Marko Perković, poznatiji kao Thompson, rođen u Čavoglavama 27. listopada 1966., hrvatski je glazbenik i izvođač pjesama s domoljubnom, ljubavnom i religijskom tematikom. Tako bar piše na Wikipediji, uz prilično detaljno objašnjenje kako je ”učestalo optuživan za fašizam, nacizam i ustaštvo”. Jedan je od razloga to što neki njegovi obožavatelji nose ustaška obilježja na koncertima, što Thompson smatra propustom policije, a ne organizatora. Thompson se nije ogradio od ustaštva, ali je osudio ustaške simbole na svojim koncertima. Od fašizma se nekoliko puta javno ogradio.

 

Na dušu mu se najviše stavljao argument da je publiku na svojim koncertima pozdravljao uzvikom ”Za dom!”, koji je najpoznatiji po tome što su se njime kao službenim pozdravom koristili ustaše. Doduše, valja podsjetiti i kako su prije ustaša taj pozdrav prvi upotrebljivali hrvatski domoljubi iz 19. stoljeća. No već na sam spomen tog usklika asocijacija su upravo Pavelićevi ustaše, ma kako tko tumačio ovu činjenicu.

 

Nadalje, Thompsonu se stalno nošenje crne odjeće spočitavalo također u kontekstu ustaštva jer, navodno, aludira na crne odore nekih ustaških postrojbi. Tako je svojedobno nakon koncerta na Dinamovu stadionu u Maksimiru iz Centra Simona Wiesenthala stiglo priopćenje Vladi RH u kojemu se izražava zgražanje nad ustaškim znakovljem što se isticalo na koncertu, a i nad pozdravom “Za dom spremni!”.

 

No taj je isti, nekoć bezubi kosati Thompson seoski lukavo naučio kako naplatiti svojim Hrvatima domoljublje, kako se iz straćare preseliti u velebnu vilu na prestižnoj zagrebačkoj adresi, ali ovaj put sa svim zubima i uredno podšišanom kosom. Pa je tako svojedobno HSP-u pjevao za velik novac, a potom ga je, plativši mu oko 500 000 eura samo da – ne pjeva, preuzeo HDZ

 

Optuživali su ga i da je sudjelovao u izvođenju pjesme “Jasenovac i Gradiška Stara”, što on nikada nije priznao, ali je snimku, kojoj autentičnost nije potvrđena, a na kojoj navodno Thompson pjeva tu ustašku pjesmu u kojoj se slavi ubijanje Srba i ostali ustaški zločini, objavio jedan internetski portal. Čak mu je i u Nizozemskoj 2003. zabranjeno izvođenje koncerta u Amsterdamu, uz obrazloženje da je fašistički pjevač, a dan poslije dopušteno je izvođenje koncerta njegovoj grupi u Rotterdamu, ali bez njega.

 

Mišljenja su o ovom kontroverznom pjevaču godinama podijeljena: dok jedni smatraju da je Thompson klasičan hrvatski domoljub koji u svojim pjesmama veliča tradicionalne vrijednosti, primjerice vjeru u Boga i ljubav prema obitelji i domovini, drugi ga smatraju ekstremnim nacionalistom, a neki su čak uvjereni kako on doista potiče mržnju prema svima koji nisu Hrvati.

 

No zašto uopće pišemo o Thompsonu, tome mračnom liku hrvatske estrade? Pa baš zato što je taj isti Marko, kojega smo prvi put vidjeli na televiziji 1991. godine u spotu jeftine proizvodnje krezuboga, dugokosoga, zarasloga, u vojnoj odori, u tom trenutku simbolizirao borbu protiv velikosrpske agresije. Bio je simpatičan čak i onima koji se inače zgražaju nad takvom vrstom pjesama, ali i ljudi. Kao da je ujedinio sve nas, u tom trenutku napadnute, potlačene i u strahu.

 

Ali taj je isti, nekoć bezubi kosati Thompson seoski lukavo naučio kako naplatiti svojim Hrvatima domoljublje, kako se iz straćare preseliti u velebnu vilu na prestižnoj zagrebačkoj adresi, ovaj put sa svim zubima i uredno podšišanom kosom. Pa je tako svojedobno HSP-u pjevao za velik novac, a potom ga je, plativši mu oko 500 000 eura samo da – ne pjeva, preuzeo HDZ. Ne zato što ga hadezeovci nisu voljeli, već stoga što su bili svjesni da Marko donosi bodove pravašima, a njih je valjalo eutanazirati. Ostavimo, međutim, te međupolitičke borbe po strani.

 

Thompson je naučio lekciju koju su savladali svi Hrvati koji su, s rukom na srcu, kunući se u Hrvatsku, ostavili ”spaljenu zemlju”. Pa je tako sada već notorni nekadašnji HDZ-ov rizničar Mladen Barišić prije nekoliko dana na suđenju u slučaju Fimi medije, govoreći o novcu kojim je ta stranka potkupljivala vodeće pjevače u državi, posebno izdvojio Thompsona, koji je, tvrdi, prvo pristao na 150 000 do 200 000 pa potom tražio 515 000 eura kako ne bi pjevao. “Pristali smo, no slijedio je poziv”, kazao je Barišić. “Sutra me nazvao gospodin Litre i rekao da u tom iznosu od 515 000 eura nedostaje 8000 eura. To sam isplatio. Znam da sam se ponašao kako nisam smio, a sve sam odlučio priznati kako bih si olakšao savjest”, rekao je na kraju svoje obrane Barišić.

 

Lijepo od njega, no građani su Hrvatske u najmanju ruku čudni; možda ne svi, ali neki sigurno. Unatoč tomu što ga je kupio HDZ i što nije platio porez državi koju toliko voli, mase i dalje hrle na njegove koncerte, na kojima vrište protiv navodnih ljevičara i Jugoslavena. Baš zgodno, posebice kada najžešći Hrvati toliko vole svoju domovinu da jednostavno zaborave platiti cijenu života u njoj.