Elvis Bošnjak, u romanu ”Gdje je nestao Kir”, razlikuje povijest razloga od povijesti istine. Povijest istine ne uzima u obzir nečije razloge, dok povijest razloga ne uzima u obzir istinu. Razlozi prilagođavaju stvarnost nečijim potrebama. [Read more…]
Lice i naličje hrvatske korupcije
Dvotjednik Globus nabrojao je, u svom posljednjem broju, deset slučajeva korupcijskih afera koje polako tonu u zaborav.
Slučajno ili ne, nakon samo nekoliko dana objelodanjena je drugostupanjska presuda Vrhovnog suda u slučaju Fimi medija, kojom je Ivi Sanaderu, tadašnjem predsjedniku HDZ-a, zatvorska kazna smanjena s osam na sedam godina i mora vratiti državi 14,9 milijuna kuna. [Read more…]
Plenković podcijenio HDZ, ali i Hrvatsku
Premijer Plenković doveo je HDZ u krajnje nezavidnu situaciju. Još se nije dogodilo da HDZ mora plaćati političku cijenu za nešto u čemu, zapravo, uopće nije neposredno sudjelovao. Prema svemu što zasad znamo, naime, nema nikakve naznake da su HDZ-ovci participirali u podjeli kolača u Agrokoru. [Read more…]
Vrhovnik Vrhovnog
Nije naravno za Đuru Sessu, novoizabranog predsjednika Vrhovnog suda, ”pravosuđe rak-rana hrvatskog društva” već ”jedan od dijelova državne vlasti koji dobro funkcionira”, kako je odgovorio u svom prvom obraćanju javnosti na toj funkciji začuđenijoj nego inače voditeljici HTV-ovog ”Dnevnika” Marti Šimić-Mrzlečki. [Read more…]
Karamarkovi: Prizori iz bračnog života
Ukratko: bračni par Karamarko uvjerava nas da predsjednika HDZ-a nikad nije zanimalo s kim mu žena radi i čime se zapravo bavi, i da su se zbog toga, uostalom – ako baš želite znati –toga dana i posvađali…
”Kako je bilo na poslu, draga?”, oprezno je Tomislav Karamarko prekinuo neugodnu tišinu za stolom. [Read more…]
Ćaća i Maminjo ”politički”!
Sve ovo podsjeća nas na slučaj Sanader, ukazala je odvjetnica Jadranka Sloković kojim će putem ići obrana njezinog jednako slavnog klijenta Zdravka Mamića. ”Svjedocima se podsmjehuje. Podsmjehuju se i nama, jer Mamić i Sanader su lopovi koji nemaju prava. To je zlouporaba prava”, dometnuo je njezin partner Čedo Prodanović. [Read more…]
Blizanci
Johannes Brahms je tek u kasnom, 68. opusu predstavio svoju prvu, genijalnu simfoniju u c-molu. Skrupulozno je na njoj radio gotovo 14 godina. Kad je 1876. u Karlsruheu praizvedena, zlobnici su je, zbog neke daleke sličnosti glazbene građe zadnjeg stavka s IX. Beethovenovom simfonijom, nazvali Deseta Beethovenova [Read more…]
Moramo li se ispričati Ivi Sanaderu?
Svi smo ljuti na njega – kaže mi nedavno jedan još uvijek bliski prijatelj Ive Sanadera, prognozirajući da bivšem premijeru, koji je postao simbolom korupcijskog zla u hrvatskoj državi, život na slobodi neće biti ništa lakši od onoga u Remetincu. [Read more…]
Kamo dalje rođače?
Prekjučerašnjom presudom kojom su Ivo Sanader, njegovi najbliži suradnici, ali i matična mu stranka osuđeni za izvlačenje javnog novca u stranačke i privatne džepove konačno smo dočekali i sudsku potvrdu onoga što je manje-više svatko razuman u ovoj zemlji znao. A to je činjenica da se već gotovo dva i po desetljeća ovoj zemlji organizirano sišu životni sokovi. Uglavnom pod krinkom domoljublja i s desnicom na srcu. No vrijedi izraziti utemeljenu skepsu u to da ćemo radi presude kao društvo postati zreliji i konačno istinski shvatiti kako smo se doveli u ovu situaciju.
Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina. Za potvrdu ovih teza dovoljno je pratiti recimo retoriku premijera Milanovića, pisanje Davora Butkovića, spomeničke posvete Grada Splita, koje su jednoglasno potvrđene u Gradskom vijeću, odnos službene države prema Bosni i Hercegovini, program HRT-a i još mnogo stvari koje bismo mogli nabrajati unedogled.
Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina
Gledajući iz te perspektive, zar se itko mogao začuditi nad Karamarkovom promptnom reakcijom kako se ovom presudom pokušava uništiti stranka koja je stvorila Hrvatsku? Ili Sanaderovom zaključku o tome kako ‘‘Idemo dalje“. Butkovićevoj potrebi da u zaključku kolumne posvećene presudi po tko zna koji put ustvrdi kako Tuđman zbog stvaranja i obrane Hrvatske zaslužuje ulicu i trg u svakom gradu. Čitajući ili slušajući sve nabrojane izjave, teško se oteti dojmu kako ne postoji ništa toliko loše i patetično, što se ne bi moglo prodati otupjelom hrvatskom društvu. Odvjetnik Olujić nariče nad sudbinom partije, žaleći se da ova presuda znači smrt političke stranke.
Mediji su zatrpani pozivima na stečene zasluge i emitiranjem straha od jugokomunističkih praksi, a javnost kao da je prestala postojati. Čime je javni prostor prepušten spomenutoj desnoj retorici s jedne strane i lamentiranju liberalne javnosti o povijesnoj presudi, koja bi kao trebala voditi ozdravljenju društva s druge strane. No čini se da je pravo stanje stvari jedini opisao, potpuno nesvjesno doduše, izgubljeni premijer Milanović rekavši: ‘‘Ali ovo sve skupa nam kao društvu ne čini dobro i pitanje je jesmo li nakon ovoga bolji ljudi i bolje društvo?“. Zanemarimo li prvi dio izjave koji je u potpunom raskoraku sa zdravim razum i posvetimo li se ovom retorički postavljenom pitanju u nastavku rečenice, odgovor na to pitanje glasio bi: Nismo nakon ovoga, ni bolji ljudi, ni bolje društvo.
No ne zbog toga što je čitav taj pokret konačno osuđen, već zbog toga što ovdje prisustvujemo ritualnom smaknuću figure, da ne bismo obraćali pažnju na procese. Nešto slično sceni iz filma ‘‘Bande New Yorka“. Stoga bi za pravo upoznavanje stanja svijesti današnje Hrvatske vrijedilo recimo uputiti u provinciju, među lokalne ogranke HDZ-a i slušati te ljude što u vezi ovoga govore. Naišli bismo tu na jednodušnu osudu zlog Krnje i potpuni bijeg od odgovornosti i činjenice da je povijest ponašanje te partije od njenog osnivanja do danas, sadržana u jednostavnoj formuli unutar koje sve javno pripada HDZ-u. Naravno iz razloga što je stvorio Hrvatsku, dok je neki drugi nisu htjeli, pa samim tim na nju polaže i ekskluzivno pravo.
Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade
Zgodno je da se ova presuda dogodila neposredno po okončavanju karnevalskih svečanosti, u kojima, kao što smo mogli vidjeti, građani mazohistički uživaju u ritualnom spaljivanju slabih i nemoćnih ili metaforičkih zala, dok su pred istinskim moćnicima manji od makova zrna. Naravno posve svjesni da bi ta poniznost mogla biti prilično rentabilna.
Sve je od početka u ovoj zemlji krivo nasađeno. Od političke demokracije, koja je uvođenjem višestranačja zadržala iste partitokratske obrasce ponašanja kao i u jednopartijskom sustavu. Poništavajući čak i simboličku razliku među strankama, budući da im se ekonomski programi, kad bismo ih blagonaklono i mogli tako nazvati, ni po čemu bitnom ne razlikuju. To isto vrijedi i za autocenzuriranu medijsku scenu, a u konačnici i čak na prvom mjestu za ekonomske odnose.
Možda će na kraju, jednom kad i doslovno ostane bez svega, neki metaforički hrvatski radnik sjesti ispred upravo zaplijenjene kuće, zapaliti posljednju cigaretu prije kraja i upitati se: A da ipak možda sve ovo skupa nije imalo smisla? Teško je za povjerovati da će ikad više netko iz radničke ili nadničarske klase moći školovati djecu i pristojno prehranjivati obitelj, a kamoli zadovoljavati neke kulturne potrebe ili ne daj, Bože, steći naviku čitanja.
Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade.
Sanaderov osjećaj nevinosti
Ivo Sanader i Hrvatska demokratska zajednica proglašeni su krivim za izvlačenje novca iz državnih tvrtki, te njegovo prebacivanje na privatne račune i u stranački fond. Tako, u najkraćem, glasi, nepravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu u procesu poznatom kao afera Fimi Media.
Ivo Sanader je uvjeren da je nevin zaključili su u emisiji ‘‘Nedjeljom u dva“ (9. 3. 2014.) voditelj Aleksandar Stanković i njegov gost, pisac i novinar Ante Tomić. Obojica su imala priliku razgovarati s bivšim hrvatskim premijerom kada to više nije bio, dakle nakon ostavke, neuspjela povratka na čelo HDZ-a i malo prije početka onoga što će postati proces desetljeća u Hrvatskoj. Stanković je, podsjećanja radi, Sanadera ugostio u studiju HTV-a, dok ga je Tomić, o čemu je i pisao i govorio, posjetio u zatvoru, pa dobro znaju o čemu govore.
Nisu, naravno, ni Stanković ni Tomić iskoristili sat vremena na nacionalnoj televiziji da brane bivšeg prvog ministra, ali jesu, pričajući o njegovom uvjerenju – Srbi imaju bolju, precizniju riječ: nabeđenosti – zapravo govorili o kontrarevoluciji s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i o izgradnji sustava u kojem Sanader nije bio nikakav incident, već pravilo.
U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno. Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu
On se, baš kako u slobodnom prijevodu glasi presuda u aferi Fimi Media, tek savršeno uklopio u okolinu, u ono što ta riječ i znači: ‘‘društvo u kojemu se tko kreće; uvjete kojima je okružen u životu i radu“.
Za razliku od uličnog, sitnog, nasilnog, prljavog i lako vidljivog kriminala, onaj organizirani je ozbiljan posao i traži iste takve ljude, čvrstu strukturu, veze, partnere…svašta nešto. I okolinu u kojoj se ne troši vrijeme na priče o zabranjenom i dopuštenom, o moralnom i onome s druge strane, o bilo čemu osim o što većem profitu sa što manje rizika, čije posljedice, kada ih ima, obično snose posljednji iz hranidbenog lanca. (Povremeno, međutim, stradaju i oni sa vrha, ali nakon što postanu pohlepni i ostanu izolirani od najbližih suradnika. Kao, recimo, Ivo Sanader.)
Dva primjera su dovoljna za objašnjenje, ukoliko je uopće potrebno.
Možda, zbilja, postoji netko, neki, recimo, oftalmolog iz Velike Gorice kojem je dosadilo da mašta. Svaki pokušaj ostvarenja želja – kuće, brodovi, avioni, kamioni, zlato, skupe slike i malo jeftinija odijela… – zapeo je već na tekućem računu na kojem je minus sibirski.
Tko ne riskira, ne profitira, zaključuje naš junak, pa kreće u brzo bogaćenje: posuđuje od punca nešto stotina tisuća eura, u Kolumbiji pronalazi proizvođača, u Ukrajini avion za transport, u Hrvatskoj pomoćnike za maloprodaju i dok si rekao ovrha, odlazi iz dvosobnog stana kupljenog na doživotni kredit u vilu kupljenu za keš; umjesto kod rođaka u Tisnom ljetuje u Španjolskoj, budilica mu ne treba – uz ostalo, može si priuštiti i prirodno buđenje… ‘‘Odlično je baviti se kriminalom“, naslov je knjige Nenada Stipanića, a oftalmolog iz Velike Gorice zna da zbilja i jest.
Bit će da je imao sreće: proizvođače kokaina je pronašao na Facebooku, piloti za ilegalne letove sa istim takvim teretom su prihvatili njegov poziv za prijateljstvo na društvenoj mreži, dok su mu se dileri javili nakon što su u frizerskom salonu čuli da se traže trgovci, a znanje stranog jezika, rad na računalu i najmanje tri godine iskustva na sličnim poslovima nisu uvjet za posao.
Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima
Primjer nije baš najbolji? Moguće… Slijedi drugi.
Autor knjige pod naslovom ‘‘I ružičasto je crno“ nakon nekoliko godina lutanja po raznim državnim uredima izabran je za predsjednika velike stranke. Poznaje on sve te ljude imenom i prezimenom, s nekima je već pio kavu, s drugima surađivao na poslovima koje je obavljao, čuo je o nekima svašta lošeg, o rijetkima malo dobrog, čitao u novinama da imaju sve što se i njemu sviđa samo što si to ne može priuštiti. Novac je, međutim, gdje god se okrene: u javnim poduzećima, u građevinskim tvrtkama što se javljaju na natječaje za gradnju putova i tunela, u stranačkom sefu čiji se sadržaj ne prijavljuje, u bankama iz austrijske provincije koje su balkanski ratovi učinili velikim, u domaćoj naftnoj kompaniji…
Ne može, međutim, predsjednik, pa još i premijer, ići okolo, kucati, predlagati da se neki od tokova novca preusmjere kao rijeka, nema garancije da ga netko, neki šef ovoga i direktor onoga neće prijaviti ili sve ispričati medijima. Opet, gdje da nađe dovoljno pouzdanih za sva ta mjesta s kojih bi trebalo povući neke milijune?
Na posljednje pitanje odgovor ne treba. U njemu, tom pitanju se, međutim, krije korijen Sanaderove čvrste vjere da je nevin. U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno.
Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti
Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu.
Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima.
Nije, dakle, kako su pretpostavili Stanković i Tomić, bivši hrvatski premijer sjajan glumac, niti mu gard ‘‘direktora svemira“ (Tomić) pomaže da sačuva zdravu pamet iza zatvorskih rešetaka. Za dvadesetak godina u HDZ-u i hrvatskoj politici on se toliko odrodio od stvarnosti jedne unesrećene zemlje da više i ne zna kako postoji neki drugi svijet od onoga u kojem se milijuni nose u kožnim torbama bez suvišnih zašto i niti jednog kako, a uspon do vrha piramide moći podrazumijeva i kontrolu nad korupcijskim mehanizmom.
Viktor Ivančić je još tamo na početku progona Ive Sanadera napisao kako HDZ-ova borba protiv korupcije nema za cilj njeno iskorjenjivanje, već dalje nesmetano odvijanje. Grijeh Ive Sanadera bio je tek u tome što je loše procijenio apetite ‘‘društva u kojemu se kretao“. ‘‘Uvjete kojima je okružen u životu i radu“ koristio je, je li, bez mjere, vjerujući valjda kako se okruženje već zadovoljilo. Kada je shvatio da, ipak, nije – ruke su mu, ali bukvalno, bile vezane.
Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti.