Silvio Berlusconi je napokon otišao sa scene, a Angela Merkel je ponovno izabrana i vratila se velika koalicija CDU-SPD. Preminuli su Nelson Mandela i Hugo Chávez. Fidel Castro se još drži. Narod je bio na ulicama, od Kaira i Rima, São Paula i Atene, do Kijeva i Bangkoka. Iran je pristao na pregovore sa SAD-om prvi put nakon 34 godine. Kina je izabrala novog lidera i uhapsila je drugog. Šegrt diktatora u Pjongjangu likvidirao je strica. Nakon 700 godina jedan je papa dao ostavku, a na njegovo je mjesto došao Latinoamerikanac koji oduševljava na svakom koraku.

 

Neke od ovih vijesti bile su jako važne za svijet, neke nisu, ali ovaj se komentator odlučio, pogledavši cijelu godinu koja je na izmaku, na pet događaja ili geopolitičkih procesa koji su zaista važni i koji mijenjaju svijet.

 

SAD se konsolidira kao energetska sila

Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna

 

To se već naziralo, ali ove su se godine rasplinule sve sumnje: izvanredni porast eksploatacije nafte i plina u SAD-u je stvarnost koja daje novu sliku svijeta. U sljedećih pet godina Sjeverna će Amerika (SAD, Kanada i Meksiko) proizvoditi gotovo 4 milijuna barela sirove nafte više nego sada svaki dan, što će prepoloviti uvoz. Vrlo se lako može dogoditi ne samo da SAD postane energetski samoodrživim već i da izvozi naftu, to jest energiju.

 

To donosi mnogostruke i vrlo ozbiljne posljedice. Bliski istok će doživjeti vrlo jak ekonomski i politički šok. Utjecaj Rusije i drugih jakih energetskih država postupno će slabjeti. Jačanje SAD-a kao energetske sile dovest će do ekspanzije američke proizvodnje, ali će višak nafte proizvesti i pad razvoja obnovljivih energetskih izvora, što je vrlo loša prognoza i samo po sebi grozna vijest.

 

Pad ugleda SAD-a

 

Vidjeli smo da Barack Obama nije imao dovoljno snage ispuniti obećanje da će kazniti Bašar al-Asada ako bi ovaj iskoristio kemijsko oružje protiv pobunjenika i civila. Ili spriječiti radikalnu desnicu okupljenu oko The Tea Party koja je nakanila i uspjela paralizirati američku vladu. Obama nije imao čak ni snage pokrenuti internetske mehanizme za svoj prioritetni program: sanitarnu reformu. Nije uspio utjecati na odluku brazilske predsjednice Dilme Rousseff koja je otkazala posjet Washingtonu kad je otkrila da su je u NSA-u nadzirali, baš kao što su Amerikanci nadzirali telefon Angele Merkel.

 

Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna. Osim toga, da je moćni američki predsjednik zapravo vrlo labilan igrač kojeg iz takta mogu izbaciti minorni akteri kao što su Rousseff, Al-Asad, Tea Party ili ga može dovesti u red, osramotviši ga kao nitko do sada pred cijelim svijetom, njegova supruga koja ga je prekorila i ponizila na Mandelinoj komemoraciji.

 

Je li ova percepcija preuveličana i hoće li se promijeniti? Kako god bilo, slika onemoćalog predsjednika Obame ili paralizirane američke vlade bitno će utjecati na ponašanje kako saveznika – tako i američkih neprijatelja.

 

Rastuća međunarodna agresivnost Kine

Milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih. Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda

 

U studenome, Kina je najavila restrikcije u zračnom prometu na širem području, što uključuje male otoke koje Japan smatra svojima. SAD je reagirao poslavši dva bombardera B-52 koji su ušli u taj zračni prostor bez dozvole Pekinga. Japan je učinio isto, ali i započeo silno jačati svoje oružane snage, osobito svoje specijalne snage po uzoru na američke specijalce Navy Seals.

 

Napetosti rastu. Ono što je važno istaknuti iz ove priče jest to da treba očekivati širenje napetosti na jugoistoku Azije kao i još agresivniju međunarodnu politiku Kine koja će SAD-u postati prvim izazivačem.

 

Bliski istok vrije

 

Događanja u Iranu, Siriji, Egiptu, Palestini, Izraelu i još puno toga govori nam da ni ova godina za Bliski istok nije bila laka. Bilo je puno iznenađenja od kojih će neki uvjetovati buduća događanja: vojni udar protiv Mohameda Morsija i tragedija sirijskoga naroda, pregovori oko iranskoga nuklearnog programa (približavanje Washingtona i Teherana), obnova dijaloga Palestine i Izraela, koje će pokušati postići dogovor sredinom 2014.

 

Moguće je da ništa od toga ne uspije, ali posljedice tih procesa idu dalje od godine koja nam stiže i od sudbine same regije.

 

Otvoreni rat protiv nejednakosti

 

Taj rat odavno postoji. Analitičari i znanstvenici regularno ga dokumentiraju. Nobelove mu se nagrade posvećuju, ali ove je godine, izborom pape Franje (koji je, zajedno s Edwardom Snowdenom, pomjerio svijet), pokrenuta nada zbog koje smo pozdravili dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću i njegov ”Yes, We can”, a milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih.

 

Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda. To jest, ipak, dobra vijest kojom se želim oprostiti od vas i od godine na izmaku.

 

Izazov ostaje: da nastavimo borbu za jednakost bez da dadnemo veće ovlasti demagozima koji, na kraju krajeva, povećavaju nejednakost. Svima vama želim sretniju novu godinu jer mislim da nam ova baš nije bila ”za prste polizati”. Mir vama!

 

(Analiza je prvotno napisana za tjednik Express).