Dragi Papa Franjo, duboko smo ohrabreni Vašom skorašnjom posjetom našoj državi. U njenoj najavi je naznačeno da dolazite da potaknete njegovanje dobra i pomognete konsolidaciji bratstva i mira, i zbog toga smo bili slobodni da Vam se obratimo. [Read more…]
Veliki brat nas pokorava
Zanimljiva je i korisna ideja Forum.tm omogućiti čitaocima portala da pitaju Davora Škrleca (Forum.tm-a omogućiti čitaocima portala da pitaju Davora Škrleca), hrvatskog predstavnika u Evropskom parlamentu, za mišljenje o radnoj verziji dokumenta koji se zove Ugovor o slobodnoj trgovini između SAD i EU, skraćeno TTIP (TransatlanticTrade and Investment Partnership). [Read more…]
Seksualni nacionalizam (2)
Mark Juergensmeyer (2008, 152), vodeći teoretičar religioznih nacionalizama, s pravom prepoznaje da je pad komunizma i rapidne promene i tranzicije u političkim i ekonomskim sistemima u Centralnoj i Istočnoj Evropi okončao jednu formu sekularnog transnacionalizma i uzrokovao tenzije između sekularnog i religioznog nacionalizma u godinama koje su sledile. [Read more…]
Patriotizam i siromaštvo
Nije trebalo dugo čekati. Bilo je samo pitanje dana kada će se, u sve težoj i složenijoj ekonomskoj situaciji, umesto boljeg života, narodnim masama ponuditi već ocvali patriotizam, koji uz široku medijsku kampanju mobiliše narod da zaboravi na nezaposlenost, smanjenje plata i penzija, korupciju i sve drugo što čini muke svakodnevnog života.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru sa ambasadorom Nemačke Hajncom Vilhelmom izjavio je kako bi građani Srbije pre prihvatili da žive u siromaštvu nego da neko u njihovo ime prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Ovoj izjavi prema potrebi može se dodavati kako bi građani Srbije pre prihvatili međunarodnu izolaciju, prihvatili potpunu bedu i glad, a u krajnjoj odluci i smrt, samo da se ne prizna ta nezavisnost koja je već godinama nepobitna činjenica, nešto već davno okončano..
Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića
Da li to znači da bi i predsednik prihvatio život u siromaštvu, da bi se odrekao svoje ne baš male i skromne imovine: svojih stanova, vikendica, zemljišta, svoga deviznog računa? Da li to znači da bi predsednik Srbije ugrozio i živote svojih unuka kada izjavljuje da se Kosovo ne sme priznati jer se jednoga dana može očekivati promena odnosa velikih sila kada će biti moguće vratiti Kosovo u sastav Srbije. Oružjem, kako drugačije?
Znači li to da se u amanet budućim generacijama ostavlja novi rat na Kosovu, uz prethodno priželjkivanje i očekivanje novog evropskog ili svetskog rata “koji će izmeniti odnose snaga“?
Tužno je i tragično što se ponavljaju manipulacije iz prošlosti koje su donele toliko jada Srbiji. Ali, malo po malo, pa se iz naprednjačke jagnjeće maske pomala radikalska vučja narav.
Istine radi, gledano sa strane može se učiniti da se pojačava jaz između predsednika Srbije i srpskog premijera, između Nikolića i Vučića. Niko još ne bi smeo da se zakune kako je reč o stvarnom neslaganju rusofila Nikolića i umerenog “zapadnjaka“ Vučića. Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića.
Na rehabilitaciji bivšeg kompromitovanog predsednika kome je suđeno za ratne zločine u Hagu uveliko se radi. Otvoreno, javno, u debatama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko brojnih tekstova i knjiga. Jedna je nedavno izašla sa karakterističnim naslovom: “Milošević – još nije gotovo“ iz pera Slobodana Antonića, analitičara Nove srpske političke misli koji objašnjava da Milošević i nije bio tako loš kao što su neki govorili i pisali.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo
Iz ukupnog medijskog mraka pomaljaju se lik i delo Slobodana Miloševića, evo, tu, po drugi put među Srbima, da se nastavi njegovo započeto, a nedovršeno delo.
Sa ovakvim porukama koje stižu od sveprisutnih analitičara i sa političkog vrha svakom trezvenom stanovniku Srbije preostaju samo dani strepnje od ozloglašenog “patriotizma“, onog iza kojeg se u ne tako dalekoj prošlosti skriivalo sve što je Srbiju tako unazadilo: ekstremni nacionalizam, brojne predrasude i stereotipi, mračna savremenost i neizvesna budućnost.
Pozivati se danas na tu vrstu patriotizma koja je postala sinonim za život bez nade, za život što se svodi na održavanje gole egzistencije, ne samo da je anahrono nego je i bezobrazno i opasno.
Vlast može sve. Pri ruci su joj mediji, golemi partijski aparat, mnoštvo beskorisnog sveta vezanog za partjsku kasu i partijsku sisu. Već je odnegovana čitava armija onih koji u potpunosti žive od partijskog aparata. Postali su obični partijski zombiji.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube?
To je posledica duboke indoktriniranosti koja traje već dugi niz godina, od devedesetih pa do danas. Ali ako se narod pita da li je spreman da ide u rat za Kosovo, odgovori su nešto drugačiji: malo je onih koji bi učestvovali u takvom ratu.
Ona dugo prisutna podeljenost između reči i dela, koja karakteriše gotovu svaku vlast u Srbiji, bila ona radikalska, espeovska, demokratska ili naprednjačka, tipična je i za srpsko javno mnjenje koje verno sledi haotične i konfuzne poruke koje se šalju od političara i medija, od javnih intelektualaca – hipokrizija pretvorena u ključni deo mentaliteta.
Ovde više niko nikome ne veruje. Narod svojoj vlasti, vlast narodu, ne veruje se međunarodnoj zajednici, a i ta zajednica sa velikom opreznošću prima i razmatra ono što stiže iz Srbije u obliku potpisanih sporazuma i neispunjenih dogovora.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube? Da li je to zaista jedina alternativa koju obećava predsednik države? Vraćaju se kao eho one poznate, “proročke“ reči: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“.
Decenije nesanice
‘‘Onaj ko je rekao da je san isto što i nada, imao je divnu intuiciju izvanrednog značaja sna i ne manje vrednog značaja nesanice“, zapisao je veliki mislilac Emil Sioran. Pesnik i urednik Kova (Vršac) Petre Krdu (1952.-2011.) je iz ovog dvojstva odabrao naslov biblioteke ‘‘Nesanica“, započete 1994. godine, jedne od onih strašnih godina kad su najveće izdavačke kuće potopljene, a zemlja tonula u prostakluk i beznađe.
Prošle srede je u Biblioteci grada (Rimska dvorana) u prisustvu mnogih autora i kulturnih radnika obeležen datum – dve decenije ove izuzetne edicije i 90. knjiga. Prvih 74 knjiga je potpisao kao urednik Krdu, a sledećih 16 – profesor Draško Ređep koji je priznao da je većinu tih knjiga već dobio u nasleđe.
Bez promašaja i osrednjosti, u ‘‘Nesanici“ su se pojavile knjige Celana, Siorana, Elijadea, Joneska, Mana, Šimborske, Andžejevskog, Pasternaka, Nabokova, Encensbergera, da pomenemo samo neke kojima bi se ponosio pariski Galimar i londonski Faber end Faber. U prisnoj i domaćinskoj atmosferi ponajviše se ipak govorilo o pesničkom čarobnjaku i uredničkom podvižniku Krduu koji je mali grad Vršac upisao u veliku kulturnu mapu Evrope, povezujući kontinente i kulture.
Bez promašaja i osrednjosti, u ‘‘Nesanici“ su se pojavile knjige Celana, Siorana, Elijadea, Joneska, Mana, Šimborske, Andžejevskog, Pasternaka, Nabokova, Encensbergera, da pomenemo samo neke kojima bi se ponosio pariski Galimar i londonski Faber end Faber. U prisnoj i domaćinskoj atmosferi ponajviše se ipak govorilo o pesničkom čarobnjaku i uredničkom podvižniku Krduu koji je mali grad Vršac upisao u veliku kulturnu mapu Evrope, povezujući kontinente i kulture
Preostali delovi tiraža su planuli po velikom popustu, kupovalo se da bi se poklanjalo u vreme prazničnih darovanja, a kad smo se razilazili, dugo se još pričalo o ‘‘malom izdavaču“ koji je tačno pre deset godina na beogradskom Sajmu knjiga osvojio priznanje Najboljeg izdavača godine.
Živimo u vremenima velike etičke i egzistencijalne pometnje, pa sa velikim čuđenjem svako malo susrećem ljude zdrave pameti i zamašnog stvaralačkog ugleda, koji mi kažu da nikad nije bilo gore od onog što se danas zbiva.
Razumem da su se potrošile mentalne energije, da je više od 14 godina prohujalo od onog danas već mitskog 5. oktobra kad se mnogima učinilo da je padom jednog zločinačkog sistema oličenog u jednom bračnom paru sa Dedinja rešen najveći problem. Ali, vrtimo se u sličnim krugovima, a na delu imamo ono što psiholozi nazivaju optimizmom sećanja.
Pominjem ovu formulu da bih podsetio na činjenicu da je 1994. pretrpljen slom svih kulturnih institucija, sem onih stavljenih u službu pokretanja retorike mržnje i ratnohuškačkih strategija. I kad su nestale najbitnije izdavačke kuće poput Nolita, Bigza, Prosvete (formalno je opstala, samo u slavu polupismene skribomanije Lady Macbeth sa Dedinja), u vojvođanskom gradiću Vršac, u kojem je već uspešno delovala Književna opština Vršac, KOV, sa već nizom zanimljivih izdanja, pesnik i urednik Petru Krdu pokrenuo je biblioteku ‘‘Nesanica“.
I to knjigom ‘‘Martovske ide, tek što nisu“ velikog pesnika srpskog nadrealizma i intelektualca najvišeg evropskog formata Dušana Matića. Ovu knjigu je urednički inteligentno sklopio novosadski kritičar Draško Ređep, koji je nakon Krduove iznenadne smrti (1952.-2011.) preuzeo kormilo u vođenju ovog izdavačkog projekta.
I dogodilo se da je 90. knjiga, koja je prošle srede tek pristigla ispod štamparske prese, opet nosila oznaku Matić. Ovoga puta reč je o mladom pesniku Dejanu Matiću, čiji ‘‘Hostel“ nudi neočekivanu pustolovinu maštarije i crnohumornih stranstvovanja.
I dogodilo se da je 90. knjiga, koja je prošle srede tek pristigla ispod štamparske prese, opet nosila oznaku Matić. Ovoga puta reč je o mladom pesniku Dejanu Matiću, čiji ‘‘Hostel“ nudi neočekivanu pustolovinu maštarije i crnohumornih stranstvovanja. Dejan Matić je već osvojio nekoliko uglednih pesničkih priznanja (začudo, u opštoj pometnji, nešto takvo još postoji). Ima nešto u životopisu novog autora sukladno Krduovoj stvaralačkoj putanji
Dejan Matić je već osvojio nekoliko uglednih pesničkih priznanja (začudo, u opštoj pometnji nešto takvo još postoji). Ima nešto u životopisu novog autora sukladno Krduovoj stvaralačkoj putanji. I on je nosilac male izdavačke kuće (ista matrica: urednik i radnik svih uzgrednih poslova) Treći trg. Ovaj novi izdavač se pročuo po desetak dobro probranih knjiga, a pravo otkriće su nekolike knjige portugalskog pisca Goncala Tavaresa (već se našao među kandidatima za Nobela).
Poput svog zemljaka i velikog prethodnika Vaska Pope Petru Krdu je opstajao naporedo u rumunskoj i srpskoj književnosti. Ali, za razliku od Pope, koji je ‘‘sakrio“ deo svoje rumunske biografije, od početka se opredelivši samo za srpsku književnost, Krdu je podjednako bio prisutan u dvema susednim kulturama i platio visoku cenu.
U srpskoj književnosti, opsednutoj pritiskom nacionalnog identiteta, neprekidno je tretiran kao gost uprkos tome što je pisao na srpskom jeziku. U rumunskoj književnosti, kao stvaralac sa one strane državne granice imao je začudo mnogo bolji status, dobio značajna priznanja i bio rado dočekivan.
Zapazio sam ga još pre tridesetak godina kad je, poput onog Ludog Šeširdžije iz Alicinog Wonderlanda, upadao u beogradske redakcije noseći nova izdanja Kovovih knjiga kao biserje na dar. Godinu dana pre nego što će 2004. Kov dobiti priznanje na beogradskom Sajmu knjiga za izdavača godine, nove demokratske vlasti u Vršcu su dozvolile da neka crkvena opština izbaci Kov na ulicu iz Memorijalnog zdanja Jovana Sterije Popovića!
Pola kulturnog Beograda je ispisalo peticiju protesta i napravilo demonstracije, ali malo je to pomoglo. Sledeću godinu Kov je opstao u nekoj privatnoj ostavi, geriljeroski, kako se žargonski govorilo, u parku, maltene u doslovnom značenju te reči.
Zapazio sam ga još pre tridesetak godina kad je, poput onog Ludog Šeširdžije iz Alicinog Wonderlanda, upadao u beogradske redakcije noseći nova izdanja Kovovih knjiga kao biserje na dar. Godinu dana pre nego što će 2004. Kov dobiti priznanje na beogradskom Sajmu knjiga za izdavača godine, nove demokratske vlasti u Vršcu su dozvolile da neka crkvena opština izbaci Kov na ulicu iz Memorijalnog zdanja Jovana Sterije Popovića!
Inače, što nije bez značaja, Krdu je pesnik retkog senzibiliteta, čudesne nadrealne poetike i cioranovskog apsurdnog humora. Njegova poslednja i, sada možemo reći, testamentarna (silom tragičnih okolnosti) pesnička knjiga ‘‘Moj građanski šešir“ pripada vrhu savremene srpske poezije, ali pošto glavne medije još pritiskaju deseterački pesnici naklonjeni patriotskom borbenom nasleđu (odbrana srpske nejači i slično), jedva da je ova knjiga primećena u akademskom svetu.
Kad već govorimo o ‘‘Nesanici“ koja je opstajala silama nečastivim uprkos, podsetimo da slične kuće brane čast srpskog izdavaštva: biblioteka ‘‘Gradac“ Branka Kukića (Čačak), ‘‘XX vek“ Ivana Čolovića (Crveni krst), ‘‘Karpos“ Dejana Aničića (Loznica), ‘‘Agora“ Nenada Šaponje (Zrenjanin), ‘‘Logos“ Vladimira Medenice (Dorćol), ”Izdavačka knjižarnica” Zorana Stojsnovića (Sremski Karlovci)…
Da ne pominjemo veliki broj autorskih samostalnih izdanja, jer, pošto su ukinuti autorski honorari, a nema povezane knjižarske mreže, mnogi sami objave knjige, obiđu tri-četiri beogradske knjižare i obavili su posao.
Svi ovi pomenuti (nešto sam izostavio) počivaju na jednostavnoj formuli: vlasnik kuće, urednik, lektor, korektor, distributer knjige, sve u jednoj osobi (eventualno uz pomoć nekog iz kućnog domaćinstva). Ovaj važan deo izdavaštva gotovo da nema osrednjosti i promašaja, jer je reč o ljudima savršeno opremljenim za ovu vrstu posla.
Za ovaj važan deo izdavačke ponude ne postoji izvikana i silovana reč ‘‘hit“. Nju besomučno koriste nekoliki izdavački džinovi koji drže lance super-knjižara. Dve trećine njihove ponude je bez ikakve kulturne vrednosti, ali ovi izdavački magnati i žive od zbunjivanja korisnika čitalačke ponude.
U besu zbog ove vrednosne neravnoteže neki poznati pisci potržu poznati poklič: ”Kaznimo proizvođače šunda i trasha visokim porezima”. Taj menanizam je teško primeniti i bolje da se manemo tih polucenzorskih fikcija. Ako smo hteli otvoreno tržište – dobili smo ga, problem je što društvo nema nameru da pomogne izuzetne izdavačke poduhvate. I zato smo tu gde jesmo.
Parole golog antisemitizma
Novi rat na Bliskom istoku, jer ovo što se događa na relaciji Izrael – Gaza jest rat, stvorio je upravo idealnu dimnu zavjesu iza koje se, javno i jasno, prikriveno i manje prikriveno, ili tek na “mala vrata” na javnu scenu ponovo vraća antisemitizam. A antisemitizam, ako netko slučajno ne zna, mržnja je i neprijateljstvo prema židovskom narodu kao cjelini, odnosno prema svima pripadnicima toga naroda, bez ijednog drugoga razloga, osim što su Židovi.
Iracionalni antisemitizam bio je u korijenu nacističkog plana “konačnog rješenja”, plana o – doslovno – istrebljenju cijeloga jednoga naroda koji se, stjecajem povijesnih okolnosti, stoljećima održavao raštrkan širom svijeta i ovisan o dobroj volji većinskih naroda među kojima su njegovi dijelovi živjeli, čuvajući u prvome redu svoju vjeru, tradiciju i običaje i podvrgnut stalnome diskriminiranju i povremenim pogromima (progonima i ubijanju).
I opet za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je između njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine.
Za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je između njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer
To je područje odlukom Ujedinjenih naroda podijeljeno na Izrael i Palestinu, ne uzimajući u obzir da su već i prije toga židovske paravojne formacije prognale iz budućeg Izraela ne mali broj Arapa. Dakle, jedna je nepravda ispravljena, preživjeli holokausta dobili su svoju državu, ali na račun dotadanjih stanovnika (mada Židovi zaista jesu, povijesno gledano, prastanovnici toga područja). No, nije ostalo na tome.
Dan nakon proglašenja Države Izrael, susjedne su je arapske zemlje, sve – u koordiniranoj akciji – napale. Na iznenađenje svijeta, ali i uz pomoć iz svijeta, Izrael se obranio, snagom očajnika pritisnutoga uza zid. I ne samo što se obranio, nego je i proširio područje pod svojom kontrolom, što je – nepotrebno je i govoriti – bila nova nepravda.
U desetljećima što su slijedila arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”.
S tim je ciljem (ali ne bez asistencije “velikih” koji su igrali svoje igre) početo nekoliko ratova koji su svi, s izuzetkom onoga iz godine 1973. (mada i to samo dijelom) završavali daljom teritorijalnom ekspanzijom Izraela.
Palestinci, protjerani i nagurani u izbjegličke logore (jer, ni jedna arapska zemlja nije pokazivala volju da ih integrira) počeli su pribjegavati terorizmu. Stariji će se bez muke sjetiti vremena kada su pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije otimali avione, izvodili atentate, ili kada su uzeli kao taoce izraelske sportaše na Olimpijadi u Münchenu (i bili, zajedno s njima, ubijeni u neuspjeloj njemačkoj akciji spašavanja).
U to vrijeme počinje proces koji sada, u jeku vojne kampanje protiv Hamasa u pojasu Gaze (i više od tisuću poginulih samo u tri tjedna), ponovo dobiva na zamahu. I to dvostrani proces.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine
S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!).
Pa se tako na demonstracijama protiv stradanja civila u Gazi čuju notorno antisemitske parole, blokira se vjernike u sinagogi i prijeti im se smrću (Pariz), ili se u mošejama moli Alaha “svemogućeg i milostivog” da uništi i pomete s lica Zemlje i posljednjeg Židova (London). Reagiranja na takve ispade olako će se proglasiti ograničavanjem slobode izražavanja, odnosno slobode vjere.
Usputna primjedba: ne treba sve ovo ni posebno čuditi, ako se zna (a mora se znati) da je ujedinjena Evropa, barem u svojim novim članicama, do sada pokazivala bolećivu toleranciju prema antisemitizmu (i desnom radikalizmu), naprosto zato što je kartu za ulazak u red “prihvatljivih” profašista i antisemita bilo vrlo lako kupiti deklarativnim antikomunizmom. I sada se ta bolest širi, što je uvijek slučaj s bolestima koje se na vrijeme ne suzbija.
E sada, da ne bi bilo zabune, evo nekoliko konkretnih pitanja i odgovora na njih. Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema!
Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu!
Je li Izrael, čije su trupe tada bile u Libanonu, smio pustiti libanonske falangiste da masakriraju palestinske izbjeglice u logorima Sabri i Šatili? Naravno da nije!
Može li se prihvatiti politika da se sruši kuća u kojoj živi obitelj Palestinca koji je počinio teroristički čin? Ne može (uz to što takva politika i previše sliči nacističkoj praksi da cijela obitelj odgovara za djelo jednoga svojega člana)!
Može li na dugi rok biti održivo izraelsko taktiziranje, posebno prisutno kod aktualnoga premijera, usmjereno da se onemogući trajno rješenje bliskoistočne krize konceptom dviju država koje će se međusobno priznati i uspostaviti normalne odnose? Ne može!
Je li Izrael neslavni šampion u nepoštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda? Jest!
Arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”
A, s druge strane, je li istina da je izraelski premijer Rabin, dosljedni zagovornik mira s Arapima (mada je tim putem, zajedno s egipatskim predsjednikom Sadatom krenuo jedan od njegovih prethodnika – Begin) postao žrtvom atentata, što ga je na njega izveo izraelski vjerski fanatik? Jest!
I je li istina da je Anvar el Sadat poslije svojega povijesnog iskoraka prema Izraelu (i odricanja od politike bacanja Izraela u more) postao žrtvom atentata pripadnika Muslimanske braće (iz koje je potekao Hamas)? Jest, i to je istina!
Dakle, protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam. Pogotovo, što i u izraelskom društvu postoje ne baš beznačajne snage koje se oštro protive politici svoje vlade.
A da netko, tko je židovske vjere, ili čak nije ni prakticirajući vjernik, nego je naprosto porijeklom Židov i živi negdje u Evropi, Americi, ili tko zna gdje u svijetu, bude izložen prijetnjama, napadnut, diskriminiran, ili suočen sa zahtjevom da “odmah i jasno” osudi ono što radi Izrael u Gazi (a pri tome je on, na primjer državljanin Francuske, Velike Britanije ili Njemačke), za svakoga tko logično misli, odnosno hoće misliti, izvan je pameti.
Stari, nikada iskorijenjeni antisemitizam koji je, zbog grozote holokausta, neko vrijeme “izašao iz mode” našao je idealno tlo na kojemu ponovo uspijeva, proglašavajući sve Židove, samo zato što su Židovi (zvuči nekako poznato, zar ne?) odgovornima za politiku Države Izrael, koja jest država židovskog naroda, ali nije država onih Židova koji su svojom voljom ostali živjeti u velikom broju drugih zemalja, niti oni za nju mogu biti odgovorni.
Rastu tog “nevidljivog”, ali sve prisutnijeg antisemitizma pogoduje i medijsko izvještavanje o sukobu Izraela i Hamasa u kojemu se upadljivo “zaboravljaju” neke notorne činjenice, odnosno kojega se analizama što bi teško izdržale ozbiljnije razmatranje (jer traže uzroke tamo gdje ih nema), pokušava prikazati u svjetlu različitom od realnoga.
S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!)
Uzmimo samo nekoliko primjera. Sve se agresivnije probija teza o izraelskoj agresiji na Gazu, a prešućuje činjenica da je Hamas (ne zaboravimo ni Islamski džihad!) bio taj koji je prekinuo primirje što ga je svojedobno sklopio s Izraelom i puna dva tjedna raketirao Izrael, prije nego što je počeo vojni odgovor, naglašavamo: odgovor, zrakoplovstvom i artiljerijom.
“Zaboravlja se” da je Izrael čekao još punih tjedan dana, kroz koje vrijeme su stotine raketa poletjele iz Gaze, da bi se upustio u kopnenu operaciju. Pravi se stalna, koliko cinična, toliko i licemjerna, računica koliko palestinskih pokopa otpada na jedan izraelski (20 na 1 objavila je svojedobno Hrvatska televizija), odnosno uspoređuje se broj žrtava u Gazi (više od tisuću u nepuna tri tjedna) i civilnih žrtava u Izraelu (dvije!), ali se ne kaže da Izrael ima fantastično djelotvoran sustav proturaketne obrane.
Nitko od onih koji “plaču” nad ubijenim Palestincima (a treba, i to iskreno, plakati za svakim ubijenim civilom u Gazi, jer je poginuo ni kriv, ni dužan, samo zbog suludog plana Hamasa da ojača svoju poziciju “proizvodnjom” što više mrtvih Palestinaca i jačanjem mržnje prema Izraelu – i Židovima, naravno), nitko – dakle – od takvih ni ne pokušava napraviti računicu koja bi zorno pokazala da bi Izrael, kada ne bi imao sustav ”Željezna kupola”, u tri tjedna raketiranja iz Gaze imao barem 400 do 600 mrtvih civila.
Jer, u tome je razdoblju ispaljeno više od dvije tisuće raketa, i to ne slijepih ili neispravnih, kako se može ponekada čuti, nego ne savršeno preciznih, ali najvećim dijelom ipak dobro usmjerenih na gusto naseljena mjesta. Izraelci su presreli praktično svaku koja je mogla pasti na neki grad. Udarili su na Gazu, odakle rakete dolaze, a na snimcima jasno se vidi ispaljivanje iz samoga grada, mada će Hrvatska televizija kada napokon odluči objaviti i takav snimak, u tekst umetnuti čarobnu rječcu “navodno”, pa je tako ono što se jasno vidi ipak – samo navodno.
Bili su Izraelci itekako svjesni da će pogoditi civile, jer Hamas se zavukao u sustav tunela izgrađen ispod Gaze, sustav koji je svojom veličinom i kompleksnošću, zapanjio i Izraelce. Stoga su nastojali civile upozoriti na predstojeći napad – lecima, SMS porukama i e-mailovima, svjesni ipak činjenice da u površini maloj, a gusto naseljenoj enklavi prostora za bježanje jedva da ima.
No, teško će se naći netko, tko će reći (a to je činjenica!) kako Hamas sprječava civile da se maknu prije napada, kako podučava djecu da demonstrativno deru izraelske letke upozorenja (viđeno na televiziji), a još je manje onih koji će pokazati snimke na kojima se jasno vide lanseri za rakete ukopani pored zgrade škole (no o bombardiranju škole će se naveliko govoriti).
Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema! Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu!
Jednako tako nitko osim izraelske televizije neće reći kako je njihova vojska uz samu granicu s Gazom postavila poljsku bolnicu otvorenu za Palestince, niti to da je Hamas nakon nekoliko dana tu bolnicu granatirao, prethodno sprječavajući Palestince da u njoj potraže pomoć. Niti će spomenuti odbijanje lijekova koje je Izrael pokušao poslati u Gazu (od odbijanja “židovske krvi”, pa do standardnih lijekova).
Svaki je rat prljav, a ovaj posebno.
Hamas, ostavši bez saveznika u Egiptu nakon što je vojska srušila “muslimanskog brata” Mursija, trebao je nešto, što će mu priskrbiti novu tranšu financijske pomoći (Katar, možda i Turska) i vojne pomoći (Iran, najvjerojatnije). A trebao je i nešto da ojača svoju poziciju u odnosu na predsjednika Abasa koji je na zapadnoj obali Jordana, u Palestinskoj autonomiji što je spretno i postupno izvlači na međunarodnu scenu, prijetio da će postati ključni igrač na palestinskoj strani.
Nakon više od 1.000 ubijenih civila, Abas je morao mijenjati i retoriku i politiku – makar privremeno, i makar znao koji su stvarni uzroci stradavanja civila u Gazi.
S druge strane, u Izraelu prijeti realna opasnost da sigurnost koju pruža ”Željezna kupola” i dosadašnje nesmetano razaranje u Gazi (uz uništavanje tunela i lansirnih rampi, koje – usprkos svemu – i dalje rade svoj posao) stvore iluziju da se (nekažnjeno) tako može u nedogled, sve do potpunog uništenja Hamasa. A to je koliko nemoguće, toliko i nedopustivo, jer bi preko svake granice uvećalo civilne žrtve (bez obzira na to koristi li ih Hamas kao živi štit, ili ne).
Rješenje može biti samo u pregovorima i u uzajamnim garancijama sigurnosti. Tako dugo dok Hamas ne odustane od proklamiranog cilja uništenja Države Izrael, zagovornici vojnog rješenja s druge strane granice imat će lak posao.
Protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam
Mada otpor militarizaciji društva i preferiranju vojne opcije pred političkom u samome Izraelu evidentno postoji i nije zanemariv, stalni život uz zvuk sirena što najavljuju nove rakete i uz spoznaju da se ima nekih petnaest do četrdeset sekundi (!) vremena da bi se stiglo u sklonište, i za takve će Izraelce postati nepodnošljiv. Što znači da će jačati trend podupiranja politike sile, a slabiti podrška politici traženja rješenja pregovorima.
No, bilo kako bilo, a tragično jest, treba jasno upozoriti da Židovi kao narod, a pogotovo Židovi koji žive izvan Izraela i koji su državljani drugih država, zbog stradavanja Palestinaca u Gazi ne smiju postati žrtve novoproplamsalog antisemitizma.
Uvijek iznova svijet bi se morao sjetiti do čega je doveo nesputani antisemitizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata (i odsutnost svakog odgovora na njega). A ipak, njemački narod kao cjelina nikada nije proglašen krivim zbog holokausta (niti bi to bilo prihvatljivo). Holokaust je bio djelo nacističke vlasti (koju su, istina je, mnogi Nijemci bezrezervno podržavali sve do kraja).
Izraelska politika, sa svim svojim pogrešnim potezima, pa i s onime što je vrlo blizu ratnim zločinima, djelo je aktualne vlasti, a ne svih građana Izraela, pogotovo ne svih Židova.
Stoga treba s posebnim povećalom čitati i slušati sve “analize” koje govore o “Izraelskom četvrtom Reichu”, koje brane goli antisemitizam parolama o slobodi govora i izražavanja i koje prozivaju Židove, bilo gdje u svijetu, tražeći od njih da se “legitimiraju”, javno osuđujući politiku vlade Benjamina Netanyahua. Sve su to, naime, jasni i prepoznatljivi simptomi antisemitizma i valja na njih upozoravati, uvijek i uvijek iznova – da ne bi bilo kasno.
Što nikako ne isključuje kritičnost prema politici Izraela, ali s drugih osnova. Kao ni kritičnost prema onima koji vuku konce na međunarodnoj sceni, a koji su mnogo puta do sada pokazali da rat preferiraju pred mirom, jer ratom učvršćuju svoje globalne pozicije, a osim toga – rat je “dobar posao”. A njihova se filozofija može sažeti u jednu riječ: profit.
Kapitalizam je zasnovan na ideji profita i, zaista, ima velikih kapitalista, Židova (baš kao i onih drugih nacionalnosti i vjera). No, Židovi nisu izmislili kapitalizam, ali jedan od najvećih i – sve je očitije – vizionarski – kritičar kapitalizma, Karl Marx, bio je Židov. I to treba spomenuti, makar i samo usput, u kontekstu ovoga razmatranja o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Da bi predrasuda bilo što manje i da bi stvari bile što jasnije; ako je to još moguće.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Srbija pred bankrotom?
Zvanični podaci pokazuju da je Srbija najzaduženija zemlja u Evropi, da je zaduženost prešla 70 procenata bruto društvenog proizvoda, iako po zakonu ne bi smela da pređe 40 i nešto procenata. Zemlja je pred bankrotom, čujemo sa raznih strana, od fiskalnog saveta, političara, ekonomista. U državi u kojoj oko malo čega ima saglasnosti, o ovome postoji puna saglasnost.
Šta zapravo znači bankrot države? Da li je to samo raspad sistema? Oni stariji koji se prisećaju devedesetih godina i totalne izolacije Srbije mogu u neku ruku da zamisle takvu situaciju sveopšte bede i bezizlaza koja nam opet ozbiljno preti. Ono što prvo nailazi jeste obezvređivanje svega. Ne samo novca, čija vrednost vrtoglava pada, banke prestaju da rade, štediše gube svoj uloženi novac, penzije se spuštaju ispod svakog minimuma (prisetimo se da su penzije iznosile oko jednu marku!), u radnjama nema više šta da se kupi, stvarni život postaje virtuelni život, život u nestvarnosti.
Zvanični podaci pokazuju da je Srbija najzaduženija zemlja u Evropi, da je zaduženost prešla 70 procenata bruto društvenog proizvoda, iako po zakonu ne bi smela da pređe 40 i nešto procenata. Zemlja je pred bankrotom, čujemo sa raznih strana, od fiskalnog saveta, političara, ekonomista. U državi u kojoj oko malo čega ima saglasnosti o ovome postoji puna saglasnost
To je obezvređivanje i obesmišljavanje ukupnog života, života dostojnog čoveka. Inflacija dostiže vrtoglave visine koje se mere svetskim rekordima, radnje su prazne, apoteke ostaju bez lekova, a bolnice bez najosnovnijih materijala za operacije i lečenje. Sve se raspada, država prestaje da postoji, a jedino cvetaju šverc i crna berza.
Ovoj crnoj i sumornoj slici, ovom opisu stanja bankrota nedostaju mnogi detalji koji takvu katastrofu čine još bolnijom i sumornijom. Raspadaju se institucije, ali se raspada i sistem, nestaju poslednji ostaci morala, postaje najvažnije preživeti u vučjoj borbi za opstanak.
Na vanrednoj konferenciji za štampu premijer Aleksandar Vučić prihvatio je ostavku ministra finansija Lazara Krstića. Krstić je u svom programu sređivanja katastrofalne finansijske situacije u Srbiji, među ostalim merama, kao najvažnije tražio smanjivanje penzija za najmanje 20 procenata, plata u javnom sektoru za petnaestak procenata, a poskupljenje struje za 30 procenata. Ove brojke šokirale su novinare na konferenciji za štampu, a bez sumnje još više televizijske gledaoce koji su pratili konferenciju.
Tada je reč uzeo premijer Vučić koji je izjavio da potpuno podržava Krstića, da su njegove mere prave, ali da on kao čovek “mekog srca“ (kako ga je nazvao ministar Krstić) te mere ne može da prihvati jer zna da većina ljudi u Srbiji ionako mizerno živi i da bi ih ove mere egzistencijalno dotukle. Koliko se moglo razumeti, mere će biti primenjene, ali ne u procentima kako ih je saopštio Krstić.
Krstić je u svom programu sređivanja katastrofalne finansijske situacije u Srbiji, među ostalim merama, kao najvažnije tražio smanjivanje penzija za najmanje 20 procenata, plata u javnom sektoru za petnaestak procenata, a poskupljenje struje za 30 procenata. Ove brojke šokirale su novinare na konferenciji za štampu, a bez sumnje još više televizijske gledaoce koji su pratili konferenciju
Ipak, sve je to mirisalo na nesumnjiv dogovor. Narod, užasnut visokim procentima koje je izneo Krstić, sa olakšanjem će, kako Vlada veruje, prihvatiti Vućićeve umanjene procente. Tako će premijer sačuvati svoju reputaciju političara koji voli svoj narod i brine o njemu.
Naravno, jedno od nezaobilaznih pitanja jeste ko je kriv za ovakvu situaciju u kojoj se nalazi Srbija. Premijer Vučić, predsednik držve Tomislav Nikolić i njihove stranačke kolege za to optužuju prethodnu vlast Demokratske stranke. Dok su bili na vlasti, sličnim rečnikom demokrate su nalazile krivca u vladi Vojislava Koštunice, a Koštunica je za ekonomske nevolje nalazio u periodu vladanja Slobodana Miloševića, vremenu međunarodnih sankcija i izolacije.
Istina je zapravo da su svi krivi, ko manje, ko više, jer je jedna ista politička garnitura, na vlasti u različitim kombinacijama, U Srbiji je već dugo prihvaćena politička istina da svako može sa svakim. Uverenja više nisu važna, jedino je važan interes. I to ona vrsta najnižeg i najbeskrupuloznijeg interesa – partijski interes. I tu se zatvara začarani krug krivice.
Opšte prihvaćena istina jeste da se politička vlast osvaja ne zbog opšteg dobra, nego da se zadovolje ambicije partijskog političkog vrha i zaslužnog dela članstva. Postalo je pravilo da se do rešenja stambenih problema, zapošljavanja i svega drugog može doći jedino partijskim kanalima. Zaludna su sva predizborna obećanja o ukidanju partijskih privililegija i nepotizma, uvođenja profesionalizma – sva ta obećanja zaustavljaju se pred moćnim partijskim bedemima. Srbija je poput sličnih balkanskih država i državica temeljito partitokratska.
Ostaje nada, zasada ničim potkrepljena, da će se dogoditi neko čudo i da će se Srbija izvući iz živog blata u koje je upala. Uostalom, krize, i male i velike, dođu i prođu, baš kao i ljudski život
Nema sumnje da su Vučićeve reči o katastrofalnoj dubini srpske krize istinite. Ali isto tako, bez obzira na sva suprotna uveravanja, ovoga puta, kao i više puta ranije, kola se slamaju na najbespomoćnijima i najsiromašnijima, koji ionako imaju malo ili gotovo ništa. Mnogi već žive u mraku jer račune za struju ne mogu da plate, a hrane se u besplatnim ”narodnim kuhinjama” ako i one nisu već ukinute.
U takvoj atmosferi siromaštva i bede koji će se za običnog prosečnog građanina Srbije samo uvećati, a ne smanjivati, spominjanje mogućnosti ”grčkog” ili ”argentinskog” scenarija deluje kao upozorenje da je kraj sveta blizu. Šta je sledeće? Možda ono što nas čeka sa dolaskom zime. Sa mnogim nagoveštenim porezima i poskupljenjima, nestašicama struje i mnogih roba i gašenjem radnih mesta.
Ipak, a to može da donekle deluje smirujuće, iako se loša budućnost čini izvesnom, budućnost, ni dobra ni loša, ne može se sasvim predvideti. Ima i događaja koji su neočekivani. To je slamka za koju se hvataju optimisti. Na ovim našim prostorima uglavnom se živelo u vremenima većih i manjih kriza. Ostaje nada, zasada ničim potkrepljena, da će se dogoditi neko čudo i da će se Srbija izvući iz živog blata u koje je upala. Uostalom, krize, i male i velike, dođu i prođu, baš kao i ljudski život.
A u opticaju je opet ko zna koliko već puta ponovljena ”mudrost” nekadašnjeg ministra finansija, lukavog “gedže“ Nikole Pašića:
”Spasa nam nema, propasti nećemo!”
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5