Europska pučka stranka je dugo okolišala, ali je na kraju ipak morala raspravljati o tomu je li Viktor Orban pogazio osnovne vrijednosti europskih demokršćana, koji sebe nazivaju pučanima. [Read more…]
HDZ se ne miješa u etničko čišćenje Hrvata u BiH

Tihomir Ponoš
HDZ ima veoma čudan odnos sa sestrinskim strankama i strankama kćerima. Nije HDZ specifičan po tome što se tom odnosu prilagođava od prilike od prilike, ali raspon prilagodbi je ono što kod HDZ-a čudi. [Read more…]
Orbanova Mađarska je u koliziji s modernom Europom
Prošlog tjedna je Europski parlament premoćnom većinom glasova prihvatio izvješće što ga je pripremila Judith Sargentini, zastupnica skupine Zeleni/Slobodna alijansa, o Mađarskoj. [Read more…]
Bauk populizma kruži svijetom
Kada su Karl Marx i Friedrich Engels pisali svoj ”Komunistički manifest” 1848., bauk komunizma je bio na dnevnom redu i on je, po njihovom mišljenju, kružio Europom. Danas je taj bauk nešto drukčiji, zove se populizam i ne širi se Europom, već cijelim svijetom. [Read more…]
Pad elita: ista politika vlada sa različitim predznakom
Povijest je groblje aristokracija.
Tim riječima je Vilfredo Pareto opisao dramu smjena društvenih slojeva i grupa na vlasti upozoravajući da se elite ustručavaju obnoviti talentiranim i nadarenim pojedincima iz nižih slojeva, zatvarajući se i dopuštajući polaganu degeneraciju sposobnosti elite da vlada. On je bio zagledan u povijest kada su rezovi između društvenih slojeva bili grubi, a promjene spore.
Danas su promjene brze, a rezovi i razlike razbijene u stotinama prijelaznih oblika.
No ako i jest tako, činjenica da su na vlasti manjine, da vladaju nad manje organiziranim, zastrašenim i povodljivim masama uklopila bi se u njegovu konzervativnu i nazadnu teoriju.
U posljednje vrijeme raširila se ideja da nastupa doba buđenja masa, pobune protiv establišmenta (ma što to bilo i ma tko ga činio), pobune protiv otuđenih elita koje su zanemarile brigu o običnom i prosječnom čovjeku.
Važno je makar na čas biti u medijima, a razmetanje trivijalnim iskustvima prikazuje se kao duboka promišljenost. Zlatna mladež ne prima u svoje redove nekoga tko se istaknuo svojim postignućem – važni su banalnost ili porijeklo. Biti ništa ne znači da treba biti i nitko; elitu popunjavaju ljudi bez zasluga, sposobnosti i znanja; dovoljno je da postanu poznati i da su u medijima
Mase su većina. Pobjeda DonaldaTrumpa objašnjava se time, premda je Hillary Clinton dobila dva milijuna glasova više. Pegida, Nova Zora, poljski nacionalizam, Viktor Orban i Fidesz, Nordica Resistance Movement ili Wilders i Rita Verdonk, Brexit… sve se to tumači pobunom šutljive većine koja se osjeća gubitnički u valovima globalizacije, internacionalizacije i multikulturalnosti.
Tu tihu većinu, neprekidno i dan za danom, navodno je razjarilo ignoriranje njihovih strahova, predrasuda i realno osiromašenje.
Provala primitivizma na našoj političkoj sceni, javno veličanje sasvim intelektom prosječnih, često neobrazovanih ljudi koji odjednom dobivaju mogućnost i hrabrost reći ”istine” koje razuman čovjek teško prihvaća, ali se povlači pred lavinom mržnje, izmišljanja, agresivnosti i prostačkog rječnika.
Teško je čitati zastrašujuće komentare ispod tekstova. Više se ne radi o izuzetku. Ne možemo se zavaravati da se radi o bolesnim ljudima, već o masovnoj pojavi zastrašivanja, prostačenja i vrijeđanja.
To je posljedica dvije važne okolnosti. Prvo, elita se rastočila. I desno i lijevo, u centru i na periferiji politike pojavljuju se ljudi kojima godi da ih se smatra elitom iako ni po čemu to ne zaslužuju.
Politika se smatra zaposlenjem, a ne pozivom. Elita i glamur prikazuju se kao jedno. Dokolica je obilježje elite, kao rasipnost, površnost i gubljenje vremena u hedonizmu.
Važno je makar na čas biti u medijima, a razmetanje trivijalnim iskustvima prikazuje se kao duboka promišljenost. Zlatna mladež ne prima u svoje redove nekoga tko se istaknuo svojim postignućem – važni su banalnost ili porijeklo.
Biti ništa ne znači da treba biti i nitko; elitu popunjavaju ljudi bez zasluga, sposobnosti i znanja; dovoljno je da postanu poznati i da su u medijima.
Na političkoj sceni šepure se ljudi bez ideja, bez prošlosti koji ništa veliko nisu čak ni upropastili jer nisu imali šansu. No ako su blijedi, beskrvni i bez profila, to ne znači da nemaju važne kvalitete. Šutljivi su i nemaju mišljenje, ponavljaju besadržajne fraze, glume vođe, žrtve i karizmatike
To posebno vrijedi za političku elitu. Intelektualna elita je decimirana inflacijom diploma i titula, kulturna elita komercijalizacijom i masovnom kulturom, tehnička srozana na razinu dodatka stroju, tretira ih se kao zaposlenike, ne postaju direktori i kreatori ekonomske politike.
Politička elita rastočena je političkim diletantizmom, shvaćanjem da većina vlada, da se mase lako pridobiju, da su programi formalnost, ideali za budale, a idealizam zastarjela romantična perspektiva.
Na političkoj sceni šepure se ljudi bez ideja, bez prošlosti koji ništa veliko nisu čak ni upropastili jer nisu imali šansu. No ako su blijedi, beskrvni i bez profila, to ne znači da nemaju važne kvalitete. Šutljivi su i nemaju mišljenje, ponavljaju besadržajne fraze, glume vođe, žrtve i karizmatike.
Onaj tko misli da se u politici, lakše nego drugdje, može prikriti nedostatak ideja, inteligencije, znanja i iskustva, i to na dugi rok i uspješno, nažalost je potpuno u pravu. Moć prikriva budalaštinu, razmišlja se što stoji i kakvi su planovi iza ishitrenih fraza, a važna dužnost stvara dojam stvarne izuzetnosti. Sancta simplicitas, oportunizam, ustrašena šutnja i fleksibilna načela su u hrvatskoj političkoj praksi evolutivna prednost. Opstaju samo najbolji u tome.
Kakva je to karikatura elite!
Noblesse oblige! Zaboravilo se da elita, odabrani i moćni nemaju samo prava nego da imaju obavezu ponašati se dostojno svom položaju.
Rimski aristokrati svoje su vrline (virtu) morali dokazivati stalno: hrabrost dobrovoljnim odlaskom u rat i na opasna mjesta, milosrđe plaćanjem izbora, kruha i igara iz vlastite riznice, pamet načitanošću i pisanjem. Poštujući te nepisane obaveze, stjecali su povjerenje i odanost, vladali su s unutarnjim uvjerenjem u superiornost.
Onaj tko misli da se u politici, lakše nego drugdje, može prikriti nedostatak ideja, inteligencije, znanja i iskustva, i to na dugi rok i uspješno, nažalost je potpuno u pravu. Moć prikriva budalaštinu, razmišlja se što stoji i kakvi su planovi iza ishitrenih fraza, a važna dužnost stvara dojam stvarne izuzetnosti
To danas izgleda anakrono, zapravo budalasto. Ali državnik ne postaje nitko tko nema osjećaj obaveze i odgovornosti. No opet zastarjelo i daleko od stvarnosti naših vladara i upravljača. Vole pravo, ne vole odgovornost.
”Mi razlikujemo izvrsnog čovjeka od običnog govoreći da je izniman onaj tko postavlja veće zahtjeve prema sebi, a prosječan onaj koji prema sebi nema zahtjeva” (José Ortega y Gasset).
Ne, ja baš i ne vjerujem u dobrostivost robovlasnika i vlastele. No vjerujem da su barem glumili svoju brigu za podanike, da su se kleli u svoju plemenitost i da su pazili na to kako izgledaju u očima drugih.
Današnje aristokracije u tome zakazuju. Poslije govora o brizi za stare i nezaposlene odlaze na raskošni ručak, razumiju poplavljene jer je i njima puknula cijev, osuđuju nepotizam, a za vrhunskog stručnjaka za vode dovode građevinca s višom spremom, posjećuju seoske derneke i glamurozne prijeme, tvrde da su diplomati ako su bili na koktelu, smatraju se modnim uzorima i ne primijete sarkazam u komentiranju stila, u kosu stavljaju umetke kao da su ćelavi.
Čak i ne pokušavaju glumiti jer misle da im je sve dozvoljeno, da imaju prava, ali ne i dužnosti. Misle da su lijepi jer im to ulizice kažu. Misle da su poželjni, no ne misle da su odgovorni.
Nestankom elite gomile dobiju snagu i uvjerenost. Ako predsjednicom može postati jednostavna službenica bez znanja i karizme, ako najveći publicitet dobiva neznalica najdužeg jezika, nestrpljiv da pokaže diletantizam, ako premijerom vlade stručnjaka postane netko tko ne zna što piše u Ustavu, ako na izborima pobjeđuju prononsirani kriminalci, kako dobrodušnoj ili agresivnoj budali iz mase postaviti granice ambicije i arbitriranja.
Kada su kriterij vanjske politike kavanska nagađanja i predrasude, kada ekonomsku politiku vode loši đaci, a zakone donose oni koji ih i ne pročitaju, nezaustavljivo nastupa erozija povjerenja i loša vlast.
Koga bi trebalo slijediti i kome vjerovati i dati glas? Ruku pod ruku liberali i demokrati, socijalisti i narodnjaci straše govoreći o ukidanju socijalnih prava, micanju zaštitne mreže koja je gubitnike spašavala od pada na ekonomsko dno.
Ako predsjednicom može postati jednostavna službenica bez znanja i karizme, ako najveći publicitet dobiva neznalica najdužeg jezika, nestrpljiv da pokaže diletantizam, ako premijerom vlade stručnjaka postane netko tko ne zna što piše u Ustavu, ako na izborima pobjeđuju prononsirani kriminalci, kako dobrodušnoj ili agresivnoj budali iz mase postaviti granice ambicije i arbitriranja
Podjednako svi stišću obrazovanje, ukidaju selekciju prema obrazovanju i znanju, zatvaraju jedina preostala vrata za napredovanje onih koji se nisu rodili sa srebrnom žličicom u ustima.
Neće biti prevrata, revolucija i šanse sposobnima da zadovolje ambicije i napreduju – što toliko treba društvu – zatvaraju se i s te strane. Koja je stvarna razlika ljevice i desnice? U stvarnosti ista politika vlada sa različitim predznakom.
Tu prestaje politika i počinju manipulacija i obračun. No vojske, generali i vojnici krivo su se svrstali. Kako piše Habermas ”Prema mojoj procjeni domaći političar su se postavili pogrešno prema desničarskom populizmu. Pogreška vladajućih stranaka leži u priznanju da je crta bojišnice, koju definira desnica: MI protiv sistema”.
Razumnom čovjeku teško je razumjeti da milijarder poziva radničku klasu Amerike da glasa za njega, a time protiv elite i vladajućih iza kojih, tvrdi, stoji zavjera bogataša. A da radnici doista i glasaju za njega.
Da je povijest groblje aristokracija, ne vidi se na Mirogoju, nego u dnevnim novinama.
HDZ treba promjenu pogrešne politike, a ne samo predsjednika

Denis Romac.
Foto: Damir SENÈAR
U Francuskoj djeluju centri za preodgoj radikaliziranih mladića i djevojaka koji su se pod utjecajem militantne islamističke ideologije planirali pridružiti ISIL-u. Francuske su vlasti u takve centre, koji niču diljem Francuske, uložile milijune eura ne bi li se pomoglo ljudima koji su već pripadnici radikalnih mreža ili onima koji bi se mogli pridružiti takvim grupama. [Read more…]
Europi idemo na živce
Europi idemo na živce. I ona nama kad se usudimo junačiti. Obično smo do zla Boga servilni ili šutimo, ali ponekad ne ide, pa se malo pravimo važni. Na kraju, pred silom popustimo, pa se prepustimo malo bijesu, a malo žalovanju. Plakanje je taktika koja se nekad koristi i u politici, obično za domaće potrebe. [Read more…]
Orban (ni)je kršćanin
Europa ima posla s tri problematična lidera koji se sve više pozivaju na svoju vjeru i oko nje grade svoju nacionalističku ideologiju. To su: pravoslavac Putin, kalvinist Orban i musliman Erdogan. Svi su oni populistički političari koji su korijene svoje nacionalne vjere otkrili u potrazi za moći, a u svojim su domovinama veoma popularni. Hvale ih i neki konzervativni lideri Zapada za hrabrost i odlučnost kojom se ”suprotstavljaju kulturi smrti iz Washingtona i Bruxellesa”. [Read more…]