Nekada je postajao običaj da akviziteri obilaze škole i, uz manje ili veće nagovaranje, učenicima prodaju dopunsku literaturu, svakakvo književno smeće i priručnike, razne pretplate. To se vjerujem radi i danas. Tako još na polici imam sabrana djela Karla Maya, uključivo i ”Dvorac Rodriganda”, deset knjiga o Tarzanu, djela Šenoe, Ćopića, Matavulja koje vjerojatno ne bih nikad čitao ni kupio. Dodajem još dobar metar enciklopedija. [Read more…]
Vlaho Bogišić: ”Krleža je mjera protustaljinističkog koncepta ljevice”
Vlaho Bogišić
Foto: Jovica Drobnjak
Opaska uredništva: donosimo razgovor s Vlahom Bogišićem, priređivačem Krležine knjige ”Bela, dijete drago”, pisma Miroslava Krleže voljenoj, koja je objavljena na početku ljeta u izdanju Ljevaka. Razgovor je objavljen u tjedniku Novosti u povodu izlaska knjige ali i povodom Festivala Miroslav Krleže održan početkom srpnja. [Read more…]
Rat za Enciklopediju
Još dok sam radio na “Hrvatskoj književnoj enciklopediji” svojim sam suradnicama govorio kako ću jednog dana napisati knjigu o nastajanju te enciklopedije. Imali smo toliko osporavatelja, protivnika, čak neprijatelja! Doživljavali smo svakodnevna podmetanja, nailazili permanentno na prepreke, omalovažavanja, napade. U jednom se trenu Enciklopedija našla i pred gašenjem. [Read more…]
Što je, a što nije genocid?
Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi.
Nadilaženju nesporazuma glede samog pojma i njegova sadržaja trebao je doprinijeti jedan enciklopedijski internet projekt koji bi trebao pomoći u razumijevanju što jest, a što nije genocid. Koliko vidimo i iz ovoga aktualnoga povoda, u tomu se nije daleko odmaklo. Časni suci Međunarodnog suda prepoznaju ”genocidne radnje“ u ratu u Hrvatskoj, ali su se većinski mučili (15:2) u kvalifikaciji tih radnji kao ”genocidne namjere“. Netko se već našalio gorko: Na kraju će biti da su se u zemljama bivše Jugoslavije događali slučajni ili nenamjeravani genocidi.
Oni su, nažalost, uvijek planirani i namjeravani i ne samo u Drugom svjetskom ratu i ne samo u Trećem Rajhu i u NDH nego i drugdje, pa i u posljednjim jugoslavenskim ratovima.
Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi
Nešto prije nesretne i nepravedne presude Međunarodnog suda pravde u Den Haagu u pravnom prijeporu BiH protiv SiCG je, naime, u zapadnoeuropskim medijima obznanjeno kako jedan znanstveni internet projekt pokušava odgovoriti na pitanje što jest, a što nije genocid? O projektu se može još uvijek podrobnije informirati na internet stranici www.massviolence.org, ali kažimo i ovdje ukratko da je njegov cilj da se dođe do jedinstvene, općeprihvatljive definicije genocida. Zamišljeno je da se na toj internet adresi u Enciklopediji masovnog nasilja 20. stoljeća prikupe sve moguće činjenice o genocidima, nerijetko ignoriranim, potisnutim ili ”zaboravljenim“, pa da potom prikupljene činjenice budu i historijski i stručno klasificirane.
Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća.
Mogla bi, dakle, jedina korist u prijeporima BiH i Hrvatske sa Srbijom glede genocidnih radnji i namjera biti u tomu što će se u bližoj budućnosti iz arhiva Međunarodnog suda u Den Haagu preseliti i na stranice The Online Encyclopedia of Mass Violence (OEMV) te pokušati riješiti prijepor glede bestidno pobijenih u posljednjim jugoslavenskim ratovima.
*****
Pitanje genocida u 20. stoljeću jedno je od najvažnijih pitanja međunarodne politike, kazali su inicijatori OEMV-projekta. Konačnim usuglašavanjem definicije genocida, te stavljanjem cjelokupne arhive na raspolaganje dobronamjernima i znatiželjnima neće se moći ni ubuduće spriječiti genocid, ali bi se ovim putom ”makar pomoglo svjetskoj zajednici da genocid prepozna na vrijeme“, kazao je svojedobno inicijator projekta francuski politolog Jacques Sémelin. ”Online Encyclopedia of Mass Violence“ želi ustvari pomoći da se i definitivno ujednače kriteriji kada se masovno ubojstvo ljudi određene etnije mora označiti ”ciljanim genocidom“!
Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća
Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje.
Dakako, u ovomu prigodničarskom osvrtu se ne želi umanjiti osjetljivost i kompleksnost ovog fenomena. Ali nije fragilno i apsurdno samo oklijevanje Međunarodnog suda glede očiglednog genocida u Srebrenici, da ga takvim označi kako ga je označio i Tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, pa potom povuče konzekvence i o odgovornosti države, ma koja bila i kako se zvala. Tako je nekako ostalo bez konzekvenci glede odgovornosti i u ”slučaju Vukovar“: genocidnih radnji ima u izobilju, ali nema tobož genocidnih namjera. Ili je ovdje riječ o nespremnosti na ”prvi put“ baš u slučaju tamo nekih balkanskih naroda i zemalja!?
U ocrtanomu kulturološko-političko-pravnom kontekstu se moraju, dakle, razumjeti “igre bez granica” u Den Haagu i drugdje o definiranju zločina i u Hrvatskoj i u BiH, pa čak i u Vukovaru i Srebrenici. K tomu, mnogim vladama je teško još uvijek priznati notorne činjenice o ratovima u Hrvatskoj i BiH, jer bi priznanje namjeravanog genocida automatski značilo i samooptužbu da su zakazali kao subjekti međunarodnog prava i međunarodnih političkih odnosa, pa time i tako da su i (ne)izravno krivi za srebreničku i sveukupnu bosansko-hercegovačku tragediju, napisao sam povodom presude Međunarodnog suda u prijeporu BiH vs. Srbija. Ništa tomu nemam dodati ni povodom presude ICY-a povodom tužbe Republike Hrvatske i kontratužbe Republike Srbije za genocid.
*****
Inače, kritičko-kulturološka dimenzija hrvatsko-srpskog genocidnog prijepora tiče se ne samo posljednjih jugoslavenskih ratova nego i sveukupnoga obostranog zla, kumulativnog zla u 20. stoljeću, u kojemu su i Hrvati i Srbi jedni drugima nanijeli besramna zla koja i dalje prešućuju ili o njima ne žele kritički misliti i ljudski se odnositi. U njihovim međusobnim sjećanjima nema zbog toga mjesta za sjećanje na žrtve drugih niti prostora za empatiju. I jedni i drugi, kao i treći i četvrti i ini s područja bivše Jugoslavije kojima se ovdje ne bavimo, žive punim plućima “prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”, kako bi se trebala zvati i moja nova knjiga koja uskoro izlazi iz tiska u nakladi Friedrich Ebert Stiftunga.
Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje
Ovim tužnim povodima bi bilo smisleno, dakle, konstatirati kako o tomu što jest, a što nije genocid neće biti lako postići suglasnost ni ubuduće u međunarodnom pravu i pred Međunarodnim sudom. Jedan od razloga tomu je i taj što je iznimno teško pred ICJ-ijem dokazati odgovornost bilo kojoj državi genocidne namjere one druge. Nije i neće biti slučajno što takvu vrst presude pred ICY-ijem de facto i de iure nije do sada nikad ni bilo.
International Court of Justice (ICJ) u Den Haagu se bavi, dakle, već kao jedno od najvažnijih radnih tijela Organizacije ujedinjenih naroda (OUN), samo tužbama i odgovornošću država, dok se neki drugi sudovi bave pojedinačnim odgovornostima, primjerice kao i Tribunal u Den Haagu za zločine počinjene u bivšoj SFRJ ili Međunarodni kazneni sud. Inače se u hrvatskom jeziku uobičajilo da se International Court of Justice prevede kao Međunarodni sud, dok se i u srpskom i u bosanskom prijevodu ICY doslovice prevodi kao Međunarodni sud pravde. ICY je, dakako, uvijek samo ICY.
Možda treba još malčice iznijansirati da hrvatska tužba i srbijanska kontratužba nisu od strane ICY-ija odbačene (kao neosnovane), nego su odbijene po osnovnom zahtjevu da se protivnička strana proglasi krivom za genocidnu namjeru. Zločine počinjene na tlu Republike Hrvatske nije ICY ni zanijekao ni opovrgao, ali nije imao smjelosti ili nije bilo dovoljno spremnosti za povezivanje zločina i ”genocidnih radnji“ s državnim planovima.
ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje.
Dakako, tužna priča o egzodusu srpskog naroda iz Hrvatske je užasna posljedica planova o ”Velikoj Srbiji“ i u osnovi je ”već viđena“ u prošlosti, u egzodusima i sudbinama sudetskih Nijemaca ili šlezijskih Nijemaca. Krajiški Srbi su bili ukalkulirani ”potrošni materijal“ od samog početka u kalkulantskim planovima za ”Veliku Srbiju“. Doprinos hrvatskog vrhovnika Franje Tuđmana i njegovih pobočnika je, također, mjerljiv, ali se ne smiju pobrkati uzroci i posljedice.
ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje
Odgovornost za zločine nad srpskom nejači u Krajini, poslije ”Oluje“ su, pak, jednostavno razlog za sram, za stid umjesto onih koji ne umiju da se stide. ”Junačine“ koje su počinile ovu vrst zločina moraju odgovarati pred sudovima u Hrvatskoj.
Nevjerojatan je, ipak, historijski cinizam što je Anno Domini 2015. formalni šef države Srbije Nikolić zapravo osumnjičenik iz rata u Hrvatskoj, koji je navodno kao mladi četnik-pripravnik u slavonskom selu Antinovo počinio i sam zločine, kako glase hrvatske optužbe. Čovjek s takvom prošlošću govori jednostrano o nastradalim Srbima od genocidnoh hrvatskih vlasti. Ni trunke isprike i pokajanja. Ili, da glavni odvjetnik Republike Srbije u Den Haagu koristi ovu “solomonsku presudu” Međunarodnog suda da ponovi optužbe za ”Bljesak“ i za ”Oluju“ kao nelegitimne akcije. Schow must go on! Kao da su se ratovi u Hrvatskoj i u BiH odvijali u Šumadiji.
U nastavak rata drugim sredstvima se spremno odmah uključio i Savo Štrbac, koji koristi objektivnu nesreću srpskih prognanika i izbjeglica i Hrvatske kako bi manipulirao udrugom “Veritas”. I njegova je poruka da poslije ove presude ICY-ija Republika Hrvatska ne smije obilježavati ni “Bljesak” ni “Oluju” kao važne datume u Domovinskom ratu. Dakako, to Hrvatskoj nitko ne može zabraniti, ali bi dobro učinila samoj sebi kada bi se ljudi u Hrvatskoj počeli stidjeti za nasilnu smrt pobijenih srpskih staraca i starica na kućnom pragu u postolujnim akcijama “čišćenja” u Kninskoj krajini.
*****
Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide.
To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“ i konačno razumije srpsku i cjelokupnu posljednju balkansku nesreću, koju je najvećim dijelom skrivila srpska politička elita, potpomognuta kratkovidom klikom tobožnje JNA. Dakako, ni drugi nisu u ukupnoj nesreći nevini, svi ti silni očusi nacija i država, mali ljudi velikih ambicija, vrijedni jedino prezrenja.
Republika Srbija – formalno-pravno gledano – doista nije ni postojala u momentu barbarskog uništenja Vukovara, pa čak ni u vrijeme genocida u Srebrenici, kao međunarodno-pravni subjekt. Naime, ona je poslije 27. travnja 1992. godine, kad se zajedno s Crnom Gorom proglasila za nasljednicu SFRJ u formi SRJ (Savezne republike Jugoslavije), bila bez međunarodno-pravnog subjektiviteta. Badinterova komisija joj je i definitivno poručila da se ne radi o secesiji u jugoslavenskim ratovima, nego o disoluciji SFRJ, te da i SRJ, de facto Srbija, ima proći proceduru ponovnog prijema u Ujedinjene narode kao i sve druge nove neovisne države, ukoliko to žele.
Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide. To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“
I što je najvažnije, Badinterova je komisija kazala: granice novih suverenih država su granice bivših jugoslavenskih republika. Na ovomu novomu ”Berlinskom kongresu“ time je i bila zapečaćena sudbina SFRJ i otpečaćena sudbina novih subjekata međunarodnog prava. Mnogi to nisu još uvijek shvatili, posebice u Srbiji. Ali, nisu ni oni u BiH koji se pozivaju na Berlinski kongres iz 1878. godine, a zanemaruju 10 mišljenja Badinterove komisije iz 1991./1992. godine glede utvrđenih granica, primjerice tako što mamuzaju mrtvog sutorinskog konja!
I na samom kraju: ma koliko se opirale, i SRJ, odnosno Srbija i Crna Gora – dvije zemlje-sljednice koje su je činile su na kraju morale podnijeti zahtijev za prijem u OUN, samo daleko poslije BiH, Hrvatske i Slovenije koje su u OUN primljene 22. svibnja 1992. godine. Taj brak iz računa ratobornih srpskih i crnogorskih poglavica nikad i nije imao šansu pošteno zaživjeti, ma koliko bili srodni srpski i crnogorski narod, pa će biti definitivno zapućen na smetlište historije putem privremene tvorevine iz 2003. godine koja se zvala Državna zajednica Srbije i Crne Gore. U kontinuitetu samorazaranja i samouništenja do konačne disolucije bivše SFRJ dolazi poslije crnogorskog referenduma o neovisnosti iz 2006. godine. Kao u teatru apsurda Crna Gora je ne samo izglasala vlastitu, nego je i poklonila Republici Srbiji njezinu neželjenu neovisnost.
Kosovo kao neovisna država je, pak, posljedica nasilja na Kosovu i ozbiljnije suzpenzije međunarodnog prava zbog čega i jest najkorektnije i dalje govoriti o “postmodernoj državnosti Kosova”. To znači, također, kako bi u obvezi trebali biti svi koji poštuju međunarodno pravo i međunarodno-pravni poredak i dalje govoriti o Kosovu u kategorijama Rezolucije UN 1244/99.
Kojim jezikom govorimo?
U telefonskom razgovoru Predraga Matvejevića s novinarkom Radio Beograda Melihom Pravdić na samom početku Matvejević kaže da govore istim jezikom i naglašava potrebu da se depolitizira jezik:
Ono što odavno znamo i što je viđeno i drugdje u svijetu: jedna velika opasnost da jedan državni ili politički jezik ovlada jezikom, vidjeli smo mnogo takvih primjera. Uz pomoć institucija, uz pomoć nekakvih akademskih titula, jednog broja ljudi koji nikad nisu u svijetu izišli pred svijet, koji nisu objavili knjige na stranim jezicima.
Ta veza politike i jezika, potčinjavanje jezičnog mišljenja, jezičnog diskursa političkom diskursu. To uvijek završava loše, to nije samo naš slučaj.
Najveći pjesnik hrvatski 19.-og stoljeća je Mažuranić, pjeva “hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba”. Treba li hljeb proglasiti srbizmom i izbaciti ga – ako ga je upotrijebio najveći pjesnik? Hoćemo li Krležinu knjigu “Hiljadu i jedna noć” izbaciti, prevesti je s “Tisuću i jedna noć”? To su te stvari koje su praktički, može se reći, skandalozne.
Najveći pjesnik hrvatski 19.-og stoljeća je Mažuranić, pjeva “hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba”. Treba li hljeb proglasiti srbizmom i izbaciti ga – ako ga je upotrijebio najveći pjesnik? Hoćemo li Krležinu knjigu “Hiljadu i jedna noć” izbaciti, prevesti je s “Tisuću i jedna noć”? To su te stvari koje su praktički, može se reći, skandalozne
Ja samo znao pred sobom pitat se, recimo gledajući francuski rječnik. Bilježi: Voltaire je rekao – to znači riječ je ušla jer je riječ upotrijebio Voltaire, znači ima svoje mjesto u francuskom jezikom.
Status jezika na sveučilištima u inozemstvu
(Kad je imenovan za sveučilišnog profesora u Rimu i uredio da dvije osobe drže lektorat, jedna iz Hrvatske, druga iz Srbije, kaže:)
Uspio sam suzbiti te gadne polemike jer studenti su čuli jedni jednoga, drugi drugoga, jedni jednoga i drugoga, i vidjeli su kolika je u stvari ta bliskost i kako je apsurdno praviti više jezika od te jezične mase s kojom smo suočeni. Tu bih htio reći nekoliko stvari koje su moja zapažanja iz svijeta. Mi smo izgubili zadnjih godina na desetak katedri ovaj naš jezik. Prvo, teško je za jednoga stranog profesora da postane redovni profesor i da preuzme katedru hrvatskog ili srpskog jezika i bosanskog ili crnogorskog.
A druga stvar je teško što gledajući svoju karijeru, vidim, prvo su ga zvali varijanta, pa onaj isti koji ga je zvao varijanta kasnije govori o standardu pa o dijasistemu, a razlike uvijek ostaju iste unatoč tim nazivima. To je stvorilo otpore na raznim katedrama. U Italiji je barem pet katedri zatvorilo taj naš jezik. Ionako nikad nismo bili dovoljno studirani, i dogodio se taj fenomen. To je jedna stvar za koju su sigurno krivi neki ljudi.
O međusobnoj razumljivosti
Da, naravno da stanovite razlike postoje, ali praviti od toga dva posve različita jezika, to mi se čini smiješnim. A smiješna je karijera nekih kolega, neću da ih imenujem, baš onaj na koga prvo mislim je umro, i koji su bili zastupnici varijanata, radili za Krležinu Enciklopediju tekst o jeziku koji je govorio o tome kako je to jedan zajednički jezik, i onda odjednom napuste to i napadaju one koji misle ono što su oni prije mislili. To ostavlja neugodan trag u toj kroatoserbistici ili serbokroatistici, i to je tako.
Da, naravno da stanovite razlike postoje, ali praviti od toga dva posve različita jezika, to mi se čini smiješnim. A smiješna je karijera nekih kolega, neću da ih imenujem, baš onaj na koga prvo mislim je umro, i koji su bili zastupnici varijanata, radili za Krležinu Enciklopediju tekst o jeziku koji je govorio o tome kako je to jedan zajednički jezik, i onda odjednom napuste to i napadaju one koji misle ono što su oni prije mislili
Najmanje o čemu se vodi računa to je stupanj sporazumijevanja i stupanj razumljivost kad se govori o tim razlikama. Sjetio sam se one anegdotske grozne priče, stavljeni su titlovi na film pa se smijao svijet kad su čitali titlove. Čuju riječ i vide titlove. Rekli su da je netko kupio taj film u Beogradu da prikazuju kao komični film upravo zbog toga.
Toliko tih je bilo neugodnih prilika. Recimo, nedavno u jednoj međunarodnoj instituciji govori srpski predstavnik, govori hrvatski predstavnik. Unatoč svim traženjima, neka postoji naravno, neka se prevodi na hrvatsku varijantu, na srpsku varijantu, ali kad je govorio srpski predstavnik, hrvatski nije imao slušalice, a kad je govorio hrvatski predstavnik, srpski nije imao slušalice. Pa su stranci koji su čuli njihove prijašnje polemike rekli “Pa kako to, skidate slušalice?”
– Matvejeviću, kažete, kad govorimo o razumljivosti između dva govornika…. (ovdje Matvejević prekida voditeljicu pitanjem:)
– Jel’ Vi mene razumijete dobro? Meni se čini – da.
– Pa vidite da razgovaramo bez ikakvoga problema. Kako se utvrđuje taj postotak ili procenat međusobne razumljivosti i kako se utvrđuje da pripadnici nekoliko nacija govore različitim jezicima, pa se onda kaže “ipak oni govore tim jezikom, a oni govore ovim jezikom”, i onda je to validno za lingvistiku, a posle i za dalje?
– Razumljivost se ustanovljuje u praksi.
Jedna svijest o tome koliko je to jedan jezik na nivou sporazumijevanja i na nivou razumljivosti. Nivo razumljivosti ide do devedeset i ne znam, zavisi od kulture, onaj tko je završio veliku maturu razumije praktički sve. Onaj tko je polupismen taj “ne razume, šta ti to znači”.
Snimio: Josip Štilinović
Znam da je bilo, kao što u Hrvatskoj ima ovih aberacija o kojima sam govorio, bilo je u Srbiji ako kažeš “na hrvatskom je to”, ah, kao da si ustaša. I te stvari treba odbaciti. Nije to tako. Nekad neku riječ koju ne zna jer je nedovoljno obučen ili naučen, pa kaže “Šta ti je to? Kakva ti je to ustaška reč?” I to je sigurno bio na neki način jedan negativan poticaj za drugu stranu.
Mislim da ne treba biti skandalizirano ako u normalnoj upotrebi se kaže “Krležine Balade napisane na hrvatskom kajkavskom jeziku”. Nikad me nije smetalo, toliko puta bio sam svaki tjedan u Beogradu u vrijeme Jugoslavije. A bilo je ljudi koje je smetalo pa kažu “na srpskom Vam je to tako”, “na hrvatskom Vam je to tako” – mislim da toga se treba osloboditi.
O dva različita hrvatska jezikoslovca
Ako bi se išlo za tim što predlaže, moram mu reći ime, profesor Babić – nikad ga nisam cijenio i nikad ga neću cijeniti, trebalo bi da hrvatski jezik zastupa netko tko ima pred svijetom jedan autoritet i knjige, djela, radove uvažene u svijetu. To je čovjek kojemu je strast samo da dijeli. A zamislite Vi kako izgleda takva karijera, i nije samo njegova: kad je bio Novosadski dogovor, bilo je onih koji su išli najdalje, koji su tražili da se najprije ujednače sve ove nominacije, terminologije. Taj je tražio, ima tekst njegov koji citiraju njegovi prijatelji. Kako je to znanstveno ako ide sasvim suprotnim pravcem od onoga što je proklamirao sam za sebe?
Pokojni Petar Skok, jedna velika figura, mogu se Hrvati podičiti takvim njegovim etimološkim rječnikom. Petar Skok je stvarno znao sve to bolje od drugih, a gotovo da nema riječi gdje ne citira “Vuk to kaže ovako, Vuk i Daničić to kažu ovako”. Pokazuje dubinu jedne riječi i način na koji je ona primljena. Umjesto da te tradicije hrvatske filologije koristimo, koristimo radove nekoga provincijalnog profesora koji ne znači ništa u slavističkim krugovima svijeta.
Navodno jezično nametanje
Mislim da ne treba biti skandalizirano ako u normalnoj upotrebi se kaže “Krležine Balade napisane na hrvatskom kajkavskom jeziku”. Nikad me nije smetalo, toliko puta bio sam svaki tjedan u Beogradu u vrijeme Jugoslavije. A bilo je ljudi koje je smetalo pa kažu “na srpskom Vam je to tako”, “na hrvatskom Vam je to tako” – mislim da toga se treba osloboditi
Kakva god bila administracija u bivšoj Jugoslaviji, može se reći da je poštovala varijantu, da su zakoni izlazili na hrvatskoj varijanti, na srpskoj varijanti jedan do drugoga, bosanski je na neki način imao obilježja i jedne i druge varijante.
Srbi su brojniji, dva i po puta ih je više nego Hrvata. Postoji ta snaga stvari, to jest frekvencija upotrebe. I ta frekvencija upotrebe je jedna stvar koja je sigurno utjecala, i preko Beograda dolazila u Zagreb. O tome se može govoriti znanstveno, o tome se može govoriti sa stanovitim razumijevanjem, a ne “vidi, oni nama nameću”. Ma tko ti nameće jezik? Nisam nikad doživio da mi netko kaže “moraš upotrebiti ovu reč”, a objavio sam u Beogradu ne znam koliko i knjiga i tekstova.
Prepravljanje prošlosti
Jedan pozitivni kozmopolitizam, koji se nalazi uzmite u Hrvatskoj, u koju su došli ljudi sa strane kao što je August Šenoa, kao što je Ljudevit Gaj, kao što je Strossmayer koji osniva u Zagrebu Jugoslavensku akademiju, a u Srbiji je tada Srpska, u Sloveniji je Slovenska, dakle ide tako daleko. Osim toga, tko hoće ozbiljno da se bavi poviješću, mora priznati, Srbi su imali svoju državu i mučili su se intelektualci sa svojom državom. Jugoslavensku ideju su smislili Hrvati, napravili su je, neću reći sad, hrvatski nacionalisti da to kažem. Sve to su povijesne činjenice. Hrvati su tražili taj jezik zajednički. Cijela jedna povijest se tu prekriva, mijenja se.
Reći ću još jedan primjer. Od mene kao nekog tko je došao nanovo u tu problematiku jer sam 1994. došao iz Pariza u Rim i preuzeo tu katedru. Recimo, Antun Branko Šimić, za mene jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20.-og stoljeća. Ne zato što je iz moga kraja jer sam se ja rodio u Hercegovini, on je iz Gruda. Antun Branko Šimić ostavio nam je svoje djelo na ekavici, kao što je pisao mnoge stvari Krleža, Krleža je napisao “Izlet u Rusiju”, Tin Ujević je napisao dosta toga na ekavskom. Antun Branko Šimić ima jednu rečenicu koju neće nitko od ovih sadašnjih, mojih nekadašnjih hercegovačkih prijatelja neće da je ponovi, kaže doslovce: “I ovako je teško biti pjesnikom i piscem maloga naroda, a što bi tek bilo od nas da nismo se opredijelili za zajedničku formu koju je predložio Vuk Karadžić.”
Srbi su brojniji, dva i po puta ih je više nego Hrvata. Postoji ta snaga stvari, to jest frekvencija upotrebe. I ta frekvencija upotrebe je jedna stvar koja je sigurno utjecala, i preko Beograda dolazila u Zagreb. O tome se može govoriti znanstveno, o tome se može govoriti sa stanovitim razumijevanjem, a ne “vidi, oni nama nameću”. Ma tko ti nameće jezik? Nisam nikad doživio da mi netko kaže “moraš upotrebiti ovu reč”, a objavio sam u Beogradu ne znam koliko i knjiga i tekstova
Znate, onda reći kao da je Vuk nešto napravio kao neki velikosrbin, to je jedna takva povijesna laž. Vuk je imao teške odnose sa knjazom, dakle s administracijom, s državom srpskom, imao je teške odnose s pravoslavnom crkvom koja je htjela taj crkvenoslavjanski da nametne. Vuk je jedan čovjek koji je računao na pomoć od Hrvata, i ta pomoć mu je pomogla da svoju reformu na neki način, eto, tako sprovede.
Ja se sjećam istupa jednog kolege kojeg veoma cijenim, Radoslava Katičića, koji je na 200-godišnjici Vuka, bili smo zajedno, na Sorbonni je tada profesor Katičić rekao “Da su ustaše još godinama pokušavale rascijepiti svojim inovacijama taj jezik, ne bi napravili dva jezika”. A kasnije je možda i on negdje pod pritiskom nekih ljudi koji nemaju nikakav svjetski renome slavista, koji su mali, sitni, provincijski profesori, zadojeni nacionalizmom iz prošlih stoljeća i koji ne čine čast hrvatskoj filologiji… (ovdje voditeljica prekida Matvejevića pitanjem:)
– Govorite o mogućem pritisku koji je možda u jednom broju izvršen na lingviste, i u Hrvatskoj i u Srbiji i u drugim područjima prethodnog zajedničkog lingvističkog prostora. Ali zašto su lingvisti pristali da obavljaju poslove političkih elita?
– Znate, nisu samo lingvisti. To su bili i književni krugovi koji su pristali na jedan drukčiji tip, recimo, govora. Vidjeli smo jednu krizu literature, veliku krizu hrvatske i srpske literature. Mislim da je plaćen veliki danak, i plaćen je danak u filologiji tih takvih lingvista što smo izgubili tolike katedre.
U nazivu katedre “standardni” jezik
Ne mogu zamisliti netko da osnuje katedru za standardni francuski jezik, bilo bi smiješno, ne znam prije svega kako bi se to reklo na francuskom, “standardni francuski jezik”. To se samo po sebi razumije da se jezik standardizira.
Kako gledati na jezik
Uvjeti u kojima se razvijao jezik u Hrvata i u Srba su bili takvi da je doista moralo dolaziti do stanovitih razlika, i te razlike se mogu priznati a da se pritom ne govori o dva jezika, o tri, četiri jezika. Na Sorbonni danas kažu bosansko-hrvatsko-srpski, sad će se sigurno dodati tome crnogorski. Kako ćete vi u takvu jednu priču stavljati ovo? A opet s druge strane, crnogorski ima svoje neke osobine, ali dvije, tri izgovorne osobine ne prave drugi jezik
Važno je da se unese jedan normalan diskusioni diskurs u naše priče o jeziku.
Neki primjeri koji su poznati u svijetu, gdje postoje stanovite varijantske razlike između njemačkoga u Austriji i njemačkoga u Njemačkoj, da ne govorimo o dijalektalnim razlikama, o jeziku koji se govori u Münchenu i o jeziku koji se govori u Hannoveru. Zatim francuski u Kanadi, francuski u Francuskoj. Belgijanca razumije svatko od nas, ja sam nekoliko godina predavao u Parizu pa sam išao u Belgiju predavati. Uvijek sam razlikovao to, sve su to razlike koje prirodno postoje iz slobode jezika. Ali ne tako da bi se moralo mijenjati stavove stubokom, pred javnošću, rušiti ugled pristupa jeziku, rušiti nešto možda time u samome jeziku.
Uvjeti u kojima se razvijao jezik u Hrvata i u Srba su bili takvi da je doista moralo dolaziti do stanovitih razlika, i te razlike se mogu priznati a da se pritom ne govori o dva jezika, o tri, četiri jezika. Na Sorbonni danas kažu bosansko-hrvatsko-srpski, sad će se sigurno dodati tome crnogorski. Kako ćete vi u takvu jednu priču stavljati ovo? A opet s druge strane, crnogorski ima svoje neke osobine, ali dvije, tri izgovorne osobine ne prave drugi jezik. Ta jedna devastacija nas toliko provincijalizira i baca.
Te muke s jezikom mogle su se, kao i razlike prave, drukčije objasniti. I uzeti u obzir mišljenja najvećih ljudi, najvećih ljudi od pera. Krležino mišljenje koje je izišlo u 5. ili 6. izdanju mojih Razgovora s Krležom, gdje je Krleža molio da dam javnosti tu rečenicu njegovu “hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, Srbi srpski”. Naravno da je tako.
Tekst je objavljen u časopisu “Književna republika” povodom
obilježavanja osamdesetog rođendana
Predraga Matvejevića
(Prenosimo s portala tacno.net)
