizije ne treba ni raditi. Kao ni analizu sigurnosti radnog mjesta ovih novinara i urednika. Zbog svega toga njihov prelazak na ovaj kanal zapravo djeluje kao sumanuti bijeg od prisavskoga kaosa.
Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Cenzura i autocenzura
Šta se događa sa medijima u Srbiji? U jednom od najkritičnijih perioda u istoriji savremene Srbije, kada je ekonomska kriza na vrhuncu, standard stanovništva na najnižem nivou, nezaposlenost veća nego ikada, prostor za kritiku je do te mere smanjen da ga skoro nema, a polemičke emisije su nestale sa televizijskih ekrana.
Objava predsednika srpske Vlade o smanjivanju plata i penzija dočekana je u medijima, što je svakako apsurd, kao nesumnjiv vladin uspeh. Nisu smanjene najniže plate i penzije, one do 200 maraka u dinarskom iznosu, ali je progresivnim oporezivanjem iznad te sume zadat nov, ozbiljan udarac takozvanoj ”srednjoj klasi” koja se sada još više srozava na nivo očevidnog siromaštva.
Možda je tako moralo, slažu se i mnogi ekonomisti, jer država troši mnogo više nego što privređuje. Ali ne treba zaboraviti da je pre samo nekoliko meseci premijer Aleksandar Vučić kategorički tvrdio kako niko i ne pomišlja da dira u penzije, a da će se uštede postići otpuštanjem prekobrojnih državnih službenika, posebno onih koji su posao dobili zahvaljujući svome partijskom pedigreu, zatim uštedama u rasipničkoj državnoj administraciji i uvođenjem ”sive ekonomije” u redovne ekonomske tokove.
Cenzura ili autocenzura? Skoro da je svejedno, posledice su iste. Samo u mesec dana nestale su sa TV ekrana popularne emisije u kojima su se sučeljavala različita mišljenja. Neke su sasvim ukinute, neke premeštene u regionalne programe sa mnogo manjom gledanošću. To se pravda promenom uređivačke politike, tobožnjim zahtevima gledalaca za više razonode i zabave
Za sada ništa od toga. Sudeći po komentarima Fiskalnog saveta, ovo smanjivane plata i penzija nije dovoljno, novi udar na lična primanja, po njihovom predviđanju, može se očekivati već dogodine.
Istovremeno predsednik srpske vlade utešno ali neuverljivo obećava kako se oporavak srpske privrede očekuje u 2016. godini, a sa tim oporavkom i povećanje životnog standarda. U to malo ko veruje, a i svi ozbiljni ekonomisti sumnjaju da je tako nešto moguće. Naprotiv, izgledi su da će se kriza samo produbljivati, pa takva i slična obećanja deluju kao umirujuća šarena laža. A iskustvo iz bliske i dalje prošlosti uči da se političarima malo šta može verovati.
Mnogi su se sada prisetili već zaboravljene činjenice da je Aleksandar Vučić u Miloševićevo vreme bio ministar informisanja. To je vreme kada su zabranjivane novine, a na Televiziji Beograd sprovedene ”čistke”, udaljeni sa posla i otpušteni najbolji novinari, urednici, tehničko osoblje, što je za najveću i najozbiljniju medijsku kuću u Srbiji predstavljalo pravi udar od kojeg se do dana današnjeg nije oporavila.
Vučić danas nije zadužen za informisanje, ali kao predsednik srpske vlade nesumnjivo nije bez uticaja na ono šta se u Srbiji piše i kako se piše. Sa njegovim znanjem, a možda i bez njegovog znanja, ali pogađajući premijerove želje, njegovi najbliži saradnici, u to niko više ne sumnja, ozbiljno kontrolišu izveštavanje štampanih i elektronskih medija i utiču na njihovu uređivačku politiku.
Cenzura ili autocenzura? Skoro da je svejedno, posledice su iste. Samo u mesec dana nestale su sa TV ekrana popularne emisije u kojima su se sučeljavala različita mišljenja. Neke su sasvim ukinute, neke premeštene u regionalne programe sa mnogo manjom gledanošću.
Postoji medijski rat koji se vodi u ime stranačkih, političkih interesa i koji takođe ima svoje žrtve. Žrtve su dosledni, časni, nepotkupljivi i nepodmitljivi novinari. Sa njima i istina. Žrtve su podjednako i gledaoci i čitaoci. Bez istine nema izlaska iz krize. Bez istine nema pravednog društva. A istine ne može biti tamo gde cvetaju cenzura i autocenzura, a sa njima glupost i primitivizam. Gde se umesto prave slike stvarnosti nudi lažna slika stvarnosti. Otrovne biljke korumpiranog i ugušenog novinarstva daju otrovne plodove. I ubijaju istinu. A sa ubijanjem istine ubijaju i nadu za izlazak iz moralne, političke i socijalne krize
To se pravda promenom uređivačke politike, tobožnjim zahtevima gledalaca za više razonode i zabave. Tako nova urednica B92, nekada ugledne i hrabre televizijske stanice, izjavljuje kako žele da naprave ”zabavnu i komercijalnu televiziju”. Gotovo istovetno objašnjenje dolazi i iz direkcije Studija B. Po svemu sudeći, uzor postaje Televizija Pink i njen model zabave. A to znači što više folka, grubog, primitivnog humora, srozavanja do golog neukusa.
Sasvim je tendenciozna i netačna tvrdnja kako gledaoci ne žele polemičke emisije. Pre će biti da novi vlasnici i novi urednici uvode autocenzuru, kako se ne bi zamerali političkom rukovodstvu Srbije i najjačoj partiji koja ima gotovo apsolutnu vlast.
Ozbiljni analitičari upozoravaju, svakako ne bez osnova, da je sadašnja medijska situacija u Srbiji gora i od one u Miloševićevo vreme.
Istovremeno sa ovim programskim promenama očevidan je i pad opšte novinarske kulture. Sve je više nedoučenih i priučenih novinara i urednika koji nimalo ne služe na čast srpskom novinarstvu. Sa sobom su doneli nekulturu, često i nedostatak običnog kućnog vaspitanja, neznanje, udvorištvo, uličarski rečnik, veliku količinu prostakluka.
Šta nas čeka u budućnosti? Sa sve dubljom opštom krizom može se naslutiti dalji porast ulagivačkog novinarstva i sve više ”ružičastih” televizija.
Davno je rečeno, negde početkom 20. veka: ”Kad izbije rat, prva žrtva je istina”.
Ima različitih vrsta ratova. Onih oružanih, ali i onih pritajenih, prikrivenih, za vlast, za privilegije, za eliminaciju protivnika. Postoji medijski rat koji se vodi u ime stranačkih, političkih interesa i koji takođe ima svoje žrtve. Žrtve su dosledni, časni, nepotkupljivi i nepodmitljivi novinari. Sa njima i istina. Žrtve su podjednako i gledaoci i čitaoci.
Bez istine nema izlaska iz krize. Bez istine nema pravednog društva. A istine ne može biti tamo gde cvetaju cenzura i autocenzura, a sa njima glupost i primitivizam. Gde se umesto prave slike stvarnosti nudi lažna slika stvarnosti.
Otrovne biljke korumpiranog i ugušenog novinarstva daju otrovne plodove. I ubijaju istinu. A sa ubijanjem istine ubijaju i nadu za izlazak iz moralne, političke i socijalne krize.
‘Generali’, šlamperaj HTV-a
Prva epizoda trodijelnoga HTV-ova dokumentarnog serijala ”Generali”, emitirana u utorak navečer na Hrvatskoj televiziji, pokazala je kako kolektivnoj predodžbi Domovinskog rata još uvijek – devetnaest godina poslije pobjede – manjka elementarno samoispitivanje. Dokumentarist se ne uspijeva ni početnički odlijepiti od onoga prvog posttraumatskog pobjedničkog trijumfalizma, populističkoga mahanja zastavama i slavljenja ratničkih osobina dijela vojnih zapovjednika.
Autor serijala Hrvoje Zovko svojim je, zanatski uvelike nezgrapnim pristupom, uspio tek jedno: ne zaobići najkardinalnije kontroverze oko Oluje, pa se njegova prva epizoda može tolerirati tek utoliko što više nemamo posla s otvorenim poricanjem.
Dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti
Za razliku od prethodnih ovdašnjih pokušaja dokumentarističke televizijske obrade rata, Zovko će u svoj serijal ipak pripustiti sugovornike koji misle drukčije do tuđmanovskih interpretacija, pa smo u prvome nastavku čuli i nezasluženo marginaliziranoga generala Petra Stipetića te bivšega novinara Feral Tribunea i suautora knjige ”Ante Gotovina – stvarnost i mit” Ivicu Đikića.
Dakle, dvadeset je godina trebalo HTV-ovoj dokumentaristici da prizna kako su Hrvati poslije Oluje ubijali, palili i pljačkali. Dvadeset godina, i to usprkos isto toliko starim otkrićima hrvatskoga nezavisnog tiska, i davno poznatim činjenicama o zločinima poslije Oluje, višestruko dokazanim od Zagreba, preko New Yorka do Haaga. Koliko je to priznanje zakašnjelo, u prvoj se epizodi vidi i po tome što čak i Vesna Škare-Ožbolt, u ono vrijeme bliska Tuđmanova suradnica, danas tvrdi kako se Hrvatska ”treba stidjeti” zločina počinjenih poslije Oluje.
No dobro – kad smo to već i na HTV-u čuli, što s priznanjem čini Hrvoje Zovko? Ne produbljuje, nego zaglađuje kontroverzu. Naprosto je komična ta autorova potreba da izgubljene ljudske sudbine ujednačuje i pomiruje sa službenom hrvatskom istinom.
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima
Navodi nas na zaključak kako svjedočimo novoj vrsti bijega od istine: kako naime priznati da zločin jest počinjen, ali ga nekako ipak ugraditi u plemenitu pripovijest o čistome i svetom Domovinskom ratu?
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima.
Zbog takvoga istraživačkog infantilizma i moglo se dogoditi da autor ne intervjuira nijednu srpsku žrtvu, nego čovjeka neprijateljskog sustava, posljednjega pobunjeničkog gradonačelnika Knina. Takav pokušaj ”žbukanja kontroverze” mora propasti, jer ne može uvjerljivo objasniti događaje, nego samo stvara novu inačicu samoobmanjivanja.
Jer, dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).