U lipnju su u našoj regiji održane dvije značajne međunarodne teološke konferencije sa sličnom tematikom – uloga religija u postkonfliktnim društvima. Prva je održana od 9. do 12. lipnja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a druga na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku 20. i 21. lipnja.

 

Usprkos očekivanjima i nekim najavama ostalo je nedovoljno elaborirano izuzetno aktualno kontekstualno pitanje kakav treba biti relevantan teološki govor nakon Srebrenice (u Sarajevu više spominjana od stranaca nego domaćih govornika) i nakon Vukovara čije su pak spominjanje, stekao se dojam, izbjegavali religijski mislioci na skupu u Osijeku. To eksplicitno prešućivanje najvećih rak-rana naše nedavne povijesti se može pripisati ekumenskom senzibilitetu iako se jasnim osudama nasilja i konsenzualnim pozivom na metanoju to pitanje ipak implicitno “odradilo.”

 

Sveopći naslov konferencije u Sarajevu je bio prikladan kontekstu i povijesti – ”Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet”. Skup je održan u okviru obilježavanja pedesete obljetnice izlaženja poznatog međunarodnog teološkog časopisa Concilium, pa je najveći broj sudionika konferencije dolazio iz kruga njegovih različitih nacionalnih izdanja.

I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja

 

Među njima su najistaknutiji globalno prepoznatljivi predsjednik Vijeća ravnatelja međunarodnog Conciliuma, poznati indijski teolog Felix Wilfried (dugogodišnji član Teološke komisije kojoj je predsjedao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger) i potpredsjednik Erik Borgman iz Nizozemske te filipinski teolog Daniel Pilario.

 

Međunarodno uredničko vijeće su zastupale i dvije istaknute teologinje feminističke orijentacije – Regina Ammicht-Quinn (katolkinja) iz Tubingena i Sarojini Nadar (protestantkinja) iz Južne Afrike. Najveće bogatstvo sarajevskog skupa je upravo u tome što su se čuli glasovi čija iskustva i ideje u našu regiju prerijetko ili nikada ne dopiru.

 

Globalizacija čini imperativom i naše sučeljavanje s teološkim promišljanjima i iskustvima vjere u zemljama takozvanog Trećeg svijeta, gdje je teologija manje opterećena nasljeđem zapadne civilizacije i filozofsko-teološke misli, a više ukorijenjena u razumijevanju vlastite (post)kolonijalne situacije i transformacijski angažirana unutar svojih kontradiktornih društveno-političkih situacija. Tu je činjenicu u javnom predavanju posebice naglasio i najpoznatiji sudionik, salvadorski isusovac i teolog oslobođenja Jon Sobrino.

 

Kao plenarni govornici su se istakli i hrvatski teolozi Miroslav Volf (Osijek/Yale), odnedavni član međunarodnog uredništva Conciliuma i dekan Franjevačke teologije Mile Babić te sarajevski biskup Pero Sudar. Njima treba pridodati ugledne bosanske književnike Dževada Karahasana i Aleksandra Hemona, sociologa religije Dina Abazovića te prorektora sarajevskog univerziteta filozofa Ugu Vlaisavljevića.

Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura

 

Na sve kršćanske sudionike izuzetno je snažan dojam ostavio progresivnom vizijom prožet referat islamskog teologa Dževada Hodžića o tome što znači biti evropski musliman.

 

Za uspjeh kompleksnog sarajevskog skupa su najzaslužniji agilni (su)organizatori Zoran Grozdanov (utemeljitelj riječke izdavačke kuće Ex libris) i sveprisutno neumorni domaćin fra Mile Babić. Njima, last but not least, kao i Grozdanovim suurednicima Alenu Kristiću i Entoniju Šeperiću te sarajevskom suizdavaču (Synopsis) Ivanu Pandžiću, idu čestitke za ideju i upornost petogodišnjeg izlaženja hrvatskog izdanja Conciliuma.

 

Usput: Grozdanov je najzaslužniji i za u međuvremenu odlično posjećenu i intelektualno izuzetno poticajnu tribinu u Zagrebu o knjizi ”Javna vjera” Miroslava Volfa, a na kojoj su uz autora govorili Žarko Puhovski i Željko Tanjić.

 

Desetak dana nakon Sarajeva na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku održan je znanstveni skup na temu ”Religija, odgovornost, pomirenje i tranzicijska pravda”. Pokrovitelj mu je bio National Endowment for Democracy a glavni organizator novosadski Centar za istraživanje religije, politike i društva (direktor Nikola Knežević) u suradnji s domaćinom i beogradskim Hrišćanskim kulturnim centrom dr. Radovan Bigović.

 

Za razliku od sarajevske konferencije na kojoj je sudjelovao samo jedan pravoslavni intelektualac, grčki teolog Pantelis Kalaitzidis, u Osijeku se je najintenzivnije dijalogiziralo upravo između pravoslavnih teologa iz Srbije i katoličkih i protestantskih teologa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sa srpsko-pravoslavne strane treba posebno istaći konstruktivan doprinos Blagoja Pantelića, direktora Hrišćanskog kulturnog centra dr. Radovan Bigović i o. Aleksandra Đakovca, glavnog i odgovornog urednika Pravoslavlja.

Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti

 

Paradoksalnu ulogu religije dobro su svojim naslovom izvješća s osječke konferencije sažele jedne dnevne novine – ”O religiji kao promotoru mira, ali i netolerancije”. Najzanimljivija je bila živa diskusija o deficitu kontekstualno relevantne političke teologije i nasušno potrebne proročke dimenzije teološkog govora, a najviše se vremena posvetilo pitanju kako desakralizirati naciju i prihvatiti neke elemente sekularizacije koja će distancirati vjeru od politike.

 

I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja. U Osijeku je citiran veliki židovski rodoljub Martin Buber koji je desetljećima prije osnivanja priželjkivane države Izrael isticao distinkcije koje su relevantne i za našu konfliktnim nacionalizmima opterećenu regiju: ”Narod je fenomen života; nacija je fenomen svijesti; nacionalizam je fenomen prenaglašene svijesti”.

 

Sve što je prenaglašeno je samo po sebi neuravnoteženo te u svojim ekstremnim oblicima ugrožava one koji su nacijom i vjerom drugačiji. Opasna simbioza strasnog nacionalizma i pregrijane političke religioznosti je lako podložna zloj instrumentalizaciji vlastitog zanosa.

 

Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura. Tako, nažalost, sve velike etnoreligijske manifestacije i impresivne demonstracije brojčane snage ostaju bez primjetnog moralnog i preobrazbenog učinka ”soli i svjetla”’ o kojima je govorio utemeljitelj kršćanstva.

 

Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti.