Prije nekoliko dana dopisivao sam se s analitičarom jedne agencije o stanju u regiji. Puno smo mailova razmijenili o Srbiji, BiH, Kosovu, Makedoniji. A na mail o stanju u Hrvatskoj odgovorio je: “Pa vi zapravo i nemate vanjsku politiku”. I u određenoj je mjeri u pravu. [Read more…]
Zoran Milanović: ”Josipovićevu stranku zasad ne bih komentirao”
Foto: Darko Jelinek
Premijer Zoran Milanović već jako, jako dugo nije dao veliki intervju novinama ili portalima. Od njegovih zadnjih opsežnijih javnih istupa i previše se toga promijenilo: SDP-u ponovno raste rejting, pa se gotovo izjednačuje s HDZ-om, a rejting raste i Vladi, prvi put nakon više od dvije godine. Što je najvažnije, uporno rastu i podaci o hrvatskim gospodarskim performansama. [Read more…]
GREXIT – bolje prije, nego poslije?
U Europskoj uniji je ovog ljeta tzv. grexit (Grexit = Greece/Grčka + exit/izlaz) dominantna politička tema. Mnogi govore, nerijetko isključivo, o spašavanju Grčke, eura i eurozone, pri čemu zaboravljaju da je u osnovi projekta Europske unije ideja mira i nenasilja, kao i uvažavanja sviju identiteta, što podrazumijeva i načela harmonizacije i solidarnosti. Doduše, da bi opstao podsustav kakav je eurozona unutar EU, moraju se poštovati pravila, inače će skončati u kaosu. [Read more…]
Žarko Primorac: ”Centralni sektor mora biti industrija, a ne turizam”
Piše: Igor Lasić
Foto: Jovica Drobnjak
Naša monetarna politika često se navodi kao veliki ekonomski problem. I vi ste znali kritizirati njezina pogodovanja interesu uvoznika i financijskog sektora. Niz godina kritički se o tome očitovalo barem desetoro uglednih domaćih ekonomista. Kako to da je politička elita slijedila posve drugi put?
Monetarna politika mogla je biti efikasnija u savladavanju recesije. Hrvatska narodna banka bila je ciljno usmjerena prema osiguravanju stabilnosti cijena. Međutim, stabilnost cijena nije samo monetarni fenomen nego je, prije svega, rezultanta ravnoteže ekonomskog sustava u cjelini. Drugim riječima, stabilnost cijena se ostvaruje pozitivnim rastom BDP-a i zaposlenosti, umjerenijom državnom potrošnjom, efikasnijim investiranjem, porastom izvoza, povoljnijim zaduživanjem zemlje. Nažalost, svi spomenuti odnosi poremećeni su u posljednjih pet-šest godina i Hrvatska, za razliku od drugih europskih zemalja, prolazi kroz tešku recesiju. Monetarna politika mora biti proaktivnija u savladavanju recesije. Doduše, ona sama ne može riješiti problem, ali može vršiti pozitivan pritisak na fiskalnu politiku, efikasnije provođenje reformi, racionalnije upravljanje državnom potrošnjom, poticanje povoljnijeg kreditiranja privrede.
Veliku ulogu igra i režim deviznog tečaja. Empirijski je dokazano da su krizu lakše savladale zemlje koje su primjenjivale režim fleksibilnoga deviznog tečaja. Hrvatska mora bolje razmisliti isplati li joj se žuriti u eurozonu. To bi uključivanje bilo korisno ako bi mogla provesti energične reforme, modernizirati privredu i podići nivo konkurentnosti, što je vrlo teško ostvariti za nekoliko godina
Europska unija dokinula je tradicionalne okvire monetarnog suvereniteta država, a nije ih oslobodila fiskalne odgovornosti. Stjepan Zdunić u jednom radu pojašnjava kako je tu riječ o ekonomsko-političkoj klopci za manje imućne zemlje, one s tzv. periferije. Što vi mislite o tom odnosu?
Nema sumnje da su manje konkurentne zemlje, kakva je Hrvatska, u težoj poziciji unutar Europske unije. Posebno to vrijedi za članice monetarne unije, odnosno eurozone. Jednostavno, tranzicijske zemlje su nerazvijenije, manje konkurentne, a moraju poštovati pravila koja vrijede za najrazvijenije. Zato su se problemi eurozone najprije ispoljavali kod manje razvijenih članica (Grčka, Cipar, Španjolska, Slovenija). Pritom veliku ulogu igra i režim deviznog tečaja. Empirijski je dokazano da su krizu lakše savladale zemlje koje su primjenjivale režim fleksibilnoga deviznog tečaja. Hrvatska mora bolje razmisliti isplati li joj se žuriti u eurozonu. To bi uključivanje bilo korisno ako bi mogla provesti energične reforme, modernizirati privredu i podići nivo konkurentnosti, što je vrlo teško ostvariti za nekoliko godina.
Aktualne smjernice iz Bruxellesa i dalje nas upućuju na nužnost povlačenja države, a mi sami nastavljamo vjerovati u spasonosno ukazanje stranih investitora. Kako vidite realnu mjeru tih dviju stvari – deregulacije i politike industrijskog razvoja – te, eventualno, njihov suodnos?
Hrvatska mora nastojati povećati inozemne investicije u svoju privredu, jednostavno zato što nema dovoljno vlastite akumulacije za ubrzavanje ekonomskog razvoja, modernizaciju privrede, povećanje zaposlenosti i povećanje izvoza. Da bi se inozemne investicije povećale, država mora provesti ozbiljne reforme (pravnog sustava, Zakona o radu, poreznog sustava, državne administracije i druge). U provođenju reformi uloga države je nezamjenjiva. Uostalom, to je sve u funkciji jačanja tržišnosti hrvatske privrede i povećanja konkurentnosti.
Hrvatska mora nastojati povećati inozemne investicije u svoju privredu, jednostavno zato što nema dovoljno vlastite akumulacije za ubrzavanje ekonomskog razvoja, modernizaciju privrede, povećanje zaposlenosti i povećanje izvoza. Da bi se inozemne investicije povećale, država mora provesti ozbiljne reforme (pravnog sustava, Zakona o radu, poreznog sustava, državne administracije i druge)
Mislite li na fleksibilizacijsku reformu Zakona o radu? Ali kako da radništvo pristane na daljnje otplaćivanje štete koju su prouzročili lakomi(sleni) globalizacijski procesi krupnoga kapitala, napose financijskoga? Hoću reći, to se ne tiče samo Hrvatske i ne može se promatrati separatno, a i sve je povezano s obespravljenošću radništva Trećeg svijeta?
Imate pravo, veliki je problem nagovoriti sindikate da prihvate redukciju nekih radničkih prava. To je prirodno, jer se radnici bore za svoja prava. Međutim, njihovi predstavnici, sindikati, moraju shvatiti da se bez podizanja konkurentnosti domaćih poduzeća, njihove modernizacije i tehnološkog unapređenja ne mogu ostvariti ozbiljnije inozemne investicije, rast privrede i povećano zapošljavanje. Problem je što su vladajuće strukture izgubile povjerenje radništva. Zato ih ne mogu lako uvjeriti da redukcija prava u ovom trenutku treba da dovede do općeg, pa i pojedinačnog napretka. Problemi te vrste nisu samo naši, oni se mogu sresti u svim tržišnim privredama i opći su znak nikad dovršene borbe između rada i kapitala. Naš je problem čak i dublji, jer se procesi odvijaju u uvjetima recesije i općeg nepovjerenja između suprotstavljenih strana.
Stvarnost kao da nam se ruga: dok naše vlasti očajnički nastoje rasprodati ostatke zadržanoga financijskog sektora, industrije ili prometne infrastrukture, tržište odgovara nemogućnošću postizanja iole prihvatljive cijene. Doduše, ako bankrotiramo, više nećemo biti pitani o prihvatljivosti?
Privatizacija hrvatskoga financijskog sektora je uglavnom završena. Još ostaje Hrvatska poštanska banka, čija prodaja lani nije uspjela. Možda su se neke privatizacije banaka mogle i uspješnije voditi, ali ta je priča završena. Hrvatska treba nastojati privatizirati još poduzeća iz javnog sektora, da bi taj sektor učinila efikasnijim. Doduše, sada nije najbolje vrijeme za prodaju poduzeća radi opće krize i nedostatka zainteresiranih investitora. Takav je slučaj i s privatizacijom infrastrukture, odnosno cesta. Mislim da privatizaciju cesta diktira nužda: zemlja je visoko zadužena i mora se oslobađati visokih financijskih izdataka za kamate i ostale troškove financiranja.
Hrvatska treba nastojati privatizirati još poduzeća iz javnog sektora, da bi taj sektor učinila efikasnijim. Doduše, sada nije najbolje vrijeme za prodaju poduzeća radi opće krize i nedostatka zainteresiranih investitora. Takav je slučaj i s privatizacijom infrastrukture, odnosno cesta. Mislim da privatizaciju cesta diktira nužda: zemlja je visoko zadužena i mora se oslobađati visokih financijskih izdataka za kamate i ostale troškove financiranja
Priča o privatizaciji banaka nikada nije povedena – bez rasprave su prodane, po neformalnom a realno vladajućem diktatu neoliberalnoga Vašingtonskog konsenzusa. Tako je i s drugim poduzećima javnog sektora, npr. infrastrukturnim. Tvrdite da ih treba prodati, no mnoge zemlje tu uviđaju problem i otkupljuju takve subjekte natrag pod svoje?
Jednostavno ćemo biti prisiljeni privatizirati, na odgovarajući način, neke segmente infrastrukturnog sustava. Primjerice ceste, neke segmente energetskog sustava, prometne djelatnosti, komunalne sustave. Za takvu politiku moguće je navesti više razloga: prvo, u nekim segmentima infrastrukture smo se preinvestirali (ceste) i sada nismo u mogućnosti otplaćivati financijske obveze; drugo, za neke segmente infrastrukture moramo tražiti vanjske izvore sredstava za modernizaciju i tehnološko unapređivanje (energetika, ekologija, navodnjavanje i slično); treće, neki se komunalni poslovi mogu efikasnije obavljati u privatnom sektoru (upravljanje otpadom, upravljanje čistoćom u gradovima, željeznički transport i slično). Međutim, prilikom izbora modela privatizacije moramo biti daleko efikasniji nego do sada: nadati se da se iz prijašnjih privatizacija mogu izvući pouke, pa preostale provoditi pametno i transparentno.
Proteklih smo dana čuli nove sugestije Bruxellesa, koji Hrvatsku upozorava na višak usmjerenosti prema turizmu i zanemarivanje drugih važnih industrija. No zar nije i EU dugo poticao razvoj te orijentacije, dok je bila u vezi s ekspandirajućim financijskim sektorom na tržištu nekretnina?
Turizam jest važna grana hrvatske ekonomije. U današnjim uvjetima taj sektor ostvaruje oko 15-20 posto BDP-a. Međutim, turizam ne može biti kralježnica razvoja hrvatske ekonomije, radi svojih deficitarnosti: sezonalnosti, kratkog trajanja sezone, visoke zavisnosti od kretanja u svijetu, političkih odnosa, cijena energije i transporta i drugih odnosa. Centralni sektor mora biti industrija, kao u svim razvijenim europskim ekonomijama, a turizam se može odlično uklapati u racionalnu ekonomsku strukturu. Nažalost, izgubili smo prednosti relativno razvijene industrijske zemlje i sada moramo ulagati strahovito puno napora i sredstava da reindustrijaliziramo ekonomiju.
Međutim, turizam ne može biti kralježnica razvoja hrvatske ekonomije, radi svojih deficitarnosti: sezonalnosti, kratkog trajanja sezone, visoke zavisnosti od kretanja u svijetu, političkih odnosa, cijena energije i transporta i drugih odnosa. Centralni sektor mora biti industrija, kao u svim razvijenim europskim ekonomijama
Supervizirali ste velike energetske kompanije, a taj je sektor danas svakako jedan od najkritičnijih. Možete li nam reći vaše mišljenje o položaju i budućnosti Ine, ovom narodu izmaknute poput one notorne šibicarske kuglice, čime smo ujedno prestali biti kakav-takav politički subjekt u tom sektoru?
U energetskom sektoru događaju se značajne strukturne i tehnološke promjene. Energetika postaje sve značajniji resurs, ali se njezina unutrašnja struktura mijenja u korist obnovljivih izvora energije i povećavanja efikasnosti potrošnje. Veliku ulogu igra utjecaj energetskog sektora na zaštitu ljudske okoline. U industriji nafte se također događaju velike promjene: u krizi se smanjuje potrošnja derivata, rentabilitet rafinerijskog biznisa postaje sve upitniji, interes velikih kompanija se okreće prema upstream istragama i eksploataciji, koncentracija je sve veća. Svi ti procesi ostavljaju posljedice i na Inu. Specifičnost naše naftne kompanije je u tome što nisu dokraja regulirani odnosi između strateških partnera i to izaziva dodatne probleme. Mora se istaknuti da takva situacija otežava položaj Ine na tržištu, ona će u najvećoj mjeri osjetiti nepovoljne posljedice toga, pa bi bilo preporučljivo da Vlada i MOL ubrzano riješe nastale nesporazume.
Foto: Arhiva
Energetika je svakako jedna od najvažnijih globalnih tema, pa upravo svjedočimo i kako utječe na rat u Ukrajini. Što mislite da bi trebalo napraviti po tom pitanju iz pozicije EU-a, koji se doima prilično trapavo u svojevrsnom škripcu između Rusije i SAD-a? Kakav nastavak predviđate?
Europa je jako ovisna o ruskom plinu, otuda i prilično mlaka reakcija na rusku aneksiju Krima i druge poteze Vladimira Putina. Treba dodati da će Europska unija naći načina da plati zaostali ukrajinski dug za plin, a sve u cilju da si ne ugrozi opskrbu ruskim plinom. Pouke iz zime 2009., kada je bila prekinuta isporuka ruskog plina preko Ukrajine, još su svježe. Istovremeno, Unija je utvrdila strategiju smanjivanja ovisnosti o ruskom plinu putem velikog broja mjera: izgradnje novih dobavnih pravaca, suspendiranja izgradnje Južnog toka, izgradnje plinskih interkonekcija između članica EU-a, izgradnje velikih skladišta plina, efikasnije potrošnje plina, povećavanja vlastite proizvodnje, pa i iz škriljca. Istina, Europa kasni s tim mjerama i možda je Putin postigao i ono što nije želio: probudio je uspavane europske mehanizme da traže dopunske izvore i dobavne pravce plina i nafte, postupno se oslobađajući ovisnosti o Rusiji.
Nerijetko se početak rata u Ukrajini uspoređuje, uglavnom površno, s našim ratovima devedesetih. S obzirom na to da ste nekada sudjelovali u ekonomskoj politici i vlasti Bosne i Hercegovine, molim vas da se ukratko osvrnete na položaj te zemlje danas, na njezine unutarnje probleme i vanjski kontekst?
Ukrajina je velika zemlja i prevažna je za samu Rusiju. Osobno mislim da je Zapad malo preforsirao Ukrajinu u nagovaranju da se priključi europskim ekonomskim, pa i vojnim savezima. Mislim da to Rusija ne može dopustiti bez nekakvog sistema kolektivne sigurnosti. Metode izazivanja međunacionalnih i drugih problema u istočnoj Ukrajini pomalo podsjećaju na početke rata u Bosni i Hercegovini, ali to ni izbliza nije isti slučaj. Bilo kako bilo, i pored izvjesnog stišavanja tenzija i smanjenoga ruskog angažiranja, ne mislim da je problem istočne Ukrajine riješen. Dugo će još tinjati, tim prije što je u nekim istočnim oblastima dominantno rusko stanovništvo. Osim toga, ondje su locirani veliki ukrajinsko-ruski industrijski kapaciteti iz područja metalurgije, mašinogradnje, metalne industrije, vojni i drugi kompleksi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Angela Merkel dogovorila veliku koaliciju sa SPD-om
Dvije najveće njemačke stranke, demokršćani Angele Merkel i socijaldemokrati Peera Steinbruecka, dogovorile su se da će na državnoj razini formirati tzv. veliku koaliciju. Pregovori su trajali nekoliko tjedana, bili su prilično teški, a konačan dogovor postignut je rano ujutro u srijedu.
Angela Merkel dobit će tako treći kancelarski mandat zaredom, a vladu će najvjerojatnije formirati prije Božića. Inače, ona je među rijetkim europskim čelnicima koji su i u vrijeme dužničke krize i recesije, koja je teško pogodila eurozonu, ostali na vlasti.
Na zadnjim parlamentarnim izborima u Njemačkoj, održanima 22. rujna, njezina stranka CDU (kršćanski demokrati) sa sestrinskom strankom, bavarskim CSU-om (socijalni demokrati), dobila je povjerenje 41,7 posto birača i uvjerljivo pobijedila. Nedostajala su joj četiri zastupnička mjesta za natpolovičnu većinu u Bundestagu, njemačkom parlamentu.
Problem se pojavio zato što liberali (FDP), njezin dosadašnji koalicijski partner, nisu prešli izborni prag. Angela Merkel prvo je pregovarala sa zelenima, no kako se nisu uspjeli dogovoriti, zadnjih mjesec dana dužnosnici njezine stranke razgovarali su sa SPD-om, koji je na izborima osvojio 25,6 posto glasova. Veliku koaliciju treba još potvrditi i članstvo SPD-a, njih oko 476 tisuća.
A. Merkel je na vlast došla nakon izbora 2005. Tada je njezina stranka tijesno pobijedila SPD, ali je nakraju također bila formirana velika koalicija. Na izborima 2009. godine Angela Merkel je opet pobijedila, ali je tada vladu formirala sa svojim tradicionalnim koalicijskim partnerom, FDP-om. Nijemci su bili zadovoljni njezinom vladavinom.
Bila je vrlo odlučna i čvrsta u europskoj dužničkoj krizi, odbila je novcem njemačkih poreznih obveznika spašavati države koje su upale u dužničke probleme. Nezaposlenost u Njemačkoj na najnižim je razinama (samo pet posto), industrija je u procvatu, a zemlja bilježi i blag rast BDP-a. Za razliku od mnogih država koje muku muče s deficitom i dugovima, Njemačka pod njezinom palicom ostvaruje suficit, višak, zbog čega ju je nedavno kritizirao i SAD.
Angela Merkel je zadnjih mjeseci imala velikih problema s Washingtonom zbog globalnog prisluškivanja. Otkriveno je da su stručnjaci američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) desetak godina pratili što i s kim razgovara preko jednog od svoja dva mobitela. Kada je to doznala, A. Merkel reagirala je odlučno, pobunila se, a američkom predsjedniku Baracku Obami izravno je kazala što misli o tome. Potom je zatražila da se prisluškivanje prekine, ali zbog toga nije prekinula transatlantsko partnerstvo sa SAD-om.
Njemačka kancelarka korektan odnos ima i prema Rusiji. Tijekom njezina mandata završen je i pušten u promet plinovod postavljen na dnu Baltičkoga mora koji povezuje Rusiju i sjevernu Njemačku.
Iako je gospodarska velesila, Njemačka nije članica Vijeća sigurnosti, ali na međunarodnome planu sve češće sudjeluje u rješavanju ključnih svjetskih problema. Tako je bila i dio skupine 5 + 1 (u kojoj su članice Vijeća sigurnosti i Njemačka), koja je nakraju dogovorila, kako mnogi kažu, povijesni sporazum s Iranom o njegovu spornom nuklearnom programu.
Bude li sve teklo prema planu, Angela Merkel stolovat će u Berlinu do kraja 2017. I bit će jedna od kancelarki s najduljim stažem u njemačkoj povijesti. Kada je započela političku karijeru kao “Kohlova djevojčica”, mnogi su sumnjali u njezinu karijeru.
Porijeklom je iz istočne Njemačke, otac joj je bio protestantski pastor, a majka profesorica engleskoga i latinskoga. Doktorirala je fiziku, a do pada Berlinskoga zida radila je kao znanstvenica. Sada je u izvanbračnoj zajednici s matematičarom Joachimom Sauerom, koji se ne pojavljuje prečesto u javnosti, no zadržala je prezime prvoga supruga. Djece nema.
Nakon sklapanja velike koalicije pred dužnosnicima CDU-a i SPD-a sada je dogovor o podjeli funkcija. No jedno je mjesto rezervirano. Angela Merkel ostat će u svojem, kancelarskom kabinetu. Jedina će promjena, prema svemu sudeći, biti to da će ubuduće umjesto običnoga imati mobitel s dodatnom zaštitom od prisluškivanja.
Dobre vijesti iz SAD-a, Liniću još teže zaduživanje
Očekivano dobre vijesti iz SAD-a o tome da je uglavnom usuglašen paket mjera štednje, te ocjene njemačkih analitičara kako je to pozitivna vijest za eurozonu, a posebno za Njemačku, gdje je već poraslo raspoloženje ulagača (na najvišu razinu u zadnje tri i pol godine), mogle bi biti nov izazov za Hrvatsku.
“Bilo je očekivano da će se u SAD-u naći rješenje i izbjeći najgori scenarij, koji bi povukao za sobom i potrese na globalnoj razini. Kad gledamo gospodarstvo SAD-a, treba reći da vlada pozitivni gospodarski moment, potaknut prije svega rastom vrijednosti imovine, bilo da je riječ o nekretninama ili financijskoj imovini. Sam rast je u velikoj mjeri posljedica monetarnih intervencija od strane FED-a. Rast BDP-a i smanjenje nezaposlenosti u SAD-u su pozitivni, ali to može predstavljati i otegotnu okolnost u skorom razdoblju, kako za Hrvatsku tako i za ostale zemlje u regiji. Naime, ako rast BDP-a u SAD-u postane održiv, izvjesno je da će i FED početi povlačiti stimulanse, moguće već početkom iduće godine. Za Hrvatsku to može značiti još teže zaduživanje na inozemnom tržištu, i to ne samo za državu nego i za korporativni sektor”, kaže Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke. To bi mogao biti dodatni teret na rast javnog duga i svakako može otežati planove o pokretanju ciklusa investicija, koje vlada pokušava potaknuti u zadnje vrijeme.
Još neki sugovornici upozoravaju kako bi to mogao postati ozbiljan problem, jer još nije sigurno da ćemo ove godine biti u plusu kad je riječ o povlačenju sredstava iz EU fondova. Zdeslav Šantić upozorava i na to da u Hrvatskoj vlada pogrešan pristup od samog početka krize. “Mi imamo pogrešan pristup od samog izbijanja krize, unazad 5 godina, jer neki misle da je ovo ciklički, a ne strukturni problem, i računaju da ‒ kad nastupi oporavak u EU – možemo nastaviti po starom. Nažalost, model koji je primjenjivala cijela regija istočne Europe ‒ snažna potrošnja financirana javnim sredstvima – ubuduće neće biti održiv.
Iako je eurozona izašla iz recesije, periferne članice će se još dugo boriti s javnim financijama i trebati financijsku pomoć. Bez obzira na rast BDP-a, u tim se zemljama još neko vrijeme može očekivati razdoblje visoke nezaposlenosti. Nezaposlenost bi i iduće godine u eurozoni mogla rasti, što nije okruženje iz kojega nam mogu stići poticaji za oporavak. Uz neke opće, naši su problemi i specifični, kao što je na primjer niska konkurentnost. Jedini način da to riješimo je interna devalvacija: da država smanji rashode i promijeni strukturu javne potrošnje. Tek tada možemo govoriti o sveobuhvatnoj poreznoj reformi, koja bi imala trajan karakter”, smatra Šantić.
U posljednjih 20-ak godina imali smo bezbroj intervencija u poreznom sustavu, što je samo povećalo investicijsku nesigurnost. Promjene koje ministar financija Slavko Linić najavljuje u posljednjih mjesec dana na skupovima zagrebačkih SDP-ovaca, tijekom izbora za lokalnog čelnika SDP-a, dobre su, no problem je u načinu i dinaminici na koji se provode.
“Odgađanja i ostavljanje tih reformi za kraj mandata su dodatni teret za vladu, jer ih je teže provesti u drugoj polovici mandata, a i zato moraju biti puno oštrije i teže”, procjenjuje situaciju naš sugovornik.
