Hrvatsku čekaju u novoj, 2022. godini, tri sudbonosne kušnje: prva je kušnja uvođenje eura s datumom 1. siječnja 2023., što znači da će cijela 2022. proći u prijeporima i sukobima između pristaša i protivnika uvođenja eura. [Read more…]
Europa i njeni neprijatelji. Pitanje velikih plaća
Tko su neprijatelji Europe koji se naslađuju skorom pobjedom populista i suverenista na izborima za Europski parlament u svibnju ove godine? Ima ih mnogo, a njihov broj raste izgleda iz dana u dan. [Read more…]
Zašto je hrvatska vanjska politika nevidljiva? Zato što je nema!
Prije nekoliko dana dopisivao sam se s analitičarom jedne agencije o stanju u regiji. Puno smo mailova razmijenili o Srbiji, BiH, Kosovu, Makedoniji. A na mail o stanju u Hrvatskoj odgovorio je: “Pa vi zapravo i nemate vanjsku politiku”. I u određenoj je mjeri u pravu. [Read more…]
Uzdravlje! Živjeli!
Kroz svoju historiju ljudi uživaju u raznim pićima, a počeli su s vodom koju im je Bog poklonio kao neophodnu delikatesu. Nekidan su nam mediji javili da je tekuća voda pronađena na Marsu, što pokazuje da na Marsu može biti (ili je bilo) živih bića. Uzrečica ”pao s Marsa“ dobija na relevantnosti. Znači, naši preci već su davno prije pronalaska američkog modula znali za marsovce! [Read more…]
GREXIT – bolje prije, nego poslije?
U Europskoj uniji je ovog ljeta tzv. grexit (Grexit = Greece/Grčka + exit/izlaz) dominantna politička tema. Mnogi govore, nerijetko isključivo, o spašavanju Grčke, eura i eurozone, pri čemu zaboravljaju da je u osnovi projekta Europske unije ideja mira i nenasilja, kao i uvažavanja sviju identiteta, što podrazumijeva i načela harmonizacije i solidarnosti. Doduše, da bi opstao podsustav kakav je eurozona unutar EU, moraju se poštovati pravila, inače će skončati u kaosu. [Read more…]
Kad su golubice nestale
Kao i toliko puta kroz povijest, Estonija je i 1941. tek novčić u krvavoj partiji velikih sila. Iako mnogi njemački napad na SSSR vide kao dugo očekivanu priliku za osamostaljenje, ne misle svi Estonci da će im sloboda biti poklonjena. [Read more…]
Početak kraja Europe?
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Godina 2015. mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija. Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća…
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
1989. nam se nije desila (5)
Separatizam i unitarizam – i jedan i drugi vojnog karaktera – bili su načini da se izbjegne liberalizacija i demokratizacija Jugoslavije. Nezainteresirani za jugoslavensku 1989., lideri triju republika – Slovenije, Srbije i Hrvatske – odlučili su se da demokraciju prihvate samo tamo gdje su bili sigurni da imaju većinu. Sva trojica bili su (aktualni ili nekadašnji) komunisti, i sva trojica su polazili od lenjinističkih ideja, uključujući i onih o ”pravu naroda na samoodređenje“. [Read more…]
1989. nam se nije desila (4)
Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od rečenih trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je mogao računati na sigurnu većinu. [Read more…]
1989. nam se nije desila (3)
S političkim promjenama nastalim nakon 1989. međutim, okolnosti se mijenjaju. S jedne strane, uvodi se politički pluralizam, te se povećavaju slobode političkog djelovanja i organiziranja – makar inicijalno i, u slučaju postjugoslavenskih država, ne bez rizika i ograničenja. No, s druge strane, riječ ”autonomija“ postala je ”problematična“, a ideja autonomije neprihvatljiva predstavnicima većine. [Read more…]