Od svih učenja Hrvatske televizije najgore nije ni da su ustaše bili borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ni da je Ante Pavelić bio židovski dobročinitelj, ni da je Jasenovac srbokomunistička konfabulacija i komunistički logor za vjerne Hrvate-katolike, ni da su u bici na Staljingradu poraženi naši. Najgore nije ni HTV-ovo učenje kako je zemlja ravna ploča, a Adolf Hitler mili striček i igračka domoljubnih hrvatskih dječaka i djevojčica. [Read more…]
Naš usud, depresija, je posljedica propasti društvenih ideala
Cijenim psihologe, psihijatre i psihoterapeute. Svećenici rade sjajan posao dajući duhovnu utjehu. No bolest trenutka je depresija. Čitam: ”Traumatski događaj, kao i genetski i okolinski utjecaji mogu učiniti osobu ranjivom za razvoj svih vrsta psihijatrijskih poremećaja, uključujući i psihozu, a kao važan psihološki mehanizam u reakciji na traumu Britvić navodi nesposobnost integracije traumatskih sjećanja, povezivanja sjećanja i osjećaja, odnosno zaboravljivost traumatskih događaja. [Read more…]
Imunološki zavod nije trgovina
Prošli tjedan je Institut za javne financije objavio ”Analizu financijskog položaja trgovačkog društva Imunološki zavod d. d. i opravdanosti njegove privatizacije ili zadržavanja u državnom vlasništvu”. [Read more…]
Oči straha
Nijedno drugo osećanje nije tako sveobuhvatno kao što je strah. Nema zaraze ni epidemije koja se prenosi tolikom brzinom. Nema prirodne ili veštačke katastrofe čije se posledice mogu meriti sa onima koje za sobom ostavlja bezumni i nekontrolisani strah. Nijedan vladar nije moćan kao što je moćan strah, ali mnogi vladari opstaju upravo zahvaljujući strahu svojih podanika. Strah katkada narasta do ludila i paranoje, ali upravo kada je najveći, najteži, postaje napogodniji da se njime upravlja i manipuliše.
Strah slama ne samo pojedince nego i čitave države, ali ima država čija stabilnost na strahu počiva. Često čujemo da je bolje umreti nego čitav život provesti u strahu. Ali, strah upravo zasniva svoju moć na žudnji za životom. Mnogi ljudi su pred svojim strahom mali i bedni, strah ih pretvara u nešto sićušno i nisko. Pred strahom od nasilja, torture i fizičkog bola i najsjajniji umovi mogu podleći panici i odustati od svojih svetih životnih principa. Kada se strah uvuče pod ljudsku kožu, čovek postaje gonič ili gonitelj, zver koja proganja ili zver koju proganjaju.
”Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti”, zapisao je Bertrand Russell. A jedan drugi pisac, Ivo Andrić, uočava krajnosti do kojih strah dovodi ljudsku prirodu: ”Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri”.
Nijedno drugo osećanje nije tako sveobuhvatno kao što je strah. Nema zaraze ni epidemije koja se prenosi tolikom brzinom. Nema prirodne ili veštačke katastrofe čije se posledice mogu meriti sa onima koje za sobom ostavlja bezumni i nekontrolisani strah. Nijedan vladar nije moćan kao što je moćan strah, ali mnogi vladari opstaju upravo zahvaljujući strahu svojih podanika
Strah se ugrađuje u mržnju. Strah od drugoga i drugačijeg plodna je podloga za različite vrste predrasuda. Strah izobličuje ljudsku prirodu. Rat je najveći proizvođač straha. Unezverena ljudska lica, lica koja izražavaju strepnju, užas, strah, zaštitni su znak svake ljudske klanice. Strah je skriven i tavori negde duboko u tami ljudske svesti.
Skriven iza mnogo naslaga, civilizacije, kulture, vaspitanja, probuđen skače i razdire utrobu poput najgoreg zlotvora. Razotkriva pravu prirodu čovekovu, uvećava slabost karaktera, do nebesa uzdiže jad i kukavičluk. Ako hoćeš nekoga do kraja da poniziš, pronađi način kako da probudiš njegov strah.
Društva opsednuta strahom žive u stalnom osećanju ugroženosti od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja. Svoj način života, svoje zakone, ekonomiju, kulturu i svakodnevni život organizuju kao opšti sistem narodne odbrane od sveprisutnog neprijatelja. Deca se od malena, u školama, podučavaju opasnostima koje sa sobom donose stranci.
Strane knjige i uopšte strana kultura opasni su jer je njihova skrivena svrha da svojim neprihvatljivim idejama oslabe obrambenu moć. Tuđi uticaji podrivaju samosvojnost i jedinstvenost. Ako popusti patriotska budnost, neprijatelji koji ne miruju ostvariće paklene ciljeve. Tako se ksenofobija ugrađuje u temelje obrazovnog i vaspitnog sistema. Strah je sigurno oruđe tirana u vladanju nad zaplašenim narodom.
U državama i političkim sistemima zasnovanim na strahu strah je tama koja obavija zemlju. Strah pada kao sneg, kao kiša, u vazduhu je koji se udiše, u mirisu pejsaža, u rečnim izmaglicama, u smogu što prekriva gradove. Ljudi u takvim zemljama ni o čemu ne govore glasno, nego samo šapatom. Tihi su i u svojim najintimnijim trenucima. Odasvud ih motre velike oči straha.
”Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti”, zapisao je Bertrand Russell. A jedan drugi pisac, Ivo Andrić, uočava krajnosti do kojih strah dovodi ljudsku prirodu: ”Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri”
Onaj ko nije živeo u takvoj državi i dolazi iz drugačije sredine gde strah nije bio dominantno osećanje ne može ni da razume, ni da shvati ovakav način života zasnovan na neprekidnoj strepnji i duboko usađenom strahu. Njemu taj svet izgleda sluđen i priglup, nesposoban za komunikaciju i razmenu mišljenja. Onaj ko nije osetio moć i sveprisutnost straha ne može shvatiti postupke ljudi koji u strahu već generacijama žive.
Odlike takvog života su potištenost, sivilo, ozlojeđenost, sumornost, zatvorenost. Ali, duboka potisnutost mnogih drugih osećanja i potreba sabira negde u ljudskom podzemlju pritajeno i sve jače nezadovoljstvo. To nezadovoljstvo gušeno strahom katkad bukne erupcijom gneva i iznenadne surovosti, okončavajući se rušilaštvom i krvoprolićem. Jer, društva zasnovana na strahu, uprkos opsežnim merama vlastodržaca da sve drže pod kontrolom, pre ili kasnije izmiču kontroli. To su nestabilna, nesretna društva, opasna za svoje podanike, ali i za sav ostali svet.
Istorija Balkana i istorija Istočne Evrope dobro poznaju iskustvo i tradiciju vladavine i manipulacije strahom. Naše doba nije u tome odmaklo prethodnim vremenima. Strah se širi, daje podstreka mržnji, parališe otpor prema nasilju. Strah od suseda stvara etnički čista područja. Ovde demokratija postaje sinonim za opštu nesigurnost. Politički izbori očekuju se kao dolazak sudnjega dana.
Svaka pomisao na promenu vlasti prikazuje se kao pretnja raspadu društva. Izborni slogani ne počivaju na obećanjima boljeg života, nego na apokaliptičnim upozorenjima o totalnom krahu ako pobede oni drugi. I pomisao na nekakvu promenu stvorenim uslovnim refleksom kod većine izaziva strah.
Pobediti strah nije ni lako, ni jednostavno. To znači suprotstaviti se jačima i moćnijima od sebe, suprotstaviti se mnoštvu, možda ostati sasvim sam
Mnoštvo priča o velikom junaštvu najpre niče tamo gde je kukavičluk dominantna osobina. Pripovesti o velični nastaju u vremenima opšte mizerije. Slobodu najviše slave oni koji je najmanje imaju. Hrabrošću se diče sitne duše ispunjene strahom. Mudar čovek ume da čita ovaj naopaki smisao poruka vremena. I shvata da strah, u svojim raznim oblicima, vlada ovim našim svetom.
U ropskim zemljama podanici najviše strepe od nekontrolisane moći i nasilja tirana, a tiranske vlasti više od svega drugoga plaše se istine koja razjeda njihovu moć, razotkrivajući bedu i niskost laži zasnovane na strahu.
Pobediti strah nije ni lako, ni jednostavno. To znači suprotstaviti se jačima i moćnijima od sebe, suprotstaviti se mnoštvu, možda ostati sasvim sam. Treba pobediti svoj sopstveni strah u kojem nije samo strah za svoju sudbinu, nego i svojih najbližih. A kada se to dogodi, kada se nađu ljudi sposobni da ukrote ili pobede strah, društva izgrađena na strahu, ispunjena strahom, takve pojedince proglašavaju glavnim i najvećim neprijateljem.
Čovek zagledan u svoj ili tuđ strah, opsednut ili hipnotisan strahom, gubi ličnost i identitet. On je bez slobode, bez sopstvene misli, bez budućnosti, kao što su bez njih države i narodi čiji se život odvija u senci straha.
(Iz arhive autora)
Privlačna, zarazna, bolesna
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga. U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije.
Postoje situacije u kojima nije moguće izbjeći mržnju. Mržnja je razumljiva reakcija na zlo – i mržnju. No, kada pojedinac čini zlo u ime etnosa, a protiv pojedinaca koje iz bilo kojeg razloga identificira s drugim etnosom, zbiva se intelektualna i moralna implozija koja pojednostavljuje svijet i stvarnost.
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu (…) U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije
Mehanizam je perverzno jednostavan i perverzno privlačan. I zarazan. Započinje odustankom pojedinca od svoga identiteta i dragovoljnim potapanjem vlastitog Ja u kolektivitetu. Taj pojedinac s lakoćom poseže za zločinom jer je individualnu savjest zamijenio kolektivnom, ”nacionalnom sviješću”. Njegov osobni identitet kafkijanski se preobražava u utjelovljenje etničkog kolektiva.
Tako ga percipiraju žrtve i protivnici jer ih na to primorava košmar sukoba i patnje, ali i on sâm potiče takvu percepciju. Kada počini zločin, a takvi su zločini u pravilu posebno grozni, taj se zločin doživljava kao zločin njegove nacije i kao alibi za mržnju prema toj naciji.
U tom kritičnom trenutku i najplemenitiji duh može pasti u iskušenje da zaboravi zlotvora-pojedinca s imenom, prezimenom i jedinstvenim identitetom i da ga doživi samo kao pripadnika. No, riječ je o zabludi i lijenosti uma iznad kojih se – ako želi – može uzdići i prosječni duh.
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga.
U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije. To je, međutim, privid kao što je i sama nacija privid, fikcija čija jedina svrha je da proizvodnjom nesporazuma, nepravdi i sukoba dokine pluralnu demokraciju i uspostavi totalitarno jedinstvo u jednoličnosti.
Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti
Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti, bio on Adolf Eichmann, Maks Luburić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, ubojica Aleksandre Zec ili anonimus koji je mučio zarobljenike u logoru Stajićevo.
Ljudi koji su u plinske komore ubacivali Zyklon B, ljudi koji su povlačili obarač, klali, silovali ili glasovali za stranku koja je zazivala mržnju i patnju, činili su to zato što su kao pojedinci donijeli takvu odluku. Jasno, isto takvu osobnu odluku donosili su njihovi naredbodavci i ideolozi. Svo zlo što se ikada dogodilo u povijesti čovječanstva i ljudskom društvu bilo je posljedica individualne odluke koja samo prividno stoji u vezi s pripadnošću bilo koje vrste.
Pripadnost je – neovisno o tome koliko netko u nju vjeruje ili je emotivno doživljava – samo interpretacija, apstrakcija koja ne određuje ljudske odluke jer, uostalom, doista ničim ne određuje ni ljudske osobine i identitet. Etnička ili nacionalna pripadnost ne proizlazi iz ničeg zadanog i realnog, ona ne počiva na krvi i tlu, ona je tek zabluda o krvi i tlu, zabluda na koju se – također – pristaje osobnim odlukom.
Ljudske odluke određuje samo individualna savjest ili njena odsutnost. Pripadnost je u najboljem (najgorem) slučaju samo izgovor za činjenje zla, ali zlo ostaje individualno.
Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote
Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote.
Na posljednjim slobodnim izborima u Weimarskoj Republici u studenom 1932. za NSDAP je glasovalo 11.737.395 njemačkih državljana. Je li za dolazak nacista na vlast i sve užase koji su iz toga proizišli kriva njemačka nacija? Ne. Za to je krivo jedanaest milijuna sedamsto trideset i sedam tisuća i tri stotine devedeset i pet individua, doduše budala, sitnih duša, manjih i većih zlikovaca i zlobnika, ponešto naivaca i gomila oportunista, ali pojedinaca s imenom i prezimenom, datumom rođenja, brojem cipele, snovima, strahovima i svime što svakog čovjeka čini jednim i neponovljivim.
Oni su, svaki ponaosob krivi za Drugi svjetski rat i Holokaust. Krivnja Hitlera, Göringa, Goebbelsa i Himmlera svakako je neusporedivo veća od krivnje anonimnog glasača iz nekog sela u okolici Mannheima, kao što je krivnja tog glasača neusporedivo manja od krivnje egzekutora u logoru smrti, ali neovisno o količini uložene kriminalne energije, sve su te krivnje individualne i sve su proizišle iz individualne odluke.
I zato donesite vašu vlastitu, osobnu odluku: ako vam je netko nanio zlo mrzite samo njega. Ne morate (i ne trebate) mu oprostiti niti prihvatiti njegovu ispriku, ali znajte da je njegovo zlo njegov osobni izbor koji s ovom ili onom, vašom ili njegovom pripadnošću zapravo ne stoji ni u kakvoj bitnoj vezi. Takvim stavom i takvom odlukom možete spriječiti rat i patnju.
(Prenosimo s tportala).