novinarstvo s potpisom
Peter Kuzmič
Donedavno se, ne bez razloga i uvjerljive argumentacije, tvrdilo da je nogomet ”najvažnija sporedna stvar na svijetu”. Nema sumnje da se radi o daleko najpopularnijem i najmasovnijem sportu koji je za milijune ljudi širom svijeta zamijenio religiju. [Read more…]
Ante Tomić
Kad god nogometna reprezentacija napravi nekakav međunarodno vrijedni rezultat, sutradan će netko, trener, igrač, nogometni funkcioner ili novinar, upozoriti na žalosno stanje naših stadiona.
Neizbježno će krenuti poznata kuknjava kako naši dragocjeni talenti igraju u neuvjetnim prostorima, kako su oni bokci i beskućnici, stradavaju na skučenim i polumračnim stadionima gore nego tuberkulozni pjesnici u vlažnim tavanskim sobičcima. [Read more…]
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Čudo se dogodilo! I kao svaki put kada se čudo dogodi, televizijski reporteri kao u epifaniji izgovore: ovo je najveće čudo u povijesti svjetskih prvenstava. A ta povijest, za razliku od one velike čovjekove povijesti, traje kratko: samo devedeset i dvije godine, koliko je prošlo od Urugvaja 1930. I dijeli se na ono što je svatko od nas, ovisno o godinama koje nosimo na plećima, od svjetskih prvenstava i čuda na njima sam doživio, i na ono o čemu je saznavao čitajući i baveći se nogometnom poviješću. [Read more…]
Globalni spektakl, Svjetski nogometni kup u Rusiji, u punom je jeku. Hrvatski nogometni tim ostvario je odličan rezultat, o čemu svjedoče i svjetski mediji. Kao rezultat tog nogometnog megadogađaja cijene na burzi profesionalnih nogometaša – ovog suvremenog ”bijelog roblja”, skaču do neba. [Read more…]
Drago Pilsel
Lionel (Leo) Messi morao je odigrati utakmicu života. Reprezentacija ga je trebala i svi su strepili hoće li uspjeti jer je na Copa Américu u SAD-u stigao povrijeđen. Prošao je kroz turnir na ivici izdržljivosti. Čekala ga je završnica s Čileom (nedjelja 26 .6.) i činjenica da Argentina ne pobjeđuje na važnom međunarodnom natjecanju od 1993.! [Read more…]
Neki dan, na stadionu u Osijeku, dio navijača na tribinama jedva je dočekao početak utakmice da iskaže svoje nogometno domoljublje. Odnosno, “zadomoljublje”. Nije prošla ni minuta od prvog sučevog zvižduka, a ispod glasa televizijskog komentatora već se jasno, glasno i složno orilo dvozborno “Za dom – spremni!” [Read more…]
Na odličnoj karikaturi najstarijeg živućeg i aktivnog karikaturista kojeg ima Hrvatska, našega suradnika (karikaturist i kolumnist) Borivoja Dovnikovića – Borde, dobro se opisuje trenutno stanje duha u Hrvatskoj: Hitler i Pavelić su na oblaku, a nacistički vođa, [Read more…]
Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.
Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.
Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.
Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.
Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.
Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.
Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.
Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?
Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.
Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.
Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.
Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.
Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.
Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.
Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.
S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Sreća što je Darijo Srna odabrao nogomet! Da je, nekim čudom, umjesto lopte zavolio knjigu, pa izabrao pravo i postao, recimo, sudac, hrvatski zatvori bi postojali reda radi, dok bi sudovi izdavali potvrde o emocionalnim poremećajima.
U praksi bi to moglo izgledati ovako: dođe gospodin X doma, supruga, gospođa Y, ga zamoli da razgovaraju, sjednu za stol, on zapali cigaretu, ona nađe nešto da vrti među prstima, uzdahne i prizna mu da se zaljubila u drugog muškarca, da želi razvod, zamoli ga da joj oprosti i sve što već ide. Tada gospodina X, kako se to kaže, ponesu emocije, spusti cigaretu u pepeljaru, ustane i prebije gospođu Y kao mačku ili magarca, što je kome draže.
Nešto kasnije, nakon što je spomenutoj gospođi Y zarasla slomljena vilica, splasnuo otok s lica i zacijelila slomljena desna ruka, sudac Srna izriče nepravomoćnu presudu za obiteljsko nasilje. Tuženi je, je li, gospodin X. Nesuđeni nogometaš, Dario sa slovnom greškom, dakle Darijo, otpije malo vode, lagano se zakašlje da pročisti grlo, nagne se prema mikrofonu i kaže kako je sud uvažio sve činjenice, te da na osnovu njih oslobađa tuženog s obzirom na to da su ga u vrijeme batinanja nesretne žene – ‘‘ponijele emocije“. Da nisu, ne bi on nju niti dotakao, ali, jebi ga, gospodin X je u svoju suprugu još uvijek zaljubljen, voli je točno onoliko koliko ona sada voli nekog drugog, ne može zamisliti krevet bez nje pored sebe, niti jutro u kojem će sam kao Mjesec piti kavu.
Tko god ima iskustvo nekog bolnog prekida, obrazlaže sudac odluku, zna koliko je težak period navikavanja na samoću: ostanak bez voljene osobe može se usporediti s gubitkom dijela tijela, ruke ili noge, u nekim slučajevima čak i kao gubitak vida ili sluha, pa praktički možemo govoriti o bolnom učenju novog života.
Vergla, sve u svemu, ugledni pravnik Srna, ona nesretnica se znoji, ruke joj se tresu od straha, u stomaku kao da ima kilogram leda, trnci joj se penju uz kičmu i ne pomaže joj ni to što je novi partner čvrsto grli. Nasuprot njima, gospodin X sluša Srnu, a osjeća se kao tigar ili kakva slična grabežljivica: srce mu puca dok gleda svoju, halo!, svoju ženu, uz tog nekog idiota i, sav emotivno nabijen, jedva čeka da izađu iz zgrade Županijskog suda u nevažno gdje, pa da njoj obnovi, a njemu nanese teže tjelesne ozljede.
Tko gubi, znamo, ima se pravo ljutiti, te skladu s tim i reagirati. Baš kao i onaj što dobiva.
Hrvatska je, sjećamo se, bio je 19. studenog prošle godine, na Maksimiru dobila nacionalnu selekciju Islanda – državice koja je nedavno i preko reda dala državljanstvo dvojici punoljetnih, zdravih muškaraca, samo da za naredne kvalifikacije može prijaviti šesnaest igrača – i time ostvarila plasman na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu.
Te su noći Josipa Šimunića, kako i neće, ponijele emocije. Uzeo je Joe mikrofon, pa uzviknuo: ‘‘Za dom!“. Tridesetak tisuća ljubitelja sporta i fair playa mu je odgovorilo: ‘‘Spremni!!!“ I tako, spontano, nošeni emocijama, nekoliko puta.
Međunarodne nogometne institucije su koji dan kasnije rekle kako Josip Šimunić naredno Svjetsko prvenstvo može gledati kod svoje kuće ili kod prijatelja, od volje mu. U Brazil može, ali na plažu. Nemaju, vidimo, birokrate iz FIFA-e i UEFA-e nimalo razumijevanja za specifično emotivno stanje u kojem gospodin X prebije suprugu, a gospodin Šimunić frenetičnu publiku pozdravi ustaškim, fašističkim, kako je kome draže – svakako znači isto – pozdravom.
“Jednostavno emocije su ga ponijele. Razgovarao sam s njim 100 puta i on ima odvjetnike koji ga uvjeravaju u dobitak tog slučaja. Ajmo onda pričekati ishod te priče. Što se tiče reprezentativaca svi smo na njegovoj strani”, kazao je kapetan nogometne reprezentacije Hrvatske odgovarajući na pitanje novinara Indexa o tome kako vidi ‘‘slučaj Šimunić“.
Da je sve kao što nije, da dvadeset i sedmo slovo abecede, samo klempavo, nije uobičajeni dekor fasada i čest znak pored puta, da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA. Netko bi mu na hrvatskom jeziku javio da Svjetsko prvenstvo u Brazilu može pratiti zajedno sa Šimunićem.
Tko će biti domaćin i ispred čijeg će se televizora nervirati, neka sami odluče. E, taj bi netko zatim lijepo pitao sve reprezentativce na čijoj su strani: moderne, neovisne, antifašističke, europske, civilizacijske Hrvatske ili Šimunićevoj, pa u skladu s odgovorima izborniku Niki Kovaču malo prepravio spisak igrača.
No, da je sve kao što nije, Šimunić s mikrofonom se ne bi desio, a ako bi, ipak, nekim čudom javno ispao budala, bježali bi od Joea i navijači i suigrači kao da je šugav. Novinari, naravno, ne bi nikoga pitali za mišljenje o njegovu slučaju jer se tu nema što misliti.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo.
Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom.
Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac… A da jest, bio bi važno pojačanje onima što su za ratne zločine počinjene pod ‘‘emotivnim nabojem“ sudili sve dok optuženi ne bi umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.
Dva su ministra kulture u suvremenoj Hrvatskoj podigli svoje zadužbine. Stipe Šuvar sagradio je Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu, Božo Biškupić započeo je i dovršio Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Obojica su gradili za vrijeme ekonomskih, političkih i moralnih kriza, suprotstavljajući se općoj društvenoj klimi, a ponekad i raspoloženju političkoga vrha.
Šuvar je knjižnicu započeo u inat Beogradu, u vrijeme kada je u jugoslavenskoj federaciji zavedena zabrana svih “neproizvodnih investicija”. Biškupić je gradio, premda njegovu partiju nimalo nije zanimala suvremena umjetnost, a suvremeni su umjetnici, opet, bili listom protiv njega i njegove partije, kao nositelja retrogradnih i tradicionalnih ideja u kulturi i umjetnosti. Božo Biškupić kao da je Muzej suvremene umjetnosti gradio protiv sebe samog.
Obje građevine su, kako to s velikom i važnom arhitekturom biva, zrcala određenog povijesnog i kulturnog trenutka Hrvatske.
Šuvareva knjižnica lijepa je i skladna, i danas predstavlja jednu od onih pomalo utješnih, europskih veduta Zagreba. Biškupićev muzej je nezgrapan, pomalo nalik socijalističkom domu zdravlja, iznutra nefunkcionalan, a izvana, u okolici, naizgled trajno nedovršen i nedovršiv. Ali ga svejedno treba slaviti, i građevinu i zadužbinara, jer da nije bilo Bože Biškupića, ovaj naraštaj, i tko zna koliki još naraštaji, ne bi doživjeli to da u Zagrebu stoje ispred Muzeja suvremene umjetnosti.
Uostalom, ono što kvari arhitektura, mogu popraviti ljudi koji će je naseljavati. Kao što će, uostalom, ljudi i pokvariti svaku arhitektonsku ljepotu.
Ideja da u Muzeju suvremene umjetnosti prenoći Štafeta mladosti, sasvim je idiotska. Pehar koji će simbolički, na četiri godine, pripasti svjetskom prvaku u nogometu, globalna je Štafeta mladosti, tako da je ideja o njegovom dočeku i noćivanju u MSU globalno idiotska. Zato Štafetu i dočekuju po trgovačkim centrima, u sportskim i sajamskim dvoranama, na stadionima, a ne u muzejima suvremene ili bilo koje druge umjetnosti.
Štafeta je izraz divljenja, kolektivne poniznosti i metaforičnog uznesenja. To se narod klanja svome zajedničkom zemaljskom ocu, drugu Titu ili nogometnom kralju, svejedno je. Takva je vrsta simbolizacije potrebna svakoj zajednici, kao nadomjestak Boga ili marksistički zamišljene duhovne nadgradnje, ali ona mora ostati daleko od umjetnosti, od muzeja i galerija koji služe za neku drugu vrstu simbolizacije.
Zato je uvredljivo Fifin pehar izlagati u Muzeju suvremene umjetnosti, i zato ta štafeta nigdje, osim u Zagrebu, nije ni bila izložena na takvome mjestu. Reći ćete da suvremeni umjetnici vole nogomet? Još više nogomet vole vjernici i njihovi pastiri, pa bi se svejedno našli uvrijeđenima kada bi Fifin pehar bio izložen na oltaru Zagrebačke katedrale.
U Muzeju suvremene umjetnosti političari su iščekivali rezultate izbora, a profesor Josipović je organizirao svoj božićni prijem. Da, ali to je u skladu s funkcijom muzeja, isto kao što je u skladu s funkcijom katedrale da se u njoj organiziraju koncerti ozbiljne glazbe. Osjećate li razliku?
Ako je ne osjećate, pokušajmo ovako: Muzej suvremene umjetnosti je na dan Štafete Fife bio sa svih strana oblijepljen jeftinim reklamnim trakama Coca cole, i izgledao je kao poprište seoskog vašara, najjeftinijega estradnog teferiča, tehno derneka na Zrću i svega onog što brend Coca cole u Hrvatskoj sugerira. U nekim drugim zemljama, Coca cola je znala biti pokrovitelj ozbiljnih kulturnih projekata, čak i simbol demokratskog prevrata, ali u Hrvatskoj nije bilo tako. I uopće nije važno što Coca cola nema veze s hrvatskom kulturom i umjetnošću, sve dok Coca cola preko Štafete Fife i mladosti ne uđe u Muzej suvremene umjetnosti.
Tada je to porazno po umjetnost i po stotine milijuna kuna koje su građani solidarno uložili u taj beton, u to staklo. Neobično je kako Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja, u svemu tome ne vidi nekakav “programski sadržaj”, nego je to za nju samo iznajmljivanje prostora, koje je pod njezinom, a ne pod kustoskom nadležnošću.
U pravu su kustosi što su se pobunili protiv njezine odluke, protiv Štafete Fife, ali ne bi nikako valjalo njihov protest politički konotirati i upućivati ga na račun gradonačelnika Bandića, koji je, je li tako, prije nekoliko tjedana gospođu Pintarić nagradio novim mandatom. Takva bi konotacija, naime, bila podnošljiva samo kad na drugoj strani priče ne bi bila profesorica Zlatar, aktualna ministrica kulture, pod čijim se visokim pokroviteljstvom u dubrovačkom Revelinu otvorio striptiz bar, a njezinu i svoju kulturnu politiku možda je i najbolje definirao tamošnji gradonačelnih Vlahušić (dubrovnikpress.hr, 26. siječnja 2014.): “Ako ćemo mi Grad prodavati džabe, onda je to prostitucija.”
Kada se kulturna baština u kojoj nema striptiz bara, nego služi sebi, svojoj ljepoti i starini, proglašava kažinom, kuplerajem ili bordelom, tada ni Štafeta Fife nije daleko od suštine suvremene umjetnosti. Jadno bi stoga bilo napadati Bandića zbog Coca cole u MSU, a uporno prešućivati i skrivati Zlataričin moralni i kulturni striptiz po Dubrovniku.
Snježana Pintarić neuk je i žilav kadar u kulturi. Ako je Muzej suvremene umjetnosti nefunkcionalna i frigidna građevina, ona će je načiniti samo nefunkcionalnijom i odbojnijom.
Ali ta gospođa će uvijek dobiti još jedan mandat, i još jedan, i još jedan, sve dok ne ode u penziju, kada će istoga dana biti zaboravljena. Sa stanovišta vječnosti, na koju računa i umjetnost kojom ona tako suvereno ravna, Snježana Pintarić nikada nije ni postojala.
Svojim pobunjenim kustosima, svim tim nadama beroš, milovcima i lejlama topić – imena im pišimo malim slovom ne samo zato što ih koristimo kao metafore, nego i zato što su u carstvu hrvatskoga kulturnog striptiza, Bandićevog koliko i Zlataričinog, umjetnici i umjetnički kustosi savršeno beznačajni i mali – svima njima gospođa ravnateljica bi, eventualno, mogla kuhati kavu i prinositi kišobran ako pada kiša, ali uzalud je to govoriti, uzalud je napominjati, jer u hrvatskoj kulturnoj i političkoj svakodnevici nema toga što bi nade beroš, milovci i lejle topić mogli učiniti, a da ih Snježana Pintarić i ini Zlataričini ili Bandićevi androidi ne pobijede i ne ponize.
Zašto je tako? Zato što ne postoji kulturna javnost koja bi na skandal principijelno reagirala. Kažete, potpisali su neki peticiju podrške kustosima? A neki drugi su, velite mi, potpisali peticiju podrške Društvu prijatelja dubrovačke starine?
Jedni će udariti po Bandiću, da se svide profesorici Zlatar, dok će drugi udariti po dubrovačkom androidu, da se dopadnu drugoj strani. Nitko se, međutim, ne bi zamjerio jednima i drugima.
Eto, zato vam se Muzej suvremene umjetnosti pretvara u Mamićevu štalu, a u Revelinu se oko štange uvijaju hrvatske suvremene umjetnice. Skupe umjetnice, naravno. Da to rade džaba, bile bi kurve.
(Prenosimo s autorova portala)