autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KAVA BEZ ŠEĆERA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • SEL@M
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UTEMELJENJE PONORA
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KNJIŽEVNE PUZZLE
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Slamanje Nesalomljivog

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 06.01.2015. Leave a Comment

Unbroken 1Morala je to biti epska oklada u Vili Brangelina: tko će snimiti potresniji, dojmljiviji, epskiji film o Drugom svjetskom ratu? Brad se odlučio za Fury – kao što smo vidjeli, odista furiozan film o tenkovskim bitkama na samome kraju sukoba, kronološki smješten u svega nekoliko dana, dramaturški utemeljen na odnosima unutar posade naslovnog tenka.

 

Angelina se, pak, odlučila za biografski film o Louisu Zamperiniju – istinitu priču koja je dulje od pola stoljeća fascinirala Hollywood; Tony Curtis je htio da to bude njegov sljedeći projekt još nakon Spartaka. Ipak, nitko nije našao načina da uobliči Zamperinijevu priču sve do biografske knjige Nesalomljivi Laure Hillenbrand iz 2010. Kad ju je pročitala, novopečena redateljica najčudnijeg bosanskog filma svih vremena, djela U zemlji krvi i meda, našla je svoj sljedeći predložak.

Hollywood već više od pola stoljeća pokušava prenijeti fascinantnu životnu priču Louisa Zamperinija na film. Huligan, Olimpijac, vojnik, brodolomac, logoraš, PTSP-ovac i napokon propovjednik: koji je od njih pravi Nesalomljivi?

 

Problem sa Zamperinijevom pričom cijelo je ovo vrijeme ležao u njezinoj iznimnoj mozaičnosti. Taj sin talijanskih doseljenika u Kaliforniju, rođen 1917., bio je, redom, maloljetni delinkvent, olimpijski atletičar, član posade bombardera B-24 na pacifičkom ratištu, brodolomac koji je preživio 47 dana u čamcu za spašavanje, ratni zarobljenik pod jednim od najzloglasnijih japanskih zapovjednika logora, teški PTSP-jevac koji se odao alkoholu, te, nakon susreta s evangeličkim propovjednikom Billyjem Grahamom, gorljivi zagovornik vjere koji je do kraja promicao poruku praštanja.

 

Složit ćete se da tu ima filma: pitch u jednoj rečenici glasio bi “od propalice do propovjednika”. Samo, ma koliko osnovna putanja lika bila jasna, epizodičnost Zamperinijeva života onemogućuje lako strukturiranje djela, ma koliko epski mu razmjeri bili.

 

Kroz dvije se epizode cijele te sage početak i kraj “Louiejeve” priče briljantno prelamaju, doduše. Obje su vezane uz Olimpijadu. Prva se zbila 1936. u Berlinu, kad se Zamperini uzverao na jarbol i ukrao Hitlerovu osobnu zastavu. Druga se zbila 1998. u Naganu, kad je Zamperini protrčao s olimpijskim plamenom pokraj lokacije logora gdje su ga držali i pozvao Mutsuhira Watanebea, svojega nekadašnjeg tamničara, da se susretnu i izmire; Watanabe je taj poziv odbio.

Cijeli problem pripovijedanja ovako raznorodne priče je u strukturi koja će se odabrati. Usprkos najelitnijem dostupnom timu scenarista, glavni problem “Nesalomljivog” leži upravo u tim odabirima

 

Sve što treba znati o huliganu Louieju, atletičaru Louieju, logorašu Louieju i vjerniku Louieju moglo se doznati iz te dvije situacije – ali to nije bio film koji je Angelina Jolie htjela snimiti. Scenarij, s potpisom cijele ergele najboljih pera Hollywooda (William Nicholson, Richard LaGravenese, te Joel i Ethan Coen), čak u cijelosti izostavlja epizodu s Hitlerovom zastavom.

 

Forma dramaturgije tu je u cijelosti orijentirana na Drugi svjetski rat: sve što se zbilo kasnije ukratko je prepričano u telopima na kraju priče, toj staroj uzdanici scenarista koji nisu u stanju pokretnom slikom reći sve što su trebali. Unutar ratnih prizora, pak, dobivamo dva podugačka flashbacka, ne bi li nam retrospekcija omogućila da uhvatimo korak s mladim bombarderom u bombarderu: s članom posade odgovornim za bacanje bombi u letjelici koja nosi bombe.

 

Unbroken 2Uvodni kadar filma obećava da bi Jolie mogla imati boljeg senzibiliteta za vizualizaciju svoje građe od onoga koji će potom iskazati. Kada iz rajskog prizora jutarnjeg neba prema nama nahrupi eskadrila B-24 Liberatora, isprva su sićušni poput mušica, a zatim gromoglasni u svojoj ubojitoj čeličnoj silini. Nebeski mir i ratna razornost, nježnost oblaka i grubost čovjeka, sve je to sadržano u prizoru koji dobrim dijelom odražava prijelomnice teme.

Umjesto situacija koje su se dogodile Zamperiniju i samo Zamperiniju, film kao da je u cijelosti sastavljen od situacija koje su se dogodile drugim likovima u drugim, boljim filmovima

 

A onda se, već u prvom montažnom rezu, zatječemo u punom danjem svjetlu; sunce je u zenitu, priča je sada i ovdje, a sva će vizualna metaforika ubuduće izostati. Nastupa izvrsno režirana sekvenca zračne borbe puna gotovo potpuno uvjerljivih vizualnih efekata, a dok mladići u uniformama siju smrt i sami je kusaju, nemate se vremena upitati koliko je ovo važan trenutak za životnu priču Louisa Zamperinija.

 

Jer “Zamp”, kako su suborci zgodno prozvali našega protagonista, živ će se vratiti iz ove misije: Coenovi, navodno odgovorni za snimljenu inačicu scenarija, iskoristit će dugi povratni let za prvi od dva flashbacka, kronološki raniji, s najumivenijim mogućim opisom Louijevog djetinjeg upadanja u kvar.

 

Dotična sekvenca uključuje birane scene poput one u kojoj mjesni policajac dobrog srca vodi Louija kući s objašnjenjem da ga neće strpati u popravni dom samo zato što su njegovi roditelji iznimno cijenjeni u zajednici: čini se da bi prvoj generaciji Italoamerikanaca (koji, je li, nisu ni znali engleski) takav stav WASP-ova bio poprilična novost. Saznajemo i da je Louie išao u crkvu, ali nije pazio na propovijedima, te da je otkrio svoje trkačko umijeće na umnogome banalniji način nego, recimo, Forrest Gump.

Angelina Jolie režira nemjerljivo bolje nego u svom prvijencu: ipak, ma koliko joj srce bilo uz protagonista, ona zaboravlja pričati zaista njegovu priču. “Neslomljivi” je tek film o načinu na koji ga se poima

 

B-24 se pri slijetanju ošteti, pa u sljedećoj misiji doživi kvar zbog kojeg padne u ocean. Jolie koristi trenutak padanja za drugu retrospekcijsku sekvencu, onu s Olimpijadom. Dok prva nije imala nikakvog očitijeg utemeljenja u radnji, ovdje barem možemo dobrohotno zaključiti da se Zamp prisjeća svojeg najvećeg uspjeha u trenutku suočavanja sa smrću. Ali i opet nemamo zastave, najvećeg “Eto ti ga na” koje je on u životu uputio Silama osovine – samo brzo otrčanog završnog kruga u utrci koja mu, u konačnici, nije donijela medalju.

 

Način na koji Jolie režira ovaj prizor – paralelno prateći samu utrku i reakcije ljudi koji je kod kuće prate na radiju (uključujući oca i majku, te policajca dobrog srca) – napokon otkriva što je njoj na pameti kada pripovijeda ovu priču. Je li moguće da se vojnik koji iščekuje smrt u vlastitu sjećanju prisjeća prizora s drugog kraja svijeta, koje nije mogao vidjeti?

 

Unbroken 3Ne: možda je tijekom fantastično istrčanog kruga imao pred očima i oca i majku i policajca dobrog srca, ali Jolie ne zanima što je tada bilo unutar Zamperinija. Zanima je kako su ljudi reagirali na njega.

 

Taj odmak od lika o kojemu bi trebala pričati na percepciju lika od strane trećih osoba uvjetovat će četiri duge, nesnosno duge cjeline koje u ostatku filma slijede. Više nismo unutar Louijevih sjećanja: ni kad pluta beskrajnom pacifičkom pučinom, ni dok biva mučen i ispitivan u ratnom zarobljeništvu, ni nakon što dođe u sâm Japan i smjesta postane omiljena Watanabeova meta, pa ni nakon što dobije premještaj u pakleno tovarište ugljena, više ni na trenutak ne ulazimo u Zamperinijeve misli.

 

Unbroken 4Orkansko nevrijeme tijekom brodolomačke sekvence kad Louie, uvjeren da mu se bliži smrt, obećava posvetiti ostatak života Bogu ako ga poštedi, ujedno je i jedini, posve letimični uvid u ono što se zbiva u njegovoj nutrini.

 

Sve ostalo je prikazano djelima: a premda su ta djela neprijeporno iskazi izvanredne hrabrosti i upornosti (uvijek ljudske, nikad nadljudske), ona nas ostavljaju neobično hladnima, jer zapravo ne znamo što se u samome Zampu cijelo vrijeme zbiva. Što ga drži? Prkos? Puka prekaljenost “Najvećeg naraštaja”, kako će Amerikanci poslije prozvati njegovu generaciju? Ili pak vjera? Ne znamo. “Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u Nesalomljivom riječ, malo logosa dobro bi došlo.

 

Unbroken 5Britanski glumac Jack O’Connell u naslovnoj ulozi pritom radi što može od tako fascinantnog, a opet tako plošno napisanog lika; njegov iskusniji kolega Domnhall Gleeson ostavlja jednako jak, ako ne i jači dojam dok ga ima u filmu, ali nestaje otprilike na sredini. Japanska pop-zvijezda Miyavi kao Watanabe može samo prizvati u sjećanje nemjerljivo plastičniji portret sličnog lika koji je Takeshi Kitano dao u filmu Sretan Božić, gospodine Lawrence.

 

I tu se razotkriva taj drugi ključni problem Nesalomljivog: da, sve ono što Jolie ovdje donosi već smo vidjeli u drugim, boljim filmovima, od Vatrenih kočija do Zastava naših otaca. Oni raniji pritom su imali i bolju, nemjerljivo bolju glazbu od dobre, ali uvelike anonimne partiture koju ovdje piše vrlo marljivi Alexandre Desplat, a i bili su snimljeni na filmu, što Roger Deakins ovdje ne uspijeva replicirati u digitalnom obliku, ma koliki majstor bio.

“Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u “Nesalomljivom” riječ, malo logosa dobro bi došlo

 

Jedina specifičnost Nesalomljivog u odnosu na prethodnike sadržana je u evangeličkom dijelu Zamperinijeve biografije – znate, onom koji film odlučuje pomesti pod tepih. Shvativši, valjda, da su evangelici u stanju donijeti značajnu zaradu otvoreno prokršćanskim naslovima, Jolie je naposljetku u marketinški identitet filma unijela eksplicitnu religijsku ikonografiju kakve se u samome djelu klonila.

 

Američki poster Nesalomljivog prikazuje siluetu muškarca golog do pojasa raširenih ruku pod teškom drvenom gredom: iako je riječ o odista prijelomnom podvigu Zamperinija u filmu, motivska sličnost s Kristovom Pasijom ne može škoditi.

 

Za razliku od filma U zemlji krvi i meda, u Nesalomljivom nema nijednog izrazito lošeg dijela; ima samo nedostatka pripovjedačke domišljatosti, što je problem koji muči i znatno iskusnije redatelje nego što je Jolie. Manje dojmljiv kao konačni prikaz životnog puta Louisa Zamperinija, ali svakako važan kao nagovor na upoznavanje s njegovom biografijom, Nesalomljivi se ne uspijeva slomiti čak ni pod težinom svih polovičnih i problematičnih odluka kojima je sročen. A njegov se naslovni lik u stvarnome životu pokazao dovoljno nesalomljivim da dočeka vidjeti i radnu verziju filma: umro je ne na Pacifiku, ne u logoru, ne od PTSP-a, nego tek 2. srpnja 2014.

 

Dakle, žao mi je, Brad: Angelina je ovaj put ipak pobijedila. Nego, a da se idući put kladite oko malo manje pretencioznih tema? Bili ste, napokon, preslatki kao gospodin i gospođa Smith.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Angelina Jolie, autograf.hr, Brad Pitt, CSI, Ethan Coen, film, Fury, glumac, Hollywood, Joel Coen, Louis Zamperini, Multiplex, Nesalomljivi, rat, recenzija, redatelj, Richard LaGravenese, tenk, Tony Curtis, Vladimir C. Sever, William Nicholson

Vrijeme “Llewyna Davisa”

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 24.02.2014. Leave a Comment

Inside Llewyn Davis 1Llewyn Davis nema ništa osim svojeg integriteta. Nema stan, nema novca, nema istinskih prijatelja, a kamoli nekoga tko bi ga volio. Ali ima integritet.

 

Unutar stvaralaštva Joela i Ethana Coena – tvoraca ovog filma, kao i jednog od najzanimljivijih autorskih opusa američke kinematografije u proteklih tridesetak godina – Llewyn Davis je protagonist s najizraženijim integritetom. Nimalo voljan prepustiti se zovu dolara, pa poput Bartona Finka zabasati u neznane vode komercijalnog stvaralaštva, niti spreman svoj glazbeni dar koristiti za snalaženje u izazovima baktanja po bespućima Amerike, poput kažnjeničkog trojca iz filma ‘‘Tko je ovdje lud?“, Llewyn trpi posljedice svojeg odabira.

Unutar stvaralaštva Joela i Ethana Coena Llewyn Davis je protagonist s najizraženijim integritetom – i trpi posljedice svog vjerovanja da su uspjeh i samoostvarenje samo pitanje vremena, jer Coenovi mu vješto oduzimaju vrijeme

 

Naravno, budući da je ‘‘U glavi Llewyna Davisa“ film braće Coen, okolnosti nikad nisu posve jednoznačne. Provodimo tjedan dana uz Llewyna u New Yorku davne 1961. godine. Veljača je i hladno je (što snimatelj Bruno Delbonnel ističe upadljivo nezasićenom i digitalno filtriranom fotografijom, nominiranom za Oscara možda upravo zbog svoje nametljivosti). U Greenwich Villageu počinje se stvarati scena folka, puna glazbenika koji onamo dolaze iz svih krajeva zemlje. Llewyn je među njima svojevrstan starosjedilac, budući da je već izdao album kao član folk dueta. Samo, partner mu je u međuvremenu počinio samoubojstvo, a Llewynova samostalna karijera nikako da dobije puni zamah.

 

No budući da Llewyn živi za folk glazbu, sklon je sve šamare sudbine primati stoički: čvrsto uvjeren u svoj životni poziv, siguran da je dobar u njemu, on ide od gaže do gaže, od kauča do kauča, od izdavačke etikete do izdavačke etikete vjerujući da su proboj i priznanje samo pitanje vremena. U introvertiranom, snažnom tumačenju Oscara Isaaca (glumca kubansko-gvatemalanskog podrijetla, dok je lik velško-talijanskog roda – što su začudno podudarni fenotipi, usput) Llewyn nikad nije primoran eksplicirati svoju samouvjerenost. Ona je zadanost njegove pojavnosti. Za sve ostalo pobrinut će se vrijeme.

 

Braća Coen stoga vješto Llewynu Davisu oduzmu vrijeme.

Pronalaženje sličnosti i različitosti u odnosu na povijesne predloške likova koji okružuju Llewyna Davisa može biti zanimljiva razbibriga za poklonike folka, ali čini se da takvo kolažno dekonstruiranje i redateljskom dvojcu ne služi samo u nostalgične svrhe

 

Film počinje onim što Amerikanci, služeći se boksačkom terminologijom, vole nazvati one-two punch. Najprije vidimo Llewynov nastup u Gaslight Caféu, historijskom središtu folk scene onog vremena: on izvodi tradicionalnu baladu “Hang Me, Oh Hang Me” tako vrsno da nas smjesta uvjerava u svoju kvalitetu. (Braća Cohen će i u ostatak filma unijeti neprekinute, cjelovite izvedbe pjesama iz Llewynova repertoara. Ti kratki uvidi u formu i sadržaj izvornog folka redovito imaju zaokruženiji sadržaj od filma samog, te jasno zagovaraju Llewynov stav.)

 

Nakon što siđe sa scene rekavši bez lažne skromnosti “To je sve što imam”, Llewyn od voditelja kluba sazna da ga netko čeka na stražnjem izlazu. Ispostavi se da je to čovjek u crnom – doslovce – koji isprebija Llewyna zbog nečega što je sinoć učinio tijekom tuđeg nastupa. Onaj samouvjereni izvođač iz prethodne scene odjednom postaje s jedne strane žrtva, a s druge netko prema kome počnete gajiti sumnje. Je li Llewyn usprkos svemu zapravo gad? Dvojaki početak filma poziva na ulazak u narav naslovnog lika – i zatim počinje lutati, kao i on sâm.

 

Inside Llewyn Davis 2Kad se naizgled sutradan ujutro probudi na kauču jednog od svojih brojnih udomitelja, sveučilišnog profesora antropologije koji se dobrodušno zanima za njegov rad, Llewyn će u kratkom slijedu doživjeti dvije sitne, svakodnevne katastrofe – domaćinova mačka pobjeći će kroz vrata stana, a vratnice će se potom zalupiti. Uz gitaru i torbu sa svojom oskudnom imovinom Llewyn tako biva prisiljen sa sobom tegliti i posve nepredvidljivu mačku.

 

Situacije u kojima se naš protagonist potom zatječe dobrim su dijelom amalgam stvarnih ljudi i zbivanja iz onog vremena. Ništa nije doslovce onako kako je tada bilo: braća Coen stvaraju odraz folk-scene Villagea u namjerno iskrivljenom zrcalu, gdje Llewyn Davis može podsjećati na Davea Van Ronka, bračni duet Jim i Jean na istoimeni dvojac s tadašnje scene, premda uvelike drugačije naravi, a John Goodman – kojega nitko ne zna iskoristiti tako dobro kao Coenovi – na Doca Pomusa, znamenitog pisca R&B pjesama.

 

Inside Llewyn Davis 3Pronalaženje sličnosti i različitosti u odnosu na povijesne predloške može biti zanimljiva razbibriga za poklonike folka, ali čini se da takvo kolažno dekonstruiranje ni redateljskom dvojcu ne služi samo u nostalgične svrhe. S jedne strane, opterećen brigom za drugo živo biće, mačku, Llewyn će trpjeti stalno remećenje svojeg upornog, gotovo jednoumnog puta prema zacrtanom cilju – i prolaziti homerovsku Odiseju, prepoznatljivu iz opusa Coenovih i prije nego što otkrijemo kako se mačka zaista zove.

 

S druge, nevezani potrebama biografskog prikazivanja, braća Coen moći će Llewyna navoditi na stranputice i dovoditi u birokratske stupice kakve su posve nepremostive jednoj impulzivnoj kreativnoj duši poput njegove. A s treće, gledajući na ono razdoblje s pola stoljeća odmaka, Coenovi će se kroz ovo djelo moći poigrati s pojmom izrade vremenske kapsule putem filma.

 

Jer posve po strani izvrsno scenografski i kostimografski rekonstruiranog doba i prostora film ‘‘U glavi Llewyna Davisa“ zatvorena je narativna petlja. S protokom radnje Llewyn se ponovno zatječe u Gaslightu, gdje je dužan nastupiti sutradan; voditelj kluba kaže mu nešto tako intimno i tako uvredljivo za Llewynovo dostojanstvo da on napokon izgubi živce i posve shvatljivo, iako ne i opravdivo, izvrijeđa postariju izvođačicu na pozornici.

 

Inside Llewyn Davis 4A kad sutra nastupi i otpjeva “Hang Me, Oh Hang Me”, pa potom dobije batine od crnog čovjeka – za kojeg sada saznajemo da je muž sinoć uvrijeđene pjevačice – preostaju nam dva moguća tumačenja viđenog. Prvo, i jednostavnije, glasi da je cijeli film nakon uvodnog prizora bio puki flashback, prikaz sedam dana koji su prethodili neočekivanom uvodnom fizičkom nasilju.

 

Dramaturški je to poznato rješenje, iako ne pretjerano nadahnuto za tako lukave pripovjedače kao što su Coenovi. Logički i formalno ono je ipak posve uvjerljivo jer se uvodni prizor Llewyna na pločniku stražnjeg ulaza pretopio u kadar praćenja putovanja mačke: to je jedino pretapanje u filmu, i to pretapanje na kadar očite simbolike.

 

Drugo je pak tumačenje tek uvjetno prihvatljivo, no čini mi se umnogome primjerenije temama paćenja po bespuću koje držanje do osobnog integriteta neizbježno sa sobom nosi. Što ako onaj uvodni kadar nije bio retrospekcija, nego se dogodio u kronološkom slijedu s ostatkom filma? Što ako je Llewyn Davis stvarno osuđen iznova proživljavati tih tjedan dana na folk-sceni Greenwich Villagea (i šire), okružen nizom tipskih likova onog vremena s kojima ne uspijeva uspostaviti iole dublji ljudski odnos? Što ako je to cijena koju plaća za svoju upornost?

Cijeli se film doima kao zatvorena vremenska petlja – što je jedna od najdirljivijih posveta raskolu između stremljenja i ostvarenja oko kojeg se redovito lomi egzistencija protagonista braće Coen

 

Jer Llewyn ne nastava (unutar filma, pa time i zauvijek) bilo kojih tjedan dana. Veljača 1961. bila je onaj posljednji vremenski odsječak kada je folk još tavorio u razmjernoj pop-kulturnoj izolaciji – prije nego što se pojavio momak imena Bob Dylan i pokrenuo lavinu koja će uobličiti glazbeni identitet šezdesetih i nastaviti se kotrljati sve do naših dana. Llewyn Davis, kao i mnogi stvarni glazbenici poput Van Ronka, koji su ga nadahnuli, možda su imali svoj integritet, svoju umjetnost i svoju sposobnost – ali nisu imali Dylanov genij, to presudno bitno stvaralačko nadahnuće.

 

U ponovljenom prizoru na završetku filma napokon vidimo nešto čega u uvodnom prizoru nije bilo: vidimo izvođača koji u Gaslightu nastupa nakon Davisa – a to je neimenovani mladić u kojem prepoznajemo Dylana. Prizori su slični, ali nisu isti; petlja je zatvorena, ali pri svakom kruženju nastaju varijacije. Ostatak šezdesetih možda će se dogoditi Dylanu i ostalim folkerima, ali Llewyn Davis, kao i svi oni osuđeni na to da ih vrijeme zaboravi, kao da će dovijeka tavoriti u svom odsječku prošlosti.

 

A to je, čak i unutar opusa braće Coen, jedna od najdirljivijih posveta tom raskolu između stremljenja i ostvarenja oko kojeg se redovito lomi egzistencija njihovih protagonista. I tako, premda na kraju filma Llewyn kaže crnome čovjeku “Au revoir“, a Dylan pjeva svoj “Farewell”, oni koji se usude zaći u glavu Llewyna Davisa mogu naslutiti da stvarnog svršetka tu ne da nema, nego ga ne može ni biti.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: autograf.hr, Barton Fink, Bruno Delbonnel, CSI, Dave Van Ronk, Ethan Coen, film, folk, Joel, Llewyn Davis, Multiplex, New York, Oscar, Oscar Isaac, Vladimir Cvetković-Sever

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Politika privatnosti i kolačića
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in