autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu

Autor: /

Ivan Obadić
(Foto: Branko Nađ)

Zašto ministar ima pravo zatvarati sveučilišta, fakultete i znanstvene institute? (3)

Prije 20 godina u Hrvatskoj su djelovala četiri sveučilišta – u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. U međuvremenu je osnovano šest javnih i četiri privatna sveučilišta tako da danas postoji vrlo raznolika slika u pogledu nastanka, veličine (po broju nastavnika i studenata), organizacijskog ustroja i složenosti programa pojedinih sveučilišta (koliko je liberalizacija i širenje visokoškolskog sustava smisleno provedena – pitanje je za neku drugu raspravu). [Read more…]

Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!

Autor: /

Ivan Obadić
(Foto: Branko Nađ)

Zašto ministar ima pravo zatvarati sveučilišta, fakultete i znanstvene institute? (2)

Možda iznenađuje što jedna uredba može potaknuti nekoga da napiše kolumnu u tri nastavka. Ali ovo nije obična uredba. Uredba o programskom financiranju javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta u Republici Hrvatskoj, koju je Vlada donijela 13. srpnja ove godine, ukinut će (financijsku) autonomiju sveučilišta. [Read more…]

Diktat Ministarstva znanosti – Ukidanje vlastitih prihoda

Autor: /

Ivan Obadić
(Foto: Branko Nađ)

Zašto ministar ima pravo zatvarati sveučilišta, fakultete i znanstvene institute?

Dana 13. srpnja 2023. Vlada je donijela Uredbu o programskom financiranju javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta u Republici Hrvatskoj. Zajedno s pravilnikom o mjerilima i načinu korištenja vlastitih prihoda visokih učilišta koji donosi ministar znanosti i obrazovanja, riječ je o najvažnijim podzakonskim pravnim aktima koji će bitno, rekao bih čak i sudbinski, odrediti položaj i funkcioniranje javnih visokih učilišta (dalje: sveučilišta) i javnih znanstvenih instituta (dalje: instituta). [Read more…]

In memoriam: Dušan Bilandžić

Autor: / Leave a Comment

Dušan BilandžićBio je početak zimskog semestra negdje potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Lijepo listopadsko prijepodne, dušu dalo za šetnju Zagrebom, a ne sjedenje u skučenim predavaonicama Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj 6, tada slijepoj uličici u blizini stare zagrebačke uljare iz koje je dopirao gust i zasićen zrak od kojega se teško disalo. [Read more…]

Dan idiota

Autor: / Leave a Comment

Nekidan sam u Makedoniji održao razmjerno nezapaženo predavanje za studente novinarstva na sveučilištu u Skopju. Odmah na početku upozorio sam studente kako ih o našem tegobnom i prezrenom poslu nemam čemu posebno pametnom naučiti, osim možda dvije stvari: ako se ikad u životu nađu u prilici držati predavanje, da večer prije izbjegavaju kafane, a nađu li se pak ikad u životu u prilici pisati kolumnu, da svakako izbjegavaju ponedjeljak.

 

Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota.

 

Razlog je razvidan: kako piše u rječniku parlamentarne demokracije – jedinoj knjizi tanjoj od rječnika sportskog novinarstva – nedjelja je ”praznik demokracije“. U nedjelju se uglavljuju i referendumi i izbori, kako oni lokalni tako i europski, u nedjelju se bira i sastav parlamenta i predsjednik države, sve važne stvari u takozvanim demokracijama, ukratko, događaju se nedjeljom.

Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota

 

Sutradan će to biti glavna novinska tema: već u nedjelju navečer znat će se svi postotci i decimale, cijelu noć nacija će brujati o rezultatima i sinoćnjim izjavama, već do ujutro izbori će na internetu biti arhivska priča i mreža će brujati o pjevačici koja je zametena na autocesti zatrudnjela s vozačem vučne službe, i dok se na trafici pojave novine, relikt prošlog stoljeća, ljude će od cijelog jučerašnjeg izbornog cirkusa zanimati još samo mudroserski pravorijek novinskih kolumnista. Ne, jasno, zato što osobito štuju njihovo mišljenje, već – upravo obrnuto – zato da se nasmiju. Da vide kako se idiot osramotio.

 

Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota.

 

Zbog toga, eto, kolumnisti bježe od ponedjeljka kao tamjan od biskupa. Zato, kad se dijele kolumne, oni pametniji traže kod urednika vezu da uzmu, primjerice, utorak ili subotu. Ivica Ivanišević, recimo, lagodni je subotnji termin – pouzdano znam – platio hiljadu eura. A kad sam, još samo ovaj primjer, onomad u restoranu Feniks u Dugopolju slučajno zatekao Antu Tomića s nehajno na stolicu odloženim pršutom u škartocu solinskog Cemexa, prepredeni me Vlaj bezočno uvjeravao kako ga nosi na analizu: dok sam shvatio, bilo je kasno.

 

Najvećeg idiota u redakciji, da skratim, lako ćete prepoznati po fotografiji u kolumni od ponedjeljka.

Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota

 

Njemu pak preostaje da pribjegava raznim sitnim profesionalnim trikovima. Početnika među ponedjeljnim idiotima, na primjer, prepoznat ćete po dirljivoj vjeri kako se od svih ponedjeljnih kolumnista u povijesti štampanog novinarstva on prvi dosjetio genijalne ideje da potpuno ignorira cijelu stvar.

 

U nedjelju su tako održani neizvjesni i dramatični predsjednički izbori, dežurni su noćni urednici posljednje izdanje napunili velikim fotografijama pobjednika, optužbama poraženih i svim onim postotcima i decimalama, televizija i internet analiziraju kako je nacija skrenula lijevo ili desno, cijela država komentira jučerašnje izbore, a naš idiot u kolumni demonstrira intelektualnu nadmoć razvlačeći društveni kontekst slučaja iz Sračinca kraj Varaždina, gdje je velečasni Siniša Dudašek u skandaloznom proglasu upozorio svoje župljane da se one obitelji kojima svećenik dvije godine uzastopno nije blagoslovio kuću više neće smatrati vjerničkima, te time gube sva prava u Crkvi.

 

Iskusniji među idiotima koriste stoga ponešto sofisticiranije spisateljske alate, pa pribjegavaju i esejistici ili proznoj fikciji, a neki čak i poeziji. Satiričari, recimo, pišu izborne humoreske ili dijaloške skečeve, oni ambiciozniji sklanjaju se u meandre postmodernističkog metateksta, a najambiciozniji već desetljećima domišljaju sam sveti gral ponedjeljne kolumnistike: Polivalentni Komentar PK4 koji se može čitati sa sve četiri strane – ili koliko već ima predsjedničkih kandidata – pokrivajući sve opcije i ubojito precizno analizirajući rezultate izbore bez obzira tko je na njima pobijedio.

 

Najkukavnije očajnike među njima prepoznat ćete pak po bijednom dvosmislenom autoironijskom tekstuljku o nesretnicima koji kolumnu o predsjedničkim izborima moraju pisati dan ranije, u nedjelju, dok pošteni svijet radi na Konzumovim kasama – dok se dakle još ni izbliza ne zna koji će od predsjedničkih kandidata pobijediti, i koji će od njih četvoro sutrašnje novine čitati u uredu na Pantovčaku.

 

Pa u posljednjoj rečenici zaključi kako se upravo po njima ponedjeljak nakon predsjedničkih izbora zove Dan idiota.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Kontroverzno priznanje?

Autor: / Leave a Comment

poveljaEkumenska povelja koju već godinama dodjeljuje Evanđeoski teološki fakultet (po Bologni: Visoko evanđeosko teološko učilište, VETU) u Osijeku nikada do prošle godine nije bila kontroverzno priznanje. Dapače, o njoj, kao prestižnom priznanju, su vijesti stigle sve do Ženeve i Vatikana, a VETU na glas po ”gradnji mostova preko Dunava”, kako reče jedan vrlo visoko pozicionirani vatikanski uglednik.

 

Vijest o Ekumenskoj povelji posebno je odjeknula svijetom kada su je istodobno 2008. godine primili najpoznatiji hrvatski biblijski prevoditelj i urednik fra Bonaventura Duda i najzaslužniji izdavač suvremenoga prijevoda Svetoga pisma na srpski jezik, vladika šabački Lavrentije Trifunović, predsjednik Biblijskog društva Srbije. Bilo je to prigodom pedesete obljetnice izdanja Zagrebačke Biblije (kojoj su glavni urednici bili bibličar Bonaventura Duda i književnik Jure Kaštelan) i stote obljetnice glasovitoga Vuk-Daničićeva prijevoda Biblije na srpski jezik i njegove kroatizirane verzije 1868. godine.

Najkontroverznija je bila prošlogodišnja dodjela Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću. Portali su zavrištali, a ozbiljni kršćanski lideri opravdano pitali: ”Kako možete Ekumensku povelju dodijeliti jednom samodeklariranom agnostiku?” Stoga ovdje po prvi puta objavljujemo tada pročitano i danas dodatno aktualno obrazloženje

 

Prije njih su se među zaslužnim laureatima našli Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović, a u međuvremenu su isto priznanje primili Željko Mardešić, (alias Jakov Jukić), Ivan Golub i Juraj Kolarić.

 

Pretprošle subote Povelja je u osječkoj sinagogi na kampusu VETU-a dodijeljena trojici višestruko imenovanih, brižljivo izabranih i nadasve zaslužnih laureata: najpoznatijem kapucinu Hrvatske, plodonosnom teološkom piscu ekumenske otvorenosti fra Boni Zvonimiru Šagiju, (posthumno) nedavno preminulom interetničkom i interkonfesionalnom pomiritelju mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom gospodinu Jovanu Pavloviću te mr. sc. Augustinu Bašiću, autoru i uredniku poznatih i međunarodno afirmiranih emisija visoke gledanosti HTV-a: Ekumena i Duhovni izazovi.

 

Nažalost, zbog nekih novinskih (ne)namjernih propusta ovogodišnje je priznanje opet postalo kontroverzno pitanje. Informativna katolička agencija (IKA) je, naime, unatoč cjelovitoj i pravodobnoj informaciji u svojim vijestima naizgled cenzurirala dvojicu uglednih laureata. Ne mogu govoriti u ime IKA-e, ali neki mi zabrinuti prijatelji i simpatizeri ekumenskih ideja i gibanja smjelo tvrde da su fra Bona Zvonimira Šagija morali objaviti, ali da su drugoga i trećega preskočili jer konfesionalno i svjetonazorski ”nisu njihovi.”

 

Ako je doista tako, onda je to tužno i katastrofično porazno za samu stvar ekumenizma. Sada samo treba pričekati da vidimo što će objaviti Glas Koncila, koji se u posljednje vrijeme više ističe antiekumenskim eskapadama nego onom otvorenošću i pomirljivošću koja ga je odlikovala kada ga je uređivao Živko Kustić, a za njega pisali Tomislav Janko Šagi-Bunić, Bonaventura Duda i mnogi drugi pioniri i promicatelji pokoncilske obnove koja je uključivala ekumensku otvorenost.

U kontekstu dodjele Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću spomenimo još jedno značajno područje ekumenskog angažmana. Odnos prema manjinama je svuda u svijetu pokazatelj zrelosti i države i društvene zajednice. U Hrvatskoj se još uvijek spotičemo na mukotrpnom putu civilizacijskog sazrijevanja i “debalkanizacije” mentaliteta koji se ponajčešće inercijom, a povremeno i bezobrazlukom, odupire europeizaciji i nužnoj nam pluralizaciji prostora

 

Najkontroverznija je bila prošlogodišnja dodjela Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću. Portali su zavrištali, a ozbiljni kršćanski lideri opravdano pitali: ”Kako možete Ekumensku povelju dodijeliti jednom samodeklariranom agnostiku?” Stoga ovdje po prvi puta objavljujemo tada pročitano i danas dodatno aktualno obrazloženje.

 

Riječ ekumena, iako se danas ponajviše koristi unutar kršćanskih crkava kao oznaka za traženje jedinstva na tragu Isusove molitve ”da svi jedno budu” (Iv. 17), zapravo ima više značenja i primjena. Radi se o kompleksnom pojmu s tri temeljna značenja: zemljopisnom, kršćansko-crkvenom i civilizacijsko-kulturnom. Izvorno grčka riječ oikumene znači ”čitav svijet” ili ”cijela naseljena zemlja”.

 

U tom zemljopisnom smislu upotrebljava ju već u petom stoljeću prije Krista ”otac povijesti” Herodot, a poslije njega Aristotel, Demosten i mnogi drugi. U Novom zavjetu izraz nalazimo 15 puta gdje naizmjenično označava Rimsko carstvo i grčko-rimski kulturni dio svijeta nasuprot takozvanim ”barbarskim” narodima i područjima. Od zemljopisno-političkog poimanja ”cijelog Carstva” od četvrtog stoljeća nadalje pojam se kristijanizira sa značenjem ”cijela Crkva” te se u tom smislu govori o ”ekumenskim saborima”, a unutar pravoslavlja carigradski patrijarh se još i danas titulira kao ”ekumenski patrijarh”.

 

Devetnaesto i dvadeseto stoljeće, pod pritiskom mlađih iz misije rođenih crkva, a posebno od povijesne Edinburske konferencije 1910. godine, u prvi plan stavljaju značenje nastojanja oko i molitve za ”kršćansko jedinstvo”. Najpoznatiji organizacijski oblik tih ekumenskih napora je Svjetski savjet crkava (World Council of Churches, Weltkirchenrat) sa sjedištem u Ženevi, naizmjenično nazivan i Ekumensko vijeće crkava. Rimokatolička crkva se za ekumenska gibanja otvara kasnije s Drugim vatikanskim saborom i poznatim Ekumenskim dekretom (Unitatis redintegratio).

Trebamo naučiti da se čuvanje identiteta i izgradnja zajedništva međusobno ne isključuju te kako su borba protiv jednoobraznosti i otvorenost za dijalog uvijek plodonosniji za zrelost osoba i njihovo zajedništvo u demokratskom društvu (…) Jer, kako bi rekao još jedan od naših uglednih laureata, akademik Tomislav Janko Šagi-Bunić: ”Ali drugog puta nema!” Na tom putu i u tom duhu je Vijeće evanđeoskog teološkog fakulteta odlučilo Ekumensku povelju dodijeliti predsjedniku Ivi Josipoviću

 

Kršćanske crkve, međutim, ne obavljaju svoju misiju u zrakopraznom prostoru nego u svijetu punom napetosti i nepovjerenja, razdiranom podjelama i mržnjom, pa i ratnim sukobima. ”Kako smanjiti patnju čovječanstva i postati nositeljem nade?” tako postaje ključno pitanje svih dobrohotnih kršćana. Stoga se pred njih, kao i pred sve ljude dobre volje, postavlja imperativ ekumenskoga duha gradnje mostova povjerenja i traženja modela uzajamnosti i suživota u miru i pravednosti. Da se izrazimo metaforikom naslova najpoznatije knjige profesora Miroslava Volfa, ključno je pitanje kako umjesto isključenja prakticirati zagrljaj.

 

Ekumenski duh u tom širem civilizacijskom i mirotvornom smislu podrazumijeva promicanje dijaloga i sporazumijevanja, umjesto monologa i destruktivnih polemika, na svim razinama i svim prostorima ljudske egzistencije. Svijet treba ne samo evangelizirati nego i humanizirati.

 

Radi se o svojevrsnom ekumenizmu u horizontali koji, posebice u našem kontekstu, nasuprot i izvan svih nacionalističkih, konfesionalnih i ideoloških obrazaca traži nesebičnost i požrtvovno zauzimanje na procesu oprosta i pomirenja koje se nikome ne može nametnuti te na jačanju uzajamnog povjerenja do kojeg drugog puta nema. Na tom putu u budućnost nam osim mudrosti i odvažnosti, treba i strpljivosti. Jer kako je ovdje rekao jedan od ranijih laureata, veliki čovjek i sjajan mislilac Željko Mardešić (alias Jakov Jukić): ”Ekumenizam je cvijet koji polako raste, a ne trava što se brzo kosi”.

 

U kontekstu dodjele Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću spomenimo još jedno značajno područje ekumenskog angažmana. Odnos prema manjinama je svuda u svijetu pokazatelj zrelosti i države i društvene zajednice. U Hrvatskoj se još uvijek spotičemo na mukotrpnom putu civilizacijskog sazrijevanja i ”debalkanizacije” mentaliteta koji se ponajčešće inercijom, a povremeno i bezobrazlukom, odupire europeizaciji i nužnoj nam pluralizaciji prostora, nerijetko obilježenih isključivošću i nedostatkom tolerancije.

Predsjednik Josipović je prvi državnik koji je prigodom proslave Dana Reformacije okupio vodeće predstavnike svih crkava reformacijske baštine te time potvrdio svoju europsku orijentaciju, ekumenski senzibilitet i principijelnu opredijeljenost za svjetonazorsku i vjersku ravnopravnost

 

Stoga se uvijek iznova i na svim razinama moramo baviti abecedarijem elementarne pristojnosti, uvažavanjem drugih i drugačijih, zaštitom ljudskih prava, statusom nacionalnih i vjerskih manjina i promicanjem nadasve nam potrebnih ekumenskih stavova.

 

Trebamo naučiti da se čuvanje identiteta i izgradnja zajedništva međusobno ne isključuju te kako su borba protiv jednoobraznosti i otvorenost za dijalog uvijek plodonosniji za zrelost osoba i njihovo zajedništvo u demokratskom društvu koje smiono i smisleno kroči prema drugačijoj, bogatijoj i miroljubivoj budućnosti. Jer, kako bi rekao još jedan od naših uglednih laureata, akademik Tomislav Janko Šagi-Bunić: ”Ali drugog puta nema!”

 

Na tom putu i u tom duhu je Vijeće evanđeoskog teološkog fakulteta odlučilo Ekumensku povelju dodijeliti predsjedniku Ivi Josipoviću (citiram tekst Povelje): ”kao izraz duboke zahvalnosti i iznimnog priznanja za izvrsno i odvažno promicanje ekumenske kulture dijaloga, ljubavi i uzajamnosti, gradnje mostova sporazumijevanja i suradnje među različitima te vraćanja u središte političkog diskursa i društvene prakse nadasve važnih etičkih kategorija pomirenja i pravednosti.

 

Predsjednik Josipović je prvi državnik koji je prigodom proslave Dana Reformacije okupio vodeće predstavnike svih crkava reformacijske baštine te time potvrdio svoju europsku orijentaciju, ekumenski senzibilitet i principijelnu opredijeljenost za svjetonazorsku i vjersku ravnopravnost. Svoja ekumenski utemeljena uvjerenja i dobrohotnu otvorenost je višestruko posvjedočio i konkretnim zauzimanjem za prava manjina i participacijom na obljetnicama i svečanim bogoslužjima različitih vjerskih zajednica.”

Horor priča brze ceste

Autor: / Leave a Comment

Trebala je to biti brza cesta, tako su je barem nazvali. U ponedjeljak je obilježeno četvrt stoljeća od početka njezine gradnje i još nije gotova. Jedva bi se moglo i zamisliti koliko bismo je morali čekati da je to nekakva, nedaobog, sporija cesta.

 

Maločas sam baš gledao na Google Mapu i nakon duljeg mrcvarenja s ovim, navodno jednostavnim, internetskim alatom izračunao kako od kružnog toka na periferiji Solina do početka brze ceste navrh Klisa ima manje od deset kilometara. S druge strane, u dvadeset pet godina prošao je točno 9131 dan.

Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar

 

Naši marljivi graditelji gradili su, dakle, u prosjeku neznatno više od metra dnevno. Sa svim ljudima i tehnikom, sa svim novcem koji je, u ovoj ili onoj valuti, potrošen od 4. srpnja 1989. do 4. srpnja 2014., brzu cestu mogli su popločati najboljim talijanskim pločicama.

 

Trojica do četvorica spretnijih parketara su s pomoćnicima mogli u dvadeset pet godina na svih šest traka staviti kvalitetan hrastov parket, sve s lajsnama uz rub. Centralno grijanje, s radijatorima u svim tunelima, moglo se za te pare dobiti. Podno grijanje i perzijske sagove cijelom dužinom ceste. Naši momci, međutim, nisu žurili. Kvragu i priša.

 

U životu sam čuo kojekakvih stravičnih priča o majstorima. Jednom je prijatelju došao keramičar, macom mu žustro polupao čitavu kupaonicu i netragom nestao, a da čak ni šutu nije pokupio i odnio. Dva mjeseca se zbog njega nevoljna obitelj prala nad sudoperom.

 

Drugome je električar ostavio smrtonosne gole žice da vire iz zida i otišao na pola godine raditi u hotel na Visu, a trećemu su jednog popodneva tajanstveno iščezli svi radnici na krovu. Kao da su ih orlovi odnijeli. Preko Crvenog križa je čitavu ekipu krovopokrivača tražio. Ipak, nijedan se od ovih horora ne može mjeriti s nemarom i lijenošću tipova na brzoj cesti Solin – Klis.

Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi

 

Ovdje bi došli oko deset, protegnuli se, popili kavu i rakiju, zamahnuli dvaput lopatom, bezvoljno kucnuli čekićem i upalili valjak samo da vide je li radi, a onda šmugnuli na marendu u obližnji mini market, po četvrt polubijelog kruha, deset deka parizera i pivo, i vratili se, po prilici, za šest godina.

 

Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar.

 

Za jednog od recentnijih zastoja na gradilištu, kad je ono “Konstruktor” prdnuo, a direktor Žderić isključio mobitel, golemi betonski uteg ugašene dizalice zbog nekog je razloga bio namješten točno iznad jednog traka ceste. Osjećao sam se kao lik iz crtanog filma svaki put kad bismo autom prošli ispod njega. Činilo mi se kao zamka koju je prepredeni kojot namjestio da spljeska pticu trkačicu i gotovo bi me ganula ta glupost.

 

Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi.

Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar

 

Novi je rok za završetak rada na brzoj cesti, kažu, za tri mjeseca. Nema šanse da se to još jednom uprska. Ovaj put se ozbiljno zapelo. Ljudi se ubijaju od posla. U tri smjene rintaju ne pitajući za odmor. No, tko bi im vjerovao? Previše smo puta čuli ta obećanja. U jednom je trenutku i 1990. bilo samo tri mjeseca do kraja. Kakvo bi nam jamstvo mogli dati da će to sada biti valjano i na vrijeme obavljeno?

 

Možda će vas, nemam pojma, ohrabriti da je Petar Škorić, prvi čovjek splitskog HDZ-a, stavljen za šefa Županijske uprave za ceste. Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar.

 

Huh! Kad sam pročitao njegovu biografiju, odmah mi je duša bila na mjestu. Konačno, pomislio sam. Konačno pravi čovjek za taj posao.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Prijetnje hrvatskih protuha

Autor: / Leave a Comment

Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, jer je jednoga jutra bio uhapšen iako ništa nije skrivio.

 

Već sam pokušaj da glavnome tajniku HDZ-a provizorno navučemo kožu junaka Kafkina “Procesa” – a očigledna je namjera ovoga bivšeg policijskog načelnika da se u javnosti predstavi žrtvom “jedne velike organizacije” i, makar bio pošteđen konkretnoga literarnog utjecaja, odigra ulogu Jozefa K. u nešto bješnjem izdanju – izaziva komične efekte.

 

Najprije, Milijan Brkić nije uhapšen, niti će to uskoro biti, a zatim, mnogo važnije, njegov je doživljaj vlastite nedužnosti – suprotno K-ovom – proporcionalan uvjerljivosti dokaza o deliktu što ga je počinio. Tako nam se, sasvim tipično, još jedna hrvatska politička protuha ukazuje kao Protu-K.: što je više materijalnih potvrda njegova grijeha, snažnije je njegovo osjećanje da “ništa nije skrivio”.

Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u “Narodnim novinama”, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano “stručno-stegovnim povjerenstvom”, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1.630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1.285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške

 

Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u “Narodnim novinama”, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano “stručno-stegovnim povjerenstvom”, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1.630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1.285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške.

 

Imajući u vidu takvu neumoljivu argumentaciju, kao i samilost prilikom izricanja kazne – jer je počinitelju drske akademske prijevare dodijeljena najblaža predviđena sankcija – jasno nam je da K-ove kaotične misli u trenutku kada ga odvode na smaknuće (koje će biti obavljeno zabijanjem noža u srce) pristižu iz posve drugog svijeta. “Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?” Ipak, hrvatska politička protuha – Protu-K. – smisao “velike organizacije” koja mu radi o glavi tumači na identičan način kao i njegov književni antipod: “On se sastoji u tome da se uhićuju nedužne osobe, te da se protiv njih pokreće besmislen postupak.”

 

Zlosretni se K., naposljetku, podčinio pogonu laži, prožet sve većim osjećajem krivnje što ga je pobuđivala bezrazložna optužba, prepustio se birokratskome stroju koji bezličnim automatizmom proizvodi privid nužnosti, pa je njegov tupi odlazak na stratište, bez pružanja otpora, naprosto bio način da se prilagodi vladajućim okolnostima, i jedino što mu je u momentu pogubljenja preostalo bila je erupcija srama, toliko silovita da je imao dojam kako će ga isti nadživjeti, jer “činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti”.

 

Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire “kao pas”, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati.

Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire “kao pas”, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati

 

Ostaju, dakle, laž i besramnost, dvije osnovne komponente sustava u kojemu pitanje krivnje i nevinosti postaje izlišno, dok konačni pravorijek, plasiran kroz privid nužnosti, pristiže kao rezultat gole samovolje. Nezgoda s Brkićevom predodžbom idealnih “vladajućih okolnosti” – gdje on može do mile volje poricati notorne činjenice, gdje nije moguće zamisliti toliko egzaktne dokaze koji bi ga nagnali u avanturu prihvaćanja krivnje – u tome je što ona ne spada u privatnu sferu.

 

Naprotiv, zbijanje snaga angažiranih u njegovoj javnoj obrani pokazuje da je on samo ogledni primjerak na čijem se slučaju bruse poželjna pravila igre, a ta pravila, u najkraćem, propisuju da se važeći zakoni imaju razumjeti tek kao prigodno normiranje bezakonja.

 

Nastupajući u ime partije, šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio je u tom pogledu više nego izravan: “Ostavite Milijana Brkića na miru, on je specijalac, heroj Domovinskog rata!” Očekivano, zboru se ubrzo pridružila i Udruga veterana specijalne policije “Alfa”, otvorenim pismom u kojem se traži da “prestane hajka” na njihova bivšeg suborca, jer ovaj obiluje stručnim, ljudskim i borilačkim vrlinama. Ton je nedvojbeno prijeteći: “Bacanjem ljage na našeg ratnog kolegu i dozapovjednika elitne ratne postrojbe SJP Alfa, to isto činite i na sve nas ratne veterane.”

 

S druge strane, proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica, gardom neutralnog promatrača, relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu, dok je na europskim i američkim sveučilištima taj procent još i veći, pa dakle plagijatorovo ponašanje ne izlazi iz okvira međunarodne rutine, uz važnu napomenu kako “ne treba smetnuti s uma” da je počinitelj delikta, razumije se, “bivši dragovoljac Domovinskog rata”.

Proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica (…) relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu

 

Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države.

 

Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici “Alfe” otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije.

 

Hrvatska je, drugim riječima, sretno okupirana od strane onih koji su je oslobodili: poredak laži osvojen je oružanim sredstvima, te će se, ustreba li, takvima i braniti.

 

Djelotvornost toga okupiranog entiteta temelji se na fatalnome odsustvu istine i stida, na vladavini laži i besramnosti. Utoliko hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga.

Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države. Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici “Alfe” otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije

 

Za glavnoga tajnika HDZ-a, ojađenog gubitkom diplome koja podupire njegov karijerni uzlet, uznemirenog trenutačnim odnosom snaga na političkoj sceni, presudnom se pokazuje upravo odrednica “bivši” – dakle policijski načelnik, stameni nositelj šapke i epoleta sa zlatnim pleterima, nehrđajući vijak u represivnom mehanizmu, činovnik režima koji teži kafkijanskim reperkusijama, gdje su usvojene pravne norme puki instrumenti bezakonja.

 

Hrvatska je po tome modelu poricanja očiglednog (ili veličanja nepostojećeg, svejedno) funkcionirala puna dva desetljeća, praktički bez prestanka, a u operativnom ga je smislu ponajbolje sažeo Milan Vuković, nekadašnji predsjednik Vrhovnoga suda, tvrdnjom da “Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločine”.

 

No sada se radi o tome da iz “bivšega” progovara izgledna budućnost, s garniturom lica što pršte od dobrih namjera i jamče pouzdanost aparata: bivši ravnatelj tajne policije i ministar unutrašnjih poslova koji će postati premijer, bivši šef žandarmerije s nevažećom diplomom koji će postati ministar unutrašnjih poslova, bivša intelektualna kurva koja će postati kurvinski intelektualac, te struktura domovinskih alfa-mužjaka u svojstvu pretorijanske garde koja će – uz uvjet da je se izdašno plaća i opskrbljuje privilegijama – braniti sistem vladajuće samovolje, ako treba i oružanom silom.

 

Tek tada Kafka potpuno izmiče plagiranju, a mala hrvatska priča – za koplje uzdignuta od razine stvarnosti, pedantno očišćena od trivijalnosti istine – postaje zrela za novu vrstu uvertire: “Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, što znači da će mnogi najebati…”

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti)

Erazmo Sarajevski

Autor: / Leave a Comment

Prošle su sedmice vijesti na sarajevskom obrazovnom obzoru, koji i nije baš obzor jer je sarajevski, dakle kantonalni, dakle, lokalni, smjenjivale jedna drugu. BiH je, opet, političkim spletkama ostala bez velikog znanstvenog zalogaja. Naime, BiH je onemogućen pristup europskom obrazovnom projektu Erasmus Plus. Kao i obično, društvene mreže poprimile su prave predrevolucionarne oblike, ali je na stvarne proteste izašlo tek stotinjak studenata i dva-tri profesora sarajevskog Univerziteta. Iako je sasvim jasno da pristupanje raznim europskim fondovima ima svoju ideološku cijenu, za zemlju poput BiH, koja više ulaže u pokrivanje rupa budžetskih gubitaša nego u obrazovanje, pristup jednom ozbiljnom fondu bi bio veliki korak naprijed.

 

Međutim, od tri konstitutivna naroda jedan je odlučio da ne trebamo taj program. Sudeći prema blagim reakcijama, i ostali su to olako prihvatili. Barem će imati na koga da svale krivnju. A ovo je odbijanje programa simptomatično. Ništa nije slučajno. Modeli stjecanja znanja o tome svjedoče.

Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezički oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje

 

Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezični oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje. Mladi je čovjek uspješan onoliko koliko ga usvoji. Mjera stečenog znanja postaje mjera zarobljenog uma. Možda ne baš konceptualno onakvog kakvim ga je opisao Česlav Miloš, ali zarobljenog uma.

 

Osim toga, ako bismo se baš drznuli da pročitamo samu riječ koja označava taj proces, obrazovanje, došli bismo do jasne relacije subjekt-objekt. Obrazovanje, obrazac, oblikovanje… Iz ovoga se ne može izaći, barem ne dok sama riječ obrazovanje ne postane čisti arhaični naziv za procese upoznavanja svijeta i interakcije s njim, procese rušenja dogmi, ali ne da bi se (kako je pradavni europski običaj) na njihovo mjesto dovele nove dogme, već kako bi se svijet od-dogmatizirao. U spomenutoj Europi ima mnoštvo dogmi, ali i anti-dogmatskih nastojanja. Kod nas su antidogmatska nastojanja prosto izdajstvo. Ima li šta tragičnije od toga da jedan mladi čovjek objavi naučni rad u prestižnom svjetskom časopisu o jednom od kanonskih autora i da ga se razapne na stub srama jer “ko je on da dira naše velikane?”. Dira?

 

Jedan od najboljih pokazatelja da BiH kasni za svjetskim obrazovnim tokovima nije činjenica da je primjerice Austrija integrirana u Bolonjski sistem te i te godine, a BiH tek 2006. godine (a i to nepotpuno). Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja i kada je okrenula glavu od njega, upala je u najveći mrak u historiji kontinenta. Onaj hitlerovski.

Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja

 

Ipak, Europa je uredno pospremila svoje mrakove, neke je ostavila, samo ih malo našminkala i krenula dalje. Južnoslavenske je zemlje pokušavaju sustići formalnim slijeđenjem, a da nikad ne propitaju svoje epistemološke korijene. Ishodište svog znanja. Iako je europsko trenutno znanje itekako ideološki obojeno, ono se neprestano propituje. Kod nas, s druge strane, vlada aksiomatika svega. Ništa se ne propituje. Autoriteti se uče, a ako neko nešto i propita, propita s nekog NVO aspekta koji ne zadire u suštinu stvari. A kada se nešto ne propituje, ono postane dogma. A kada postane dogma, u nju počne da se vjeruje, a ne da se o njoj razmišlja. Razmišljanje postaje hereza.

 

Izlazak iz ovakvih matrica znanja je rezultat samo truda pojedinih profesora i studenata. No, nije li ovako cijelu historiju? Nisu li tek pojedinci rušili dogme svojim entuzijazmom? Iako je bilo tako, sada više nije. Barem ne ako se hoćemo smatrati dijelom savremenog svijeta. A, teško će to biti sve dok je kod nas dogmatika bilo koje vrste osnova sistema obrazovanja. Studenti usvajaju, a ne promišljaju. Ako promišljaju, uglavnom se zamjeraju smjernim braničima tradicije. Da, ovdje se savršeno uklapa tradicija. Tradicija se iz procesa tradiranja, što ona suštinski jeste, jer je nužno prostorno-vremenski situirana i čita se uvijek iz konteksta, prevodi u dogmu čije propitivanje postaje heretički čin diranja u svetinje.

 

A to sve idealno odgovara političkim elitama. Dogmatski umovi podržavaju elitu jer su naučeni da ne propituju. Dresura postaje dominantni model akademskog obrazovanja. Onaj koji najviše treba političkim elitama kao nastavak potpune crkvizacije društva. Zatvorene prema svijetu, vjerske zajednice postaju perjanica politike skupa sa dogmatiziranim obrazovnim sistemom. Jer, cilj je jasan. Ne treba proizvoditi intelektualce nego treba proizvoditi podanike.

Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči

 

Dvorske lude koje će na zabavama podržavati dominantne političke i institucionalne ideje i nikada ih ne dovesti u pitanje. Njima odgovara činjenica da postoje mladi ljudi koji će lakše povjerovati da je zemlja ravna ploča nego što će povjerovati da je moguće nešto promijeniti svojim radom. Zvuči smiješno? Upravo je takva tragična balkanska obrazovna realnost.

 

I, baš je zbog toga na Balkanu potrebno izvršiti mnogo temeljitiju reformu obrazovnog sistema od one koja je, formalno, izvršena. Sve dok visoko obrazovanje bude mjesto reproduciranja dogmi, umjesto otvorenog prostora koji problematizira, a ne usvaja, neće postojati suštinske promjene. Sve dok visoko obrazovanje bude (vojni) poligon za proizvodnju poslušnika, a ne mjesto gdje će mladi ljudi najširih provenijencija pronalaziti sebe, neće biti suštinskih promjena. Sve dok se na fakultetima i univerzitetima bude (samo) učilo, a ne problematiziralo, neće biti promjene. Šminkanje Frankenštajna neće učiniti manjim čudovištem.

 

Otud apsurdno izgledaju pokušaji da se prečita europski racionalizam na Balkanu. Mi još nismo ni došli do njega, a bismo da ga rekonstruiramo. Zapravo, mi smo se vratili mnogo stoljeća unatrag. Nije li komplikovan ovaj balkanski “krug kredom”? Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči. Erasmo koji ne diže svoj glas ni kada mu uzmu šansu da postane barem europski Erasmus plus i otjeraju ga u Erasmus minus.

 

Eto odgovora pojedinim profesorima koji se čude što studenata nema na protestima: Vi ste od njih napravili ljude koji ne propituju autoritete i koji (samo) uče bez da propituju. Tako će se učeći brzo naučiti i na balkanski obrazovni mrak. Jer BiH i Balkan su tu negdje. Samo što je ostatak Balkana svog Frankenštajna dobro našminkao.

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Politika privatnosti i kolačića
Kontakt