Iako su Jugoslavenke tek 11. studenog 1945. godine prvi put izašle na izbore – za Ustavotvornu skupštinu FNRJ-a – u Europi će se 19.11.1919. obilježiti 100. obljetnica ženskog biračkog prava. [Read more…]
Hrvata uskoro neće biti. Ubit će ih domoljubi.
Tvrtko Jakovina
Foto: Telegram.hr
Država ili elite koje nekom državom upravljaju imaju mehanizme odrediti što će biti vrijednosti i poželjno ponašanje u nekom društvu. Elite mogu nametnuti teme o kojima će se raspravljati, mogu forsirati ili zaustavljati reforme, mogu nametnuti ono što će se smatrati državnim interesom.
Nacionalni interes može biti uspostava dobrih odnosa sa susjedima, ali i zaoštravanje i nerješavanje graničnih problema sa svakim susjedom. Što će biti odlučujuće, određuju oni koji vladaju.
Vladajući mogu izabrati da se raspravlja o zagrobnom životu, vjeri ili prošlosti, ili pak digitalizira ekonomija, pripremi za četvrtu industrijsku revoluciju, organizira stanovništvo za poslove budućnosti.
Oni koji upravljaju školstvom mogu željeti, kao što to želi đakovački biskup Đuro Hranić, više božanskih sadržaja u kurikulumu, koji će manje govoriti o individui, a više o smislu postojanja čovjeka.
Danas je budućnost u prilagodbi umova i tijela za svijet budućnosti. Ne uspije li se uhvatiti ritam s takvim tehnologijama, jedni će steći “božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, a oni koji ostanu iza suočit će se s izumiranjem”, piše Harari. Razlike između uspješnih i neuspješnih u vrlo skoro vrijeme bit će veće od onih koje su bile između Sudana i Londona prije stotinu godina
U 19. stoljeću, pisao je u “Homo Deusu” danas slavni izraelski povjesničar Yuval Harari, malo je društava prepoznalo važnost i nezaustavljivost industrijske revolucije. Indijci koji su slušali Dayananda Saraswatija ili Sudanci koji su slijedili Mahdija radije su se borili za Boga i bili zaokupljeni tumačenjem religije.
U istom 19. stoljeću pokorili su ih Britanci, koji su ih nešto manje od stoljeća eksploatirali. Britanaca nije bilo više, nisu bili nužno produhovljeniji, samo su prepoznali važnost parnog stroja, a onda i automatskog oružja.
Britanija je danas važna, a bila je najvažnija. Sudan se u međuvremenu podijelio i njegove vođe traže zbog ratnih zločina. Sovjetski Savez, pa, ako baš hoćete, i Jugoslavija, nedovoljno je brzo hvatala korak s trećom industrijskom revolucijom, računalima i biotehnologijom. Na Zapadu je bio daleko veći broj kompjutora i telefonskih priključaka.
Danas je budućnost u prilagodbi umova i tijela za svijet budućnosti. Ne uspije li se uhvatiti ritam s takvim tehnologijama, jedni će steći “božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, a oni koji ostanu iza suočit će se s izumiranjem”, piše Harari. Razlike između uspješnih i neuspješnih u vrlo skoro vrijeme bit će veće od onih koje su bile između Sudana i Londona prije stotinu godina.
Hrvatski su izbori, nažalost, jasni, pa je tako razmjerno jasna i naša budućnost.
Osnovna, jedina, poželjna vrlina u Hrvatskoj jest biti “domoljub”. Domoljubi su vjerojatno i stanovnici najuspješnijih država svijeta, ali način na koji se domoljublje definira nije isti.
U Hrvatskoj je domoljublje beskrajno reducirano, ono nije inkluzivno. Pravi domoljub na hrvatski način može biti samo desničar. Onaj koji je bio u ustaškoj vojsci, sasvim sigurno i bez propitivanja, bio je domoljub. Partizani to nisu bili, čak iako ih je bilo više od polovice stanovništva.
Da biste bili “domoljub” u Hrvatskoj, morate, naravno, biti Hrvat. Sve drugo je problematično i sumnjivo, čak i kada se ponašate zagriženije i agresivnije od najvećeg domoljuba koji je etnički Hrvat. Tada ste prihvaćeni samo uz ogradu, samo dok ste jako glasni. Čim okrenete leđa, Hrvati “domoljubi” spomenut će krivu vjeru, krivo podrijetlo nekog od roditelja. Nikada, baš nikada, ne možete biti toliko zaslužni da prestanete biti “drugo”, dovoljno dobar “veliki Hrvat”.
Domoljublje kakvo se u Hrvatskoj nosi u 21. stoljeću muslimana će uvijek vidjeti kao muslimana, a Srbina Srbinom, što god da Zlatko Hasanbegović ili Igor Vukić o sebi mislili i kako se osjećali.
Zato je i moguće kada kolumnisti Večernjeg lista hvale revizionističke laži Igora Vukića, da ga spominju kao Srbina – jer, eto, to pokazuje kako je u pravu, kad negira ustaške zločine.
Zato je u još bizarnijoj situaciji bilo moguće da na predstavljanju ministara Vlade Mosta i HDZ-a “sjajnog” i malo poznatog Tihomira Oreškovića 22. siječnja 2016. tadašnji šef Hrvatske stranke prava – Ante Starčević i koalicijski partner HDZ-a povjesničara Tomislava Karamarka, inače također povjesničar, brani povjesničara Zlatka Hasanbegovića o kojem ne govori kao Hrvatu, nego kao pripadniku “nacionalne manjine”, što, kako je rekao, služi na čast Domovinskoj koaliciji koja ga predlaže u Vladu.
Hasanbegović jest Hrvat (ili to može biti ako želi), no indikativan je bio stav ultradesničara i njegova kolege sa studija povijesti na Filozofskom fakultetu da očito “pravi” Hrvat ipak (više) nije nitko drugi do katolik.
Oni koji su Hrvati, a zbog različitih se razloga ne ponašaju sukladno vladajućoj definiciji domoljublja – ako su neentuzijastični navijači nogometne reprezentacije ili otvoreno govore da ne vole Thompsona, možda su i zagovornici prijateljstva sa Slovencima ili još nekim drugima – čak i takvi, odluče li se promijeniti, mogu.
Država ili elite koje nekom državom upravljaju imaju mehanizme odrediti što će biti vrijednosti i poželjno ponašanje u nekom društvu. Elite mogu nametnuti teme o kojima će se raspravljati, mogu forsirati ili zaustavljati reforme, mogu nametnuti ono što će se smatrati državnim interesom
Više je primjera žestokih protivnika desnih ideologija, koji, ako nekoliko puta izgovore nešto “domoljubno”, mogu postati gurui domoljublja, mogu svima držati lekcije i biti prihvaćeni u domoljubnu zajednicu.
Primjera je mnogo – izgledaju gadljivo, jadno, nevjerojatno, ali to nije nikakva prepreka, jedva i u privatnom razgovoru, da bi se takve osobe proglasile lašcima, profesionalnim Hrvatima, neiskrenima.
Domoljublje na način kakav je dominantan u modernoj Hrvatskoj opraštajuće je, ono čisti svaku boru, sve nepodopštine. Nema toga krimena koji se domoljubljem kakvo je u Hrvatskoj dominantno ne može s lakoćom zaliječiti. Rebrendirali su se tako Zdravko Tomac, Tihomir Dujmović, brojni drugi, mlađi i stariji, i od jednoga su postali nešto drugo, nespojivo sa svojom ranijim životima.
Za način na koji se domoljublje u Republici Hrvatskoj shvaća dovoljno je, osim biološkog, zadovoljiti samo jedan uvjet: biti glasan nacionalist. Glasni nacionalizam dolazi u različitim inačicama. Naposljetku se uvijek vraćamo na isto: mrziti druge (zapravo Srbe), mrziti drukčije, veličati rat, mrziti hrvatsku povijest, osim bajki koje o njoj pričamo, mrziti 20. stoljeće, osim nekoliko godina Drugog svjetskog rata.
Zbog svega toga dopušteno je lagati za Hrvatsku, ubiti za Hrvatsku, prokazati druge jer nisu dovoljno “dobri Hrvati”.
U Republici Hrvatskoj smijete govoriti neistinu ako ste “domoljub”, i to se ne uzima za zlo. Ako mrzite strance jer ugrožavaju vašu nacionalističku kulturu i običaje, dobar ste domoljub.
Možete lagati da se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti koje je tko nacije – kao što čini Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske – mada više od pola stanovništva koje predstavlja u Uredu Predsjednice ima sasvim jasna sjećanja na vrijeme kada je “nacionalni ključ” bio temelj upravljanja Titovom Jugoslavijom.
Model “ključa” inzistirao je na nacionalnom opredjeljivanju, jer su na određene funkcije ponekad morali doći i pripadnici drugih nacija. Bio je to, razumjet će oni koji su studirali u Americi, “affirmative action” na jugoslavenski način, sa svim nedosljednostima.
Zbog toga je ključa i bilo moguće da posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ bude Hrvat, dapače HDZ-ovac, Stipe Mesić, da posljednji predsjednik savezne Vlade bude Hrvat Ante Marković, da posljednji ministar vanjskih poslova bude Hrvat, Budimir Lončar. Međutim, njihovo hrvatstvo za domoljublje u Hrvatskoj 21. stoljeća je lažno, a to je zato što nije desno. Laž, čak i kada se može prelako razotkriti, “domoljublje” prekriva, briše, ublažava.
Jedna inačica domoljublja jest i čistunstvo u jeziku. Model je da je hrvatski jezik hrvatski zato što nije srpski. Onaj tko kaže zrakoplov veći je domoljub od onoga tko kaže avion. Onaj koji kaže povjerenstvo manje je sumnjiv od onog koji spominje komisiju. Oni koji pak imaju snage reći samokres ili krugoval, ti su posebno dobri Hrvati i time sjajni domoljubi.
Ako je Miroslav Krleža dobar pisac, možda i vješt s jezikom, sumnjiv je jer nije bio desno. Govor prepun hrvatskih neologizama ”bespridržajno” može zakriti brojne druge nedostatke.
Nedomoljubno ponašanje najboljega i najuspješnijega čini sumnjivcem i smetalom, osobom za kojom nitko neće patiti ako iz zemlje ode. Oni koji drže ruku na grudima dok se svira himna, osim što su vjerojatno članovi jedne partije i što čine nešto što zakonom nije propisano, sasvim sigurno su manje problematični, no što su oni koji stoje mirno, kako to određuje zakon.
Drugi uvjet da biste bili pravi “domoljub”, daleko manje zahtjevan, jest da ste deklarirani vjernik Katoličke Crkve. Ne traži se tu puno, dovoljno je samo reći da ste kršćanin i katolik. Odlasci u crkvu, zapravo, nisu potrebni, a najmanje se traži živjeti životom kršćanina i u skladu s kršćanskim vrijednostima.
Domoljublje kakvo se u Hrvatskoj nosi u 21. stoljeću muslimana će uvijek vidjeti kao muslimana, a Srbina Srbinom, što god da Zlatko Hasanbegović ili Igor Vukić o sebi mislili i kako se osjećali
Ne traži se nikakvo znanje, još manje život u skladu s onim što vjera propovijeda. Dapače, možete činiti posve suprotno, možete ubijati, ali ako ste žestoki nacionalist, kako se danas zove pravo “domoljublje”, sve može proći.
U ustaškoj je ideologiji vjera, pod uvjetom da je bila muslimanska ili katolička, također bila manje važna, ali oznaka Hrvata nije bilo katoličanstvo. Danas se to prešućuje.
Hrvatstvo kakvo danas promovira vladajuća elita reducirano je do kraja; ono ne pokriva niti polovicu etničkih Hrvata, ne uključuje nijednu drugu religiju, nijednu drugu do desnu ideologiju. Takvo hrvatstvo posve je nepropusno, zatvoreno, borbeno protiv vlastitih pripadnika, pogotovo svih drugih.
Na način na koji se danas shvaća “domoljublje”, niti jedan Hrvat koji je liberalan ili lijevo nije dovoljno dobar, on ne može biti “domoljub”, što svaki desničar jest, ma što da činio, ako dovoljno glasno viče da je Hrvat.
Generali Petar Stipetić ili Anton Tus, admiral Sveto Letica, general Martin Špegelj, ministar policije Josip Boljkovac, bez obzira na to što činili u Domovinskom ratu, nisu dovoljno dobri, pa makar sačuvali živote Hrvata i pobijedili u ratu.
Nogometaš, još jedan diplomirani povjesničar, Zvonimir Boban izgubio je nacionalističku oštricu, prestao je biti ikona desnice najkasnije od intervjua za Jutarnji list uoči izbora 2015. godine. Boban je tada rekao kako će glasati za ljevicu, jer “vjeruje kako je ključno da zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva”.
Nekadašnji izbornik Slaven Bilić, ako je to ikada bio, prestao je biti simbol “domoljublja” kada je Che Guevaru istaknuo kao jedan od uzora.
Sumnjiv je čak i general Ante Gotovina, s obzirom na njegovo suzdržano svrstavanje na “domoljubnu” stranu.
Niti jedan od Hrvata koji su imali važnu ulogu u Titovo vrijeme ili se za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu borili na ustaškoj strani nije dobar Hrvat, nego je isključivo protivnik Hrvatske.
Niti jedan uspješni Hrvat iz vremena “mraka” ne može biti drugo do sumnjiv, barem ako se nije transformirao. Ako su prije pedeset godina i ostvareni najvidljiviji i najuspješniji projekti u znanosti i industrijalizaciji države, sve je bolje uništiti, prekinuti bilo kakvu vezu s prošlosti, kao da je moguće živjeti u vakuumu.
U zemlji u kojoj je 69 posto udjela države u privredi i prihodovanju jasno je da nitko ne može dobiti radno mjesto bez blagoslova države. Zato je moguće da se na radna mjesta primaju “naši”, bez obzira na to znaju li raditi posao. Zato je moguće da se televizijski programi HRT-a, javnog servisa, uređuju a da se ne poštuju pravila struke, da se ne pita ima li to gledanost i relevantnost, ima li uopće dodira s istinom.
Zato smo imali i tiskane medije, sve dok su oni imali bilo kakvu relevantnost, poput Vjesnika, koji su bili tiskani bez obzira postoji li tržište i zanimaju li ikoga na tržištu. Važno je bilo da podupiru “našu” stvar za tuđi novac.
Zato je moguće da se na državni račun otvaraju studiji i studijske grupe bez obzira na to što takve stručnjake nitko neće trebati. Zato je moguće da se na sveučilišta, u znanosti, zapošljavaju samo “naši”, bez obzira hoće li to biti dobro za sveučilište, studente, zemlju.
Da biste bili “domoljub” u Hrvatskoj, morate, naravno, biti Hrvat. Sve drugo je problematično i sumnjivo, čak i kada se ponašate zagriženije i agresivnije od najvećeg domoljuba koji je etnički Hrvat. Tada ste prihvaćeni samo uz ogradu, samo dok ste jako glasni. Čim okrenete leđa, Hrvati “domoljubi” spomenut će krivu vjeru, krivo podrijetlo nekog od roditelja. Nikada, baš nikada, ne možete biti toliko zaslužni da prestanete biti “drugo”, dovoljno dobar “veliki Hrvat”
Usudio bih se reći da na našim sveučilištima ne radi niti jedan – jedan jedini – znanstvenik koji je u sustav ušao slučajno, da nije znao i prethodno imao jamstva da će posao dobiti. Manji bi problem bio kada bi se primali izabrani i najbolji; no problem je što se uvlače uglavnom oni koji su “domoljubi”. Tako je i u brojnim drugim područjima života.
“Domoljublje” u Hrvatskoj otvara tržište rada, čuva radno mjesto bez obzira zna li tko raditi ili ne. Ako izaberete domoljubnu frakciju, u nekom radnom kolektivu nijedno se dodatno pitanje neće postaviti. Domoljublje na način na koji se danas shvaća jamči da KBC Rebro na usavršavanje pošalje onog tko može reći da je član partije, ne nužno onoga najboljega, pa makar riječ bila i o tehničkom osoblju.
Da biste bili dobar, veliki Hrvat i domoljub, ne trebate ništa znati, možete biti i štetočina. Ratni zločinci i lopovi i ubojice, potpuni neznalice, nevješti u poslu koji rade, loši liječnici, nepismeni novinari, huškači, ako su glasni domoljubi, mogu proći bolje na sudu, ostati na radnom mjestu, izbjeći kaznu, ne biti procesuirani.
Domoljub na način na koji se to nosi u Hrvatskoj vrlo je lako, a beskrajno isplativo.
Branitelji su “naddomoljubi”, oni čak i ne moraju verbalno dokazivati što su. Država im je dala privilegije, a oni mogu odlučivati što je dovoljno hrvatsko u Vladi RH, na koncertnim podijima, u školskim programima. Oni su abolirani od krivnje, a na natječajima za posao imaju prednost.
Ovoga je ljeta jedna majka zvala Filozofski fakultet i pitala kako to da joj kći nije upisala željenu grupu. “Nije imala dovoljan broj bodova”, odgovoreno je. “Ja sam hrvatska braniteljica”, bila je replika s druge strane. Možda će u idućem razdoblju to biti dovoljno za upis ako je dovoljno da bi netko postao ravnatelj škole.
Domoljublje na način na koji je pretvoreno u hrvatsku državnu ideologiju najbolji je način da se Hrvatska vrlo brzo uništi.
Hrvatska ovako promoviranog domoljublja – koje slavi zločince iz Drugog svjetskog rata, a odbija obilježavati Dan pobjede, koja abolira vlastite ratne zločince, a druge upozorava da to čine – osuđuje se na prezir i izgon iz civiliziranih europskih država.
Hrvatska čiji domoljubi ovako kadroviraju i vode gospodarstvo i sustav vrijednosti osuđuje se na aktivno nazadovanje.
“Domoljubna” Hrvatska ne može prihvaćati druge i time ionako sve malobrojnije stanovništvo osuđuje na siromaštvo i kraći životni vijek. Politika kakvu vode “domoljubi” bila bi pogubna za bilo koju zemlju Europe, čak i najveću. Za mikroskopske je države ovakav stav suicidalan.
Nažalost, ništa nije važno i teško da se ovakvi trendovi mogu promijeniti. Ako je jedino važno dobiti vlast, ako birači, kao što su nakon izbora 2015. u Dalmatinskoj zagori govorili da “neka bude i gore, samo da bude HDZ (ili desni)”, onda se može zaključiti da je elita stanovništvo njegovala na ovakvim vrijednostima.
Sasvim je lako dokazivo da je Osijek u odnosu na predratni broj stanovnika danas za trećinu manji. Potrošnja vode u Osijeku ili izdavanje recepata za lijekove u osječkim ambulantama odgovara možda gradu s manje od 70.000 ljudi. Biračima to ne smeta. Ne smeta im ni prazni istok zemlje ili Županja koja ima trećinu manje ljudi nego prije 20 godina.
Hrvatska se, naravno, neće napuniti sama od sebe, čak i da se u svakom selu otvori vojarna/kasarna Hrvatske vojske i uvede obvezni vojni rok. Neće biti onih koji će raditi u staračkim domovima, bolnicama, hotelima.
Naposljetku se uvijek vraćamo na isto: mrziti druge (zapravo Srbe), mrziti drukčije, veličati rat, mrziti hrvatsku povijest, osim bajki koje o njoj pričamo, mrziti 20. stoljeće, osim nekoliko godina Drugog svjetskog rata. Zbog svega toga dopušteno je lagati za Hrvatsku, ubiti za Hrvatsku, prokazati druge jer nisu dovoljno “dobri Hrvati”
Hrvatska se osuđuje na katastrofu i podgrijava stanje trajne podjele i permanentnog građanskog rata.
Put je to koji priječi bilo kakvu reformu i bilo kakvu promjenu.
Hrvatska je već sada među posljednjim državama EU po inovacijama. Hrvatska sveučilišta dramatično su slaba.
Hrvatska s domoljubljem koje će se iscrpljivati na način koji je sada dominantan neće napraviti ništa, osim što će se uništavati. Doduše, nisu možda svi stvoreni da uspiju.
Da bismo spremni dočekali budućnost, trebalo bi pokušati njegovati vrijednosti koje bi odgovarale našoj veličini, dobu u kojem živimo. Za razliku od “dobrog Hrvata”, za što ne treba nikakav napor, dosta je toga potrebno da se bude uzoran građanin.
Takav plaća porez i ne smatra pljačkom što daje novac za zdravstvo, ceste ili škole, jer to čine i svi njegovi susjedi.
U takvu društvu ne postoje oni koji su “glupi” jer poštuju zakone i oni koji su jednakiji od drugih. U takvu svijetu svi plaćaju parkiranje, svi plaćaju televizijsku pretplatu ako je to dio zakona, a grad i televizija zato proizvode program i daju usluge koje su u skladu sa zakonom, svima jednake.
Vladavina prava ideal je i sveti cilj, jamstvo da smo ravnopravni. U takvu sustavu netko nije ravnopravniji zato što je Hrvat, a drugi Hrvat zato što je sin ili sam branitelj. Takav građanin nastoji da mu birokracija bude efikasna, vrijedna i fleksibilna. Građani takve države žele biti najbolji što je moguće u poslu koji rade.
Malih zemalja na svijetu je puno, ali su samo neke cijenjene, a mnoge se uzimaju zdravo za gotovo. Svaka država može puno učiniti na vlastitom ugledu i tome kako će se tretirati. Finska je mala, Danska je mala, mala je Austrija, mala je i Irska.
Nisu sve bile bogate prije pedeset godina, ali uspjele su se izgraditi ili sačuvati vlastiti položaj u svijetu, postati relevantnije i utjecajnije od brojnih velikih zemalja.
Sve države svijeta imaju zastavu i himnu i brojne probleme, ali način na koji grade svoje vrijednosti čini ih drukčijima.
Za zemlje članice EU moderno bi domoljublje moralo, kao što je spominjao i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, valorizirati i europski i nacionalni identitet.
Zemljice od četiri milijuna stanovnika same ne znače puno; još ako ne proizvode ništa i nemaju znanstvene kapacitete, ne mogu računati na puno.
Hrvatska sasvim sigurno ne njeguje moderno domoljublje. Nije otvorena prema novom i budućnosti, ne shvaća kako izbjeglice u Velikoj Kladuši nijedan zid, nikakvi odroni stijena, nikakva termokamera koju će donirati Interpol, nikakva spremnost policije ne mogu zaustaviti u svijetu koji se mijenja. Svijet budućnosti treba graditi i njemu se aktivno prilagođavati. Svijet budućnosti trebamo i mi pokušati graditi ako mislimo postojati u budućnosti.
Možete lagati da se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti koje je tko nacije – kao što čini Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske – mada više od pola stanovništva koje predstavlja u Uredu Predsjednice ima sasvim jasna sjećanja na vrijeme kada je “nacionalni ključ” bio temelj upravljanja Titovom Jugoslavijom
Iz prošlosti su Hrvati preuzeli malo dobroga. Jedna od težih stvari koja je dugoročno uništavajuća jest granični položaj, rubnost. Druga, još ozbiljnija, jest hrvatska nesposobnost na reforme, promjene, novo.
Umjesto da frenetično plješću Franji Tuđmanu kada je tijekom govora u Saboru pripojio teritorijalne vode Jadranskog mora hrvatskim četvornim kilometrima i tako nas uvrstio u red srednje velikih država Europe zastupnici su trebali pljeskati na veliki broj u industrijskoj proizvodnji primijenjenih patenata, na ostvarenja naših istraživača, na broj dobrih knjiga.
Nama trebaju takvi vođe i takve elite, ne “domoljubi” koji misle da je veličina i snaga neke države u visini zidova, ljubomornom nacionalizmu ili kvadratnom metru (praznog) teritorija. Oh, ne, ne!
Veliki zidovi i “domoljublje” kako se definira u Hrvatskoj jamstvo su samo za prostor koji će izgledati poput grobnice. Ona možda može biti krasna, prava pastorala, ali i dalje će biti samo pustopoljina. Hrvata u takvoj zemlji doskora neće biti.
Sve će ih ubiti domoljubi.
(Esej je objavljen u tjedniku Globus, br. 1451 od 28.9.2018. Prenosimo ga s portala Jutarnjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Zašto je hrvatska vanjska politika nevidljiva? Zato što je nema!
Prije nekoliko dana dopisivao sam se s analitičarom jedne agencije o stanju u regiji. Puno smo mailova razmijenili o Srbiji, BiH, Kosovu, Makedoniji. A na mail o stanju u Hrvatskoj odgovorio je: “Pa vi zapravo i nemate vanjsku politiku”. I u određenoj je mjeri u pravu. [Read more…]
Troje diplomata na čelu države, diplomacija nikad gora
Zdravko Milinović
Dok se premijer Andrej Plenković u Americi susreće s Donaldom Trumpom i drži govor na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priprema se za put u Moskvu u prvi službeni posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. [Read more…]
Zajednički jezik Hrvata i Srba, Bosanaca i Crnogoraca, Finaca…
Koreografska poema “La valse” jedno je od najljepših remek-djela Mauricea Ravela. Veliki francuski skladatelj zamislio je tu skladbu još tamo 1906. godine, kao balet posvećen tročetvrtinskom ritmu i melodijama bečkih valcera Johanna Straussa.
Ali, sticajem raznoraznih okolnosti, djelo je završeno i praizvedeno, najprije u Parizu, a onda i u Beču, tek 1920. godine. U međuvremenu se dogodio Veliki rat, prvo sveopće klanje 20. stoljeća, u kojem su Pariz i Beč, Francuzi i Austrijanci, bili na suprotstavljenim stranama. Kao i na čitavu umjetnost tog doba, ratna je katastrofa bacila sjenu i na Ravelovu kompoziciju, ali odjek bečkog valcera u mašti francuskog skladatelja nadjačao je i preživio tutnjavu topova i milijune mrtvih.
Glazba koja je trebala biti apoteoza jednog plesa i vremena postala je fantastičan vrtlog života, slika uskovitlanih boja svih mogućih zvukova velikog simfonijskog orkestra, igra svjetla i sjene, ushita i tragičnosti, jedan od monumentalnih glazbenih spomenika Europe 20. stoljeća.
To je glazba koja jednako uvjerljivo zvuči i blista i u 21. stoljeću, u ovo naše doba koje prijeti nesigurnošću i strahovima čitavom svijetu.
Još uvijek mi u glavi tutnji i šapuće Ravelov “La valse” nakon što sam ga ponovo imao sreću slušati u izvedbi jednog velikog europskog orkestra prije nekoliko dana u dvorani Gasteig u Münchenu. Svirao je orkestar Münchenske filharmonije, u kojem većinu glazbenika čine Nijemci.
Ali, dirigirao je Rus (rodom Oset), veliki maestro Valerij Gergijev, a lijevo od njega, kao predvodnici orkestra, sjedila su čak trojica koncertnih majstora, odreda sjajni violinisti, dobro poznati i hrvatskoj koncertnoj publici: Rumunj Lorenz Nasturica, Srbin Sreten Krstić te kao gost, na “posudbi” iz Londonskog simfonijskog orkestra u kojem je inače prva violina, Crnogorac Roman Simović.
Doduše, Roman Simović mi je pričao nakon koncerta upravo o složenosti svog vlasitog osjećaja nacionalnog identiteta. U Crnu Goru je došao kao dječak s ocem ukrajinskim grkokatolikom i majkom pravoslavkom, napola Ruskinjom, napola Crnogorkom. Na kojem smo jeziku nas dvojica razgovarali? Razumije se, na našem.
Vrhunski njemački orkestar pod vodstvom svog ruskog šefa-dirigenta ponio je veliku skladbu francuskog majstora na temu bečkih valcera sa sobom ovih dana na američku turneju, skupa sa simfonijama Gustava Mahlera i Franza Schuberta.
Europa ima jedan tajni jezik koji je preživio sve ratove i ne poznaje granice (…) To je jezik kojim su ispisani ideali, snovi i nade, kao i strahovi, noćne more i tragedije Europe i svijeta
S njima je na put otišao i glasoviti francuski pijanist Pierre-Laurent Aimard kao solist u dva Ravelova klavirska koncerta. Onaj u G-duru, u kojem se jasno čuje jazz, podsjetit će Amerikance na bliskog Ravela i Gershwina.
Drugi pak, u kojem pijanist svira samo lijevom rukom, podsjetit će na svoj način na Prvi svjetski rat, jer je skladan za Paula Wittgensteina, Ludwigova brata, Bečanina koji je kao carski austrijski časnik ostao bez desne ruke.
Sve je to svjedočanstvo o zajedničkom jeziku čitave Europe, umjetničkom jeziku bez riječi koji preživljava ratove i ne poznaje granice. Jeziku na kojem djelo jednog Francuza, posvećeno plesu koji je zaštitni znak Austrije i Beča, sviraju Nijemci i među njima pripadnici još mnogih naroda kojima dirigira jedan Rus.
To je jezik kojim su ispisani ideali, snovi i nade, kao i strahovi, noćne more i tragedije Europe i svijeta. To je jezik i nas Hrvata i Srba, Bosanaca i Crnogoraca, barem onih koji su dobili privilegiju da ga nauče, upoznaju i barem jednom dožive kao publika.
Glave tako pune Ravela i zvuka Münchenskih filharmoničara, nisam se stigao ni udubiti, ni uživiti u diskusiju, a zapravo mnogo više graju koja se nakratko na Balkanu opet podigla oko našeg zajedničkog jezika sastavljenog od više, kako god vam drago, istih ili sličnih jezika na kojima se savršeno razumijemo, ako se želimo razumjeti.
Jezik je živo biće i ljudi koji se žele razumjeti nastavit će ga govoriti i na njemu se sporazumijevati bez obzira na zakone i deklaracije.
Ali, da se vratim onom zajedničkom jezikom Europe i svijeta, jeziku umjetnosti. Koliko se do njega drži u pojedinim državama i narodima vidi se i na razvijenosti tih zemalja, njihovom duhovnom i materijalnom blagostanju.
Nije stoga čudo što su većini političara u Hrvatskoj, baš kao i susjednim zemljama s čijim se stanovnicima razumijemo bez prevoditelja, taj jezik i ta kultura potpuno strani.
Tom univerzalnom jeziku glazbu treba dodati i jezik ljudskih tijela koja plešu. Sjajnu lekciju na tom jeziku neki su nam dan u Zagrebu priredili Finci.
Glave tako pune Ravela i zvuka Münchenskih filharmoničara, nisam se stigao ni udubiti, ni uživiti u diskusiju, a zapravo mnogo više graju koja se nakratko na Balkanu opet podigla oko našeg zajedničkog jezika sastavljenog od više, kako god vam drago, istih ili sličnih jezika na kojima se savršeno razumijemo, ako se želimo razumjeti
U Hrvatskom narodnom kazalištu i u tijesnoj suradnji s njegovom upravom, finsko je veleposlanstvo u Hrvatskoj priredilo proslavu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Finske i Hrvatske, a ujedno i proslavu stogodišnjice nezavisnosti koju Finska čitavu ovu godinu slavi.
Što su nam Finci priredili slaveći svoj veliki nacionalni jubilej i na kojem su nam se jeziku obratili? Upravo na tom europskom jeziku glazbe i plesa.
Većina ljubitelja glazbe zna da je Finac Esa-Pekka Salonen glasoviti dirigent, ali ovo je bila prilika da ga upoznamo i kao velikog skladatelja. Upravo na njegovu glazbu glasoviti, a vjerojatno i najveći suvremeni finski koreograf Tero Saarinen napravio je sa svojom plesnom trupom jednosatni plesni komad “Morphed”.
Sedmorica fantastičnih plesača svojim su nam tijelima sat vremena pričali univerzalnu priču velike snage i ljepote, ispreplitanja grubosti i nježnosti. Njihova muževnost i fizička snaga dodatno su isticali ljepotu sposobnosti za blagost.
Uz malo mašte mogao se njihov ples pročitati i kao stvaranje naroda od ljudi čiji se koraci i putevi preklapaju, ali i kao težnja svakog pojedinca da se izdvoji, ostvari i izrazi na vlastiti način usred skupine koja ga u tome ponekad nasilno zaustavlja, ali ga isto tako može i podržati i dati mu dio svoje kolektivne snage.
U svakom slučaju, već i sama ideja da se u diplomatsku misiju, kao legitimacija vlastite države, pošalje suvremeni plesni komad, predivna je.
Te su večeri i Finci govorili našim jezikom.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Europa je stvarana na pepelu ratnih poraza
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Poblajhani fašist, sin matere Indonežanke, dakle nearijevsko, useljeničko smeće Geert Wilders izgubio je izbore, čime je, barem nakratko, izbjegnuta snažna marketinška kampanja za europske fašizme, od Marine Le Pen do Frauke Petry, jer se ni na našim naslovnim stranicama neće naslikavati nizozemska protuha, niti će vajni analitičari pijano slaviti skori raspad Europe i početak vjerskoga rata, [Read more…]
Živimo u fazi zarobljene države
Nanizalo se proteklih desetak dana u Hrvatskoj nekoliko slučajeva koji su još jednom natjerali medije, ali i javnost na to da se zapitaju funkcioniraju li uopće u Hrvatskoj institucije, a ako jesu zašto svoj posao rade nakon dugo čekanja i dosta pritisaka. [Read more…]
Kratka povijest hrvatske solidarnosti
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prve izbjeglice u našemu vijeku, a možda i u našoj ukupnoj povijesti – budući da se ranija doseljavanja ne mogu smatrati izbjeglištvom, pošto do dvadesetog stoljeća nije bilo pasoša, niti državljanstava u dvadesetstoljetnom smislu riječi – stižu u ranu jesen 1919. brodom iz Odese. To su bogati Rusi s porodicama, uglavnom aristokrati. Imaju uredne putne dokumente i mnogo novca. [Read more…]
Početak kraja Europe?
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Godina 2015. mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija. Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća…
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
