Postoji knjiga, dvije hiljade stranica debela, u kojoj je zapisan tajni plan za porobljavanje Hrvatske. Njen sadržaj zna samo nekoliko ljudi na svijetu, njeni autori su nepoznati: svaki Pisac radio je na svom poglavlju, ne znajući što je u ostalima i tko ih piše. Vidjeti Knjigu ne može svatko, pročitati je ne smije nitko: svega par Hrvata imalo je priliku ući u Tajnu sobu u kojoj se čuva, i držati je u rukama. [Read more…]
Povežimo se dobrotom
Pozdrav Predsjednika Republike Hrvatske prigodom Božićnoga i novogodišnjeg prijema, Muzej sa suvremenu umjetnost, Zagreb, 22. prosinca:
Zahvaljujem vam svima na dolasku u ovaj lijepi prostor, na ovu skromnu svečanost obilježavanja nadolazećih blagdana, Božića i Nove godine. Dani su ovo kada jedni drugima želimo bolju budućnost u osobnom i obiteljskom životu. Sve čestitke počinju tim riječima. Jer unatoč svim razlikama, svi smo ipak samo obični ljudi, željni prije svega zdravlja, mira, sigurnosti i blagostanja.
U ovom začudnom prostoru u kojem se nalazimo, stalno ili privremeno stanuju umjetnička djela kroz koja umjetnost na originalan način svjedoče suvremenu povijest i suvremeni trenutak svijeta u kojem živimo. Ovo mjesto mašte, kreativnosti i najnevjerojatnijih ideja dobro poznaje vizije. Zna proniknuti u budućnost. Ovo je dobro mjesto za blagdanske poruke.
Vrijeme Božića i Nove godine ima simboliku prijelaza – u bolje, u novo. Novi život. Novi početak. Ti dani uvijek ponovno bude vjeru u budućnost, bude optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje. Kada slušamo Bachov bezvremenski ”Božićni oratorij“ ili tek jednostavnu, ali čarobnu melodiju ”Narodi nam se kralj nebeski“, kada gledamo slike velikih majstora, poput Michelangela, Giotta, možda Rođenje Kristovo, velikoga El Greca, bili vjernici ili ne, osjećamo ono nešto, onu nit koja bi, dobrotom i ljubavlju trebala povezati svakoga čovjeka
Poruke danas izrečene ovdje neće biti primarno političke. Ovo su u ovome mandatu moje zadnje blagdanske poruke i želim da one odišu zajedništvom, pomirbom i oprostom. Ovdje su pozvani i dobrodošli svi, iz vlasti i oporbe, vjernici i oni koji to nisu, ovdje su pozvani i moji suradnici, i moji oponenti. Želim govoriti o univerzalnim i humanim vrijednostima, kao što su i blagdani kojima idemo ususret.
Vrijeme Božića i Nove godine ima simboliku prijelaza – u bolje, u novo. Novi život. Novi početak. Ti dani uvijek ponovno bude vjeru u budućnost, bude optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje. Kada slušamo Bachov bezvremenski ”Božićni oratorij“ ili tek jednostavnu, ali čarobnu melodiju ”Narodi nam se kralj nebeski“, kada gledamo slike velikih majstora, poput Michelangela, Giotta, možda Rođenje Kristovo, velikoga El Greca, bili vjernici ili ne, osjećamo ono nešto, onu nit koja bi, dobrotom i ljubavlju trebala povezati svakoga čovjeka.
To je ono što u idućoj godini želimo Hrvatskoj: da bude bolja od prethodne, želimo gospodarski oporavak, prosperitet i razvoj, poduzetnički uzlet, nova ulaganja, nova radna mjesta, osobito za mlade ljude, vraćanje povjerenja u institucije, daljnje smanjenje korupcije, sigurnost i stabilnost, socijalnu sigurnost i pristojan život za sve, još više standarde ljudskih prava i ekološki svjesniju, zeleniju Hrvatsku.
Veliki pjesnik, Paul Valery, govoreći o mogućnostima ljudskog duha rekao je jednom prilikom: ”Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti. Zahvaljujući tomu, možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad trenutka. Zahvaljujući tomu, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga.“
Dani koji su pred nama prilika su za oživljavanje baš onih univerzalnih društvenih vrijednosti koje kriza uvijek gurne na dno, a tiču se svakog pojedinca osobno. Tiču se osobito odnosa prema drugomu.
Veliki pjesnik, Paul Valery, govoreći o mogućnostima ljudskog duha rekao je jednom prilikom: ”Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti. Zahvaljujući tomu, možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad trenutka. Zahvaljujući tomu, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga“
To su vrijednosti koje su zajedničke svim religijskim i humanističkim tradicijama. U prvom redu mislim na vrijednost razlikovanja dobra i zla, na solidarnost, pravednost, empatiju, suosjećanje, uljudnost i umijeće razgovora.
Mislim na odgovornost – prema sebi, obitelji, okruženju, naciji i narodu.
Oživimo u sebi te vrijednosti!
Oživimo ih zbog sebe, ali i zbog sve većeg broja naših sugrađanki i sugrađana koji postaju žrtvama krize. Zbog svih onih koji su ostali bez posla, za čijim kompetencijama naizgled više nema potrebe. Zbog onih čije su tvornice, radionice i radna mjesta nestali i koji su u najboljim godinama ostali bez mogućnosti da zarađuju za obitelj.
Zbog umirovljenika. Oni su mudrost društva. Oni su duša svega što smo do sada izgradili.
Zbog siromašnih. Siromaštvo danas ima različita lica. Kriza nam je donijela i fenomen novoga siromaštva koje zahvaća mlade nezaposlene ljude, ljude s kvalifikacijama, obitelji s djecom. Kriza nam je donijela i dječje siromaštvo koje nosi dugoročno nesagledive posljedice.
Kriza je osobito zahvatila i reproduktivni dio populacije, generaciju građanki i građana koji su temelj opstanka hrvatskog društva. Žene i muškarce u mladim i srednjim godinama koji nemaju posla. Ili ga imaju, ali premalo zarađuju i ne mogu zasnovati obitelj s brojem djece koji bi stvarno željeli.
Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Gradimo, a ne razgrađujmo. Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer naša Domovina to zaslužuje!
U istom problemu su često i zaposleni građani i građanke koji imaju materijalne, ali ne i socijalne uvjete za obitelj i djecu, jer ih korporativni sustav tjera da rade ”od jutra do sutra“.
Božić je blagdan obitelji. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom na kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo. Stoga je obitelj, kako stoji i u hrvatskom Ustavu, ”pod osobitom zaštitom države“. Ne smijemo zaboraviti na to.
Dugotrajna gospodarska kriza u kojoj se nalazi Hrvatska praćena je krizom društvenih vrijednosti, a time i krizom demokracije. Kada se ne vidi budućnost, ljudi se lako okreću prošlosti. U takvim vremenima, opasnosti isključenja, mržnje, netolerancije i radikalizma uvijek ostaju latentno prisutni. Dvadeseto stoljeće s dva svjetska rata bilo je najtragičnija škola za Europljane i za čitav svijet. I posebno za Hrvatsku. Agresija na Hrvatsku stavila je tragičan pečat na kraj 20. stoljeća.
Rane koje su posljedica tih ratova, osobito Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata teško zacjeljuju.
Te rane bole generacijama. A, pomirenje i oprost, kao i pravedna kazna za zločin, pomažu da rane zacijele.
Povijesne i ratne nepravde koje su se događale na ovim prostorima, od kojih mnoge nikada nisu ispravljene, čiji krivci i zločinci nikada nisu kažnjeni, ponovile su se i za vrijeme Domovinskog rata. Mnogi nestali nisu nikada pronađeni, mnogi zločinci nisu još uvijek kažnjeni. Sve to i danas produžava liniju zla. Zato i dalje trebamo nastojati na tome da se svim nestalima uđe u trag, da se svim žrtvama oda počast, da se svim ratnim stradalnicima osigura pravo na dostojan život i da se svi krvnici privedu licu pravde.
Ostala mi je u sjećanju metafora koju je papa Franjo izrekao u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom: o ”ostarjeloj i stisnutoj Europi“ koja ne smije ostati takvom. Naša Hrvatska postoji stoljećima, ali nije ostarjela. I nećemo dozvoliti da ostari i onemoća. Učinimo svi zajedno našu Domovinu snažnom i uspješnom!
Mi smo čuvari sjećanja na patnju svih ljudi stradalih u Domovinskom ratu, svih invalida, svih poginulih, svih oštećenih. Naše majke i očevi čuvaju slično sjećanje na Drugi svjetski rat. I danas, i ubuduće. Čuvamo i čuvat ćemo sjećanje kao štit od zla u budućnosti. Sjećanje kao most, a ne kao mač. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.
Stvaranjem hrvatske države u herojsko vrijeme Domovinskog rata, zahvaljujući našim braniteljima, stvoren je vrijednosni potencijal za građenje budućnosti. Neka nam najbolje iz naše povijesti bude pozitivan poticaj za budućnost!
Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Gradimo, a ne razgrađujmo. Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer naša Domovina to zaslužuje!
Hrvatska je zemlja s dugom i bogatom poviješću. Naša povijest broji stoljeća. Stoljećima Hrvati odolijevaju brojnim iskušenjima. Uz sve teškoće, uvijek smo išli dalje.
Danas smo punopravna članica europske zajednice naroda. Moramo dalje.
Ostala mi je u sjećanju metafora koju je papa Franjo izrekao u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom: o ”ostarjeloj i stisnutoj Europi“ koja ne smije ostati takvom. Naša Hrvatska postoji stoljećima, ali nije ostarjela. I nećemo dozvoliti da ostari i onemoća.
Učinimo svi zajedno našu Domovinu snažnom i uspješnom!
Neka nam je sretan Božić, neka nam nova, 2015. donese pregršt radosti i uspjeha!
(Prenosimo s portala predsjednik.hr).
Ruža ustaška
Šefica HSPAS-a i vodeća političarka na desnici Ruža Tomašić smatra da je skandalozno što imamo toliko Srba u Vladi, pa je njena izjava portalu dnevno (valjalo bi zapamtiti kolokvijalno ime koje koristim za tu novinarsku žgadiju – govno.ndh) nalik onom poviku povampirenog Franje Tuđmana u Karlovcu na pauzi kretanja tzv. Vlaka slobode (26. kolovoza 1995.): ”I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!”
Ustašica Ruža Tomašić (ustašica, kažem, jer ustaške priče priča) uvjerena je kako od ove Vlade oštre poteze prema Srbiji nije moguće očekivati, te veli ovako, govoreći o politici ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić: “Ona je njima i pored poplavljene Slavonije davala potporu. Smatram da je ne samo ona ministrica Jugoslavije, već je ovo Vlada Jugoslavije. Svi su takvi i tako nas vode, pa u Vladi imamo desetak ministara Srba.”
Ustašica Ruža Tomašić (ustašica, kažem, jer ustaške priče priča) uvjerena je kako od ove Vlade oštre poteze prema Srbiji nije moguće očekivati, te veli ovako govoreći o politici ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić: “Ona je njima i pored poplavljene Slavonije davala potporu. Smatram da je ne samo ona ministrica Jugoslavije, već je ovo Vlada Jugoslavije. Svi su takvi i tako nas vode, pa u Vladi imamo desetak ministara Srba”
Prebrojavanje Srba nije, da se ne zavaravamo, slučajnost na portalu govno.ndh. Tamo se sada kočoperi naslov: ”Kako su hrvatski Srbi prevagnuli u Milanovićevoj Vladi?” Ultradesničarsko piskaralo pokušava dati odgovor na pitanje ”Kako se to moglo dogoditi da pripadnici srpske nacionalne manjine u RH prevladaju na svim ključnim ministarstvima Vlade Zorana Milanovića, od kulture, prosvjete, sporta do ministarstva financija nakon Slavka Linića?” te zaključuje da je ta pojavnost, rezultat baš takve Vlade, opasna jer se radi ”o svakojakim kriminalima, rasprodajama i odnarođivanjima kojima se na sve načine progoni mlade, a posebice školovane Hrvate da traže svoju sigurniju budućnost u drugim zemljama Europe i svijeta sve do Novog Zelanda…”.
Da, prebrojavanje krvnih zrnaca je osobita na portalu govno.ndh zbog čega sam podigao kaznenu prijavu DORH-u koji me je čak dva puta obavijestio (prvi puta kao odgovor na moju prijavu, a drugi puta pojma nemam zašto) da je predmet proslijeđen Županijskom DORH-u u Zagrebu premda, po svemu sudeći, predmet skuplja vlagu u nekoj ladici.
No, nije cilj ovoga osvrta ukazivati na ustašoidne tendencije medija s kojima mnogi surađuju, pa čak i Zagrebačka filharmonija (gospodo draga, valjda vi znate kako miriti Milu Budaka i, štajaznam, Gustava Mahlera ili samog Vatroslava Lisinskog u čijem domu svirate!), već upozoriti na činjenicu da se antisrpska kampanja širi i pomoću prvih violina hrvatske politike.
Od lanjske izjave u Slatini da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “svi ostali tek gosti”, koja joj je dala ulaznicu u Europski parlament, Ruža Tomašić skuplja bodove na mržnji prema Srbima. Na mržnji, bit ću precizan, koja se valja u hrvatskom društvu a koju ona skuplja kao kad se pravi sir, jer trebaš biti baš gnjida da zamjeriš našoj policiji i građanima koji su pokazali sućut, dakle svima onima u Republici Hrvatskoj koji su krenuli pomagati unesrećenima u Obrenovcu i dalje. Baš gnjida, drek od javnog djelatnika
Od lanjske izjave u Slatini da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “svi ostali tek gosti”, koja joj je dala ulaznicu u Europski parlament, Ruža Tomašić skuplja bodove na mržnji prema Srbima. Na mržnji, bit ću precizan, koja se valja u hrvatskom društvu, a koju ona skuplja kao kad se pravi sir, jer trebaš biti baš gnjida da zamjeriš našoj policiji i građanima koji su pokazali sućut, dakle svima onima u Republici Hrvatskoj koji su krenuli pomagati unesrećenima u Obrenovcu i dalje. Baš gnjida, drek od javnog djelatnika.
Solidarnost je u današnjem poimanju društva poželjan i shvatljiv pojam, ali se u praksi rjeđe susreće, mada se kod velikih nesreća kao što je bila poplava slavonskih sela pokazuje izuzetnom. U biblijskom smislu riječi solidarnost je – metaforički rečeno – spremnost podmetnuti rame pod nečiji teret kako bi se olakšalo nošenje nečijega tereta života.
Mi koji o Bibliji nešto znamo, a koliko mi je poznato, Ruža se Tomašić deklarira kao katolkinja, pa bi i njoj Biblija trebala biti poznata materija, imamo svijest da Bog poručuje da i on pati zbog onoga što će se dogoditi narodu, ali i da očekuje da se u tu patnju ljubavi uključe i njegovi proroci. Jer Bog se pokazuje kao ljubav koja pati i patnja koja ljubi. Tu bi činjenicu svakako trebali shvatiti i njegovi proroci koji naviještaju Božju poruku narodu i prihvatiti je kao i svoj životni put. Jesu li političari proroci? Nisu, ali bi trebali biti! Osobito oni koji nose križ oko vrata.
Patnja (o kojoj voli zboriti Ruža ustaška) može biti doista istinsko prokletstvo ako je netko nosi u mržnji i želji za osvetom, ako postaje izvorištem novih patnji. Božja poruka postaje osobom koja sebe daruje za druge i tako od patnje čini spasonosno djelo, jer je već Stari zavjet otvorio vrata shvaćanju da je Gospodinov sluga onaj koji je spreman za drugoga založiti ništa manje doli vlastito srce i na taj način vlastitom žrtvom onoga najvrednijega spasiti drugoga. Drugoga se ne može, naime, spasiti izvana bilo kojim propisom ili bilo kojom kaznom, nego vlastitom žrtvom i vlastitim srcem, tumači bibličar fra Božo Lujić.
Patnja (o kojoj voli zboriti Ruža ustaška) može biti doista istinsko prokletstvo ako je netko nosi u mržnji i želji za osvetom, ako postaje izvorištem novih patnji (…) Drugoga se ne može, naime, spasiti izvana bilo kojim propisom ili bilo kojom kaznom, nego vlastitom žrtvom i vlastitim srcem. S tim u vezi ponašanje Ruže Tomašić nije samo degutantno već i duboko nehumano i antikršćansko
S tim u vezi ponašanje Ruže Tomašić nije samo degutantno već i duboko nehumano i antikršćansko. Njeno prokazivanje i prebrojavanje Srba, pak, trebalo bi biti kažnjivo djelo kada bi Hrvatska bila pravna država u kojoj ne smije biti prostora za govor mržnje ili iz mržnje.
Ružu Tomašić kao ljudsko biće, da budemo na čisto, žalim jer je duhovno i intelektualno siroče, zapuštena osoba, moralni bijednik. Ali političarku Ružu Tomašić duboko prezirem, a prezirući nju, prezirem i njene političke pokrovitelje, promotore i grebatore, od Tomislava Karamarka na niže, dakle sve one navodne demokršćane koji zapravo žive od blasfemičnoga ponašanja, sve te šujice, plenkoviće i stiere, sve te petirke i kako li se već zovu ti kunktatori koji znaju da indirektno promiču zlo kada je hitno pronositi pravdu i mir.
Ne želi Tomašićka da se njeno dijete uda za Srbina, ne može pojmiti da joj unučad završi u brakovima koji nisu isključivo etnički hrvatski i da ne govore samo hrvatskim jezikom; Srbe smatra gostima, tu su oni stoljećima, domicilniji nego mnogi Hrvati, pa i ovaj koji ovdje piše, ali ne, oni su drugorazredna vrsta građana; žali novac koji je otišao za spašavanje života u Srbiji; diže joj se kosa kad vidi Srbina u Vladi…
Vi to ne nazivate ustašoidnim ponašanjem? Ja da. Ja si mogu zamisliti političarku Ružu Tomašić kako ”uvodi reda” u logoru Jasenovac.
Vodič po krajnjoj desnici
Sve što trebate znati o krajnjoj desnici i fašistima koji imaju petinu mandata u EP. Uživajte!
Njezin je otac izjavio da bi problem imigranata riješio u roku od tri mjeseca tako da među njih pusti virus ebole. Nedugo zatim njegova nasljednica Marine Le Pen premoćno je pobijedila na euroizborima u Francuskoj. Francuski Nacionalni front u Europski parlament šalje 24 zastupnika krajnje desnice, jednako kao i britanski UKIP, desničarska Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva. Francuska i Velika Britanija nisu zanimljive samo stoga što su u EP poslale najviše notornih desničara.
Trenutačno se dvije nove jake snage – francuska Nacionalna fronta i UKIP trude oko pridobivanja zastupnika za svoje parlamentarne grupacije. Pojedinačni zastupnici teško se mogu izboriti za svoj glas među 750 drugih kolega; da bi bili vidljivi, potreban im je rad unutar grupacije, što je uvjet i za sudjelovanje u odborima i za sredstva. Uvjeti za osnivanje grupacije predviđaju najmanje 25 zastupnika iz sedam zemalja. Marine Le Pen je u srijedu u Bruxellesu objavila da potreban broj zastupnika premašuje, ali ono što joj u trenutku dok ovo pišemo nedostaje je potpora iz barem još dvije zemlje.
Njezin je otac izjavio da bi problem imigranata riješio u roku od tri mjeseca tako da među njih pusti virus ebole. Nedugo zatim njegova nasljednica Marine Le Pen premoćno je pobijedila na euroizborima u Francuskoj. Francuski Nacionalni front u Europski parlament šalje 24 zastupnika krajnje desnice, jednako kao i britanski UKIP, desničarska Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva. Francuska i Velika Britanija nisu zanimljive samo stoga što su u EP poslale najviše notornih desničara
Dok je među šefovima vlada u Bruxellesu vladala nelagoda zbog nepoštivanja onoga što je bilo široko dogovoreno – Cameron je lobirao protiv imenovanja Jeana Claudea Junckera na mjesto predsjednika Europske komisije iako su pučani osvojili najviše mjesta u novom sazivu parlamenta – Marine Le Pen je po hodnicima okupljala svoju buduću grupu. Sretno se smiješeći kamerama, objavila je kako će joj se uz četiri nizozemska zastupnika desničara Geerta Wildersa pridružiti i četiri zastupnika austrijske Slobodarske stranke, jedan belgijski zastupnik i pet zastupnika talijanske Sjeverne lige koji su do sada bili s UKIP-om u grupaciji Europa slobode i demokracije (EFD).
Na istom avionu za Bruxelles predsjednik Sjeverne lige Matteo Salvini naletio je na Beppea Grilla, koji je krenuo na pregovore s Farageom o uključenju svojih 17 zastupnika u Farageovu grupaciju EFD. Pokret pet zvjezdica svojim je populističkim nastupom osigurao drugo mjesto u Italiji s 21 posto potpore. Hoće li se dogovoriti, još je neizvjesno.
Marine Le Pen boduje na Dansku narodnu stranku, ali ta se stranka navodno grozi francuske desničarke i sklonija je UKIP-u. Le Pen se nada i da bi joj se mogla pridružiti Sverigedemokratema, stranka švedske krajnje desnice koja je osvojila potporu 10 posto inače vrlo liberalnih Šveđana i tako dobila dva mandata, a računa i na finske desničare. Rok za sklapanje grupacije istječe joj 1. srpnja, kada treba biti formiran Parlament.
Tko to predstavlja Europljane u Europskom parlamentu – desničarski populisti
Obistinile su se crne slutnje da će na europskim izborima krajnja i fašistička desnica osvojiti 20 posto mandata te krenuti na ugrožavanje europskog projekta iz samog središta EU-a. Svima je zajednička borba protiv velikih ovlasti Unije i strah od drugih. Koliko su to dobri uvjeti za međusobnu suradnju imat ćemo prilike vidjeti. Marine Le Pen i Geert Wilders koji predstavljaju okosnicu moguće buduće grupacije imaju zajedničku agendu protiv Europe i muslimanskih imigranata, ali ne i o svemu drugome
Obistinile su se crne slutnje da će na europskim izborima krajnja i fašistička desnica osvojiti 20 posto mandata te krenuti na ugrožavanje europskog projekta iz samog središta EU-a. Svima je zajednička borba protiv velikih ovlasti Unije i strah od drugih. Koliko su to dobri uvjeti za međusobnu suradnju imat ćemo prilike vidjeti. Marine Le Pen i Geert Wilders koji predstavljaju okosnicu moguće buduće grupacije imaju zajedničku agendu protiv Europe i muslimanskih imigranata, ali ne i o svemu drugome.
Geert Wilders, za razliku od ostatka društva, nema ništa protiv homoseksualaca, a muslimane mrzi toliko da voli Židove, narod koji je trn u oku brojnoj subraći. Teško bi na ovom mjestu bilo pobrojati sve stranke koje koketiraju s krajnjom desnicom ili čak i nose tetovirane kukaste križeve, jer je samo nekoliko zemalja EU potpuno izbjeglo desničare. Pokušat ćemo predstaviti barem najznačajnije.
NACIONALNI FRONT Nacionalni front Marine Le Pen osvojio je na Europskim izborima 25 posto svih glasova, s tim da je u Francuskoj na izbore izašlo 43,5 posto birača, što je bilo više od europskog prosjeka. Najtužnije je da vrijeme radi u njezinu korist – konzervativci se raspadaju pod teretom afera, a vladajuće socijaliste Marine Le Pen pretekla je za čak 11 posto. Tužno je i to što Francuska s Njemačkom predstavlja samu kičmu EU-a. S Francuskom koja želi zauzdati Europu EU će postati invalid oslonjen na samo jednu nogu – Njemačku.
Osnivač Nacionalnog fronta Jean Marie Le Pen predstavljao je gadnog redikula. Njegova kći umila je imidž stranke i pronašla načina da k sebi privuče obespravljene radnike, nezaposlene, brojne gubitnike recesije. Zagovara zauzdavanje Europske unije i vraćanje Francuske Francuskoj (uključujući i serviranje svinjetine muslimanima u školama).
Nacionalni front Marine Le Pen osvojio je na Europskim izborima 25 posto svih glasova, s tim da je u Francuskoj na izbore izašlo 43,5 posto birača, što je bilo više od europskog prosjeka. Najtužnije je da vrijeme radi u njezinu korist – konzervativci se raspadaju pod teretom afera, a vladajuće socijaliste Marine Le Pen pretekla je za čak 11 posto. Tužno je i to što Francuska s Njemačkom predstavlja samu kičmu EU-a. S Francuskom koja želi zauzdati Europu EU će postati invalid oslonjen na samo jednu nogu – Njemačku
UKIP Stranka je osnovana još 1993. godine kao euroskeptična desna stranka, ali se u zadnje vrijeme ističe po svojim ksenofobičnim i rasističkim izjavama i borbi protiv imigranata. Od 2010. godine na čelu joj je Nigel Farage. Na europskim izborima ti desničarski populisti dobili su 27 posto, ali, tješe se Britanci, izlaznost je bila mala, a i u stopu su ih slijedili laburisti s 25 te konzervativci s 23 posto.
No, kad smo kod britanskih torijevaca – i oni u Europskom parlamentu igraju u desničarskom društvu u grupaciji Europskih konzervativaca i reformista (ECR) u kojima im društvo pravi i naša Ruža Tomašić. Tu su grupaciju osnovali britanski konzervativci nakon izbora 2009. odvojivši se od pučana kako bi što uvjerljivije demonstrirali britanske zahtjeve za veću autonomiju od europskih institucija, ne libeći se suradnje s kojekakvim sumnjivim likovima s europskog istoka, često upravo onima protiv kojih u domovini tako revno govore.
Torijevaca je u toj grupaciji sada 19, jednako koliko i Poljaka iz stranke Pravo i pravda, koji su pobijedili na izborima u Poljskoj, a društvo im, ako koga ne preotme Marine Le Pen, uz Ružu Tomašić prave još dva Čeha i po jedan zastupnik iz Litve, Latvije, Slovačke i Nizozemske. Mogla bi im se priključiti i njemačka euroskeptična stranka Alternativa za Njemačku koja traži izlazak iz eurozone.
DANSKA NARODNA STRANKA Danska narodna stranka, stranka krajnje desnice, pobijedila je u toj zemlji sa zapanjujućih 27 posto glasova i tako osvojila četiri mandata. Njezina osnivačica Pia Kjærsgaard smatra da imigracija nije ni prirodna ni dobrodošla. Marine Le Pen želi je u svojoj grupaciji, ali oni se nećkaju, smatrajući da Nacionalni front nije dobro društvo za njih.
Osnivač Nacionalnog fronta Jean Marie Le Pen predstavljao je gadnog redikula. Njegova kći umila je imidž stranke i pronašla načina da k sebi privuče obespravljene radnike, nezaposlene, brojne gubitnike recesije. Zagovara zauzdavanje Europske unije i vraćanje Francuske Francuskoj (uključujući i serviranje svinjetine muslimanima u školama)
STRANKA SLOBODE Nizozemska populistička Stranka slobode nije ostvarila uspjeh kakav je njezin vođa i osnivač Geert Wilders priželjkivao. Izbore su završili sa samo četiri zastupnika, a nadali su se barem dvostruko većem broju. Wilders je poznat po svojoj mržnji prema islamu, traži zabranu izgradnji džamija u Nizozemskoj i protjerivanje svih muslimana iz zemlje, a zabilježeno je i kako je muslimansku svetu knjigu usporedio s Hitlerovim ”Mein Kampfom”.
Na predizbornom skupu od okupljenih je tražio da se izjasne “žele li više ili manje Marokanaca u zemlji”, na što mu je oduševljeno mnoštvo uzvratilo s “manje, manje”. Wilders sebe ne smatra fašistom nego “desničarom” i “liberalom”.
SLOBODARSKA STRANKA Austrijska Slobodarska stranka osvojila je 20 posto glasova i udvostručila broj zastupnika na četiri mjesta. Njezin vođa Heinz-Christian Strache izrazito se protivi daljnjem useljavanju imigranata, naročito muslimana u Austriju. Stranka se spremna udružiti s Marine Le Pen u istu grupaciju.
SJEVERNA LIGA Talijanska Sjeverna liga osvojila je svega 6 posto glasova, ali imala je oštru konkurenciju u vidu populističkog Pokreta pet zvjezdica koji je drugoplasiran, iza stranke uspješnog novog talijanskog premijera. Sjeverna liga osvojila je pet zastupnika koje će rado udružiti s glasovima Nacionalnog fronta.
Zahvaljujući potpuno proporcionalnom sustavu u kojem je bilo dovoljno osvojiti minimum glasova za prolaz, Njemačka u Europski parlament šalje i jednog pravog neonacista, što je nezabilježeno u novijoj povijesti. Za mandat mu je bilo dovoljno to što je osvojio 1 posto glasova. Na predizbornim plakatima uoči izbora neonacistički NPD je riječju “gas” aludirao da bi rješenje za imigrante u Njemačkoj bile plinske komore. U intervjuima članovi te stranke ističu kako je Europa “kontinent bijelih ljudi”
FINCI Finska populistička stranka ranije poznata kao Pravi Finci osvojila je dva mjesta na izborima. Euroskeptici su, protive se euru i natječu u ksenofobičnim izjavama na račun muslimana. Mediji su nedavno podsjetili kako je jedan pripadnik stranke odbio doći na bal povodom Dana nezavisnosti jer nije želio biti u istoj prostoriji sa istospolnim parovima. Za dva zastupnika upravo se otimaju Le Pen i Farage.
Neonacisti
JOBBIK Postoje i oni s kojima u Europskom parlamentu nitko ne želi biti u društvu. Prije svih to je Jobbik, mađarska neonacistička organizacija koja je razvila i vlastitu vojsku. Uz veličanje nacizma posebno su opasni za pripadnike velike romske zajednice u Mađarskoj. Jobbikovci su bili drugoplasirani s 15-postotnom potporom (drugi po snazi su i na nacionalnim izborima) i tako osvojili tri zastupnika. Pobijedio je vladajući Fidezs, ali kako je krenulo, i oni možda neće ostati još dugo u pučanima.
ZLATNA ZORA Iako je u Grčkoj trijumf odnijela ljevica, trećeplasirana je neonacistička Zlatna zora, koja je s osvojenih 9 posto dobila tri mandata. Zlatna zora poznata je po premlaćivanju i ubijanju imigranata i neistomišljenika, a protiv vodstva stranke prošle je jeseni pokrenut i sudski proces. Nitko ih ne želi u svojoj grupaciji, pa se trenutačno u Europskom parlamentu vode pod “ostali”.
NPD Zahvaljujući potpuno proporcionalnom sustavu u kojem je bilo dovoljno osvojiti minimum glasova za prolaz, Njemačka u Europski parlament šalje i jednog pravog neonacista, što je nezabilježeno u novijoj povijesti. Za mandat mu je bilo dovoljno to što je osvojio 1 posto glasova. Na predizbornim plakatima uoči izbora neonacistički NPD je riječju “gas” aludirao da bi rješenje za imigrante u Njemačkoj bile plinske komore. U intervjuima članovi te stranke ističu kako je Europa “kontinent bijelih ljudi”.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Opet se glasalo protiv
U Hrvatskoj nisu održani izbori za Europski parlament. Bilo je to izjašnjavanje o vladajućoj Kukuriku koaliciji i premijeru Zoranu Milanoviću. Načisto s tim bio je i sam Milanović rano ujutro kada je nakon glasanja novinarima izjavio kako će rezultati euroizbora biti “prolazno vrijeme koje treba uzeti u obzir”. Nevoljan i nesposoban priznati vlastitu nesposobnost i neuspjeh izborni potop najavio je očekivanjem da će neke političke opcije “malo profitirati na protestnim glasovima”, tražeći unaprijed alibi za nezadovoljavajući rezultat vladajuće koalicije.
Znao je i da će malo čeljadi ovdašnja politika izvući na birališta, priželjkivao je veći odaziv, ali se “bojao da se to neće dogoditi”. I bi napokon u pravu. Ne postoji nijedan razlog zbog kojega bi bilo tko, neregrutiran u nekoj od stranačkih vojski, potegnuo do birališta, primio se olovke i zaokružio broj ispred neke liste ili imena. Razlog za to građanima nije dala nijedna stranka, ni iz pozicije, ni iz opozicije, ni one bez parlamentarnog statusa.
U Hrvatskoj nisu održani izbori za Europski parlament. Bilo je to izjašnjavanje o vladajućoj Kukuriku koaliciji i premijeru Zoranu Milanoviću. Načisto s tim bio je i sam Milanović rano ujutro kada je nakon glasanja novinarima izjavio kako će rezultati euroizbora biti “prolazno vrijeme koje treba uzeti u obzir”
Pokazao je to napokon i skromni odaziv od 25,23 posto birača, istina, nekih sramežljivih 4 posto više u odnosu na prošlogodišnje izbore, ali nedovoljnih za dokaz o povjerenju građana u politiku i političare. Od 3,759.358 birača ispravno ih je glasalo 919.251 i HDZ-ovoj koaliciji dalo 11,5 posto više nego vladajućoj Kukuriku koaliciji.
Čak 47 dana kampanje koja nikome nije bila važna i nikoga nije zanimala, pa gotovo čak ni same sudionike izborne utrke, ipak je donijela zanimljive rezultate koji će zasigurno rezultirati prestrojavanjem i novim miješanjem karata, kako na međustranačkom planu, tako i unutar pojedinih stranaka. Premda u trenutku pisanja ovog teksta nisu prebrojani svi glasovi, a postoji i mogućnost podnošenja prigovora, sva je prilika da je HDZ-ov savez osvojio šest mandata, SDP-ova koalicija četiri, a ORaH jedan mandat.
Apsolutni pobjednici ovih izbora su SDP-ovac Tonino Picula i čelnica ORaH-a Mirela Holy, za koje nije pretjerano reći da u njima treba vidjeti lidere neke nove hrvatske ljevice. Picula je osvojio čak 48 posto glasova cijele liste, odnosno, 132.347 glasova ili čak šest puta više od nositelja Nevena Mimice, kojega je forsirao Milanović ili 16 puta više od blijede Biljane Borzan, koju je također favorizirao šef stranke.
Da odnosi između šefa stranke i građanima najpoželjnijeg europarlamentarca nikako ne štimaju pokazalo je i to što se Picula cijelu večer nije pojavljivao u dvorani u kojoj su se skupili dužnosnici i članovi stranke te novinari, a po objavi rezultata Milanović je Piculi, kojega je smjestio tek na peto mjesto liste, čestitao suzdržanim, usiljenim rukovanjem, bez iskazivanja zadovoljstva uvjerljivim Piculinim rezultatom.
Apsolutni pobjednici ovih izbora su SDP-ovac Tonino Picula i čelnica ORaH-a Mirela Holy, za koje nije pretjerano reći da u njima treba vidjeti lidere neke nove hrvatske ljevice
Ne treba dvojiti da će uslijediti sve češći i sve glasniji izrazi negodovanja iz SDP-a zbog Milanovićeve sustavno promašene i pogrešne kadrovske politike. Uostalom, kada je Mimicu stavio na čelno mjesto liste, izjavio je da za tu odluku osobno preuzima odgovornost, ali u izbornoj noći nije izrazio spremnost na podnošenje konzekvenci zbog rezultatskog podbačaja, nego je u njemu našao “poticaj za nastavak rada”.
I Mirela Holy ima puno pravo na sreću i zadovoljstvo. Od 86.538 glasova, koliko joj je osvojila lista, ona je osobno donijela 52.212 i uvela svog čovjeka Davora Škrleca u Europski parlament. Na njezinu je slučaju vidljivo kako se dosljednost u politici isplati, ali nije joj odmogao ni Milanović. Naime, mnogi su članovi SDP-a, nezadovoljni svojim čelnikom, diskretno najavljivali kako neće glasati čak ni za Piculu jer je to glas za Milanovića, nego će svoje glasove dati Holy.
Kao što je Milanoviću nepoželjni Picula spasio obraz SDP-a, tako je i rogobatna Ruža Tomašić opet proslavila HDZ s najviše, 106.861 preferencijskim glasom od ukupno 380.762, koliko je prikupila HDZ-ova koalicijska lista. Zadovoljna može biti i homofobna HSS-ovka Marijana Petir s osvojenih 42.623 glasa.
Najzadovoljniji, naravno, može biti Tomislav Karamarko koji je po modelu Ivice Račana na euroizborima s više od sto tisuća glasova od kukurikavaca dobio gem, s Kolindom Grabar Kitarović protiv Ive Josipovića ide po set, da bi za godinu i pol na parlamentarnim izborima lovio i meč, iako je, naravno, u izbornoj noći iz HDZ-a bilo poziva na raspisivanje prijevremenih izbora.
Vijest o Lesarovoj ostavci na Iblerovu trgu u prilično umrtvljenoj atmosferi popraćena je komentarom kako je predsjednik krive stranke podnio ostavku, uz potiho, konspirativno smijuljenje visokih dužnosnika stranke
Najveći tragičari i gubitnici laburisti su Dragutina Lesara i Nikola Vuljanić koji nije uspio potvrditi svoj europarlamentarni mandat, a mizernih 3,4 posto glasova nagnali su Lesara na neopozivu ostavku na dužnost predsjednika stranke. Laburisti su svoj zenit očito dostigli na izborima 2011. godine osvojivši šest zastupničkih mandata i teško je vjerovati da će se ikada više uspjeti vratiti na tu razinu.
Vijest o Lesarovoj ostavci na Iblerovu trgu u prilično umrtvljenoj atmosferi popraćena je komentarom kako je predsjednik krive stranke podnio ostavku, uz potiho, konspirativno smijuljenje visokih dužnosnika stranke.
I inače je u središnjici SDP-a u izbornoj noći bilo vidljivo da u stranci vlada nesigurnost i nepovjerenje, kako međusobno, tako i prema novinarima. Primjerice, dok su stizale vijesti da HDZ osvaja pet mandata, bila ih je puna dvorana i opušteno su čavrljali s novinarima, no čim bi prostrujala informacija da HDZ-ovci imaju i šestoga, svi bi odjednom netragom nestali, jer su se svi grozničavo držali uvjerenja da im je pet mandata suparnika prihvatljivo, ali šest je već u zoni poraza, pa bi se razbježali da ne moraju odgovarati na neugodna pitanja.
Iz stranačke centrale većina ih je prije ponoći otišla u uvjerenju da ih HDZ-ovci “tuku” samo jedan mandat više, ali kako u tom trenutku nisu svi bili prebrojani, tek su rijetki dočekali mogućnost da HDZ-ovci ipak imaju i šesti mandat, na što su samo nemoćno slijegali ramenima. Da će HDZ imati četiri europarlamentarca, a SDP samo dva podatak je koji su svi nastojali relativizirati.
Očekuje se pad BDP-a i deseti kvartal zaredom, investicija ni za lijek, građani nikad nisu lošije živjeli, 30 posto je u kategoriji siromašnih koji ne mogu zadovoljiti ni elementarne životne potrebe
Atmosfera nervoze i neizvjesnosti ipak je vladala cijelu večer, a s obzirom na rezultate može se očekivati da će se takvo stanje u vodećoj vladajućoj stranci samo intenzivirati i da će krenuti prozivke i propitivanja odgovornosti za objektivno loš rezultat.
SDP-u i koaliciji koju predvodi na naplatu su došle afere Sabo, Lovrić Merzel, Šegon, Čavlović Smiljanec, Linić i druge koje upućuju na to da možda baš i nisu toliko veće poštenjačine od HDZ-a, kakvima se vole predstavljati. Očekuje se pad BDP-a i deseti kvartal zaredom, investicija ni za lijek, građani nikad nisu lošije živjeli, 30 posto je u kategoriji siromašnih koji ne mogu zadovoljiti ni elementarne životne potrebe, a za to se vrijeme politička kasta iz naših nikada viših poreza opskrbljuje najskupljim limuzinama i najnovijima modelima smatrphonea i odlazi na dugotrajna beskorisna turistička putovanja na daleke destinacije.
To je samo dio “grijeha” očito nesposobne i neuspješne Kukuriku koalicije kojima je građane prisilila da i opet glasaju protiv i da ovaj put većinski u Europski parlament izaberu one među kojima je polovica rigidnih, netolerantnih, isključivih, homofobnih i tvrdo nacionalistički nastrojenih.
Rezultati izbora za Europski parlament pokazuju da Kukuriku koaliciji teče odjavna špica. Odabrao: Zoran Milanović. Tekst čitao: Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Nacionalizam se opet nosi
Pošto se do službenih i završnih rezultata u nedjelju nakon održavanja izbora za Europski parlament nije moglo doći do 23 sata, donosim vam dopunjeni govor koji sam održao u petak na još jednom radnom sastanku studijske grupe kojoj pripadam od 2000., naime, jedna koja se okuplja u Austriji pod pokroviteljstvom tamošnjeg Ministarstva obrane i Instituta za sigurnosne studije. Raspravljali smo o političkim strankama na jugoistoku Europe, a ja sam govorio u sklopu panela ”Da li nacionalizam još uvijek mobilizacijski faktor u regiji?”. Naravno, odgovorio sam potvrdno. To se pokazalo, u prvim satima nakon pola noći, analizom tada raspoloživih rezultata izbora
U nedjelju je vladajuća socijaldemokratska i narodnjačkoliberalno koalicija doživjela veliki poraz. Očekivalo se. Podatke za Hrvatsku temeljio sam na anketi koju je nedavno provela agencija Ipsos Puls. Po toj anketi, HDZ bi dobio 5 ili možda čak 6 mandata, a SDP 4 ili čak 3. Orah 1, a u pitanju je bilo hoće li mandat zadržati laburisti ili će ih prešišati Savez za Hrvatsku, od kojih je najveća HDSSB (regionalna stranka za Slavoniju i Baranju koju iz zatvora u Mostaru vodi ratni zločinac Branimir Glavaš, osuđen zbog ubojstva Srba u Osijeku 1991.).
Nacionalizam se opet nosi. To je poruka. Ekstremo desna opcija je komotno prešla izborni prag i skoro ušla u EU parlament (njihov zastupnik je otpao u zadnji čas pa je tako HDZ osigurao šesti mandat) a HDZ i dalje u leđa gleda svemoćnoj neofašistkinji Ruži Tomašić, pa čak i klerikalnoj aktivistici iz HSS-a Marijani Petir koja inače sama nije sposobna pobjediti ni na lokalnoj naj lokalnijoj razini kada su takvi izbori. Lesarovi laburisti su se raspuhali a forumaši Nikice Gabrića su također slabo prošli. Lesar je shvatio da je on kriv pa je podnio ostavku i stranka ulazi u turbulentno doba s prognozom da neće dočekati parlamentarne izbore. Gabrić pak ne shvaća vlastite komunikološke ali i političke pogreške i za svoj neuspjeh optužuje medije iz EPH ali i Novi list (nisam znao da je riječka novina toliko moćna u Zagrebu i među glasačima izvan riječkog bazena), mediji koji su ga, kaže, držali u blokadi, valjda, jer njima komandiraju SDP-ovci.
O njima skoro jer sada kreće demontiranje nesposobnog predsjednika stranke i premijera kojem je velika pobjeda Tonina Picule, pravog pobjednika cijelih izbora, prava šamarčina i najava loših dana ako ne i političke smrti. Kad tad. Najbolje za stranku i Hrvatsku da to bude čim prije. Kako javlja Večernji list, najveća novost kada se pogledaju najveći hrvatski gradovi je to što HDZ i partneri osvajaju više glasova od Kukuriku koalicije na području Zagreba i Splita! U odnosu na prošlogodišnje izbore za Europski parlament desna HDZ-ova koalicija osvojila je dvostruko više gradova, dok je lijeva SDP-ova od 12 gradova “izgubila” njih osam – Zagreb, Split, Osijek, Zadar, Veliku Goricu, Šibenik, Bjelovar i Sisak.
Mala opaska: Milorad Pupovac je, signalizira nam Dejan Jović na Facebooku, drugi po broju dobivenih preferencijalnih glasova na listi SDP-ove koalicije. Dobio je više glasova od Nevena Mimice, i čak triput više od Biljane Borzan. Zapravo, dobio je više glasova od cijelog Nacionalnog foruma. Dobro je to čuti ali za cijelu sliku nije od velike utjehe. Iako za budućnost politike u Hrvatskoj to možda bude dobra vijest.
No, već ćemo sve potanko analizirati. Sada nešto o tezi iz naslova ove kolumne. Naime, europskih tema nije bilo ni u kampanji ni u izbornoj noći. Samo baljezganja. Uglavnom je bilo tako. No, referendum o braku, s jasnim antigay pitanjem, proveden prije nešto više od pola godine, potvrdio je uzlet ekstremne desnice. Pobjeda im je dala krila, pa su odmah krenuli u juriš pokušavajući srušiti zakonsku zaštitu homoseksualnih obitelji. Iz antićirilićnog stožera, pak, koji se želi organizirati kako bi se onemogućilo srpsko pismo u Vukovaru, s navodno skupljenih pola milijuna potpisa, otvoreno prijete Vladi. Jasno je da su koordinirani.
HDZ je pustio duha iz boce vjerujući da ga radikaliziranje spašava. Kao i uvijek dosad kad je bio u problemima. Da će, kad dođe dan odluke, mobilizirani i osokoljeni ultradesničari ipak na koncu svoje glasove spustiti u njegovu kutiju. Ali HDZ više ne uspijeva u potpunosti kontrolirati ekstremno desni diskurs i klimu koja se valja Hrvatskom
Crkva je organizirala, de facto, referendum o braku, baš kao što je pokušala i ovaj antimanjinski. Dok se njezin angažman u prvom slučaju još može razumjeti, jer je riječ o svjetonazorskom pitanju, u drugom je posve evidentno riječ o političkim ambicijama.
Crkva u Hrvatskoj, primjećivala je također Jelena Lovrić u Jutarnjem listu, sve više djeluje kao politička organizacija, a ne vjerska zajednica. U Hrvatskoj je u tijeku proces konstituiranja nove desnice. U kakvoj je korelaciji ta nova desnica s dosadašnjom, starom desnicom?
HDZ je pustio duha iz boce vjerujući da ga radikaliziranje spašava. Kao i uvijek dosad kad je bio u problemima. Da će, kad dođe dan odluke, mobilizirani i okuraženi ultradesničari ipak na kraju svoje glasove spustiti u njegovu kutiju. Ali HDZ više ne uspijeva u potpunosti kontrolirati ekstremno desni diskurs i klimu koja se valja Hrvatskom. Štoviše, sam se upleće u njega.
Prošle subote, kada je Slavoniju pogodila poplava biblijskih razmjera, Tomislav Karamarko, šef HDZ-a, najjače opozicijske stranke, govorio je ovako, potpuno odsutan u vremenu i prostoru:
”Zemlju koju smo skupo platili danas u rukama drže oni koji je nikada nisu željeli i htjeli“. Tomislav Karamarko je bio prekidan ovacijama šest tisuća kolega na tribinama u košarkaškoj dvorani ”Dražen Petrović” u Zagrebu.
”Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, prema doktoru Franji Tuđmanu”, nastavio je, ”ta da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“
Kažiprst Tomislava Karamarka sveudilj prijeti, ponavljam, ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“.
”Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, prema doktoru Franji Tuđmanu”, nastavio je lider HDZ-a, ”ta da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“ Kažiprst Tomislava Karamarka sveudilj prijeti, ponavljam, ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“
Vjerojatno zbog vlastite političke nedorečenosti i programatskoj impotentnosti (šef stranke se pohvalio da je od dolaska na čelo iste prešao 150.000 km unutar Hrvatske, moš misliti kojim porukama) HDZ Tomislava Karamarka je dopustio da joj radikali izvana udaraju tempo. Naveliko se špekuliralo da snage koje stoje iza referendumskog pokreta zapravo tragaju za svojevrsnom desničarskom alternativom HDZ-u. I, tako je bilo, stvorena je parafašistička organizacija Savez za Hrvatsku koju, ponavljam, iz zatvora usmjerava ratni zločinac.
U puštanju duhova iz boce i aktualna je vlast odigrala značajnu ulogu. Svojom neuspješnom ekonomskom politikom produbljuje socijalno beznađe, sjajan humus za jačanje ekstremizama. Svojom se zatvorenošću osamila.
Općenito govoreći, dok se SDP i HDZ međusobno žestoko mlate, apsolutno usmjereni jedni na druge, iza leđa stvara im se jedna nova konstelacija snaga. Monstrum koji će ih postrojiti i koji će, rezultati to pokazuju, ući u koaliciju na desnici ako se obistine sve prognoze i socijaldemokrati i liberali izgube vlast na, kako se sve više traži, izvanrednim parlamentarnim izborima. Nisam siguran da Karamarko želi dobro Hrvatskoj i da ipak neće koalirati sa neofašistima ako mu to bude karta za Banske dvore.
Kolegica Lovrić je stava da je desna polutka Hrvatske devedesetih, zahvaljujući i povijesnom naslijeđu, bila vrlo snažna. Kako u socijalističkom režimu nije imala slobodu političkog konstituiranja, nego je bila osuđena na podzemno vegetiranje, u velikoj je mjeri ostala hibernirana u svijetu Drugog svjetskog rata, demokratski nerazvijena, često divlja i neiživljena.
HDZ-ovo desničarenje tih godina, antisrpske kampanje, čak i koketiranje s ustaškim sentimentima mogli su se smatrati posljedicom ratnih događanja. Neminovnom konsekvencom činjenice da je Hrvatska bila izložena agresiji i morala se boriti za opstanak. Ali je fašistički duh doveo do uništavanja preko 3000 spomenika antifašističkog pokreta i partizana.
Situacija je danas šizofrena:
1) Gradonačelnik Splita, socijaldemokrat Ivo Baldasar, prije dva tjedna otkriva spomenik ustaškim formacijama iz regimente ”Rafael Boban” (što je SDP koštalo gubitak izbore), a Boban je bio šef ustaša u sklopu njemačke vojske koja je vodila opsadu Staljingrada i, dakako, ratni zločinac.
2) FIFA zabranjuje hrvatskom reprezentativcu Joe Šimuniću, Hrvatu iz Australije, da igra u Brazilu jer je vikao ”Za dom spremni” na stadionu, a to je ravno pokliku ”Sieg Heil” u Njemačkoj, no Šimunić postaje narodni heroj.
U puštanju duhova iz boce i aktualna je vlast odigrala značajnu ulogu. Svojom neuspješnom ekonomskom politikom produbljuje socijalno beznađe, sjajan humus za jačanje ekstremizama. Svojom se zatvorenošću osamila
3) Sisački biskup i predsjednik Komisije Iustitia et pax (Pravda i mir) Hrvatske biskupske konferencije msgr. Vlado Košić nedavno je služio kod Graza misu za ratnog zločinca Darija Kordića, odgovornog za masakr muslimana u selu Ahmići tijekom rata Hrvata i Bošnjaka1993. u Bosni i Hercegovini i rekao da je Kordić heroj, uzor i da je nevin kao Isus Krist.
To je ta Hrvatska koja klizi u fašizam.
Međutim, za provalu antimanjinskog desničarenja i neofašizma zaista nema nikakvog razloga. Tuđmanova desnica imala je program nacionalne pomirbe i on sam nije dao da mu svećenici vode politiku, a Hrvati, uglavnom, nisu skloni klerikalizmu. Štoviše, na prošlim predsjedničkim izborima, glasovima ogromnog broja katolika pobijedio je Ivo Josipović, deklarirani agnostik.
Ali se desnica jako klerikalizirala. Razlika u odnosu na devedesete može se naći i u činjenici da su mlade generacije, odrasle u posljednjih dvadesetak godina, konzervativnije i netolerantnije od svojih očeva.
Najvažnija distinkcija: ljuta je desnica nekad ipak bila pod kontrolom, danas nema nikoga tko bi ih povampirene mogao zaustaviti. Tuđman je svoje jastrebove hranio, ali i držao podrezanih krila. Ni Tomislav Karamarko ni aktualni šef Vlade Zoran Milanović nemaju tu snagu ni tu mudrost, podsjeća Lovrić.
Zato su prognoze za parlamentarne izbore vrlo neizvjesne. Uzdati se u činjenicu da je ekstremna desnica uvijek dosad na izborima ostajala na margini, s nedovoljnom podrškom? To više ne može biti temelj za političku analizu.
Nije najstrašnije to što će HDZ opet doći na vlast, već što ćemo u liku Tomislava Karamarka dobiti novog Viktora Orbana, ali nekoliko puta blesavijeg i nesposobnijeg od mađarskog populističkog premijera i s jednom razlikom – s hrvatskim konzervativcima u koaliciji će biti hrvatska inačica neonacističke stranke Jobbik koja neće vikati ”Juden raus”, već ”Srben raus”
S velikim nestrpljenjem se u Hrvatskoj čeka imenovanje nova četiri ili čak pet biskupa (jer toliko ih ide u mirovinu, odnosno ukoliko Papa bude odlučio riješiti pitanja neregularnosti zadarske nadbiskupije i ona dobije u dogledno vrijeme i pomoćnoga biskupa), pa se pitamo kako će birati Papa Franjo? U nedavnom pismo smo ga, kao udruge civilnoga društva, podsjetili, zapravo zamolili, da intervenira:
”Brine nas, žalosti i navodi na djelovanje što čujemo riječi i vidimo djela koji nisu u duhu Evanđelja i što ne čujemo ohrabrenje od hrvatskih biskupa, ne prepoznajemo da slijede Vaš primjer niti temeljne dokumente Drugog vatikanskog sabora koji, počevši od pastoralne konstitucije Lumen gentium 1, proglašava nemogućim katolički nacionalizam.”
Napisali smo Papi i ovo: ”Razočarani smo što su u cijelosti iznevjereni stavovi koje je hrvatski episkopat obznanio u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata. Tada su navedene i sljedeće proročke riječi:
Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”
Biskup požeški msgr. Škvorčević i biskup dubrovački msgr. Uzinić su se nedavno vratili tim riječima ali jedna lasta ne čini proljeće. Ponovimo po jenti put: nacionalizam je grijeh protiv interesa vlastite nacije (i naroda) i u ovom domaćem košmaru ne bi se smjelo olako eksperimentirati s tim pojmom; on je egoističan i ugrožava dobre odnose među narodima. Nažalost, ne mogu biti ni spokojan ni optimistički raspoložen. Ni vladajuća koalicija niti oporbe nemaju adekvatne gospodarske solucije za grozno stanje hrvatske ekonomije.
Današnji surovi kapitalizam nosi u sebi tempiranu bombu samouništenja, upozoravaju mnogi a ja ovdje citiram Marinka Čulića, jer marginalizacijom i siromašenjem radništva, glavnih nositelja ne samo proizvodnje nego i potrošnje, podriva stupove današnjeg društva. Ali što s tim? Što sa tom spoznajom možemo učiniti?
Od danas kreće detroniziranje Zorana Milanovića. I ako se SDP ne konsolidira, na vlasti ćemo imati Karamarka i zagovarače Kevine jame plus one kojima je najveće herojstvo bilo ubijati Srbe u Osijeku
Neko vrijeme izgledalo je da se u zemlji zaista počinje govoriti o ekonomiji i o idejama koje ni SDP ni sam HDZ ne znaju kako realizirati, ali onda je Karamarko rekao da će na javnoj sceni svatko morati poštovati vrijednosti hrvatske države, Domovinskog rata i doktrine Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška koji je, podsjećam, želio razbiti Bosnu i Hercegovinu i sa Slobodanom Miloševićem dijelio tu zemlju. Tko ne bude, biti će kažnjen, rekao je Karamarko.
I to je to. ”Istinoljupci” najgore varijante hrvatskog nacionalizma izvukli su noževe i mačeve i pazite gdje ćete se zateći kada počnu njima mahati, od prilike upozorava kolega Marinko Čulić u tjedniku Novosti. A to će biti skoro. Vidjet ćete već odmah nakon ove nedjelje, nakon objave i komentiranja izbornih rezultata i nakon što se malo spusti voda u Slavoniji, koncerti obave, Karamarko skine sa sebe bedž s pozivom na broj karitativnog telefona Crvenoga križa (060 90 11) i sve dođe na staro.
Nije najstrašnije to što će HDZ opet doći na vlast, već što ćemo u liku Tomislava Karamarka dobiti, kako sam negdje pročitao, kopiju Viktora Orbana ali nekoliko puta blesavijeg i nesposobnijeg od mađarskog populističkog premijera i s jednom razlikom, s hrvatskim konzervativcima u koaliciji će biti hrvatska inačica neonacističke stranke Jobbik koja neće vikati ”Juden raus” već ”Srben raus”. Ruža Tomašić je to već bila najavila a Branimir Glavaš svojedobno pokušao provesti u djelo.
Dakle, da, nacionalizam se opet (ili još uvijek) nosi. U modi je. Ultranacionalisti pobjeđuju na zapadu Europe. Naročito u Francuskoj. Ultradesna Nacionalna fronta čelnice Marine Le Pen zatražila je u nedjelju raspuštanje francuskog parlamenta nakon što su se pokazalo da je njezina protuimigrantska i euroskeptična stranka pobijedila na izborima za Europski parlament u Francuskoj. Njemačka neonacistička stranka NPD ući će u Europski parlament prvi put u povijesti, po konačnim rezultatima europskih izbora na kojima su pobijedili konzervativci Angele Merkel, objavljenima u ponedjeljak ujutro, dobili su jedan mandat odnosno 300.000 glasova! U Hrvatskoj nije tako grozno. Još. Ali začepimo nos. Zaronit ćemo u drek.
Od danas, mislim, kreće detroniziranje Zorana Milanovića. I ako se SDP ne konsolidira, na vlasti ćemo imati Karamarka i zagovarače Kevine jame plus one kojima je najveće herojstvo bilo ubijati Srbe u Osijeku.
General pizdunske države
U ljetnim mjesecima tu je kao u Europskom parlamentu. Vraćajući se s plaže, s mokrim ručnicima i napuhanom gumenom zvjeradi pod rukama, gosti se dovikuju na češkom, francuskom, njemačkom, engleskom, švedskom i španjolskom, i sa svima Luka razgovara, premda, po duši govoreći, nije talent za jezike.
– “Šta ovi govori?” okrene se razrogačeno nakon što je dobrih pet minuta strpljivo slušao uzrujani meket nekog Talijana.
– “Ubij me ako sam ga išta razumio”, priznam i ja poraženo, gledajući gdje su nam djeca da prevode.
Unatoč povremenom nerazumijevanju s domaćinima, gosti se iz godine u godinu vraćaju. Zaljube se u Lastovo i u Džankove i pričaju prijateljima kako su ljetovali u jednoga što ga u mjestu zbog nekog šašavog razloga zovu General. Rijetko tko od njih zna da je preplanuli i vitki muškarac, po izgledu ribar, kojega su obično viđali kako u ispranoj majici i šlapama ispred garaže, zamašćen motornim uljem, rastavlja motor brodice, jednom imao drugi život, da on zapravo i jest general.
Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju: “Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”
Luka Džanko ne voli mnogo pričati o tome. Gdjekad samo, kad se spusti noć, oglase zrikavci iz tamnih borova i leptirice ustrajno zalijeću u staklene lampe, kad se nakon večere pokupe drače komarči, arbuna i kantara, kore lubenica i ozobine grožđa, kad se papirnatim ubrusima obrišu masne ruke, s čačkalicama u zubima divanimo o starim vremenima, o Tuđmanu, Šušku, Bobetku, Praljku i Tuti, o Južnom bojištu, Bljesku i Oluji.
Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju:
“Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”
A nije ih u selu bilo mnogo koji su dijelili njegov entuzijazam i nije se tome čuditi. Otpor jugoslavenskoj vojnoj sili tada se činio kao pustolovina nekolicine fantasta i očajnika s poluautomatskim oružjem. Pa i neki koji su Luki kasnije bili nadređeni još su oprezno vagali i premišljali se koje su nacionalnosti, puštajući telefone da zvone.
Četiri duge godine on je ratovao, zapovijedao čitavim zbornim područjima, velike vojne formacije autoritativno vodio u opsežnim i složenim akcijama, ali je, suzdržan, tih i čestit, napredovao sporije od razmetljivaca i mutikaša. Školovani je časnik s nevjericom, ali bez gorčine gledao kako ga u laganom kasu pretječu i konobari i šoferi i monteri centralnog grijanja. Umirovljen je kratko nakon rata u činu general bojnika i otad otače vino, suši pršute i dočekuje goste na Lastovu, a rat mu ne nedostaje. Što bi tu normalnoj osobi, uostalom, i nedostajalo? Sretan si ako si se živ vratio svojima i ako si iz čitave te mučne i krvave zgode izašao čistog obraza.
Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti. Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima
Samo jednom u sve ove godine svega se temeljito sjetio i ispričao. Kad su ga početkom dvijetisućih haaški tužitelji sumnjičili za nekakve zločine. Hercegovački špijuni lukavo su zamislili uvaliti mu svoje gadosti, logore u Gabeli i Dretelju, no među hercegovačkim špijunima, znate i sami, sve go debil do debila i njihovi traljavi falsifikati uvjerljivo djeluju samo đacima nižih razreda osmoljetke, a i Luka je, osim toga, profesionalan i oprezan, sačuvao dnevnike i bilješke, sve zapovijedi i vojne karte.
Imao je, osim toga, za odvjetnika Nenada Bobana, koji je dobar dio njegova ratnog puta bio uza nj. O tome senzacionalnom tipu, Bobanu, pustahiji što je početkom rata zatvorio odvjetničku kancelariju da bi se išao tući s četnicima, počinio neke bezumno smione podvige na Južnom bojištu i stekao čin pukovnika koji nikad nije ušio na uniformu, pričat ću vam opširnije možda nekom drugom prilikom.
Nekoliko mjeseci su se Džanko i Boban pripremali za razgovor s istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine, brižljivo su prošli tisuće stranica dokumenata, do tančine spremili obranu i puna dva dana odgovarali na pitanja, a kad je sve završilo, ovi su im samo mogli kazati:
“Gospodo, hvala vam lijepa.”
I nikada se poslije toga nisu javili. Ni pisma ni razglednice Luka Džanko iz Haaga više nije primio. Ma, ni da bi, bezobraznici, nazvali.
Bila je to, što ja znam, prva uspješna obrana nekog našeg časnika osumnjičenog za ratni zločin, prva pobjeda hrvatske stvari pred međunarodnim pravosuđem, ali hrvatskoj državi, tajanstveno zašto, nije bilo stalo do toga. Fućkalo joj se za Džankovu nedužnost. Dapače, kao da su nešto bili i mrzovoljni da ovaj nije zagnojio u reštu. Premda su se svi odgovorni, i u HDZ-u i u SDP-u, u suzama kleli i patriotska im prsa pomodrila od busanja kako će svi naši heroji imati najbolju pravnu pomoć koja se da kupiti na odvjetničkom tržištu, Nenad Boban svoju prvorazrednu uslugu rješavanja slučaja još u istražnom postupku nije mogao naplatiti.
Nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici
Naposljetku je morao tužiti državu i u beskraj se to vuklo sve do Vrhovnog i Ustavnog suda. Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti.
Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima.
Enivej, u sramotnom epilogu ove priče, prije tjedan dana, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo Republici Hrvatskoj. Luka Džanko mora sam platiti svoju obranu, Bobanu je slavna Lijepa naša blokirala račun zbog tri stotine tisuća sudskih troškova, a generalov unuk bistro je rezimirao slučaj:
“Dide, je li ti to moraš platit zato što si bio u ratu? A oće li i drugi tako?”
U sramotnom epilogu ove priče svi se mi možemo upitati kakvi su nas bijednici i kukavelji vodili i još uvijek nas vode, do jednoga, bez razlike na ideologiju i stranku, od pokojnih Tuđmana i Račana, do Sanadera i Milanovića, da nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici.
U odgovoru na ovo pitanje krije se odgovor i na zagonetku s početka ovog teksta, kako vi ne znate za heroja Luku Džanka i zašto njemu nije mrsko da ga ne znate.
Izopačene su vrijednosti u ovoj zemlji naprosto takve da moraš biti bitanga da bi bio ugledan i viđen građanin.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Antonija Petričušić: ”I srpska zajednica mora pokazati da želi suživot”
Piše: Paula Arbutina
Deset mjeseci Hrvatska je članica Europske unije. O pravima nacionalnih manjina u europskoj Hrvatskoj, o tome što za manjine znače predstojeći izbori za Europski parlament i kako se na pitanje nacionalnih manjina gleda iz europskih prijestolnica razgovarali smo s dr. sc. Antonijom Petričušić s katedre za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Kako ocjenjujete položaj nacionalnih manjina u europskoj Hrvatskoj?
Nažalost, članstvo Hrvatske u EU nije se poticajno odrazilo na ostvarivanje manjinskih prava. Naša je zemlja primjer kako je politika uvjetovanja u pogledu ostvarivanja prava manjina proizvod za vanjsko tržište, kako je to još davno imenovao poznati profesor europskog prava Bruno de Witte. Unija se, posredstvom Odjela za proširenje Europske komisije, bavi manjinskim pravima onih zemalja koje teže članstvu, ne i država članica. Čini to s uvjerenjem i pretpostavkom da će pretpristupno vrijeme učvrstiti zakonodavna i institucionalna rješenja zaštite manjina u zemlji koja pristupa i teži članstvu. U našem slučaju politika uvjetovanja proizvodila je pozitivne učinke do trenutka potpisivanja Ugovora o pristupanju. Nije trebalo dugo da se osuši tinta na potpisima čelnika država članica da slabost demokratske konsolidacije vrijednosti tolerancije, jednakosti i pluralizma ispliva na površinu. Jer napad na dvojezičnost u Vukovaru je paradigma šireg opsega od međuetničke netrpeljivosti: ona govori o tome kako se reformski procesi koji se događaju tijekom pristupanja zemlje članice Europske unije ne smiju fokusirati isključivo na političke i administrativne elite koje intenzivno sudjeluju u procesu pristupanja i pregovaranja, već da se na vrijednostima na kojima se Unija temelji treba socijalizirati cjelokupno građanstvo. Posebice regija poput naše, koja je opterećena nasljeđem nedavnih ratova koji su otvorili prostor iznicanju etno-nacionalnih mitova, raseljavanju stanovništva i etničkoj homogenizaciji cijelih zemalja i dijelova njihova teritorija. EU se pokušala pozabaviti tim nasljeđem. Pretpristupno uvjetovanje u pogledu ostvarivanja prava manjina dio je, dakle, demokratizacijske paradigme. No ono ne može proizvesti opipljive, relevantne rezultate u osam pretpristupnih godina. Posebice ne u regiji u kojoj su se nedavno dogodili vrlo brutalni međuetnički sukobi. Dakle, unatoč dobroj namjeri politike uvjetovanja koja je, osim propisivanja manjinskog zakonodavstva i njegove provedbe od hrvatskih vlasti, tražila i rješavanje pitanja povratka izbjeglica, suočavanje s prošlošću procesuiranjem ratnih zločina i pomirbe s nekadašnjim neprijateljskim narodima rezultati su u svim tim područjima poražavajuće ograničeni. Mislim da je to stoga što takve promjene zahtijevaju dulji period, a ne tek jedno desetljeće. Bilo bi dobro da je EU uspostavila trend koji bi bio nastavljen. Nažalost, ona za inzistiranje na ranijoj poslušnosti, koja se pokazala hinjenom, nema više nadležnosti.
Unatoč dobroj namjeri politike uvjetovanja koja je, osim propisivanja manjinskog zakonodavstva i njegove provedbe od hrvatskih vlasti, tražila i rješavanje pitanja povratka izbjeglica, suočavanje s prošlošću procesuiranjem ratnih zločina i pomirbe s nekadašnjim neprijateljskim narodima rezultati su u svim tim područjima poražavajuće ograničeni
Zašto se na histeriju oko ćirilice ne reagira iz europskih centara?
Jeste li primijetili da se o pitanju prijeteće derogacije manjinskih prava putem otpora većinskog stanovništva uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru nije očitovala povjerenica za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo te potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding? O tome je, koliko se sjećam, govorio tek glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje, čak ne ni povjerenik Štefan Füle. Ne mogu reagirati jednostavno zato jer nemaju manjinsku politiku pod nadležnošću Unije. Nema jedinstvenog standarda zaštite pripadnika nacionalnih manjina na razini Unije, već svaka država sama odlučuje kojim će društvenim skupinama i u kojem opsegu priznati i jamčiti manjinska prava. Poštivanje prava pripadnika manjina je, doduše, jedna od vrijednosti na kojima je EU ustanovljena i koja bi trebala biti zajednička svim državama članicama. I to tek od 2009. godine, kada su posljednji put revidirani osnivački ugovori. No to je tek načelni iskaz o raznolikosti, pluralizmu, nediskriminaciji i toleranciji europskog društva, o čemu ne postoje mnogobrojne direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Dakle, o tim načelima ne postoji zakonodavstvo koje bi ih oživotvorilo u konkretne mjere i politike. Ipak, nije sve tako sivo, jer zaštita manjina ipak ima nekoliko normativnih uporišta: Povelja EU o temeljnim pravima, koja predstavlja primarno zakonodavstvo EU i čije odredbe imaju prednost pred domaćim pravom, propisuje zabranu bilo kakve diskriminacije temeljem etničkog podrijetla, jezika, vjere, pripadnosti nacionalnoj manjini, itd. Nadalje, istim se izvorom prava Unija obvezuje na poštivanje kulturne, vjerske i jezične raznolikosti. Dok prva odredba može računati na djelotvornu sudsku zaštitu, potonja se u pravilu oživotvoruje kroz različite programe i projekte koje Unija financira. No ima još jedna važna činjenica, a ta je da se Hrvatska obvezala poštovati prava manjina u pregovorima s EU, a ona je notirana u Ugovoru o pristupanju, međunarodnom sporazumu između država članica EU i Hrvatske. Neke od posebnih obveza koje je Hrvatska preuzela tijekom svojih pristupnih pregovora za članstvo u EU su, primjerice, nastavak jačanja zaštite manjina, uključujući i učinkovitu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina; rješavanje preostalih pitanja na području povratka izbjeglica; potpuna suradnja s Haškim sudom i poboljšavanje zaštite ljudskih prava. U slučaju da EU smatra kako Hrvatska ne ispunjava neku od tih preuzetih obveza, može je tužiti pred Europskim sudom u Luksemburgu.
Nažalost, članstvo Hrvatske u EU nije se poticajno odrazilo na ostvarivanje manjinskih prava. Naša je zemlja primjer kako je politika uvjetovanja u pogledu ostvarivanja prava manjina proizvod za vanjsko tržište (…) Nije trebalo dugo da se osuši tinta na potpisima čelnika država članica da slabost demokratske konsolidacije vrijednosti tolerancije, jednakosti i pluralizma ispliva na površinu
Koje se europske institucije bave manjinskim pitanjima u nekoj od članica EU?
Europski sud štiti temeljna ljudska prava jer su ista ugrađena u opća načela prava EU, a skrbi i za pravilnu provedbu odredbi Povelje EU o temeljnim pravima i direktiva o rasnoj jednakosti ili o jednakosti pri zapošljavanju. Razvila se impresivna sudska praksa, no treba imati na umu da se sud ne bavi manjinskim pravima, nego u pravilu ispituje je li došlo do diskriminacije nekoga temeljem pripadnosti nekoj naciji, državljanstvu ili manjinskoj skupini, te da li je došlo do povrede još kojeg ljudskog prava. Nadalje, na razini Vijeća EU, izvršne institucije, donesena je Okvirna odluka o suzbijanju rasizma i ksenofobije kojom se nastoje sankcionirati djela koja uključuju nasilje i mržnju usmjerenu prema skupinama zbog rase, boje kože, vjere, podrijetla i nacionalne ili etničke pripadnosti. Kada se podvuče crta, jasno je da se manjine ne trebaju zagledavati u Unijine institucije, već u svoje nacionalne, regionalne ili lokalne vlasti. One su jamci provedbe manjinskog zakonodavstva i osiguranja jednakosti i nediskriminacije.
Unatoč dobroj zakonskoj regulativi u praksi zaostajemo za mnogim europskim državama, od kojih neke nemaju posebne zakone o zaštiti manjina. Kako je moguć takav paradoks?
Zato što nije dovoljno imati dobre zakone. Da bi zakoni imali učinka, moraju postojati i djelovati institucije koje ih provode, na svim razinama vlasti. Osim toga, manjinsko zakonodavstvo i politika trebaju se ostvarivati multisektorski: kroz obrazovnu, ekonomsku, razvojnu, kulturnu, turističku politiku. Za izostanak ovog poželjnog pristupa, po meni, nisu krivi samo vlastodršci već i manjine same. Jednostavno su se podložile rješenju koje su im vlade ponudile: njegujemo kulturnu autonomiju, tiskamo publikacije, organiziramo smotre, raspodjeljujemo među sobom financijska sredstva koja se iz proračuna osiguravaju putem Savjeta za nacionalne manjine, a ne inzistiramo na dugoročnim infrastrukturnim projektima koji s jedne strane jamče dugoročnu održivost manjinske zajednice u nekom području, posebice kada se ne radi o urbanoj sredini, a s druge pokazuju da su manjine zainteresirane za iste, životne probleme zajednice u kojoj žive i da žele dobro i ostalim stanovnicima regije, mjesta, sela ili zaseoka. Na taj se način nadvladavaju podjele i gradi suživot.
Napad na dvojezičnost u Vukovaru je paradigma šireg opsega od međuetničke netrpeljivosti: ona govori o tome kako se reformski procesi koji se događaju tijekom pristupanja zemlje članice Europskoj uniji ne smiju fokusirati isključivo na političke i administrativne elite koje intenzivno sudjeluju u procesu pristupanja i pregovaranja, već da se na vrijednostima na kojima se Unija temelji treba socijalizirati cjelokupno građanstvo
Koliko su u Hrvatskoj pučki pravobranitelj i sudovi efikasni u zaštiti manjina, a koliko je to sud u Strasbourgu, pred kojim pripadnici manjina redovito gube procese?
Sadašnja pučka pravobraniteljica, kao i pravobranitelji koji su joj prethodili, stoje na braniku borbe protiv diskriminiranja temeljem etničke pripadnosti, nacionalnog podrijetla, jezika ili vjere i, naravno, mnogih drugih obilježja. U Zakonu o suzbijanju diskriminacije nema pripadnosti nacionalnoj manjini kao potencijalne osnove diskriminiranja jer smo u procesu harmonizacije zakonodavstva s onim iz EU doslovno prepisivali sadržaj direktiva. Unatoč tome, diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina temeljem njihovog nacionalnog podrijetla najčešća je pojava diskriminacije u praksi pučke pravobraniteljice. Broj građanskih i prekršajnih postupaka vođenih zbog diskriminacije, kao i pravomoćnih odluka, rastao je tijekom posljednjih godina, što znači da i sudovi osiguravaju zaštitu manjina. I ovdje su najučestalije osnove diskriminacije etnička pripadnost i nacionalno podrijetlo. Važno je, doduše, da državno odvjetništvo i sudovi djeluju promptno u slučaju zločina iz mržnje jer takvo djelovanje šalje poruku široj javnosti da je to društveno neprihvatljivo. Stoga ulogu pravosudnog sustava u suzbijanju diskriminacije i ostvarivanju manjinskih prava treba dodatno razvijati i unapređivati. No uz jačanje kapaciteta pravosudnih institucija treba raditi i na informiranju javnosti o pravima i mogućnostima koje su im na raspolaganju, a tiču se zaštite od diskriminacije i ostvarivanja njihovih manjinskih prava. Stoga je važno da i Ured pučke pravobraniteljice i Ured za ljudska prava rade i preventivno-edukativno, a ne da samo prikupljaju pritužbe onih koji se osjećaju žrtvama diskriminacije, izvješćuju Sabor o broju pravosudnih postupaka ili o broju novozaposlenih pripadnika manjina u tijelima javne uprave. Te institucije nose osobitu odgovornost za provedbu manjinske politike.
Njegujemo kulturnu autonomiju, tiskamo publikacije, organiziramo smotre, raspodjeljujemo među sobom financijska sredstva koja se iz proračuna osiguravaju putem Savjeta za nacionalne manjine, a ne inzistiramo na dugoročnim infrastrukturnim projektima koji s jedne strane jamče dugoročnu održivost manjinske zajednice u nekom području
Kako ocjenjujete put kojim srpska zajednica ostvaruje kulturnu autonomiju u Hrvatskoj?
Po meni, to je krivi put. Upala je u matricu raspodjele novca za kulturnu autonomiju kojom osigurava radna mjesta svojih pripadnika u udrugama civilnog društva, manjinskim doduše, ali ne onima koje jačaju zajedništvo svog stanovništva na područjima gdje djeluju. Svjesna sam da na ovaj problem gledam drugačije nego pripadnici manjinskih zajednica, koji tvrde da integracija u društvo nužno završava asimilacijom. No i srpska zajednica mora pokazati simbolično da želi suživot, a nije li najlakši put otvaranju takvog dijaloga s većinskim stanovništvom putem kulturno-umjetničkih događaja, gastronomije, suradnje u onim područjima koja su slična, bliska i ne razdvajaju nego povezuju?
Očekivalo se da će s ulaskom Hrvatske u EU manjinska vijeća dobiti veći manevarski prostor. Kako vidite funkcioniranje manjinskih vijeća u budućnosti?
Temeljem čega bi vijeća dobila taj prostor? Mislim da se članstvo u Uniji, iz perspektive nečlanstva, naivno doživljavalo kao panaceja za sve i svašta, a sada je nastupilo otrežnjenje koje nam je otkrilo kako smo naivni bili. Vijeća su institucije konzultativnog karaktera, s opetovano dokazanom slabom podrškom birača za svoje konstituiranje putem izravnih izbora. Ako za neku instituciju glasa tek oko deset posto registriranih birača, taj izostanak interesa potvrđuje njenu nerelevantnost. Smatram da su vijeća nepotrebna jer njihovu ulogu obavljaju predstavnici u lokalnim predstavničkim tijelima. Ona sada djeluju kao neke kvazinevladine udruge, okupljaju u pravilu ljude koji su politički aktivni, a ne šarolike profile lokalnog stanovništva. Po meni, vijeća su minisinekure manjinskih političkih stranaka i ne proizvode nikakav integracijski učinak niti osiguravaju da se glas manjina zaista čuje u lokalnim i regionalnim zajednicama.
Kada se podvuče crta, jasno je da se manjine ne trebaju zagledavati u Unijine institucije, već u svoje nacionalne, regionalne ili lokalne vlasti. One su jamci provedbe manjinskog zakonodavstva i osiguranja jednakosti i nediskriminacije
Koliko su manjine u Hrvatskoj osposobljene da apsorbiraju sredstva iz EU fondova? Kako će manjine u budućnosti preživjeti?
Osim nekoliko manjinskih nevladinih udruga, koje u pravilu surađuju s tzv. mainstream udrugama iz velikih gradova ili sa stranim udrugama i institucijama kada se natječu za EU sredstva, većina prekobrojnih manjinskih udruga isključivo se financira novcem iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih. Mnogo je važnije da sredstva iz EU fondova znaju i mogu apsorbirati jedinice lokalne i regionalne samouprave u kojima manjine tradicionalno prebivaju, jer tu se nalazi značajan novac koji je u stanju sufinancirati lokalne infrastrukturne projekte. No bojim se da su lokalne i regionalne vlasti u potpunosti nepripremljene za takve poduhvate. I da će manjine stoga biti posredni gubitnici kohezijske politike. Pitali ste me i kako da manjine prežive. Isticanjem kvalitetnih, obrazovanih političkih kandidata, koaliranjem ne samo s onim političkim opcijama koje im bacaju koščice od kojih će se samo kratkoročno zasititi, nego s onima koji imaju dugoročne razvojne ideje i projekte. I na državnom i lokalnom nivou to je jednako važno.
Zašto su Bruxelles i Strasbourg, sjedišta Europskog parlamenta, važna mjesta za ostvarivanje manjinskih prava? Jer je Parlament mjesto na kojem se često raspravlja o manjinskim pravima, u njemu su donesene mnoge rezolucije o uporabi manjinskih ili rjeđe korištenih europskih jezika, o tretiranju manjina u zemljama izvan EU
Koliko su predstojeći europski izbori važni za manjine u promicanju njihovih interesa?
Čini mi se da su naše manjinske zajednice svjesne značaja i važnosti ove institucije za promicanje interesa manjina. Nekoliko je izbornih lista srpske nacionalne manjine za izbore za Europski parlament. Neke su liste pak odlučile obuhvatiti ugledne članove manjinskih zajednica i na taj način privući manjinske glasače da njima poklone povjerenje i glas. Zašto su Bruxelles i Strasbourg, sjedišta Europskog parlamenta, važna mjesta za ostvarivanje manjinskih prava? Jer je Parlament mjesto na kojem se često raspravlja o manjinskim pravima, u njemu su donesene mnoge rezolucije o uporabi manjinskih ili rjeđe korištenih europskih jezika, o tretiranju manjina u zemljama izvan EU. Iako rezolucije Europskog parlamenta nemaju snagu pravnog izvora, dakle ne obvezuju zemlje članice, one predstavljaju izraz političkog konsenzusa oko nekog pitanja. Nažalost, neki naši EU zastupnici i zastupnice koriste svoje istupe u parlamentu za ostavljanje dojma na domaće glasače, pa mogu otvarati teme koje radikaliziraju odnose sa zemljama koje pristupaju Europskoj uniji. To je jeftini populizam, koji može štetiti ne samo dobrosusjedstvu, nego i međuetničkim odnosima u našoj zemlji. Nadajmo se da takvih zastupnika i zastupnica u sljedećem sazivu Parlamenta neće biti!
(Prenosimo s portala Srpskog narodnog vijeća. Razgovor je objavljen u tjedniku Novosti.)
Domoljubni ultrazvuk
Rulja koja navodno moli za život, a zapravo maltretira pacijente pred Vinogradskom bolnicom, desnica prisnažena Ružom Tomašić u Europskom parlamentu, koji 2014. godine ne prihvaća izvještaj o ravnopravnosti žena i muškaraca, Tomislav Karamarko koji u intervjuu nekom radiju na pitanje o pobačaju nedvosmisleno ostavlja mogućnost da, dođe li na vlast, to pitanje postane legislativno, a ne intimno, dvije trećine hrvatskih ginekologa koji se pozivaju na priziv savjesti, nazadni pokret Željke Markić koji sustavno i s golemim uspjehom radi na smanjenju razine ljudskih prava…
Sve to neodoljivo miriše na mogućnost da u ovoj zemlji zabrana pobačaja postane realnost.
Suviše je podudarnosti da bi stvar bila slučajna. Priče kako Karamarko govori svašta jer traje kampanja za izbore za Europski parlament i jer je, kako kaže, vjernik, umirujuće su jednako koliko i priče onih što su se početkom devedesetih kleli da rata na ovim prostorima više ne može biti
Suviše je podudarnosti da bi stvar bila slučajna. Priče kako Karamarko govori svašta jer traje kampanja za izbore za Europski parlament i jer je, kako kaže, vjernik, umirujuće su jednako koliko i priče onih što su se početkom devedesetih kleli da rata na ovim prostorima više ne može biti.
Jer dvije trećine liječnika koji iz vjerskih razloga ili razloga savjesti, ma što to značilo, ne žele obavljati pobačaje u državnim bolnicama isti su oni liječnici koji za vrijeme štrajka nisu imali nikakav problem s tom istom savješću kad su odustajali od operacija karcinoma, svjesno smanjujući tako nečije izglede za preživljavanje. Toliko o cijeni života.
Također, to su isti, ili uglavnom isti oni liječnici koji u poslijepodnevnim satima i u privatnim klinikama nemaju nikakav problem s obavljanjem pobačaja. Samo im je cijena savjesti tamo nešto viša, instrumenti sjajniji, a fotelje u čekaonicama udobnije.
Na splitskim se Firulama, recimo, mjesecima nije moglo svojevoljno prekinuti trudnoću. Apsolutno svi ginekolozi pozivali su se na priziv savjesti, pa su žene na taj zahvat morale u Šibenik. Tamo je valjda količina savjesti bila manja ili je tržište za privatne abortuse bilo – tanje.
Oprostite, o čemu vi govorite? Zašto bi se netko trebao slagati s odlukom o nečemu što se nalazi u tuđoj maternici?
Pobačaj je u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, legaliziran 1952. godine. To znači da je moja baka, ako je htjela, mogla otići u državnu bolnicu i odlučiti o prekidu trudnoće. Nije to trebala reći ni mom djedu. O pobačaju u Hrvatskoj raspravlja se 2014.
To znači da moja unuka to pravo možda neće imati. Ili će o tom pravu raspredati mahom muški liječnički konziliji koji će željeti utvrditi je li silovana, ima li novca za uzdržavanje i slaže li se otac djeteta s njezinom nakaradnom odlukom.
Oprostite, o čemu vi govorite? Zašto bi se netko trebao slagati s odlukom o nečemu što se nalazi u tuđoj maternici? Zašto bi itko ikad sebi uzeo za pravo da zakonom zadire u nečiju trbušnu šupljinu?
Rulja koja navodno moli za život, a zapravo maltretira pacijente pred Vinogradskom bolnicom, desnica prisnažena Ružom Tomašić u Europskom parlamentu, koji 2014. godine ne prihvaća izvještaj o ravnopravnosti žena i muškaraca…
Koliko bolestan treba biti um koji želi propisati da netko drugi u ime žene odluči o bilo čemu u njezinu tijelu. Bila riječ o životu ili o smrti. Postoji li, barem u teoriji mogućnost, da muško tijelo ikad postane predmetom zakonske regulative?
Bi li bilo moguće da, u slučaju da muškarci mogu zatrudnjeti, neka pozicija i opozicija i u jednoj zemlji na plenarnoj sjednici, uz izglasavanje kvote o količini izvoza paprike, robnim rezervama i policijskim odorama, razgovara o njihovom osobnom, intimnom, isključivo vlastitom integritetu?
Sram bilo svakoga tko smatra da je politička kampanja mjesto za ovu temu. Sram bilo sve one koji pod krinkom čovjekoljublja i bogoljublja igraju svoju političku rolu pred prozorima žena u krvavim spavaćicama, i onima koje su rodile i onima koje su abortirale. Sram bilo sve one čija se savjest plaća novcem. I samo je o tome riječ.
Hrvatska desnica opasno se zaigrala. Možda bi im pobačaj bio prihvatljiviji i ne bi aktivirali profesionalne molitelje kada bi se nekako, nekim posebnim domoljubnim ultrazvukom, unaprijed moglo saznati hoće li taj potencijalni, budući čovjek jednom željeti pisati ćirilicom. Ili nositi ženske haljine…
(Prenosimo s portala forum.tm)
HDZ: Je li nam to hvala?
Hrvatska demokratska zajednica na rubu je bankrota. Nepravomoćnom sudskom odlukom financijsko stanje u stranci izjednačilo se s moralnim, novca sada imaju upravo koliko i poštenja. Trideset milijuna moraju vratiti u državnu blagajnu i, ako mene pitate, odlično su prošli.
Koliko su gepili voljenoj domovini, riječ je zaista o beznačajnoj svoti. Napokon, Ivi Sanaderu je samome presuđeno petnaest i dvjesto sedamdeset tisuća, a neće baš biti da su se svi oni zajedno manje od duplo omrsili.
Momci i djevojke prije bi trebali zadovoljno trljati rukicama nego špilati uvrijeđenost ponavljajući je li nam to hvala što smo napravili hrvatsku državu. Jer, za hrvatsku državu, kakva je danas, za ovu bijedu, gorčinu i beznađe, HDZ bi trebalo kazniti ne s trideset milijuna, već s trideset milijardi. Ali, dobro, prihvatimo da je pravda manjkava i da je očit nesrazmjer imovine i prihoda nekih ministara, poput pitanja o Bogu ili besmrtnosti duše, jedan od onih misterija koji će ljudskom umu ostati možda zauvijek neobjašnjeni.
Momci i djevojke prije bi trebali zadovoljno trljati rukicama nego špilati uvrijeđenost ponavljajući je li nam to hvala što smo napravili hrvatsku državu. Jer, za hrvatsku državu, kakva je danas, za ovu bijedu, gorčinu i beznađe, HDZ bi trebalo kazniti ne s trideset milijuna, već s trideset milijardi
Vratimo se radije na onu manju neugodnost. Trideset milijuna. Za stranku s dvije stotine tisuća članova ne bi to, kažu, trebao biti ozbiljniji problem. Sto pedeset po glavi. Nevolja je, međutim, da hadezeovci nisu navikli davati. Kako sad to? Zbunjuje ih taj smjer kretanja novca, da ide od njih, a ne prema njima. Je li se to uopće može? Je li to ikad itko pokušao? Davanje ih ispunjava tjeskobom kao i inače kad se čovjek nađe pred nečim novim i nepoznatim. Upitate li ih za pare, mnogi bi se potapkali po džepovima i sa žaljenjem primijetili kako su novčanik ostavili u drugim hlačama. Ugasili bi svjetlo da se čini kako nema nikoga kod kuće dođu li im s uplatnicom na vrata.
Blokada računa možda ne bi bila loša mjera, pa i ovrha imovine ako ne ide drugačije, da svim članovima HDZ-a, naprimjer, uzmu televizore. To bi čak na više načina moglo biti dobro. Ionako samo ispadne pizdarija kad hadezeovci gledaju Dnevnik. Predsjedništvo stranke moglo bi se, osim toga, dosjetiti nekakvog lukavstva, izmisliti, recimo, da skupljaju pare za nečiju izuzetno skupu, složenu i rizičnu operaciju mozga u inozemstvu.
Ovo mi se čini još možda najzrelija ideja. Napraviti telefonski broj, nula šest nula, da građani doniraju devet i po kuna zovu li s fiksnog, a dvanaest s mobilnog telefona, za spas nekakvog imaginarnog nesretnika. Mogao bi to biti i seksi telefon. Zašto ne, hadezeovci su dobri u stenjanju i uzdisanju. Organizirao bi se zatim i humanitarni koncert, jer bi mnoge estradne zvijezde, vjerujem, rado nastupile džabe, drage volje se odužile za izdašne honorare kojima ih je HDZ nekad častio.
Ostaje im samo dogovoriti se tko će glumiti bolesnika, ali kandidata im, Bogu hvala, ne manjka. U vrhu stranke najmanje je dvadeset njih za koje bi javnost spremno i bez ostatka povjerovala kako trebaju složenu i rizičnu operaciju mozga.
Davanje ih ispunjava tjeskobom kao i inače kad se čovjek nađe pred nečim novim i nepoznatim. Upitate li ih za pare, mnogi bi se potapkali po džepovima i sa žaljenjem primijetili kako su novčanik ostavili u drugim hlačama. Ugasili bi svjetlo da se čini kako nema nikoga kod kuće dođu li im s uplatnicom na vrata
Ne upali li ovo, ja doista ne znam što bi drugo moglo. Nagađa se o prodaji stranačkih prostorija na Trgu žrtava fašizma, ali vrijednost te nekretnine ni približno ne bi pokrila dug državi. Valjat će, bojim se, napraviti radikalnije poteze. Nije uopće isključeno da će se Tomislav Karamarko, želi li spasiti stranku, morati odreći stana i preseliti natrag u momački sobičak k svojima, na usku postelju ispod postera Brucea Leeja, Suzi Quatro i Bay City Rollersa.
Hadezeovci će se morati nalaziti po kućama, poput Nove hrvatske desnice, smjele političke planove kovati u kuhinji kao Mladen Shwartz i Ana Lučić, kojima tajnika stranke koji put za vikend puste, a koji put ne puste iz Vrapča. To će uvijek biti teško dogovoriti. Ne može u mene, kaže jedan hadezeovac, meni majstor keramičar stavlja pločice. Drugi opet reče da mu je došla punica iz Dervente. U trećega su djeca fasovala vodene kozice. Četvrti ne razgovara sa ženom otkako mu je ona našla nekakve slike u mobitelu… I onda opet, gdje se ide? Ide se u Jandrokovića.
“Mama, doći će mi prijatelji iz HDZ-a da razgovaramo o europskim izborima pa nemoj ulaziti”, upozori Gordan Jandroković mamu i ona se, naravno, složi. Malo se kao i uvrijedi. Zar je ona ikad smetala kad bi njemu dolazili prijatelji?
Što se dogodi, ne moram vam vjerojatno ni opisivati. Jedva što su se čelni ljudi najveće hrvatske političke organizacije izuli u predsoblju i u čarapama smjestili u primaćoj sobi Jandrokovićevih roditelja, evo ti mame s usisavačem.
Mogao bi to biti i seksi telefon. Zašto ne, hadezeovci su dobri u stenjanju i uzdisanju. Organizirao bi se zatim i humanitarni koncert jer bi mnoge estradne zvijezde, vjerujem, rado nastupile džabe, drage volje se odužile za izdašne honorare kojima ih je HDZ nekad častio
“Samo vi, dečki, razgovarajte, ništa vi meni ne smetate!”, viče gospođa da nadglasa uređaj, a oni nevoljni podižu stopala da ona usisa tepih ispod.
Završi mama posao, kad, nije pet minuta prošlo, tata bojažljivo proviruje u sobu.
“Reci, tata”, reče Jandroković umorno.
“Igra li netko od vas možda šah?”, pita stari, neutješan otkad mu je na onaj svijet preselio šahovski partner sa šestog kata.
“Ne igra”, odbrusi mu sin neljubazno.
“Dobro, samo pitam”, kaže tata zatvarajući vrata.
I opet, samo što su moćni političari počeli sastavljati listu za Europski parlament, dođe drugi put mama.
“Šta je sad?!”, raspizdi se načisto Jandroković.
“Oprosti, možeš mi otvoriti teglu cikle?”
“Daj ovamo!”
Uzme Jadroković teglu i krene odvrtati aluminijski poklopac, a tvrdo u vražju mater. Pokuša i Tomislav Karamarko, ne može ni on. Pa i Milijan Brkić, ljudeskara, odustane. Ni Kalmeta, koji je dosjetljivo izvukao košulju iz hlača i zamotao poklopac u tkaninu, ne bude bolje sreće. Ni Šuker, ni Prgomet…
To vam je politička snaga. Čitava Hrvatska demokratska zajednica staklenku ukiseljenog povrća ne bi mogla otvoriti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- Next Page »