Davor Stier napisao je i objavio tekst koji bi u normalnim okolnostima bio materijal za raspravu u okviru priprema za promjenu Statuta HDZ-a. Kako je u toj stranci neuobičajeno, pa čak i opasno, da ozbiljne inicijative pokreće itko osim predsjednika, ovaj prijedlog za razmišljanje Stier je napisao tek nakon što je postao zastupnik u Europskom parlamentu odakle ga vodstvo HDZ-a ne može smijeniti. [Read more…]
Zašto je važan esej Davora Stiera?
Autor: Božo Kovačević
Davor Stier napisao je i objavio tekst koji bi u normalnim okolnostima bio materijal za raspravu u okviru priprema za promjenu Statuta HDZ-a. Kako je u toj stranci neuobičajeno, pa čak i opasno, da ozbiljne inicijative pokreće itko osim predsjednika, ovaj prijedlog za razmišljanje Stier je napisao tek nakon što je postao zastupnik u Europskom parlamentu odakle ga vodstvo HDZ-a ne može smijeniti. [Read more…]
Zlatko Gall: Bogat čovjek
Imao sam dvanaestak godina kada sam ispod prikaza gramofonske ploče nekoga već zaboravljenog rock benda u sarajevskom omladinskom listu Naši dani prvi put naišao na ime Zlatka Galla. Taj nimalo domišljati pseudonim prizivao je “Pjesmu mrtvom čovjeku” Miroslava Krleže, koju sam čitao prošloga raspusta, kad i druge Krležine pjesme. [Read more…]
Strateg
U dvadeset dva eseja okupljena u knjizi propituju se raznorazne teme kao što su Čistina, Jezik, Čekanje, Prevođenje, Borba, Veličina… U razmišljanju o tim formalno egzistencijalnim temama autorica kreće od nule, na početku uvažava osnovno značenje naslovne riječi, ali ga ubrzo “prebriše”, od njegova se temeljnog značenja ili posve udaljuje ili ga znatno nadopunjuje. [Read more…]
Debeljakova Atlantida
Aleš Debeljak, ”Balkansko brvno – Eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide”, Fraktura, Zaprešić, 2014.
Svoju knjigu eseja o jugoslavenskom kulturnom prostoru i jugoslavenskim piscima koji su ga obilježili (ovo “jugoslavenski” sa ili bez navodnika) Aleš Debeljak otvara bombastičnim pamfletom.
“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.”
Ne treba čitatelj biti nacionalist da bi (zbunjeno) vrtio glavom nad ovih par rečenica koje se međusobno sudaraju poput automobila u lančanom sudaru. Što tu zapravo ima smisla? Što nije tek puka nostalgija i sentimentalnost? Što je konkretna ideja? A što su iracionalni osjećaji i odsustvo temeljne logike?
“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu”
Prvo. To što je slovenski pjesnik i esejist (1961.) proživio većinu života u Jugoslaviji uskoro više neće biti nikakav faktor. Godine 2021. Debeljak će jednako vremena proživjeti u samostalnoj Sloveniji koliko i u federalnoj Jugoslaviji. Hoće li ga Jugoslavija tada prestati zanimati?
Drugo. “Sretno djetinjstvo” kakva je to kategorija – sva su djetinjstva u pravilu sretna, te što ovdje prelazi osobno iskustvo, opću univerzalnost, i ima političku i idejnu relevantnost?
Treće. Ako je Jugoslavija poticaj za promišljanje Europe zašto se ograničavati na nju. Jednako zanimljive poticaje može nuditi bilo koje povijesno-etatističko iskustvo: od Austro-Ugarske, preko Hitlerovog “novog poretka”, do NATO-pakta, Varšavskog pakta i nesvrstanih.
Četvrto. Raspad Jugoslavije nije bio uvjet “ulaska u Europu”. Upravo suprotno, Europa je 1991. godine kao preduvjet ulaska tražila opstanak Jugoslavije (zbog čega je Slovenija zakasnila s ulaskom trinaest godina, a Hrvatska čitave dvadeset i dvije). Peto. Je li uistinu pametno i poticajno živjeti u prošlosti.
I tako, već u prvih par rečenica “Balkanskog brvna” – knjige koja bi trebala biti kulturološko-politička suprotnost Debeljakove knjige “Atlantski most”, eseja o američkoj književnosti s kraja osamdesetih – otvara se mnoštvo proturječja, sva sila dubioza, ali i sasvim efektan glazbeni tuš na početku ove zbirke eseja o književnicima takozvane “jugoslavenske Atlantide”, ili onoga što se još naziva i “kozmičkom Jugoslavijom”.
Kroz slijedećih tristotinjak stranica Debeljak će razjasniti mnogo toga. Kako se knjiga lista tako se ideje pročišćuju i konkretiziraju. Za Debeljaka je Jugoslavija, usprkos svemu, nudila osjećaj zajedništva i prožetosti koji EU nije do sada uspjela stvoriti. Na neki način EU, kao zajednički dom i ne postoji.
U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe
Jugoslavija je postojala i tu činjenicu nije doveo u pitanje ni njezin krvavi raspad. U tom smislu Jugoslavija je nudila određenu formu hibridnog identiteta koju Europa tek treba stvoriti. Za time Debeljak iskazuje opravdanu nostalgiju, dakako ako je nostalgija uopće prava riječ, koju možemo gledati kao ozbiljnu kategoriju.
U principu, nostalgija kao takva izjednačena je s jugonostalgijom. A ona je koliko politički toliko i apolitički definirana: “Iz sedamdesetih godina ne sjećam se kritičnih slovenskih intelektualaca” priznaje Debeljak, “nasilno zatrtog Hrvatskog proljeća ni ‘maspoka’, nacionalističkih protesta vruće krvi ni svrgnutih komunističkih reformista, studentskog zauzeća Filozofskog fakulteta u Ljubljani, ‘ispljuvaka punih krvi’ u Beogradu te svađa među kritičarima i zagovornicima režima posvuda po državi”.
Svu apolitičnost Debeljakove (jugo)nostalgije sažima “svjetlocrvena pamučna majica koja prikriva pupajuće grudi” neke Milice iz Osijeka, s kojom je na moru plesao “sentiš”. Dakako, u toj slici crvene majice i Miličinih grudi sažima se i sva politizacija ovakve (jugo)nostalgije.
Kada su došle devedesete Debeljak je ostao živjeti u Sloveniji. Kaže da ga je uspješan otpor slovenske teritorijalne obrane spasio od egzila. Očito, Jugoslavija devedesetih više nije bila njegova Jugoslavija. Nužnost samostalne Slovenije i žal za onom Jugoslavijom tu se spajaju u sasvim originalan spoj.
Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” – “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”
Moglo bi se postaviti pitanje je li moguće pomiriti slovenski separatizam (i etatistički nacionalizam) s jugonostalgijom? Je li prvo samo nacionalizam, a drugo samo nostalgija? Na oba pitanja odgovor je niječan.
U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe.
Prvi esej na tu temu, “Sjećanja na raspad: sumrak idola”, posvećen svojoj američkoj supruzi Eriki, Debeljak je napisao još 1993. godine, na relaciji između Ljubljane i New Yorka. Dvadeset godina kasnije taj je esej jedno poglavlje “Balkanskog brvna”, zbirke političkih eseja o književnicima i nostalgiji kojima se kroz Jugoslaviju traži Europa.
Naravno, ozbiljan je to posao zidanja kule babilonske. Možda u današnjoj Europi i nema ničega važnijeg od pronalaženja Europe. Možda se ništa od važnije od toga ni ne može pisati.
Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” – “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”.
Pred ovakvim dimenzijama života, ovozemaljskog i onozemaljskog, i Jugoslavija i Europa u jednom malom trenutku sasvim se gube u svemiru beznačajnosti.
(Prenosimo s portala Moderna vremena info).
”Ajmo ustaše”
Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.
Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.
Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.
Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane. Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo
Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. Travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.
Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima – pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije – prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.
Societa Calcio Spalato
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.
Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.
Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Hajduk NOVJ – s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.
Epska utakmica 1944.
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.
Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma.
Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.
Nacističke kite
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.
Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana.
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi
Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad – kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha – nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.
Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.
Belmondo kao Matošić
Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.
Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.
Uklanjanje zvijezde
Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja.
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe
Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”
Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se – baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske – te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se – baš kao i ostatak Hrvatske – odriče svoje jedine europske titule.
Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”.
Konačno, – sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige – školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara – “Spremni!”.
Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali – kako danas znamo – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.
HNK Ustaša
Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače
Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub – sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži – izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”
Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.
Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili – zašto ne – kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću – klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni.
Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.
Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite ”Ajmo ustaše!”.. Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima
Obratite se Benitu
Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali – shvatili ste već – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”
Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.
Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.
Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži – ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.
Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite ”Ajmo ustaše!”.. Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.
Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.
(Esej je objavljen 30.11.2013. u Jutarnjem listu).
Ne postoje knjige za odmor
Bog zna otkad seže ta žilava novinska predrasuda da ljudi čitaju ljeti. I tko je izmislio knjige za plažu, knjige za odmor, knjige za opuštanje. Ništa od toga nema uporišta u stvarnosti. Tko ne čita zimi, neće ni ljeti. Ili “po ljeti”, kak’ to veliju oni koji niš’ ne čitaju.
A ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno.
Ne postoje knjige za odmor, nema knjiga za plažu. Tko bi na onoj pripeci, škodljivoj po kožu, sve unutrašnje organe i živce, nešto još i čitao. Čita se u hladu, pod solarom, u pustoj zagrebačkoj krčmi, u Cavtatu, ispred omiljenog Tapas bara Ancora, u ljekovitoj sjeni trebinjskih platana, u caffeu knjižare Delfi, ili u svojoj rođenoj fotelji…
Ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno
A šta se čita? E, to je za nas osuđenike na hrvatsko nakladništvo (tojest na Frakturu i manje od sedam patuljaka), na zagrebačke antikvarijate i knjižnice, te na prebogato komšijsko, srpsko izdavaštvo, te na sarajevski Buybook, već prilično delikatno pitanje.
Evo i zašto: poželite li ovoga ljeta čitati skandinavske krimiće, jer oni su, zaboga, već godinama u modi, o čemu se ponešto saznaje i iz naših tabloida, najbolji bi vam izbor trenutno bio Jo Nesbø. Ali ako ne čitate na norveškom, ili se u javnosti ne biste šminkerisali s engleskim prijevodima, hrvatske ne uzimajte u ruke. Osim što su redom loši, osmoškolski stilizirani, ponižavajući za svakoga ozbiljnog pisca, a Nesbø ozbiljan jest, to su prijevodi s – engleskog.
Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune.
Ako, pak, ipak insistirate na žanrovskoj, ili takozvanoj lakoj literaturi, ili o životu razmišljate u kategorijama kriminalističkog romana, u Zagrebu ćete, u mnogim knjižarama, recimo u izvrsnom kolodvorskom lancu Tisak Media, naći sjajnu trilogiju poljskoga pisca, po struci filologa, Mareka Krajewskog: “Sablasti u Breslau”, “Kraj svijeta u Breslau” i “Smrt u Breslau”, i to na sniženju, sve tri knjige za sto pedeset kuna.
Izdavač je, pogađate, Fraktura, priča romana odvija se pred Drugi svjetski rat, u gradu kojim vladaju nacisti, a inspektor je jedan poprilično zao i opak čovjek… Krajewski je od onih rijetkih pisaca koji su u stanju u istoj knjizi spojiti trivijalni žanr, povijesno-historijski i socijalni kontekst, i odličnu umjetničku literaturu. Dakle, tem ćete se “opustiti”, tem ćete čitati nešto pametno.
U Superknjižari u Savskoj možete naći, ili barem naručiti, roman “Na Crnom bregu”, britanskoga putopisca, povjesničara umjetnosti, snoba, ali iznad svega, genijalnog pripovjedača Brucea Chatwina. Riječ je o izvanrednom srpskom prijevodu Alena Bešića, objavljenom u izdanju zrenjaninske Agore.
Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune
U neka stara dobra vremena, Chatwinove je knjige objavljivao i zagrebački Sysprint, ali kako je ovaj izdavač u međuvremenu odumro, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj objaviti ovo, uz “Utz” literarno najizrazitije Chatwinovo djelo. Riječ je o porodično-historijskom romanu o dvojici blizanaca, i njihovome dvadesetom stoljeću. Priča se odvija u Velsu – doista, ovo je svojevrsna velška nacionalna epopeja – a Chatwin je razvija na tradicionalan način, i s talentom savršenog pripovjedača. Lakih riječi, mudar, duhovit i zabavan, Bruce Chatwin bio je jedan od velikih pisaca našeg stoljeća.
Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta.
Nikad gnjevan, nikad ogorčen, Nooteboom o svemu piše s istom omamljujućom uvjerljivošću, koja svaku, naizgled i dosadnu činjenicu ili stvar, čini silno zanimljivom. Na sniženjima, u izdanju Frakture, mogu se naći prethodne njegove knjige, “Rituali”, “Izgubljeni raj” i “Kako biti Europljanin”. Ali svake kune vrijede i njegova “Pisma Posejdonu”, objavljena prije samo nekoliko tjedana. Riječ je o nefikcionalnim tekstovima, esejima, putopisima, pismima – ili ništa od svega toga – koji se čitaju kao pripovjedna fikcija. Lijepo stilizirani, u znalačkom prijevodu s nizozemskog Radovana Lučića, “Pisma Posejdonu” mala su škola pisanja i života, te života u pisanju.
Nema koja se baraba i budala već nije pohvalila čitanjem Alice Munro. Nema hrvatske kokoši u književno-feminističkom pokušaju, a da se nije očešala o tu sjajnu gospođu. Ni tog lokalnog antitalenta, a da se nakon godina provedenih s Carverom nije uhvatio Alice Munro. Ali k vragu, nema ona ništa s tim. Ona samo piše svoje priče, a Gordana Farkaš Sfeci ih, pod pseudonimom OceanMore, uporno izdaje u hrvatskome prijevodu: “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, “Dragi život”, “Previše sreće”.
Alice Munro vrlo sigurno i izražajno prevodi Maja Šoljan. Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku (eh, moj Miljenko, u krivu si, jer te dame možda čitaju Autograf.hr, op. D.P.), kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija.
Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta
Philippea Claudela (1962.) otkrila mi je prijateljica koja čita više od mene, i koja na moje čuđenje ne voli – Paula Austera. Smatra ga folirantom. To spominjem zato što Francuz Claudel ima jednu izraženu osterovsku osobinu: u stanju je od knjige do knjige mijenjati tonalitete i stil, pa čak i stilsko-formacijske svjetonazore, a da sve to zvuči izrazito klodelovski. Naklada Božičević je nakon “Brodeckovog izvještaja”, u izvrsnom prijevodu Dubravke Celebrini, objavila i “Istragu”.
Riječ je o lažnom kriminalističkom romanu, koji prelazi u mračno neugodnu kafkijansku zavrzlamu, u jednu vrlo autentičnu noćnu moru, koja čitatelja zakuje za parket i uz fotelju, a nakon što knjigu pročita, ona mu se vraća u snove. U njima biva svjestan da to nije stvarnost, da je to san o Claudelovom romanu. Iako je takve sudove idiotski izricati, pošto su partikularni, nedočitani i ignorantski prema tolikim drugim knjigama i piscima, Phillippe Claudel jedan je od najvažnijih europskih pisaca. Ali i o tome će tek biti riječi. Bude li volje i sreće, Claudela ću opričati u jednoj Subotnjoj matineji.
Roman australskog pisca Chrisa Womersleyja (1968.) “Shrvan”, a u prijevodu Ive Karabaić (avaj, još jedno izdanje Frakture), o vojniku koji se vraća iz Velikog rata, u koji je i otišao samo zato što je kući lažno optužen za umorstvo, od onih je čudnih knjiga koje stižu niotkud. Pisac je debitant, nije stekao svjetsku slavu, a vjerojatno ni neće, jer se ne odaje modnim napastima, nego piše tiho, stilski preumjereno za autora žanrovske proze, i starinski privlačno i sporo.
“Shrvan” je odličan roman s margina Prvoga svjetskog rata, a pomalo i s margina svijeta i čovjekove duše. Da još uvijek postoji hrvatsko nakladništvo, da ga nisu dokrajčili izdavačka i trgovačka pohlepa, korupcija i protekcija u Ministarstvu kulture, Milanovićev prezir prema književnosti i pismenosti i agresivni antiintelektualizam Hrvatske narodne stranke, roman Chrisa Womersleya bio bi iznenađenje knjiške sezone, o kojemu bi se pisalo, govorilo, predavalo… Ali i bez svega toga, može ga se barem pročitati.
Ime Petera Englunda (1957.) pojavi se na stranim internetskim sajtovima i u stranim novinama (koje u Zagreb skoro više i ne dolaze) svake godine, u listopadu. Englund je, naime, sekretar Švedske kraljevske akademije, koja dodjeljuje i onu književnu nagradu što je hrvatski pisac nikada neće dobiti.
Dopustite mi mali ekskurs: ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji.
Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku (eh, moj Miljenko, u krivu si, jer te dame možda čitaju Autograf.hr, op. D.P.), kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija
Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio.
Ali pustimo trućanje, manimo se toga ako želimo biti dostojni čitateljske prigode, pa kažimo ovako: Peter Englund je napisao, a beogradska Geopoetika objavila (sa švedskog prevela Spasa Ratković) knjigu “Lepota i tuga”, podnaslovljenu kao “Intimna istorija Prvog svetskog rata”. Riječ je o izvanredno komponiranom i napisanom nizu “malih povijesti”, sačinjenom na osnovu svjedočanstava, memoarskih i sintetizirajućih djela o Velikom ratu.
Englundove “dramatis personae” su njemačka učenica (12 godina na početku rata), njemački mornar (22 godine), austrougarski konjanik, Madžar (20 godina), ruski inženjerac (22), medicinska sestra, Engleskinja u ruskoj vojsci (27), Danac u njemačkoj vojsci (23), francuski činovnik (45), srpska liječnica (26), australski inženjerac (21), ruska bolničarka (21), francuski pješadinac (21), Latinoamerikanac, konjanik u osmanskoj vojsci (35), američki vojni kirurg (45), britanski pješadinac (27), belgijski vojni pilot (22), Australijanka, vojni vozač u srpskoj vojsci (28), Italoamerikanac, talijanski pješadinac (21), Novozelanđanin, britanski artiljerac (28) i talijanski brdski pješadinac (23).
Naizmjence fragmentirajući ispovijesti, pisma, uspomene, memoare svojih likova – ne izmišljajući i ne dodajući ništa – Englund prati kronologiju Velikog rata i ispisuje petstotinjak stranica velike, skoro nemoguće knjige. Biva tako, ako mnogo čitate, dogodi vam se, s vremena na vrijeme, da naiđete na knjigu koja vas zaprepasti, a i pomalo ojadi svojom širinom.
Ako ste, recimo, čitali Frazerovu “Zlatnu granu”, sigurno znate o čemu govorim. Knjiga duža i veća od života, veća od vremena koje bi smrtnik mogao uložiti u pisanje. “Lepota i tuga” nije “Zlatna grana”, ama nije joj ni nalik, ali kao da je i Englund, poput Frazera, za svoju knjigu imao svo vrijeme ovoga svijeta. Pritom, “intimna istorija”, ili historija svakodnevice, povijest običnoga života, na temu Velikoga rata drukčije nije ni mogla biti ispričana, kao što ni povijest i podrijetlo religijskih ceremonijala, običaja i praznovjerica nije mogla biti ispričana nikako drukčije nego kao u “Zlatnoj grani”.
Englund je skrupulozan i uzorno pažljiv i obziran prema različitim identitetskim, nacionalnim i frontovskim uvjetovanostima. I sa srpske, i s njemačke, i s ruske, i s bilo koje druge strane u Velikom ratu, “Lepota i tuga” jedna je ista knjiga. A to je, čini mi se, veliki kompliment. Osjećam zavist i prema Peteru Englundu. Za razliku od provincijske piščadi i huljčadi ne zavidim mu na ključu pod kojim drži onu veliku književnu nagradu. Ne zavidim mu ni na nagradi. Ali mu zavidim na tom beskrajnom vremenu koje je uložio u “Lepotu i tugu” ili – još više – na dojmu o tom vremenu, koji je u meni kao čitatelju uspio stvoriti.
Ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji. Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio
Primjerke knjige “Lepota i tuga” vidio sam u Superknjižari u Savskoj. Ako su se rasprodali, ljubazno osoblje će vam ispuniti želju i odaslati narudžbu u Beograd…
Za promjenu, evo još nešto iz Frakture, pa još sa sniženja: Među makulaturom, starim papirušinama i bezvrijednim hohštaplerskim izdanjima posrnuloga hrvatskog izdavaštva, mogu se, recimo, naći i dvije knjige Javiera Cercasa (1962.), španjolskog pisca iz Gerone, i jednoga od meni najdražih suvremenih pisaca, romani “Salaminski vojnici” i “Brzina svjetlosti”. Osim što Fraktura objavljuje prijevode s jezika izvornika, drže se toga da, ako je moguće, više knjiga jednoga pisca prevodi isti prevoditelj. Tako je Cercasova hrvatska prevoditeljica Silvana Roglić.
Javier Cercas pisac je socijalno-povijesnih, društvenih i intimnih trauma. Veliki pripovjedač, gura prste obje ruke u otvorene rane španjolskoga društva, da slučajno ne bi krivo ili prerano zarasle. Pisac nad kojim se pretvaram u snebljivu babu, pa sve uzdišem što i Hrvati, ili barem Srbi, Bosanci, Crnogorci… nemaju jednoga takvog. Pritom, Cercas je lišen potrebe za stilskim ili poetičkim radikalizmom. Piše jednostavno i obično, ne vodeći previše brige o limitiranim talentima među profesionalnim čitateljima, kojima će zasmetati njegova običnost. Općenito, nije to pisac za ograničene.
Zato ga preporučujem svima, a poimence Tatjani Gromači, velikoj prozaistici i pjesnikinji, i sjajnoj čitateljici, koja je u svojoj kolumni u Mediteranu, kulturnom prilogu Novog lista, opovrgavala pohvale na račun moga omiljenog Lászla Krasznohorkaija, žaleći što je navučena hvalospjevima za “Rat i rat” dala novce. Odbio ju je Krasznohorkaijev radikalizam, nazvala ga je “pisanjem radi pisanja”, što je sve zorna potvrda da u Hrvatskoj, ipak, još netko javno čita, i piše o onome što je pročitao.
Od knjiga oko kojih se ne slažemo zna biti važnije naše neslaganje. Ono je bit svakoga čitanja. Pa što ti se tu sviđa? U čudu i sumnjičavo pitamo. Ili: kako ti se to ne sviđa? Sa žaljenjem, i skoro nagovorom na ponovno čitanje onoga što nije do čitatelja doprlo. Umjesto da nagovaram Gromaču da ponovo pokuša s Krasznohorkaijem, ponizno joj, i s oduševljenjem, nudim Javiera Cercasa.
A ino čitateljstvo bez imalo prigodnoga laskanja i izlišnoga komplimentiranja – komplimentiram hrvatskim konobarima i konobaricama, a ne hrvatskim piscima – nutkam na čitanje knjiga Tatjane Gromače: “Božanske dječice”, “Crnca”, “Bijelih vrana”, i one prve: “Nešto nije u redu”.
Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen
I na kraju, još jedno knjiško draguljče za kraj. Sjećate se, sigurno, Daniela Defoea. Kao mali ste čitali “Robinsona Crusoea”, da niste, ne biste ni danas bili knjiški čitatelji, pošto je “Robinson Crusoe” jedna od onih ključnih, formativnih i infektivnih knjiga, koje nakon što pročitate ne odustajete od čitanja nikad. Knjige koje nas učine doživotno bolesnim od jedne dobre i korisne bolesti.
Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen. Samo nepismeni imaju ljudsko pravo na nečitanje, a da im nitko zbog toga ne smije govoriti da su manje vrijedni. Pismeni koji knjige ne čitaju su, da, tvrdim, niži oblici života, agresivne antropomorfne amebe, jad i bijeda trošnog vijeka… Oni bi vam najradije iskopali oči.
E, dakle, Daniel Defoe. Taj čudni engleski svat iz osamnaestog stoljeća napisao je “Opštu istoriju gusara”, koja je u srpskome prijevodu Milana Miletića izašla u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Načinom drevnoga kroničara, koji je u nedostatku izvora, pouzdanih dokumenata, televizije i interneta, kombinirao povijesne činjenice i mistifikacije, Defoe je napisao jednu od onih knjiga koje bi nas u odraslim godinama, ovako čangrizave, sklone pizmi, nevjerici i sitnome ljudskom jadu, mogle oduševiti kao što nas je, malene i lakovjerne, oduševljavao “Robinson Crusoe”. “Opšta istorija gusara” je, kao i sva druga u ovoj priči spomenuta srpska izdanja, objavljena latiničnim pismom.
Ćirilične knjige vam nisam htio preporučivati. Ne zato što bih posumnjao da znate ćirilicu, zašto je ne biste znali ako čitate knjige na svojim materinjim jezicima, nego ne bih htio biti odgovoran za ono što bi sam se moglo dogoditi nađe li vas splitsko-dalmatinski policajac sa ćiriličnom knjigom u hladu konobe, ili svjesni građanin, katolik košićevske fele, ili svejedno koja i kakva antropomorfna jedinka koja bi vam neugodnim učinila čitanje.
Bilo bi grozno da vas neki Ostojićev redarstvenik ispendreči i pošalje sucu za prekršaje samo zato što čitate dvotomno ćirilično izdanje Sabranih priča Julia Cortázara, u genijalnom prijevodu Aleksandre Mančić, u izdanju Službenog glasnika.
Ćirilicu u Hrvatskoj valja čitati u tajnosti i s oprezom, ali i s tugom što živimo u zemlji u kojoj je praktično zabranjen jedan alfabet, a kultura i pismenost cijeloga naroda proglašeni su zločinačkim.
(Prenosimo s autorova portala).
Naš gost iz galaksije
Teofil Pančić, ”Gost iz Galaksije”, Hena COM, Zagreb, 2014.
“Gost iz galaksije” devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju “Praskozor” i za novinski portal Autograf.
Teofil Pančić rođen je 1965. u Skopju, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Piše za brojne medije s ovih prostora, a redakciju tjednika Vreme smatra svojom matičnom lukom. “Gost iz galaksije” treći je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj.
U “Famoznih 400 kilometara” (VBZ, 2007.) pratio je hrvatsku književnost od kraja devedesetih pišući o knjigama domaćih autora te o svim važnijim fenomenima ovdašnje književne scene, a “Aleja Viktora Bubnja” (Ljevak, 2013.) autobiografska je knjiga o odrastanju u Zagrebu i životu nakon napuštanja doma u novozagrebačkoj Aleji Viktora Bubnja.
“Gost iz galaksije” devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju “Praskozor” i za novinski portal Autograf
U svom najnovijem naslovu Teofil Pančić vlastitu autorsku perspektivu tumači iz pozicije “gosta iz galaksije” koji se, sa svog intimnog planeta, dovoljno udaljenog od svakog zla i besmisla, “pača” u hrvatska i u “tuđa” posla kao nepotkupljivi zastupnik čovječnosti koji ispisuje svoju “autobiografiju o drugima”.
Prvi dio knjige, “Priroda i društvo”, donosi dvadeset i osam tekstova emitiranih u “Praskozoru”, emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Ovdje se Pančić bavi aktualnim temama hrvatske društvenopolitičke i javne stvarnosti – od implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i moralne panike zbog mladih “na stranputici”, do korumpiranih političkih struktura, ulaska Hrvatske u Europsku uniju, referendumskog pitanja ili, primjerice, monopolizacije imena istarskog terana.
U drugi dio knjige, “Meki trbuh demokratije”, uvrštena su trideset i dva Pančićeva eseja s Autografa, portala koji društvenu zbilju komentira pod sloganom “Novinarstvo s potpisom”. U tim tekstovima Pančić progovara o licemjernom “fetišu” tradicije i paradama ponosa, o pražnjenju frustracija u cyber kozmosu, o “malim ljudima” koji se ne usuđuju pregaziti žutu crtu vlastitih kulturoloških ograničenja, o epidemiji samoemitiranja na društvenim mrežama i o brojnim drugim nuspojavama naše suvremenosti.
Osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji
U “Gostu iz galaksije” Pančić dosljedno zastupa pravo na identitet izvan kolektivnoga, što je osnovno obilježje njegovog autorskog rukopisa. Zajednički nazivnik Pančićevih tekstova u ovoj knjizi najtočnije će definirati njegove rečenice iz kolumne “A bunt je tako lijepo počeo”: ”Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito “javni intelektualac” ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.”
No ipak, osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji.
Pored sadržaja koji opominje na vlastitost, toleranciju i čovječnost, iznimna vrijednost ove knjige sadržana je i u jeziku. Pančićeva vještina baratanja riječima daje dodanu vrijednost sadržaju. Ovdje se ne radi samo o jeziku atipičnom za novinarstvo – onom koji u komentar društvene zbilje uključuje pripovjedački žanr – nego i o izvornoj sintaksi koja gramatiku koristi kao alat za demistifikaciju stvarnosti u koju bismo po inerciji mogli greškom povjerovati.
Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi “odigrao” na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla
To je jezik koji zvuči, i koji intonacijom ležerne, nenametljive duhovitosti opominje na sve propuštene prilike za autonomiju mišljenja. Formulirana na Pančićev način i tumačena njegovim jezikom, težnja za drukčijom stvarnošću postaje uvjerljiva do mogućeg.
To moguće podržava metaforu iz naslova knjige, koja neizbježno asocira na igrani SF film “Gosti iz galaksije” Dušana Vukotića iz 1981., u kojem glavni junak, pisac SF romana, otkriva da može materijalizirati svoje misli. Svi ga smatraju ludim, a njegov psihijatar dijagnosticira mu bolest “telurgiju” – sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju. Junaku ovog filma okolina povjeruje tek na kraju, kad mu njegovi junaci izvanzemaljci dođu u “stvarni” posjet.
Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi “odigrao” na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla – pa makar ga zbog toga uvrstili na popise “nepoćudnih” ili mu “prišili” neku novu “telurgiju”.
Ne odstupajući ni jednom mišlju od svoje verzije poželjne stvarnosti, u tekstu “Svakom svoje” reći će: ”Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom.”
A “Gost iz galaksije” doista je knjiga bez izgovora.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Sunarodnjaci iz Ahmića
Prije neki dan pogledah dokumentarni film-esej ”Strpljenje” (”Patience, After Sebald”, 2012.) Granta Greena. Film u počast sjajnom, tragično preminulom piscu W. G. Sebaldu (1944.-2001.), a po njegovoj najpoznatijoj knjizi ”Saturnovi prsteni: hodočašće po Engleskoj”, knjizi koja je kombinacija putopisa, meditacija, povijesti i autobiografskih sjećanja. Sve odjednom.
U filmu sam čuo da je Max (tako su Sebalda zvali prijatelji) bio dobar, mio čovjek, da su ga svi koji su ga poznavali voljeli. Ja ga volim kao pisca. Pročitao sam sve njegove najvažnije knjige. ”Austerlitz” mi je naročito draga knjiga, ona koju je nazvao ”Emigranti” najviše me pogađa.
Sebald, dakle, kaže da se u doba njegova djetinjstva nije govorilo o tome što je bio nacizam, o holokaustu ni riječi, nije ga ni bilo. Onda se pisac sam stao pitati što se dogodilo, kako se dogodilo, zašto? I kaže da je s nelagodom otkrio da su njegovi sunarodnjaci u doba nacizma završili u koncentracionim logorima. Ponavljam: njegovi sunarodnjaci završili u koncentracionim logorima
Ne samo da sam s radošću čitao Sebaldove knjige, nego ih i dobro upamtio, pa me narativ filma ”Strpljenje” nije ničim iznenadio i čak mislim da je film trebao biti kraći, sažetiji, ali mi se jako dopao kraj, kada u crno-bijelu strukturu dokumentarnog filma uđe gotovo imaginarna, a ipak realistička kolor fotografija-portret samog pisca. To treba vidjeti, a ne dalje opisivati.
Nije me, velim film ničim posebno iznenadio, ali ću pamtiti jednu piščevu riječ. Sebald u jednom trenutku na divnom baroknom engleskom kaže da je bio okružen tišinom (Moram dodati: I kada se u Njemačkoj počelo govoriti o dobu nacizma, nitko pametan i moralan nije hvalio monstrume i pravdao poraženu ideologiju, a pogotovo je nitko takav nije počeo hvaliti i slaviti, što je specijalnost malih nacija koje nikada nisu ostvarile svoje. Osim što u svom slavljenju poraženih ideja i politika potvrđuju svoj vlastiti poraz i još bi njime da se hvale. Netko bi doista trebao da im javi da se Drugi svjetski rat završio. I da su ga fašisti izgubili).
Sebald, dakle, kaže da se u doba njegova djetinjstva nije govorilo o tome što je bio nacizam, o holokaustu ni riječi, nije ga ni bilo. Onda se pisac sam stao pitati što se dogodilo, kako se dogodilo, zašto? I kaže da je s nelagodom otkrio da su njegovi sunarodnjaci u doba nacizma završili u koncentracionim logorima. Ponavljam: njegovi sunarodnjaci završili u koncentracionim logorima. U logorima smrti.
Ne kaže Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari…, nego sunarodnjaci. Zemljaci. Compatriots.
U riječi sunarodnjak nije izbrisana razlika, ta riječ ne označava gubitak osobnog i/ili nacionalnog identiteta, nego znači prihvatiti Drugog kao svog. Svog, koji me se tiče. Koga razumijem. Taj osjećaj zajedništva znači Drugog prihvatiti kao bliskog, kao susjeda (Susjed: svako jutro ljubazni pozdravi, srdačnost, zajednički posao, interesi, navijanje za isti tim, slični problemi, slični pravci, slični životi…).
U riječi sunarodnjak nije izbrisana razlika, ta riječ ne označava gubitak osobnog i/ili nacionalnog identiteta, nego znači prihvatiti Drugog kao svog. Svog, koji me se tiče. Koga razumijem. Taj osjećaj zajedništva znači Drugog prihvatiti kao bliskog, kao susjeda
Mnogo sam čitao o holokaustu, o ”uništenju europskog židovstva“, o progonu Roma, o maltretiranju homoseksualaca, o obračunu s ljevicom… i svaki put se u svakom tekstu koji pročitah ukazivalo na posebnost neke nacije ili grupe, na specifičnost njenog udesa, gotovo kao da se nastojalo reći da im se to što im se dogodilo moralo dogoditi. Jer su bili Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari, ukratko: jer nisu bila ”naši”. Nisu bili naši dragi fašisti.
Sebald ne izdvaja neku nacionalnu ili političku grupu, jer ne smatra da treba označiti ili izdvojiti bilo koju grupu. Svi su ti ljudi, svi ti Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari…, svi su oni pripadali njegovoj domovini, njegovoj zemlji i onda se pojavila vlast i jedna mračna ideologija koja je obznanila da joj je ovaj ili onaj zbog svog podrijetla, pripadništva ili opredjeljenja neprijatelj. I postade neprijatelj. I više ništa zajedničko, srodno, slično. A bio sunarodnjak.
Za takvu ideologiju, koju pamtimo kao nacističku ideologiju, nikada ni jedan od navedenih nije bio sunarodnjak, jer za naciste i njima slične fašiste sve što nije ”njihovo” može biti samo neprijateljsko i strano. Čak i dojučerašnji susjed, koji ne samo da nikada nije prihvaćen, nego mu se i u kurtoaznoj gesti lagalo, lagalo mu se da postoje ”tradicionalno dobri odnosi”, lagalo mu se da je ”susjed”.
Tragedija svakog militantnog nacionalizma je u tome što se ustremi na Drugog. Na bliskog. Na sunarodnjaka. Koji to odjednom prestane biti. Koji postane neprijateljski, tuđi, daleki, neznani Drugi. Neprijatelj, ništa drugo. Ili, u blažoj verziji, Drugi koji može postojati samo kao pripadnik ”konstitutivnog naroda” i/ili ”ravnopravne manjine”. Nikada u pravom smislu kao osoba, kao građanin, kao zemljak, kao sunarodnjak
Zar je svako ”Dobro jutro” bilo bez dobrih namjera i želja? Zar su susjedi tek u sumrak rekli jedni drugima što uistinu misle i osjećaju? Zar je susjed bio oduvijek mrski susjed? Zar je sukob nužni kraj odnosa sa sunarodnjakom? Jest, ali samo u pervertiranom obliku svijesti i u ideologiji nasilja.
Tragedija svakog militantnog nacionalizma je u tome što se ustremi na Drugog. Na bliskog. Na sunarodnjaka. Koji to odjednom prestane biti. Koji postane neprijateljski, tuđi, daleki, neznani Drugi. Neprijatelj, ništa drugo. Ili, u blažoj verziji, drugi koji može postojati samo kao pripadnik ”konstitutivnog naroda” i/ili ”ravnopravne manjine”. Nikada u pravom smislu kao osoba, kao građanin, kao zemljak, kao sunarodnjak.
Zato Sebaldovu riječ smatram posebno važnom: u njegovoj riječi o sunarodnjaku, o njegovom sunarodnjaku (o mom, o tvom, o našem sunarodnjaku) iskazano je razumijevanje, briga o Drugom, moralna zabrinutost za sudbinu Drugog, suosjećajnost i ljubav za bliskog. Dok ne shvatimo i prihvatimo Drugog kao svog, kao bliskog, kao vlastitog, kao sunarodnjaka, neće biti dobro za njega. A ni za njegovog ”domaćina”. Ni za nas ako smo mu susjedi, ”domaćini” i sunarodnjaci.
Je li jasno što hoću da kažem: koliko nas je s nebrigom primilo što ubijaju sunarodnjaka? Koliko ih još ne brine o sunarodnjaku? O bližnjem. Koliko smo još daleko od riječi ”čovjek” (što je starinska oznaka za ”moralno biće”) kada sebe tako nazivamo?
Koliko smo daleko od sebe kada zaboravimo Drugog? I je li nam jasno što uistinu znači biti ”sunarodnjak”? A posebno da su u Ahmićima, u Srebrenici, u Kazanima i na tolikim drugim mjestima tragično stradali naši sunarodnjaci. Naši bližnji.
Esej o pravovjerju
“Esej o pravovjerju: Krist jest Isus. Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima” (Časopis Concilium, hrvatsko izdanje, Broj 2, Travanj 2014. Sa španjolskoga preveo Leon Kikić) objavljujemo u povodu nastupa Jona Sobrina na konferenciji časopisa Concilium koja se održava u Sarajevu. Vidjeti najavu na naslovnici portala.
Jon Sobrino, rođen je 1938. u Barceloni, obrazovao se u španjolskoj, Njemačkoj i SAD-u gdje je magistrirao strojarstvo. Pridružio se Družbi Isusovoj 1956. te pripada Srednjeameričkoj provinciji. Većinu svog života živi u Salvadoru. Profesor je teologije i ravnatelj Centra msgr. Romera na Katoličkom sveučilištu Srednje Amerike u San Salvadoru. S Ignaziom Ellacurijom, rektorom sveučilišta koji je ubijen 1993. godine, uredio je Mysterium Liberationsis: Fundamental Concepts of Liberation Theology (1993). Među knjigama koje su prevedene na engleski, nalaze se i: Jesus the Liberator (1993) i Christ the Liberator (2001). U posljednje vrijeme je objavio i Fuera de los pobres no hay salvación. Pequeños ensayos utópico-proféticos (2007), koja je prevedena i na hrvatski jezik.
Kad se govori o pravovjerju u kršćanskim Crkvama, već od prvih ekumenskih sabora u prvim stoljećima, inzistira se na transcedentnim istinama. Međutim, ne treba relativizirati povijesne istine. O njima govori Novi zavjet i bez njih (povijesnih istina, nap. prev.) bi transcendente ostale sterilne. Uz to, povijesne istine uvode u transcendentne radosnu vijest i ljubav. Razlog za ovakvo mišljenje nalazimo u osobi Isusa Nazarećanina.
Ovaj tekst nije esej striktno povijesne ni spekulativne naravi. Jednostavno, radi se o pokušaju predstavljanja globalnog fenomena vjere i pravovjerja iz jedne perspektive u čijem se središtu nalazi osoba Isusa Nazarećanima. Smatramo da ovo razmišljanje može doprinijeti boljem razumijevanju kršćanske vjere i izgradnji krćanskijih Crkava
O svemu ovome želimo razmišljati, uz jednu napomenu: ovaj tekst nije esej striktno povijesne ni spekulativne naravi. Jednostavno, radi se o pokušaju predstavljanja globalnog fenomena vjere i pravovjerja iz jedne perspektive u čijem se središtu nalazi osoba Isusa Nazarećanima. Smatramo da ovo razmišljanje može doprinijeti boljem razumijevanju kršćanske vjere i izgradnji krćanskijih Crkava.
Povijesna je istina put prema transcendentoj istini i njezin čuvar
Već je prošlo dosta godina otkako sam trebao objasniti titule koje su se dodavale Isusovu imenu: Gospodin, Mesija, Sluga, Sin čovječji, Sin Božji, Riječ… Njima se izriče istina o Kristu tako da ih se može smatrati obrascima pravovjerja prvih kršćanskih zajednica. Za mene je to bilo jedno važno otkriće. Kasnije sam, ipak, zapazio njihovu ograničenost.
Prvo što je potrebno jest pravilno razumijevanje ovih titula. Jedno uobičajeno čitanje Novoga zavjeta zvučalo bi ovako: ”Isus je Mesija, Gospodin…“. No, to nije tako. Ono što se zapravo kaže je ovo: ”biti Mesija, biti Gospodin? To je Isus“. Na taj se način daje prednost Isusovu imenu pred spomenutim titulama. To nam pomaže da dođemo dublje spoznaje Isusa Krista. Pogledajmo što se dogodi kada čitamo na ovakav način.
1) Isus Nazarećanin – bilo da ga se naziva povijesni Isus, zemaljski Isus ili nekako drugačije – jest put prema Kristu. To želi reći da se polazeći od ovoga Isusa, koji je povijsna stvarnsot, a nikako bez ovoga Isusa, može doći do Krista, tj. transcendentne stvarnosti. Dobro je i korisno, bez ikakve sumnje, prihvatiti istinu zapisanu na početku prologa Ivanova evanđelja, ali to neće previše koristiti ako prije toga ne prihvatimo stvarnog Isusa koji je ”svoj šator razapao među nama“, te ako se ne prepustimo njemu i ne odučimo nasljedovati ga.
Kad ovo primijenimo na pravovjerje, to znači: ako se sadržaji pravovjerja – npr. sadržaji prva četiri sabora – ne oslanjaju na povijesnoga Isusa, oni postaju apstraktni i ne znamo u kojoj je mjeri naša vjera prava. To predstavlja stvarnu i ozbiljnu opasnost.
2) Isus Nazarećanin je Kristov čuvar. Ovim želimo reći da Isus čuva Krista i štiti ga da se ne raspline. Čuva ga od ideologiziranja kojemu smo skloni kada mu dodajemo sadržaje koji nama odgovaraju – bilo da su naši interesi materijalistički, bilo da su duhovnjački. Pogledajmo dva klasnična primjera za to.
Isus Nazarećanin je Kristov čuvar. Ovim želimo reći da Isus čuva Krista i štiti ga da se ne raspline. Čuva ga od ideologiziranja kojemu smo skloni kada mu dodajemo sadržaje koji nama odgovaraju – bilo da su naši interesi materijalistički, bilo da su duhovnjački
Dostojevski i legenda o velikom inkvizitoru u romanu Braća Karamazovi: Kristu [misli se na stvarnog Isusa i na stvarnu poruku] koji ne progovara ni riječi, inkvizitor prigovara što je donio slobodu i veli da je zapravo pogriješio, jer ono što ljudska bića stvarno žele jest sigurnost. To je ono što nudi Crkva.
Ispočetka mu najavljuje da će ga poslati na lomaču, ali kasnije ga pušta da ode: ”Hvala ti lijepa što si došao prije 1500 godina, ali sad te više ne trebamo“. I završava ovim poznatim riječima koje, na jedan jeziv način, ilustriraju ovo o čemu govorimo: ”Zapravo nam samo smetaš. Idi i ne vraćaj se više“. Isus Nazarećanin je istjeran iz Crkve jer je smetao. S njim ne možemo živjeti na miru. Ali zato možemo živjeti na miru s Krisotm kojega prilagođavamo našim ukusima i interesima.
Teoretičar marksizma, Garaudy, ne tako pompoznim ali ništa manje ozbiljnim riječima, molio je kršćane na jednom sustretu poslije Drugog vatikanskoga sabora: ”Crkvenjaci, vratite nam Isusa“. Kritika je bila upućena zbog toga što je smatrao da smo ga mi kršćani pretvorili u vlastiti monopol i tako ga zarobili. Bez Isusa možemo nastaviti govoriti o Kristu, ali ne možemo obogatiti svijet onom životnom snagom koja je svojstvena Isusu Nazarećaninu.
Bez Isusa Nazarećanina ne bismo znali što je to u što trebamo vjerovati. Ali ne treba misliti da Isus nudi jeftino rješenje problema. Takvo rješenje bi značilo dopusti mu da živi samo u konceptu. Isus nudi jedno, da tako kažemo, skupo rješenje: koje zahtijeva prisutnost u našem životu i u našem djelima. Kako bi se očuvalo Krista potrebno je prihvati Isusa Nazarećanina. U skladu s tim, ni pravovjerje nije jeftino znanje, nego je skupo jer se ostvaruje upravo uz ispravno djelovanje, orthopraxis.
Istina je radosna vijest ljubavi
Krista, koji je Isus Nazarećanin, Novi zavjet predstavlja u kontekstu radosne vjesti. Podsjećamo na tri značenja pojma eu-aggelion.
1) Eu-aggelion je ono što naviješta i inicira Isus: Kraljevstvo Božje, basileia tou Theou. Ono, dakako, označuje nadu, ali njegova je oznaka također orthopraxis, jer ”neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima“ (Mt 7,21).
Teoretičar marksizma, Garaudy, ne tako pompoznim ali ništa manje ozbiljnim riječima, molio je kršćane na jednom sustretu poslije Drugog vatikanskoga sabora: ”Crkvenjaci, vratite nam Isusa“. Kritika je bila upućena zbog toga što je smatrao da smo ga mi kršćani pretvorili u vlastiti monopol i tako ga zarobili. Bez Isusa možemo nastaviti govoriti o Kristu, ali ne možemo obogatiti svijet onom životnom snagom koja je svojstvena Isusu Nazarećaninu
2) Eu-aggelion je Isusova pasha, njegova smrt i uskrsnuće, prvotna kerygma. Predstavlja vjeru i centralni je sadržaj pravovjerja (orthodoxia).
3) Eu-aggelion, konačno, jest način na koji Isus živi i djeljuje u izgradnji Kraljevstva Božjega, u odnosu prema ljudima i u odnosu prama Bogu koji je njegov Otac. Označava ono što, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo orthopathos.
Novi zavjet jezično formulira i teološki konceptualizira dva prva značenja pojma eu-aggelion. Radosna vijest je Kraljevstvo Božje. Također, radosna vijest je pasha, križ i uskrsnuće. Prvo značenje je jasnije izraženo u sinoptičkim evanđeljima, dok je drugo jasnije izraženo kod Pavla i Ivana. Razlog za ovu dvostruku formulaciju je sljedeći: ono što neku vijest čini radosnom ovisi o sadržaju onoga što se naviješta kao i, istodobno, o primatelju komu se ta vijest naviješta.
Kraljevstvo Božje je radosna vijest za siromašne i potlačene jer im nudi život i oslobođenje, o čemu govori Luka posuđujući riječi proroka Izaije. Pasha, križ i uskrsnuće, je radosna vijest za sve: židove i pogane, muškarce i žene, slobodne i robove, jer donosi oproštenje svijetu u kojem ”svi zgriješiše“.
Novi zavjet ne formulira niti konceptualizira treće značenje radosne vijesti koje smo naveli. Međutim, u evanđeljima i u narativnoj teologiji ovo je značenje prisutno in actu. Zastavit ćemo se malo na njemu jer ga se ne uobičava imati previše u vidu, a čini se da je upravo ono važno kako bismo do kraja mogli razumjeli eu-aggelion. Razmišljanja koja donosimo u nastavku nisu apodiktična i nediskutablina, ali nadam se da su argumentirana.
Zapitajmo se što je to što je Isusa Nazarećanina učinilo radosnom viješću, eu-aggelionom. Imamo na poseban način u vidu ljude iz ruralnih dijelova Galileje, siromašne i podcijenjene od svih religijskih pokreta, koji ”dolažahu njemu odasvud“ (Mk 1,45), ali i sljedbenike i prijatelje.
Mora da ih je Isus sebi privukao: svojim oslobodeljskim djelovanjem (izliječenja i istjerivanja zloduha); prihvaćanjem grešnika i marginaliziranih, žena i djece; prokazivanjem i raskrinkavanjem; blagoslivljanjem siromašnih i proklinjanjem moćnika; slavljenjem života u blagovanju hrane. Ukratko, svojom porukom nade: ”približava se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Ali, kako smo već rekli, morao ih je privući i svojim osebujnim načinom života.
Bez Isusa Nazarećanina ne bismo znali što je to u što trebamo vjerovati. Ali ne treba misliti da Isus nudi jeftino rješenje problema. Takvo rješenje bi značilo dopusti mu da živi samo u konceptu. Isus nudi jedno, da tako kažemo, skupo rješenje: koje zahtijeva prisutnost u našem životu i u našem djelima. Kako bi se očuvalo Krista potrebno je prihvati Isusa Nazarećanina. U skladu s tim, ni pravovjerje nije jeftino znanje, nego je skupo jer se ostvaruje upravo uz ispravno djelovanje, orthopraxis
Isus je govorio kao onaj koji ima vlast, a ne kao prepotentne vođe, nerazumni fanatici ili plaćeni službenici. Potrebite je impresionirao svojim smilovanjem pa su stoga, pritisnuti svojim nevoljama, pristupali k njemu s argumentom: ”Gospodine, smiluj mi se“.
Djeca ga se nisu plašila, žene su u susretu s njim osjećale da ih poštiva, razumije, štiti, prihvaća. Siromašni su u Isusu nalazili nekoga tko ih voli i štiti ni zbog čega drugog osim zbog toga što su siromašni i napaćeni, zbog toga što su potlačeni i podcijenjeni. Na koncu svoga života u ovim je ljudima našao najbolju zaštitu pa je zato i morao biti izručen izdaji tajno i pod okriljem noći. Isus ih je privlačio svojom dosljednošću i vjernošću. I sam je činio sve ono što je od drugih zahtijevao: ”budite dobri i milosrdni u svemu kao što je Otac vaš nebeski dobar i milosredan“ (Lk 6,36).
Još više ih moralo privući, pa čak i začuditi, kad su vidjeli u jednoj osobi karakteristike koje se teško mogu povezati. Isus je bio čovjek milosrđa (”žao mi je naroda“) i čovjek tvrdih proročkih upozorenja (”jao vama bogataši!“), čovjek strogoće (”tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ“) i čovjek nježnosti (”tvoja te vjera spasila“). Čovjek koji inzistira na ljubavi (”nema veće zapovijedi“) i koji se ”saginje da opere noge drugima“. Čovjek povjerenja, koji se odmara u Bogu koji je njegov Otac, ”abba“, i čovjek osamljenosti pred Ocem koji je i dalje Bog i koji mu ne dopušta da odpočine: ”Bože moj, zašto si me ostavio?“.
Ovo je ono što je sadržano u evanđeljima i, po mom mišljenju, ovo je ono što omogućuje da se o Isusu počne govoriti kao o radosnoj vijesti. Ili, drugim riječima, bez ovoga će biti teško osjećati – ne samo u vjeri prihvatiti– Isusa kao eu-aggelion. Doista, kerygma naviješta cilj Isusove smrti i uskrsnuća, ali ovdje je već eu-aggelion, makar djelomično, jedna pozitivna i spasenjska interpetacija toga cilja. Ima sekundarni karakter i traži potporu kako u teologiji tako i u Starome zavjetu.
Međutim, iz ovoga dosad rečenoga proizlai da radosna vijest izvire iz same stvarnosti koja se zove Isus. Još jednostavnije kazano: čovjek (ili žena) se na taj način osjećaju poslanima upravo onima koji su u potrebi i kojima je pogaženo dostojanstvo. Bez ovakvoga Isusa, koji je sam eu-aggelion, kerygma bi lebdjela u praznom prostoru.
Tri posljedice za pravovjerje danas
a) Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima jesu dimenzije koje su, u prvom redu, potrebne u formiranju koncepta kristološkoga pravovjerja. Međutim, one bi, na neki način, trebale vrijediti općenito i trebalo bi ih se moći zapaziti u svim istinama koje oblikuju pravovjerje.
U svima njima (istinama, nap. prev.) trebala bi se isticati ljubav prema siromašnima. Drugim riječima, u antropologiji bi se o izrazu homo verus trebalo misliti ne toliko zbog toga što bi Isus bio vere homo, nego iz perspektive onoga ecce homo, siromašnoga i prezrenoga, koji kleči pred drugima kako bi im služio. Pri tome ne treba zaboraviti ni dimenziju besplatnosti: ”sin nam je dan“. Parafrairajući klasične izraze, možemo reći extra pauperus nulla salus ili sacramenta propter pauperes. Ispred četiriju marijanskih dogmi trebala bi se naći, bilo da je se shvaća kao biblijsku ili crkvenu, dogma o ženi iz hvalospjeva Magnificat: siromašnoj, poslušnoj, vjernoj.
Privrženost malenima, obespravljenima i potlačenima čine da Deus semper maior postane Deus semper minor. Ili, kako je rečeno na konfereniciji u Puebli: Bog brani siromašne – od napada bogataša, nepravednika i tlačitelja – samo zato jer su siromašni i ni iz jednog drugog razloga. I ljubi ih. Možemo završiti rečenicom monsinjora Romera koji, parafrazirajući Irenejev izraz, veli: gloria Dei vivens papuer.
Isus je bio čovjek milosrđa (”žao mi je naroda“) i čovjek tvrdih proročkih upozorenja (”jao vama bogataši!“), čovjek strogoće (”tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ“) i čovjek nježnosti (”tvoja te vjera spasila“). Čovjek koji inzistira na ljubavi (”nema veće zapovijedi“) i koji se ”saginje da opere noge drugima“. Čovjek povjerenja, koji se odmara u Bogu koji je njegov Otac, ”abba“, i čovjek osamljenosti pred Ocem koji je i dalje Bog i koji mu ne dopušta da odpočine: ”Bože moj, zašto si me ostavio?“
Bog Isusa Nazarećenina neće biti adekvatno opisan ako se za njega kaže da je ”onaj koji se primarno zauzima za siromašne“, nego treba reći da je on ”bitno sjedinjen sa siromašnima, potlačenima i žrtvama“. Ovim pogađamo u samu bit pravovjerja.
b) U svim istinama koje obuhvaća pravovjerje treba doći do izražaja radosna vijest. Ne zato što su one (istine, nap. prev.) izvana i formalno tako formulirane, nego što je radosna vijest njihova nutarnja bit. Po mom mišljenju između njih i radosne vijesti, koja je sam Isus Nazarećanin, treba postojati jedan prisan odnos.
Možda zbog jezičkih karakteristika onoga vremena, nismo ni zapazili da se, od samog svoga nastanka, teologija oslobođenja zalagala za radosnu vijest, eu-aggelion: oslobođenje potlačenih. U kristologiji se također zalagala da njezina središnja točka bude Kraljevstvo Božje, eu-aggelion u svom prvotnom značenju, koje je bitno povezano s osobom Isusa Nazarećanina. Kraljevstvo Božje nije bilo kakavo kraljevstvo ni bilo kakva utopija (pa čak ni jedna od najboljih starozavjetnih). Radi se, naime, o Kraljevstvu Božjemu koje Isus navijestio i počeo izgrađivati.
Međutim, ovome treba dodati još nešto što se obično nema u vidu. Naime, pojedini su teolozi oslobođenja (a među njima i oni najistaknutiji), bez obzira jesu li se služili tim terminom ili ne, vidjeli u Isusu eu-aggelion kako smo ga opisali u trećem značenju. Ostavimo čitateljima da sami zaključe može li se u takvom Isusu Nazarećaninu prepoznati radosna vijest.
Leonardo Boff je napisao sljedeće: ”U susretu s Isusom, svatko se susreće sam sa sobom i s onim najboljim što se nalazi u njemu. Meni se čini da je ovo ono najvažnije što Novi zavjet kaže o Isusu: da je prošao zemljom čineći dobro, ozdravljajući bolesne i tješeći uplakane, a ne da je on Bog, Sin Božji i Mesija. Kako bih volio da se ovo može reći za sve ljude. Također i za mene“.
O Ignaciu Ellacuríi jedan njegov student je napisao: ”Na jednom predavanju iz teologije o. Ellacuríi se iznenada, dok je analizirao Isusov život, otvorilo srce. Rekao je: Isus je bio krajnje pravedan i u isto vrijeme toliko milosrdan da je mogao razumjeti čovjeka. Ellacuría je zašutio i završio ovim riječima: Bio je to velik čovjek“.
Privrženost malenima, obespravljenima i potlačenima čine da Deus semper maior postane Deus semper minor. Ili, kako je rečeno na konfereniciji u Puebli: Bog brani siromašne – od napada bogataša, nepravednika i tlačitelja – samo zato jer su siromašni i ni iz jednog drugog razloga. I ljubi ih. Možemo završiti rečenicom monsinjora Romera koji, parafrazirajući Irenejev izraz, veli: gloria Dei vivens papuer. Bog Isusa Nazarećenina neće biti adekvatno opisan ako se za njega kaže da je ”onaj koji se primarno zauzima za siromašne“, nego treba reći da je on ”bitno sjedinjen sa siromašnima, potlačenima i žrtvama“. Ovim pogađamo u samu bit pravovjerja
c) Ovo nas navodi da se zapitamo impresionira li danas Isus kao eu-aggelion i na koji način. Ne možemo ponoviti ono iskustvo koje su imali Boff i Ellacuría, kao ni ono koje su imali prvi kršćani – o čemu smo ranije govorili. U još manjoj se mjeri – makar to mogu reći za sebe – može ponoviti iskustvo koje je imao siromašni narod Galileje. Međutim, povijest nas, ma koliko ona bila promjenjiva i ma kakave bile nove paradigme, poziva da Isusa gledamo kao jednu radosnu vijest.
Zapitajmo se, iz perspektive Salvadora, što nas može dovesti do zaključka da je Isus radosna vijest: tisuće ubijenih, rezigniranost, izdaja naroda i istine, Rutilijeva i Romerova pravednost i ljubav, ljudi i žene koji su došli izvana (kao što su četvero ljudi iz Sjedinjenih država) i ostali među narodom koji je još uvijek razapet na križ, itd. Odgovori bi sigurno bili različiti. No, oslanjajući se na evanđelje i u svjetlu onoga što smo rekli o El Salvadoru – i drugim krajevima svijeta – možda bismo mogli reći sljedeće:
U svijetu u kojem vlada okrutnost, impresionira Isusova suosjećajnost prema onima koji trpe, koji su siromašni i koji su žrtve. Isus nas kao vjernike poziva da u svjetlu te suosjećanosti definiramo i sami sebe i Boga. Također poziva sve ljude, bez obzira jesu li vjernici ili nisu, da budu milosrdni.
U svijetu u kojem vlada laž i prikrivanje zlodjela, impresioniraju Isusova čestitost i zauzetost za istinu kojoj treba težiti, koju treba govoriti i koju treba čuvati. Istinu koja može izvojevati pobjedu nad zlom i smrću, tlačenjem i izrabljivanjem, bilo na individualnoj bilo na strukturalnoj razini. Istinu na koju se nadograđuju dobrota i život, velikodušnost i odanost. Isitnu koja je obilježena slobodom koja joj omogućuje i da blagoslivlja i da proklinje, ali da ne bude zarobljena lažima i osakaćena konformizmom pod izlikom političke ili crkvene korektnosti.
U svijetu banalnosti, impresioniraju Isusova ozbiljnost i utopija. Prevodeno na jezik našega vremena: zalaganje za svijet u kojem će ljudi biti braća, jednaki u dostojanstvu, ali nejednaki po sposobnostima i karizmama kojima jedni druge trebaju obogaćivati. U svijetu egoizma, impresionira Isuosova darežljivost i spremnost da se preda čak i u smrt.
Vjernike još uvijek impresioniraju Isusovo povjerenje u Oca i njegova bezuvjetna poslušnost Bogu. Imajući to na umu (Bog-Otac i Otac-Bog) impersionira poziv da ga nasljedujemo i zahtjev da ponizno s Bogom – da se poslužimo riječima proroka Miheja – kročimo kroz povijest. Impresionira njegova nada na posljednjoj večeri: doći će kraljevstvo Božje i krvnik se neće radovati nad svojom žrtvom. Ili, riječima svetoga Pavla: ”Bog će biti sve u svemu“ (1 Kor 15,28). Na taj način, gledajući iz perspektive povijesti i evanđelja, Isus i dalje može biti eu-aggelion.
Zaključna pojašnjenja
U ovom se eseju nismo doticali važnih sadržaja vjere kao što su Trojstvo, Duh sveti, Isusovo i naše uskrsnuće… Također bi bilo važno obraditi temu o spoznaji istine. Isto smo tako samo usput spomenuli ispravno djelovanje, orthopraxis. Na njoj treba neprestano inzistirati jer se bez nje pravovjerje denaturalizira i može se pretvoriti u farsu pa čak i u zamku.
Rahner je, temeljit kao i obično, smatrao da je važno istaći kako je kršćanstvo ”apsolutno otajstvo“. I napisao je ove riječi koje će me, kroz gotovo pola stoljeća, pratiti i usmjeravati u životu i vjeri: ”kršćanstvo, usprkos kompleksnosti njezine dogme i morala, poručuje samo jedno: otajstvo uvijek ostaje ostajsvto“
Za kraj, neka kratka pojašnjenja u vezi s onim što je dosad rečeno.
1) Prvo je pojašnjenje teoretsko, a na poseban se način tiče pastornoga djelovanja. Kad se govori o radosnoj vijesti ne smije se stvarati iluzije i zaboravljati da Isusova radosna vijest i dalje predstavlja zadaću. To se obično događa kada se smatra da je Isusov Bog abba u kojega se može imati bezuvjetno povjerenje. Međutim, nikad ne treba smetnuti s uma da je on i dalje ”Bog“ i da mu treba dopustiti da bude Bog. Pravovjerje treba govoriti o Bogu koji je čovjeku blizak, ali o Bogu kojim se ne smije manipulirati. Premda smatram da je ovo istina, nisam siguran može li se ovo, na adekvatan način, primjeniti na vjeru ljudi koji su siromašni i obespravljeni.
2) U ovom je eseju Isus Nazarećanin središnja točka naših refleksija. To smo učinili upravo iz egzistencijalnih razloga, premda smo svjesni njezinih ograničenja.
Rahner je, temeljit kao i obično, smatrao da je važno istaći kako je kršćanstvo ”apsolutno otajstvo“. I napisao je ove riječi koje će me, kroz gotovo pola stoljeća, pratiti i usmjeravati u životu i vjeri: ”kršćanstvo, usprkos kompleksnosti njezine dogme i morala, poručuje samo jedno: otajstvo uvijek ostaje ostajsvto“. No, u još većoj su me mjeri pratile ove druge riječi iz god. 1937. koje su bliže onomu o čemu smo ovdje pisali:
”O beskonačni Bože… U ljudskim si riječima došao k meni, jer ti – beskonačan – bio si Bog našega Gospodina Isusa Krista. On nam se obraćao ljudskim riječima ali ta riječ ljubavi ne znači ono što sam ja mislio, jer kada kaže da nas on ljubi – i ti u njemu – to znači da ta riječ dolazi iz ljudskoga srca. A u ljudskom srcu ta riječ ima samo jedno značenje, samo jedno blaženo značenje“.
”Otajstvo koje uvijek ostaje otajsvto“ došlo je nama u Isusu Nazarećaninu. Morao je doći kao povijesno ljudsko biće, kako bi navijestio radosnu vijest: blaženu riječ ljubavi. A ova riječ ljubavi treba, na poseban način, biti upućena malenima.
Rahnerove su misli, kao i uvijek, genijalne. Misli od kojih se sastoji ovaj članak su, naravno, puno skromnije. Ipak, smatram da možda, uz pomoć Rahnerovih riječi, mogu kršćansko pravovjerje usmjeriti na put koji je trasirao Isus Nazarećanin.
3) Isus Nazarećanin je završio na križu koji je također apsolutno otajstvo. Mišljenja sam da se o tome ne govori često kad se govori o pravovjerju ili se barem na tu činjenicu ne obraća previše pozornosti.
Salvador je, kao i mnoga druga mjesta – bez pretjerivanja i mazohizma – mjesto križeva. K tomu, to je mjesto još jednog specifičnoga križa: mučeništva. Ni o njemu se ne govori previše kad se govori o pravovjerju. Spominjem to jer je na ovakvim mjestima eu-aggelion realniji i jer ga se na ovakvim mjestima iščekuje s većom čežnjom. Također, jer na ovakvim mjestima eu-aggelion snažnije potiče na nasljedovanje Isusa.
(Fusnote su uklonjene radi lakšega čitanja. Uredništvo Autografa).