novinarstvo s potpisom
Jadranka Brnčić, ”Biti kršćanin s papom Franjom”, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.
Dana 13. ožujka 2013. na balkonu bazilike sv. Petra pojavio se pomalo stidljiv čovjek i zaželio okupljenoj gomili dobru večer: Sorelle e fratelli… buona sera. Kako je počeo govoriti, tako mu glas postajao sigurnijim i osmijeh svjetlijim. A na kraju, nagnuo je glavu pred okupljenima i zamolio blagoslov. [Read more…]
Foto: Jutarnji list
Dr. Stjepo Bartulica ima vrlo zanimljivu biografiju. Jedan od predvodnika konzervativne revolucije u Hrvatskoj odrastao je u SAD-u, u katoličkom duhu, u obitelji hrvatskih iseljenika. Početkom devedesetih dolazi u Hrvatsku. Počinje raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, a jedno vrijeme šef mu je bio i današnji premijer Zoran Milanović. U mandatu Ive Josipovića u njegovom uredu bio je povjerenik za vjerske zajednice. [Read more…]
Pojam ‘‘nove evangelizacije“ uveo je u javni diskurs Crkve papa Ivan Pavao II. za apostolskoga putovanja u Poljsku 1979. (9. lipnja govoreći radnicima iz Nowe Hute). Potom ga je sve češće koristio – obraćajući se Crkvi u Latinskoj Americi i pozvavši katolike da ‘‘ponovno potvrde svoju vjeru u Krista“, pa govoreći katolicima u Europi protiv ‘‘progresivne sekularizacije društva“ – sve dok nova evangelizacija nije postala svojevrsnim programom Katoličke crkve i njezinom prvom brigom upisanom u njezin misionarski elan.
Papa Ivan Pavao II. bio je nadahnut apostolskom pobudnicom Evangelii Nuntiandi (1975) u kojoj Pavao VI., smatrajući lom između vjere i kulture ‘‘dramom našega vremena“, piše o nužnoj evangelizaciji kultura. U mnogim svojim nastupima papa Ivan Pavao II. pokazao je jasno htijenje i veliku hrabrost da ustraje na smjernicama Drugoga vatikanskog koncila. Detalji, međutim, upozoravaju na doktrinarni oprez.
Uza sve proturječne disciplinarne mjere u pastoralnom praćenju složena procesa obnove, Papa je mnogo toga započetoga i otvorenoga Drugim vatikanskim koncilom na kraju ipak jednostavno prikočio. Objavivši ‘‘nemilosrdnu borbu“ protiv sekularizacije zapravo je ponovno otvorio jaz između Crkve i svijeta što ga je Drugi vatikanski koncil htio prevladati. Stari rat protiv ‘‘modernizma“, čini se, samo je zadobio nov jezik.
Kardinal Joseph Ratzinger, kojeg je Ivan Pavao II. 1981. stavio na čelo Kongregacije za nauk vjere, izjavio je u intervjuu talijanskim novinama Gesu (Isus): “Nakon pretjerane otvorenosti svijetu, nakon pretjerano pozitivnih tumačenja agnostičkoga i ateističkoga svijeta, rehabilitacija je i više nego poželjna. Uostalom, već je na djelu”. Njegova misija kao pape bila je doktrinarno, moralno i institucionalno obnoviti Crkvu nakon prekreta izazvana Drugim Vatikanskim koncilom te konkretizirati njezinu prisutnost u društvu sa svrhom “nove evangelizacije”.
U počecima svoje artikulacije ‘‘nova evangelizacija“ nije ponajprije značila vraćanje Evanđelju, nego prije – restauraciji Crkve. Međutim, činjenica da je uopće potrebna nova evangelizacija kazuje da ona prva, ‘‘tradicionalna“, nije više kadra prenositi vjeru iz naraštaja u naraštaj te da će nova evangelizacija nužno biti nova i u metodi i u izrazu. Razumijevanje samoga pojma i naravi nove evangelizacije postupno doživljuje svoju evoluciju.
Govoreći o ‘‘diktaturi relativizma“, u kojoj čovjek pojedinac samom sebi postaje jedinim mjerilom, papa Benedikt XVI. kao da je bio mnijenja kako postoji stanovita urota navodnih autora relativizma koji hoće svima nametnuti svoj način mišljenja i stoga posve diskreditirati Crkvu.
Međutim, relativizam jamačno nije urota i dva su mu uzroka: ‘‘raščaravanje“ koje je naprosto jedna etapa u evoluciji čovječanstva i nesposobnost Crkve da ‘‘raščaranim“ ljudima predloži nove razloge da vjeruju. Ako li je ‘‘raščaravanje svijeta“ prirodna i neizbježna etapa u evoluciji svijeta – koja je, poradi znanstvenog i ekonomskoga razvoja, prvo nastupila u tzv. zapadnim zemljama, ali će neminovno u nju ući i drugi krajevi svijeta – ako ona nije ni zabluda, ni nevjernost, Crkva će morati prihvatiti tu činjenicu.
Morat će prestati žaliti se na nju te odustati od mobiliziranja energije da ju potuče – ova je borba uzaludna i beskorisna. Ukratko: suočena sa sekularizacijom i famoznom diktaturom relativizma Crkva je sve do nedavna nastojala restaurirati praksu i navike prije krize smatrajući da je gubitak takve prakse i doveo do krize. Taj se projekt urušio zbog krize u samoj Crkvi. S papom Franjom Crkva nastoji iznaći nove načine kako biti prisutna u svijetu kakvi neće biti ni napuštanje ni nevjernost njezinu prvotnom poslanju.
Po svom modi operandi nova evangelizacija se, dakle, bitno razlikuje od one ‘‘tradicionalne“. Ponajprije naglasak je stavljen na svjedočenje ‘‘autentičnosti proklamirana i življena Evanđelja“. Dakle, nije više riječi o poduci nego o naviještanju svjedočanstvom osobnoga iskustva. Nije više ponajprije riječi o upoznavanju ljudi s dogmama, moralom i učenjima Crkve, nego o življenju onoga što je Isus pripovijedao i živio.
U motu proprio Ubicumque et semper (2010) papa Benedikt XVI. piše, među ostalim, o nužnosti ‘‘novoga govora o Radosnoj vijesti zbog fenomena akulturacije u zemljama duge kršćanske tradicije“ te kaže kako nova evangelizacija nije samo pitanje ispovijedanja vjere nego i obnovljenog odnosa između vjernika i Boga.
Kao što na Biskupskoj sinodi o novoj evangelizaciji u prenošenju kršćanske vjere održanoj u Rimu od 7. do 28. listopada 2012. reče nadbiskup José Ruiz Arenas, tajnik Pontifikalnoga vijeća za novu evangelizaciju: ‘‘nova evangelizacija mora biti usmjerene prema tomu da sekulariziranim muškarcima i ženama naših sekulariziranih društava vrati radost življenja u prisutnosti i blizini ljubavi Božje u njihovim životima“.
Riječi i geste pape Franje upisane su u to novo razumijevanje evangelizacije. Ništa neobično u tome da je za inauguracije tražio da narod moli za njega prije nego što mu je dao svoj blagoslov, ništa čudno što je za obreda Posljednje večere oprao noge djevojci, ništa šokantno što je u središtu Vatikana krstio dijete nevjenčanih roditelja, ništa iznenađujućega što kritizira svećenstvo za klerikalizaciju vjere, za bavljenje vlastitim prestižem…, pa čak, premda nedovoljno, i za marginalizaciju žena.
Ne bi bilo čudno ni da jednoga dana ponudi pričest osobama koje nerazvedene u jednom, crkvenom, žive u drugom, civilnom braku. Sve to samo potvrđuje da živi svoje kršćanstvo na temelju Evanđelja, da Boga razumije kao milosrdnoga Boga punog praštanja te da smjernice Drugoga vatikanskoga koncila ozbiljno uzima u obzir, iako su ih mnogi pripadnici crkvenoga klera zaboravili i zanemarili. Posebice u sredinama gdje se Crkva još hrva s globalizirajućim, pluralističkim svijetom te se skriva u svoju kulu bjelokosnu ne primjećujući da ju je srušio već Drugi vatikanski koncil.
Temeljna poruka Crkve, ona na kojoj je bila utemeljena i koja je svrha njezina postojanja, s papom Franjom ponovno biva čuvena: Bog ne nameće svijetu svoj autoritet, nego ga ljubi i pokazuje mu svoju ljubav u Isusu Kristu.
Obraćati se svijetu s nepovjerenjem, čak osuđivanjem te ne pokazati vlastite slabosti, rane i nevjernosti sprječava iscjeljenje otpočeto s nizom traženja oprosta što ga je bio pokrenuo papa Ivan Pavao II. Svijet je doživio toliko trauma od strane Crkve, da više ne uspijeva čuti njezinu temeljnu poruku sve dok se ne obrati svijetu s poštovanjem. Što papa Franjo čini. Kako daleko je pripravan ići, tek ćemo vidjeti. S otporom se već susreće.
Riječi i geste pape Franje upravo jer su iskrene dobivaju i simboličko značenje, a nadati se, pripravljaju Crkvu i za novu etapu u njezinu razvoju kada će se morati prerazmisliti cjelokupna teologija, teološke koncepte osloboditi biblijskom porukom a biblijsku poruku razumijevati na nove načine, ponovno povezati teologiju i učiteljstvo te iznaći nov govor o Bogu i Isusu, govor kakav suvremeni čovjek može čuti a da ne mora biti u šizofrenu odnosu ni s vlastitom kulturom niti s vlastitom vjerom.
A nikada, zapravo, i nije trebalo biti riječi o broju kršćana, nego o njihovoj kvaliteti. Poziv na novu evangelizaciju možda je providonosna prigoda za Crkvu da ponovno otkrije svoje temeljno poslanje, da postane ono što su prve kršćanske zajednice bile društvu svojega vremena: subverzija i alternativa.
Budućnost je čovječanstva u smjernome suživotu različitosti – jedna je od ključnih misli iz Papina govora održanoga 28. studenoga sudionicima opće skupštine Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog. Kako je javio Radio Vatikan a prenijela IKA, Papa je napomenuo da nije moguće misliti na bratstvo ”iz laboratorija” te je odlučno istaknuo da vjersku slobodu valja štititi u svim njezinim dimenzijama.
U svijetu koji je na neki način – kako je rekao Papa – “postao manji”, sve je važniji dijalog i prijateljstvo među ljudima različitih religija. Riječ je o stvarnosti i izazovu koji poziva našu kršćansku savjest i koji utječe na konkretan život lokalnih crkvi, župa i vrlo brojnih vjernika, rekao je papa Franjo.
”Često se na političke ili gospodarske razloge nadovežu kulturne i vjerske razlike, koje se oslanjaju i na nerazumijevanja i pogreške iz prošlosti, a sve to može prouzročiti nepovjerenje i strah”, rekao je papa Franjo te dodao: “Postoji samo jedan put kojim se taj strah može pobijediti, a to je put dijaloga, susreta obilježena prijateljstvom i poštovanjem”.
Dijalog s nekim ne znači odustati od vlastitog identiteta kada se ide u susret drugomu, a ni popustiti kompromisima kada je riječ o vjeri i kršćanskom moralu – primijetio je Papa.
”Upravo se iz tog razloga međureligijski dijalog i evangelizacija ne isključuju, nego se uzajamno podupiru. Ništa ne namećemo, ne rabimo nikakvu podmuklu strategiju kako bismo privukli vjernike, nego radosno i jednostavno svjedočimo ono u što vjerujemo i ono što jesmo. Doista, u susretu u kojemu bi svatko stavljao na stranu ono u što vjeruje i pretvarao se da odustaje od onoga što mu je najdraže, zacijelo ne bi bilo istinskog odnosa. U tom bi se slučaju moglo govoriti o lažnom bratstvu”, ustvrdio je papa Franjo.
”Budućnost je u smjernome suživotu različitosti, a ne u homologaciji s jednim jedinim, teorijski neutralnim mišljenjem. Stoga je prijeko potrebno priznati temeljno pravo vjerske slobode u svim njezinim dimenzijama”, kazao je Papa.
