Dođite zbog frizura, ostanite zbog stvarnosti podno karikatura.

 

Američki varalice Davida O. Russella počinju polaganim prikazom stvaranja onoga što se u toj zemlji naziva combover frizurom, začešljavanja vlasi poteklih odasvud – sa sljepoočnica, sa zatiljka, iz ladice – preko praktički posve ćelava tjemena lika Christiana Balea. Prizor je gotovo transcedentan u svojoj ležernosti, i zapravo bi mogao trajati dulje: Russell u tom prikrivanju žalosne stvarnosti pažljivo oblikovanom opsjenom pronalazi idealnu vizualnu metaforu svoje priče. Kada nekoliko trenutaka poslije u scenu uđe lik Bradleyja Coopera, krene se svađati s Baleom oko nečega što nam još nije jasno, pa mu prkosno razmrsi combover da bi dokazao stav koji ne može verbalno poduprijeti, jasno nam je da će se Russell baviti oprekom između kulise i zakulisja. A nakon što zatim lik Amy Adams krene brižno, pažljivo obnavljati combover, nismo daleko od zaključka da će ljubav i suosjećajnost imati začudno važnu ulogu u zbivanjima.

David O. Russell je u svakom pogledu autor “Američkih varalica”, dobrim dijelom i zato što mudro prepušta svojim glumcima da nas vode kroz meandre i rukavce mnogoslojne radnje

 

Naravno, započinjanje in medias res prokušana je tehnika američke žanrovske scenaristike, ali Russell je ne koristi ni za bombardiranje gledateljskih čula akcijom, ni za razvijanje svog inače vrlo složenog zapleta. Služi mu kao uvod u ono što ga zaista zanima, u likove i teme.

 

Zna se da je scenarij nastao Russellovom temeljitom preradom predloška Erica Warrena Singera, navodno razmjerno rutinske adaptacije stvarnih zbivanja iz skandala Abscam s kraja sedamdesetih. (Za razliku od inih onodobnih, Abscam nije dobio previše mjesta u neameričkom tisku, pa nije naodmet navesti najosnovnije. Radilo se o FBI-jevoj operaciji podmićivanja moćnika s ciljem dokazivanja njihove koruptivnosti; premda je završio uhićenjima, Abscam je doveo do niza novih propisa o postupcima kojima se savezni istražitelji smiju i ne smiju služiti – te, posredno, razotkrio tamnije strane odnosa između legislativne grane američke vlasti i te britke oštrice egzekutive, napetosti koje tinjaju još otkako je J. Edgar Hoover osnovao Biro.)

 

Dopustit ću si hipotezu o scenarističkom predlošku koja mi djeluje uvjerljivo: Russell je iz priče o odnosu progonjenih i progonitelja – pri čemu ni jedni ni drugi nisu bili prikazani crnobijelo, već u nijansama sive (taj se chiaroscuro dade iščitati iz nekoliko replika u konačnome filmu) – stvorio priču o njihovoj osobnoj motivaciji za takve postupke (koja je, pak, izravno eksplicirana u možda najnezgrapnijem dijelu scenarija, gdje likovi otvoreno govore kako su zbog nezadovoljstva neimaštinom i skromnim socijalnim podrijetlom bili spremni na sve).

 

Na svu sreću, nije više od ovoga promaklo kroz prste Russellu u prenošenju priče koja je sve samo ne jednostavan pripovjedni predložak. On je svjestan da je na njemu prije svega odlučivati kad će i kako otkrivati svoje karte, jer režija je uvijek varanje u postizanju iluzije stvarnosti. U svemu ostalome, autor – a Russell je u svakom pogledu autor Američkih varalica, u onom najsuštinskijem, personalističkom vidu Andréa Bazina – mudro prepušta svojim glumcima da nas vode kroz meandre i rukavce mnogoslojne radnje.

Improvizacije ovog vrhunskog ansambla svaki su put posve uvjerljive nove postaje na putu iskušenja kojim likovi prolaze, a iskušenje se tu mjeri moralnom mjerom ambicije

 

Christian Bale je tu Irving Rosenfeld (nadahnut drugačijim likom iz skandala Abscam) – čovjek koji je cijeli život dopunjavao prihode od legitimnih obrta sitnim prevarama. Sad je u srednjim godinama; koliko god da se trudio prikriti ćelenku, toliko mu je svejedno otkriti mješinu koja mu se prelijeva preko pojasa. (Od tjelesnih preobrazbi očito zdravstveno neustrašivog Balea možda je bila groznija samo ona u Mehaničaru, gdje je bio kosturno mršav, ali to je bilo prije desetak godina.) Rosenfeld je na početku filma rezigniran prema sebi i mutnim poslovima srednjeg financijskog dometa kojima se bavi.

 

Kad se zaljubi u striptizetu Sydney Prosser – koja, navikla na izvanjsku odbojnost muškaraca, u njemu uoči unutarnju suptilnost – Rosenfeld dobije novu volju za životom; onakvu volju zbog koje se poželi oprati sve bivše grijehe, biti čist kao da je to bilo oduvijek. Bale je razorno dirljiv u jednom od ranih prizora filma (koji se nakon uvodne scene vratio na kronološko pripovijedanje, kako to već u američkoj dramaturgiji biva), kad misli da je izgubio Sydney jer joj je otkrio svoje sitno varanje. A onda se ona vrati u njegov život, i pokaže mu kako se zaista odrađuje prosseravanje: ona potpuno preobliči svoj identitet, utjelovi britansku plemkinju Edith Greensley “s bankarskim vezama u Londonu”, i posao procvate.

 

Amy Adams upravo očarava kao Sydney/Edith – kao zrela žena neugasle djevojačke ljepote, što sama glumica svakako jest, ona s Rosenfeldom dijeli kako promućurnost u izvođenju velikih obmana, tako i refleksivnost u poimanju njihovih mnogostrukih pogibelji. Svjesni stvarnosti višeslojne korumpiranosti koju i sami nastavaju, njih dvoje postaju uvjerljivi moralni vodiči kroz priču – ne zato što će ih uskoro sustići ruka pravde, nego zato što negdje u sebi zadržavaju neku iskru moralnog kompasa. Američki varalice navodno su uvelike glumački improviziran film, iako je iz konačnog djela to izuzetno teško razabrati: improvizacije ovog vrhunskog ansambla svaki su put posve uvjerljive nove postaje na putu iskušenja kojim likovi prolaze, rezultat potpunog redateljeva povjerenja u emocionalnu i pripovjednu inteligenciju glumaca.

 

A iskušenje se tu mjeri moralnom mjerom ambicije. Rosenfeld želi pružiti bolji život svome sinu – ne biološkom, nego usvojenom – kojeg voli više od svega na svijetu. Sydney želi pomoći njemu, jer ga voli. A agent FBI-ja Richard DiMasso – u prekrasno arogantnoj izvedbi Bradleyja Coopera, lišenoj uvriježenih stereotipa italoamerikanštine – ne želi dobro nikome: želi samo postati nova zvijezda Biroa kroz što više spektakularnih uhićenja. Stoga, kad mu ovo dvoje varalica padne šaka, njegova beskrajna ambicija brzo shvati da mu oni mogu poslužiti kao ješka na udici za mnogo veće ribe. Ne bi mu bilo naodmet pritom zavesti i tu zamamnu Britanku.

Odustajanjem od izgradnje komedije na potpuno apsurdnom izvanjskom izgledu svojih likova, te ustrajavanjem na otkrivanju humanosti i nehumanosti tamo gdje im se najmanje nadamo, Russell stvara postmoderni klasik opisiv kao ‘commedia dell’hustle’

 

Tek nakon što se ove silnice radnje dobrano zagriju saznajemo da tu postoji i gospođa Rosenfeld – i ne samo to, nego da ona izgleda kao Jennifer Lawrence. Premda je prva intuicija u kontekstu fizičke zapuštenosti Baleova lika pomisliti da bi Rosenfeld morao biti zahvalan svim zvijezdama na tome što je u braku s likom najsimpatičnije seks-bombe današnjice, Lawrence – čija se medijska simpatičnost temelji na potpunom manjku oholosti – tu svoju izravnost prelijeva u upravo neodoljiv portret jedne odbojno glupe žene. Njezina Rosalyn posve je uvjerena u svoju duboku mudrost, kako to već kod neobranjivih budala biva. No premda dobar dio filma služi kao najočitije komičan lik, Lawrence u njoj postupno otkriva istinski ganutljivu humanost, a da ni ona ni Russell ni trenutka nisu zašli u uobičajene trope melodrame.

 

Američki varalice zapravo nemaju ni većinu uobičajenih elemenata komedije, ili proceduralnog trilera, ili biografije, ili čega već god hoćete – ovo je postžanrovski film, i slava mu na tome. Onaj uvodni natpis “Nešto od ovoga zaista se dogodilo” oslobodio je Russella potrebe za povijesnim rekonstruiranjem stvarnoga skandala Abscam i omogućio mu da rekonstruira nešto daleko važnije – trenutak američke stvarnosti u kojem je nacija, načeta skandalima i prožeta dubokim nepovjerenjem u sustav, znala da do svog sna može doći samo kroz gradacije sivila. Trenutak prije nego što je došao Reagan i udario temelje ovog crnobijelog svijeta u kojem je jasno tko su pozitivci i tko negativci, svijeta u kojem se sad svi zajedno patimo.

 

Zato, kad se posljedice postupaka likova počnu rasplitati prema podosta neočekivanom kraju, Američki varalice ostavlja dojam istinitosti. Nezdrava ambicija nije ništa manje svarljiva ako nosi značku snaga reda i zakona, baš kao što ni varanje kao sredstvo za postizanje zakonitog cilja ne gubi ništa manje na neprihvatljivosti. Odustajanjem od izgradnje komedije na potpuno apsurdnom izvanjskom izgledu svojih likova, te ustrajavanjem na otkrivanju humanosti i nehumanosti tamo gdje im se najmanje nadamo, Russell stvara postmoderni klasik opisiv kao commedia dell’hustle.

 

Ne mogu se, za kraj, othrvati potrebi uspoređivanja Varalica s praktički istodobnim i naoko uvelike sličnim Vukom s Wall Streeta – nauštrb inače urnebesnijeg i danas megapopularnog Scorseseova filma. Nakon što uspostavi svoju garnituru likova, Vuk je dobrim dijelom samo nizanje epizoda bez kojih bi se često i moglo; u Varalicama se svaki prizor rađa iz ukupnosti onoga što mu je prethodilo, ali nikad pravocrtno, što je upravo najteži scenaristički posao. Vuk ima svoje pozitivce-antagoniste (FBI) i svoje negativce-protagoniste; Varalice su uvijek spremne dovesti u pitanje gledateljev moralni zaključak o svakome od svojih likova.

 

Jedan je film gotovo tinejdžerski ekscesan povratak velikog Martina Scorsesea temama i strukturama koje su ga nekoć proslavile u autorski domišljenijim djelima; drugi predstavlja ni više ni manje nego konačno etabliranje Davida O. Russella kao autorskog velikana američke kinematografije.