novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Rijeka je grad bez kompleksa!
Kako drugačije protumačiti u najmanju ruku razbarušeno stanje u gradu koji – uz raskopanu glavnu prometnicu i sasvim neizvjestan rok završetka radova na muzejskom kompleksu – odbrojava sitno do titule Europske prijestolnice kulture?! [Read more…]
Iako su Jugoslavenke tek 11. studenog 1945. godine prvi put izašle na izbore – za Ustavotvornu skupštinu FNRJ-a – u Europi će se 19.11.1919. obilježiti 100. obljetnica ženskog biračkog prava. [Read more…]
Tvrtko Jakovina
Foto: Telegram.hr
Država ili elite koje nekom državom upravljaju imaju mehanizme odrediti što će biti vrijednosti i poželjno ponašanje u nekom društvu. Elite mogu nametnuti teme o kojima će se raspravljati, mogu forsirati ili zaustavljati reforme, mogu nametnuti ono što će se smatrati državnim interesom. [Read more…]
Prije nekoliko dana dopisivao sam se s analitičarom jedne agencije o stanju u regiji. Puno smo mailova razmijenili o Srbiji, BiH, Kosovu, Makedoniji. A na mail o stanju u Hrvatskoj odgovorio je: “Pa vi zapravo i nemate vanjsku politiku”. I u određenoj je mjeri u pravu. [Read more…]
Zdravko Milinović
Dok se premijer Andrej Plenković u Americi susreće s Donaldom Trumpom i drži govor na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priprema se za put u Moskvu u prvi službeni posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. [Read more…]
Koreografska poema “La valse” jedno je od najljepših remek-djela Mauricea Ravela. Veliki francuski skladatelj zamislio je tu skladbu još tamo 1906. godine, kao balet posvećen tročetvrtinskom ritmu i melodijama bečkih valcera Johanna Straussa.
Ali, sticajem raznoraznih okolnosti, djelo je završeno i praizvedeno, najprije u Parizu, a onda i u Beču, tek 1920. godine. U međuvremenu se dogodio Veliki rat, prvo sveopće klanje 20. stoljeća, u kojem su Pariz i Beč, Francuzi i Austrijanci, bili na suprotstavljenim stranama. Kao i na čitavu umjetnost tog doba, ratna je katastrofa bacila sjenu i na Ravelovu kompoziciju, ali odjek bečkog valcera u mašti francuskog skladatelja nadjačao je i preživio tutnjavu topova i milijune mrtvih.
Glazba koja je trebala biti apoteoza jednog plesa i vremena postala je fantastičan vrtlog života, slika uskovitlanih boja svih mogućih zvukova velikog simfonijskog orkestra, igra svjetla i sjene, ushita i tragičnosti, jedan od monumentalnih glazbenih spomenika Europe 20. stoljeća.
To je glazba koja jednako uvjerljivo zvuči i blista i u 21. stoljeću, u ovo naše doba koje prijeti nesigurnošću i strahovima čitavom svijetu.
Još uvijek mi u glavi tutnji i šapuće Ravelov “La valse” nakon što sam ga ponovo imao sreću slušati u izvedbi jednog velikog europskog orkestra prije nekoliko dana u dvorani Gasteig u Münchenu. Svirao je orkestar Münchenske filharmonije, u kojem većinu glazbenika čine Nijemci.
Ali, dirigirao je Rus (rodom Oset), veliki maestro Valerij Gergijev, a lijevo od njega, kao predvodnici orkestra, sjedila su čak trojica koncertnih majstora, odreda sjajni violinisti, dobro poznati i hrvatskoj koncertnoj publici: Rumunj Lorenz Nasturica, Srbin Sreten Krstić te kao gost, na “posudbi” iz Londonskog simfonijskog orkestra u kojem je inače prva violina, Crnogorac Roman Simović.
Doduše, Roman Simović mi je pričao nakon koncerta upravo o složenosti svog vlasitog osjećaja nacionalnog identiteta. U Crnu Goru je došao kao dječak s ocem ukrajinskim grkokatolikom i majkom pravoslavkom, napola Ruskinjom, napola Crnogorkom. Na kojem smo jeziku nas dvojica razgovarali? Razumije se, na našem.
Vrhunski njemački orkestar pod vodstvom svog ruskog šefa-dirigenta ponio je veliku skladbu francuskog majstora na temu bečkih valcera sa sobom ovih dana na američku turneju, skupa sa simfonijama Gustava Mahlera i Franza Schuberta.
S njima je na put otišao i glasoviti francuski pijanist Pierre-Laurent Aimard kao solist u dva Ravelova klavirska koncerta. Onaj u G-duru, u kojem se jasno čuje jazz, podsjetit će Amerikance na bliskog Ravela i Gershwina.
Drugi pak, u kojem pijanist svira samo lijevom rukom, podsjetit će na svoj način na Prvi svjetski rat, jer je skladan za Paula Wittgensteina, Ludwigova brata, Bečanina koji je kao carski austrijski časnik ostao bez desne ruke.
Sve je to svjedočanstvo o zajedničkom jeziku čitave Europe, umjetničkom jeziku bez riječi koji preživljava ratove i ne poznaje granice. Jeziku na kojem djelo jednog Francuza, posvećeno plesu koji je zaštitni znak Austrije i Beča, sviraju Nijemci i među njima pripadnici još mnogih naroda kojima dirigira jedan Rus.
To je jezik kojim su ispisani ideali, snovi i nade, kao i strahovi, noćne more i tragedije Europe i svijeta. To je jezik i nas Hrvata i Srba, Bosanaca i Crnogoraca, barem onih koji su dobili privilegiju da ga nauče, upoznaju i barem jednom dožive kao publika.
Glave tako pune Ravela i zvuka Münchenskih filharmoničara, nisam se stigao ni udubiti, ni uživiti u diskusiju, a zapravo mnogo više graju koja se nakratko na Balkanu opet podigla oko našeg zajedničkog jezika sastavljenog od više, kako god vam drago, istih ili sličnih jezika na kojima se savršeno razumijemo, ako se želimo razumjeti.
Jezik je živo biće i ljudi koji se žele razumjeti nastavit će ga govoriti i na njemu se sporazumijevati bez obzira na zakone i deklaracije.
Ali, da se vratim onom zajedničkom jezikom Europe i svijeta, jeziku umjetnosti. Koliko se do njega drži u pojedinim državama i narodima vidi se i na razvijenosti tih zemalja, njihovom duhovnom i materijalnom blagostanju.
Nije stoga čudo što su većini političara u Hrvatskoj, baš kao i susjednim zemljama s čijim se stanovnicima razumijemo bez prevoditelja, taj jezik i ta kultura potpuno strani.
Tom univerzalnom jeziku glazbu treba dodati i jezik ljudskih tijela koja plešu. Sjajnu lekciju na tom jeziku neki su nam dan u Zagrebu priredili Finci.
U Hrvatskom narodnom kazalištu i u tijesnoj suradnji s njegovom upravom, finsko je veleposlanstvo u Hrvatskoj priredilo proslavu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Finske i Hrvatske, a ujedno i proslavu stogodišnjice nezavisnosti koju Finska čitavu ovu godinu slavi.
Što su nam Finci priredili slaveći svoj veliki nacionalni jubilej i na kojem su nam se jeziku obratili? Upravo na tom europskom jeziku glazbe i plesa.
Većina ljubitelja glazbe zna da je Finac Esa-Pekka Salonen glasoviti dirigent, ali ovo je bila prilika da ga upoznamo i kao velikog skladatelja. Upravo na njegovu glazbu glasoviti, a vjerojatno i najveći suvremeni finski koreograf Tero Saarinen napravio je sa svojom plesnom trupom jednosatni plesni komad “Morphed”.
Sedmorica fantastičnih plesača svojim su nam tijelima sat vremena pričali univerzalnu priču velike snage i ljepote, ispreplitanja grubosti i nježnosti. Njihova muževnost i fizička snaga dodatno su isticali ljepotu sposobnosti za blagost.
Uz malo mašte mogao se njihov ples pročitati i kao stvaranje naroda od ljudi čiji se koraci i putevi preklapaju, ali i kao težnja svakog pojedinca da se izdvoji, ostvari i izrazi na vlastiti način usred skupine koja ga u tome ponekad nasilno zaustavlja, ali ga isto tako može i podržati i dati mu dio svoje kolektivne snage.
U svakom slučaju, već i sama ideja da se u diplomatsku misiju, kao legitimacija vlastite države, pošalje suvremeni plesni komad, predivna je.
Te su večeri i Finci govorili našim jezikom.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Poblajhani fašist, sin matere Indonežanke, dakle nearijevsko, useljeničko smeće Geert Wilders izgubio je izbore, čime je, barem nakratko, izbjegnuta snažna marketinška kampanja za europske fašizme, od Marine Le Pen do Frauke Petry, jer se ni na našim naslovnim stranicama neće naslikavati nizozemska protuha, niti će vajni analitičari pijano slaviti skori raspad Europe i početak vjerskoga rata, [Read more…]
Nanizalo se proteklih desetak dana u Hrvatskoj nekoliko slučajeva koji su još jednom natjerali medije, ali i javnost na to da se zapitaju funkcioniraju li uopće u Hrvatskoj institucije, a ako jesu zašto svoj posao rade nakon dugo čekanja i dosta pritisaka. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prve izbjeglice u našemu vijeku, a možda i u našoj ukupnoj povijesti – budući da se ranija doseljavanja ne mogu smatrati izbjeglištvom, pošto do dvadesetog stoljeća nije bilo pasoša, niti državljanstava u dvadesetstoljetnom smislu riječi – stižu u ranu jesen 1919. brodom iz Odese. To su bogati Rusi s porodicama, uglavnom aristokrati. Imaju uredne putne dokumente i mnogo novca. [Read more…]
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
