U nastanku državâ koje njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli treba tražiti uzrok trajne krize tih država. Takve države – kojih je karta svijeta prepuna – ostaju ”slabe“ ili ”polomljene“ od samog dana stjecanja nezavisnosti. Za njih često vrijedi ona gruba, ali ne i neistinita, latinska izreka (regula Catoniana): ”Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. [Read more…]
1989. nam se nije desila (1)
Pred kraj ove godine, u studenom i prosincu, bilo je nekoliko konferencija kojima je obilježena 25-godišnjica 1989., godine koja u evropskoj novijoj povijesti ima veliki simbolički značaj. Nekako se uobičajilo da akademska zajednica slijedi kalendar jubileja i ”okruglih godišnjica“, pa je tako bilo i ovog puta. Centralno pitanje manje-više svih tih akademskih događaja bilo je: po čemu je 1989. – ako i po čemu – značajna za suvremenu Evropu? Što se iz ove, 25-godišnje perspektive može reći o toj godini-prekretnici u povijesti niza evropskih zemalja? [Read more…]
Filip Ejdus: ”Srbiji će biti sve teže da sedi na dve stolice”
Piše: Drago Kovačević
Dr. Filip Ejdus docent je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, član je Foruma za međunarodne odnose i bivši direktor Centra za civilno-vojne odnose. Riječ je o mladom naučniku, rođenom 1979. godine, ali sigurno jednom od najznačajnijih autoriteta u regionu kada su u pitanju međunarodni odnosi i bezbjednosna politika. Za ”Novosti” govori o srpskoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici.
Sve je teže razumijevati spoljnu politiku Srbije. Aktuelna koalicija na vlasti već dvije godine ponavlja mantru ‘I EU i Rusija’ koja jako sliči na onu raniju ‘I Evropa i Kosovo’. Je li moguće zauzeti tako neutralnu poziciju u današnjem političkom i bezbjednosnom kontekstu?
Spoljna politika Srbije jeste ambivalentna, ponekad i šizofrena, ali je moguće razumeti zbog čega je takva. Prvo, u Srbiji istovremeno postoji snažna istovremena identifikacija i sa demokratskom Evropom i sa bratskom ”pravoslavnom” Rusijom. Geopolitička zategnutost između Evrope i Rusije dovodi Srbiju u stanje kolektivne kognitivne disonance, neprijatnog stanja u kome istovremeno imate nekoliko međusobno suprotstavljenih uverenja. U takvoj situaciji Srbija radi ono što je najlakše ali i najopasnije, a to je poricanje problema i zabijanje glave u pesak.
Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja
Drugo, Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti.
Mogu li se današnja spoljna politika i odnos prema Rusiji i EU-u tumačiti i kao potpuno različiti stavovi predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, poznatog po političkom rusofilstvu, i premijera Aleksandra Vučića koji ostavlja utisak da je prozapadne orijentacije?
Postoji očigledna razlika između spoljne politike premijera Vučića i predsednika Nikolića. Dok se premijer pre svega trudi da unapredi odnose Srbije sa Nemačkom i Evropskom unijom, predsednik uporno radi na unapređenju odnosa sa Rusijom. Nikolić jedan dan izjavi kako je Srbija neutralna u odnosu na krizu u Ukrajinu, a Vučić sutradan to demantuje. Dok premijer ide u posetu Berlinu, predsednik kod kuće dočekuje Lukašenka. Na Vučićevo ”ništa ne može da uništi Bosnu i Hercegovinu”, Nikolić odgovara da ”nema lepka koji može da je poveže”.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope
Ako su se i dogovorili da podele uloge, napravili su jako loš dogovor pošto više deluju kao raštimovani orkestar nego kao uigrani tim. Pre bih rekao da se radi o sve otvorenijem rivalitetu ne samo između dva naprednjačka moćnika, već i između dva spoljnopolitička koncepta, jednog pragmatičnog koji zagovara Vučić i drugog inadžijskog koji promoviše Nikolić i koji još uvek ima snažno uporište i u stranačkoj bazi i u biračkom telu.
Rusija se protivi širenju NATO-a jer to smatra ugrožavanjem svojih vitalnih interesa, mada često ponavlja da nema ništa protiv integracije Srbije u EU. Vlada Srbije često pak ističe kako Srbija neće u NATO, mada je to nezaobilazan uslov članstva u EU-u. O čemu se tu radi i koliko je Rusiji uopšte stalo do toga hoće li Srbija u NATO?
Članstvo u NATO-u nije ni formalni ni neformalni uslov za članstvo u EU-u. Činjenica je da su sve postkomunističke države koje su ušle u EU pre toga ušle u NATO, ali to i dalje ne znači da za vojno neutralne zemlje nema mesta u EU-u. O tome najbolje govore primeri Irske, Švedske, Austrije, Finske, Kipra i Malte.
Tačno je da su ove zemlje bogatije od Srbije, ali to zaista nije mnogo relevantno za celu priču, pošto to koliko će vas koštati neutralnost zavisi od zemlje do zemlje. Što se tiče Rusije, ona zvanično širenje NATO-a tretira kao pretnju za svoju nacionalnu bezbednost. Iako bi ulazak Srbije u NATO u geostrateškom smislu bio malo značajan i gotovo neprimetno produbio disbalans moći u korist Zapada, u simboličkom smislu to bi nanelo veliku štetu Rusiji.
Srbija je jedan od poslednjih prijatelja koje Rusija ima u Evropi i njen ulazak u rivalski blok bio bi u Moskvi protumačen kao još jedna pobeda omraženog Zapada.
Odnos Rusije prema proširenju EU-a nešto je drugačiji. Iako se Rusija dugo nije protivila proširenju Unije, to raspoloženje se poslednjih godina menja, što možemo jasno da vidimo i na primeru Ukrajine. Rusija i EU više nisu partneri, već geopolitički rivali. Istina je da se Rusija i dalje deklarativno ne protivi ulasku Srbije u EU. Ipak, ona svojim postupcima može toliko da veže Srbiju za sebe da odluka o pristupanju EU-u postane isuviše skupa i da je građani na referendumu zbog toga odbace.
Evo jednog hipotetičkog scenarija. Srbija trenutno oko 62 odsto svoje spoljnotrgovinske razmene ima sa EU-om, dok nešto više od osam odsto odlazi na Rusiju i to dobrim delom zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Zamislimo hipotetički da se u narednih nekoliko godina, paralelno sa pregovorima sa Evropskom unijom, srpski izvoz u Rusiju utrostruči, što bi svakako privremeno bilo dobro za srpsku ekonomiju.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti
U momentu ulaska u EU, Srbija bi morala da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, što bi izazvalo veliku štetu srpskim proizvođačima okrenutim ka Rusiji. Ovo bi mogao da bude veoma snažan argument protivnika evrointegracija uoči referendumskog izjašnjavanja. Ako se tome pridodaju totalna energetska zavisnost i velikodušna finansijska ponuda kakva je podelila Ukrajinu, Srbija koja je inače sklona evroskepticizmu i rusofilstvu mogla bi lako da u poslednjem trenutku bude otrgnuta od EU-a. Ne kažem da će se ovaj scenario obistiniti, ali treba biti jako obazriv. Odluke koje danas povećavaju manevarski prostor sutra će nam možda vezivati ruke.
U srpsko-ruskim odnosima nezaobilazno je pitanje Kosova. Rusija je angažovana protiv kosovskog priznanja i prijema u UN, mada se kod svojih aktivnosti u regionu i okupacije nekih teritorija poput Krima, Osetije i Abhazije zna pozvati na ”kosovski presedan”. Ne čini li vam se da je takvo ponašanje zapravo medvjeđa usluga Srbiji od koje Rusija ima koristi?
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija. Ko god je to želeo da vidi, bilo mu je jasno još pre 15 godina da je Kosovo nakon 1999. izgubljeno za Srbiju. Prijatelji su tu da govore istinu i pomognu da krenete dalje nakon poraza, a ne da vas uljuljkuju u nerealnim ambicijama.
Čini se da zapadni partneri, EU i SAD, ponekad zažmire na jedno oko u vezi izljeva ”ljubavi” srpske vlade prema Rusiji. Može li se to tumačiti kao kompenzacija za brže rješavanje faktične kosovske nezavisnosti i provođenje Briselskih sporazuma?
Može. SAD i EU imaju zajednički interes u regionu da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i normalizuju odnose između Srbije i Kosova. Sve dok bilateralni odnosi između Srbije i Rusije ne ugrožavaju ove interese ne verujem da će se zbog toga u Vašingtonu i Briselu paliti crvena lampica. Proteklih godina Rusija jeste pojačala svoje ekonomsko i energetsko prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, ali za sada nije uspevala da to pretoči u geopolitički uticaj, pošto je region i dalje snažno vezan uz EU i NATO. Ipak, ukoliko bi se proširenje EU-a ozbiljno usporilo, a transatlantski odnosi pokvarili, Rusija, kao i Turska, mogle bi svoje postojeće kulturne i ekonomske veze sa regionom da unovče na drugi način.
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija
Hoće li doći trenutak kada će Vlada Srbije morati jasno zauzeti poziciju oko rata u Ukrajini?
Hoće, osim ukoliko se rat ne završi brzo, što trenutno, nažalost, nije na vidiku. Formalno gledano, Srbija će svoju spoljnu politiku u potpunosti morati da harmonizuje sa EU-om tek po stupanju u članstvo. Ipak, politički gledano, što duže Srbija bude odbijala da se priključi sankcijama Moskvi, cena takve politike će rasti. Mnoge evropske države koje žele snažniju političku integraciju, a posebno istočnoevropske države koje su zainteresovane za jedinstveniju i glasniju spoljnu politiku prema Rusiji, neće biti presrećne da u svoje članstvo prime proruski orijentisanu Srbiju.
Državni vrh Srbije i mediji pompozno su najavili, a onda i dočekali ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je u Beograd svratio na nekoliko sati na proputovanju u Milano. Kakvog je, po vašem mišljenju, imala efekta ta posjeta i kakav je njen opšti odraz?
Putinova poseta i vojna parada su najveći efekat imale na budžet Republike Srbije, negativan, razume se. Male države ne organizuju vojne parade ni kada je ekonomska situacija prosperitetna, a kamoli u vreme ekonomske krize. Osim toga, vojne parade su relikt hladnog rata i po mom sudu predstavljaju odraz militarizma koji se kosi sa savremenim civilnim i miroljubivim vrednostima Evrope.
Što se tiče efekta na spoljnopolitičku poziciju Srbije, mislim da ova demonstracija vojne sile nije nikoga ni zadivila ni zastrašila, osim možda pojedine građane Srbije. U regionalnim i svetskim medijima, onima koji su se ovom temom uopšte bavili, videla se slika pokislog rukovodstva koje ima velike ambicije, a malo municije.
Konačno, prirediti vojnu paradu za Vladimira Putina u trenutku kada ga čitava Evropa poredi sa Hitlerom i Miloševićem zbog aneksije Krima i intervencije u istočnoj Ukrajini, predstavlja prst u oko Zapadu.
Sa vojne parade organizovane povodom Putinova dolaska više nego zbog 70. godišnjice oslobođenja Beograda poslane su neke poruke koje se različito tumače. Što se htjelo tom paradom?
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar.
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar
Spremnost države da zbog Putinovog rasporeda pomeri obeležavanje ovog datuma četiri dana unazad najbolje govori o njenim pobrkanim prioritetima. Osim toga, celokupna ikonografija vojne parade sa uniformama iz Prvog svetskog rata i uz intoniranje ”Marša na Drinu” pokazuje visok stepen ideološke konfuzije. Da nije bilo Putina, antifašizam i Jugoslavija ne bi bili ni pomenuti.
Kako vidite razvoj srpsko-ruskih odnosa za nekoliko godina i što će te odnose prevashodno definisati? Hoće li to biti samo energetska zavisnost Srbije?
Srbija će, po svemu sudeći, ostati u velikoj meri energetski zavisna od Rusije. Na bilateralne odnose će sigurno uticati i odnos Srbije i EU-a. Ukoliko se integracija nastavi, Srbija će svoje bilateralne odnose sa Rusijom morati da revidira. Najpre, spoljna politika Srbije će morati da se sinhronizuje sa zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom EU-a, uključujući tu i sankcije i restriktivne mere. Ukoliko se sukob u Ukrajini nastavi, to znači da će EU i Rusija biti sve udaljenije jedna od druge. Srbiji će zbog toga biti sve teže da sedi na dve stolice.
Osim toga, kao što sam ranije rekao, pre ulaska u EU Srbija će morati da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sa Rusijom sklopljen 2000. godine. Konačno, ukoliko se normalizacija odnosa sa Kosovom nastavi, ruski stav u Savetu bezbednosti biće sve manje značajan i verovatno revidiran. Paralelno sa ovim procesima, mislim da će u Srbiji jačati konzervativna evroskeptična opozicija koja trenutno nije zastupljena u Skupštini. Kako će ovaj čvor na kraju biti razvezan, zavisi od razboritosti onih koji odlučuju i zrelosti našeg javnog mnjenja da procene šta je najbolje za razvoj evropske i demokratske Srbije.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
RH je nevidljiva članica EU
Prva je godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji u godini kada je deset zemalja zajednice obilježilo desetljeće EU-staža. Čuda nisu spominjana ni u kampanji za referendum, ispada da je glavna korist od EU-a, makar na ove kratke staze, dramatično jeftiniji roaming i lakši prijelaz granice, sada bez dugačke procedure, putovnica i, naravno, carina.
Hrvatska se u EU dugo uključivala, njezin je proces pristupanja bio zahtjevniji od onoga za prethodnike te su europeizirana pravila igre prelazila u praksu puno prije dana pristupanja. Zato se rez nije osjećao. Koliko su usklađeni propisi stvarno prešli iz papira u praksu, znat ćemo po količini prijava Europske komisije zbog kršenja zajedničke pravne stečevine. To tek predstoji.
Prva je godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji u godini kada je deset zemalja zajednice obilježilo desetljeće EU-staža. Čuda nisu spominjana ni u kampanji za referendum, ispada da je glavna korist od EU-a, makar na ove kratke staze, dramatično jeftiniji roaming i lakši prijelaz granice, sada bez dugačke procedure, putovnica i, naravno, carina
Packe će mamuzati državnu upravu na pravi način i do mjere da će – želi li zemlja to uopće pregrmjeti bez veće količine srama, medijskog iživljavanja nad još jednom nesposobnom članicom i, u konačnici, visoke novčane kazne – zaista trebati upregnuti sposobne umjesto podobnih, nakoćenih u golemim količinama u nacionalnoj administraciji.
Dugoročno, najveća korist od članstva trebalo bi biti baš preseljenje s terena klijentelističkog, interesnog, stranačkog, na prostor stručnog i operativnog.
Sjećate li se pojma administrativnih kapaciteta o kojima su svi izvještaji o napretku redovno govorili od prvog dana procesa pristupanja? Administrativni kapaciteti pravo su mjerilo prilagodbe: jedno je kada imate broj ljudi određenog profila (makar i rodijaka) i standardnu količinu informatičke opreme, pa je forma na početku posla zadovoljena i svi sretni jer su se europeizirali. Drugo je kada oni moraju, zaista i doslovno moraju, proizvesti konkretne rezultate – raspodjelu sredstava poljoprivrednicima, katastar, e-upravu… kojih u nekim područjima djelovanja zaista nema dovoljno, primjereno očekivanjima i potrebama.
Samo dva primjera. Hrvatska može veoma glatko pasti na ispitu provedbe odredaba Direktive o zakašnjelim isplatama. S druge strane, na njezinu teritoriju vrijede pravila snažnije ekološke zaštite temeljene na standardima EU-a koja u vodu promptno bacaju sve kampanjske galame o Plominima ili imaginarnoj ruskoj nuklearki u srcu slavonske žitnice.
Administrativni kapaciteti, kada dođe vrijeme potvrde jesu li u redu ili su samo jedan od hrvatskih privida stvorenih za potrebe ulaska u EU, bit će preduvjet da se zemlja opredijeli što hoće – sposobne ili podobne, globalne ili lokalne, 21. ili 18. stoljeće. Izgleda kao fraza? Ni najmanje! Opipljiva korist od članstva u EU nije da se možete rešetati SMS-ovima preko granice uz simboličan trošak, nego da će vas sustav zakona prisiliti na pošten, odgovoran, složen rad. I da ćete za suprotno snositi posljedice
Državna uprava morat će striktno i detaljno i, najbitnije, s razumijevanjem pratiti nadogradnju zajedničke pravne stečevine, aplikaciju svake nove mjere, svake presude Europskog suda. I reagirati na prijedloge. Biti na usluzi zastupnicima kada se slažu amandmani: stranački blok u EP-u ne treba zanimati akvakultura, ali je pogubno ne dostave li iz nadležnog ministarstva sve relevantne podatke zastupnicima tako da imaju argumenata, između ostaloga, i svađati se s kolegama iz susjedstva s drugačijim interesima.
Administrativni kapaciteti, kada dođe vrijeme potvrde jesu li u redu ili su samo jedan od hrvatskih privida stvorenih za potrebe ulaska u EU, bit će preduvjet da se zemlja opredijeli što hoće – sposobne ili podobne, globalne ili lokalne, 21. ili 18. stoljeće. Izgleda kao fraza? Ni najmanje! Opipljiva korist od članstva u EU nije da se možete rešetati SMS-ovima preko granice uz simboličan trošak, nego da će vas sustav zakona prisiliti na pošten, odgovoran, složen rad. I da ćete za suprotno snositi posljedice.
Problem s novim članicama jest i da uče što i kako sa sredstvima iz europskih razvojnih fondova. Obrazac je svugdje jednak: što su zemlji pare potrebnije, teže ih troši jer joj je sustav nerazvijeniji. Naravno, nema te EU-administracije koja će doskočiti svim muljažama na terenu: balkanski ili levantinski mozak radi drugačije, što potvrđuju povremena suđenja liderima, ali samo bivšima. Grešnika se vlasti po pravilu sjete tek ako je posrijedi politička borba u kojoj je uzmanjkalo streljiva. Skandali izbijaju i kada igranje onkraj zakona prevrši svaku podnošljivu mjeru, a društva novih članica (i nekih starih, uključujući osnivačice) kronično toleriraju sitnu i krupniju korupciju, rodijaštvo, klijentelizam.
Postoji i veoma javna veza između slabašnih administrativnih kapaciteta i manjkave apsorpcije raspoloživih fondovskih sredstava, značajnih za nove članice. Njihov je udjel u BDP-u viši nego u starom društvu, gotovo su sve ispod 75-postotnog praga prosječnog BDP-a u EU, a Hrvatska je na mizernih 61 posto, s tim da su je zadnje desetljeće, od njihova ulaska u EU, pretrčale sve članice iz kluba desetorice.
Hrvatski predstavnici u institucijama Europske unije nisu se previše čuli u prvoj godini članstva. Percepciji je dijelom kriv i medijski pristup: sve izvještavanje o aktivnostima na sjednicama Vijeća ministara, primjerice, svodi se na klasično krušku-pod-njušku, kratka izjava kojom su svi zadovoljni, a nitko ne može dobiti (ili ne traži!) adekvatnu, konkretnu, čestitu informaciju o čemu je zapravo riječ. Savršen prostor za svakakva tumačenja i za lobiste. U ovakvom je okružju neukih lako stvoriti histeriju
Fondovi su bitni za novo EU-društvo jer su generator razvoja. I u Hrvatskoj je vidljiva najveća boljka sustava i začarani krug iz kojega se teško izvući: slabi administrativni kapaciteti sprječavaju bolje, zapravo kvalitetnije, inventivnije, konstruktivnije korištenje fondova. Dakle, države kojima su najpotrebniji, najmanje od njih izvlače koristi. Gdje nema organizirane države i društvene vizije, caruju lobisti. Stoga ostaje dvojba kako uopće uhvatiti priključak s društvom koje sustavno bježi s 20, 30, 40-postotnom razlikom u BDP-u.
Hrvatski predstavnici u institucijama Europske unije nisu se previše čuli u prvoj godini članstva. Percepciji je dijelom kriv i medijski pristup: sve izvještavanje o aktivnostima na sjednicama Vijeća ministara, primjerice, svodi se na klasično krušku-pod-njušku, kratka izjava kojom su svi zadovoljni, a nitko ne može dobiti (ili ne traži!) adekvatnu, konkretnu, čestitu informaciju o čemu je zapravo riječ. Savršen prostor za svakakva tumačenja i za lobiste. U ovakvom je okružju neukih lako stvoriti histeriju.
Hrvatska je imala nekoliko inicijativa i zajedničkih stavova, bila je dijelom uspješne koalicije (prijatelji kohezije) koja je prelomila sadržaj reforme poljoprivrede i cijelog srednjoročnog proračuna EU-a. No, njezin se glas nije čuo u žamoru ostalih 27. Nikad nije trgovala uslugom za uslugu, kako to čine vještije države. Nije zaprijetila vetom.
Čak nije ni pokrenula obećane inicijative, recimo onu generiranu epizodom s “lexom Perković” da se sve članice EU-a izjednače u svojim pravima i obavezama u tom dijelu aplikacije slova zajedničke pravne stečevine. Zato Njemačka ne izručuje Hrvatskoj lupeže, ali je i te kako potegnula konce, dijelom i iz političkih razloga, da se dočepa udbaša. Budimo zločesti: tihi, skriveni motor HDZ-a nekadašnji je hrvatski veleposlanik u Berlinu, previše sposoban da bi mandat proveo u praznom hodu.
Za razliku od zemalja srednje Europe, Hrvatska kao dio Jugoslavije nije stenjala pod ruskom presijom. Nije imala ni diktaturu iberijskog tipa. Uživala je u boljem životu u usporedbi s onima s druge strane željezne zavjese. Mađari ili Estonci naučili su se boriti. Hrvati su sve stvari uvijek smatrali bogomdanim darom na koji imaju valjda povijesno pravo. Jedno je kada se energija uloži u kreaciju, drugo o kuknjavu
Veliki prasak proširenja dogodio se u vremenima ekonomskog poleta. Hrvatska je u EU ušla usred žestoke gospodarske krize, u razdoblju namrštenih i ljutitih lica, frustriranih birača, narastanja ekstremnih stranaka s bizarno ekstremnim porukama i idejama (Nacionalni front u Francuskoj, primjerice, urla da jedini dopušteni jezik u zemlji mora biti francuski, a bivši mu je lider Bretonac, dijete regije koja se, između ostaloga, hvali učestalom i od države podupiranom upotrebom bretonskog).
Za razliku od zemalja srednje Europe, Hrvatska kao dio Jugoslavije nije stenjala pod ruskom presijom. Nije imala ni diktaturu iberijskog tipa. Uživala je u boljem životu u usporedbi s onima s druge strane željezne zavjese. Mađari ili Estonci naučili su se boriti. Hrvati su sve stvari uvijek smatrali bogomdanim darom na koji imaju valjda povijesno pravo. Jedno je kada se energija uloži u kreaciju, drugo o kuknjavu.
Napokon, Hrvatska je na teren EU-a došla kada joj je najbliža konkurencija devet godina iskusnija u svemu – u djelovanju na unutarnjem tržištu, u komunikaciji s administracijom Unije, u količini naučenih lekcija. Njihovo je razdoblje izolacije odavno zaboravljeno, Hrvatskoj tek predstoji vidanje posljedica življenja unutar sanitarnoga kordona. One su dugoročnije i pogubnije od svega drugoga.
Hrvatski predstavnici u EU sebe i dalje percipiraju kao manje važne ili manje snažne, ne usuđujući se podići glas kada je to objektivno nužno. Dogodi li se mirakul i povisi ton, u zemlji ih slave kao heroje, a ne kao osobe koje rade posao za koji su plaćene. U Europskom parlamentu tome su pridonijele i njihove stranačke skupine.
Latinska poslovica kaže da zakašnjelima ostaju kosti. Meso je odavno razgrabljeno. Hrvatska se je, okasnivši devet godina, uglavnom zaslugom vlastite gluposti, a dijelom i zahvaljujući okružju, osudila na usporeni razvoj, na teže uključivanje u EU-tokove i na devet godina uvježbaniju konkurenciju.
I još nema jasnu viziju što uopće želi, i od sebe i od Europe.
(Prenosimo s portala Forum.tm).