Nedavno se u ”komšiluku”, Srbiji elem, pojavio Nacrt novog zakona o radu, koji će, prema nekima, srozati položaj tamošnje radničke klase do ispod razine postignute u Francuskoj 1936. godine, za vlade Narodnog fronta.

 

Cijeli zakonski paket mjera − ukidanje naknada za noćni, prekovremeni i smjenski rad, brutalno rezanje isplata trudnicima i radnicima na bolovanju, nemalo povećanje radnih sati u tjednu, neograničeno produžavanje privremenog rada i ničim sankcioniran poslodavčev vritnjak u mršavi radnički tur – podsjetio me na istovjetne regule novog domaćeg prijedloga Zakona o radu (ZOR) koji se, gle, ti, čuda!, zakotrljao nekako istodobno s blizancem s druge strane Dunava.

 

Istinabog, naš je privremeno povučen iz saborske procedure dijelom i zbog toga što su sindikalci podigli u vis pest protiv tzv. fleksibilizacije radnog tjedna fleksibilno razvučenog do dražesnih 56 odnosno 60 sati rada, premda je ranije bilo dogovoreno da radni tjedan može trajati najdulje do 48 sati tjedno, zatim i da će se dobna granica za odlazak u mirovinu produžiti sa 65 na 67 godina  nakon 2030., uz još mnoštvo drugih naplavina.

Prijedlog novog ZOR-a privremeno je povučen iz saborske procedure dijelom i zbog toga što su sindikalci podigli u vis pest protiv tzv. fleksibilizacije radnog tjedna fleksibilno razvučenog do dražesnih 56 odnosno 60 sati rada, premda je ranije bilo dogovoreno da radni tjedan može trajati najdulje do 48 sati tjedno, zatim i da će se dobna granica za odlazak u mirovinu produžiti sa 65 na 67 godina  nakon 2030., uz još mnoštvo drugih naplavina

 

Za ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića sve je jasno kao zora ljetnog suncostaja: ZOR treba donijeti jer se moraju sačuvati radna mjesta i otvoriti nova, drukčije rečeno, valja fleksibilizirati tržište radne snage i, dakako, povećati konkurentnost poradi mamljenja investitora u kiflu našu ”da nam konačno krene stvar na bolje” jer ”to je važno za Hrvatsku, važno za reforme”.

 

Zasuzile mi oči kada ga čuh.

 

Događaji s konca lanjske godine − spomenuto naturavanje ZOR-a u nas – odjek je zbivanja s početka iste godine, točnije zaključaka zakucanih u izjavi misije Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) nakon posjeta Hrvatskoj u veljači.

 

Naime, otada ti zaključci poput užarenog trozupca bodu Hrvatsku ispod repa kako bi ubrzala provedbu programa strukturnih reformi presudnih za ponovno pokretanje rasta da bi se, unatoč poteškoćama, nastavilo s provođenjem postupne fiskalne konsolidacije. Ememefdžije kibiciraju i za smanjenje plaća u javnom sektoru jednako kao i za planirane reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, jer su to ”koraci u pravom smjeru”.

 

Čovjek bi rekao da gotovo s nekom perverznom fiksacijom zagovaraju žestoko zatezanje gruboga korzeta oko rebara i struka tobože neodržive potrošnje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje sve do nemogućnosti disanja. Uz to, tvrdoglavo ustraju na nastavljanju postupne, ali trajne fiskalne konsolidacije radi zlatnih jabuka Hesperida zvanih ponovna uspostava održivosti duga i zadržavanje pristupa tržištima.

 

K tomu još podržavaju i planove Vlade da poveća kazne za prijevremeno umirovljenje, povisi dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina za muškarce i žene; naglašavaju da je važno da te reforme stupe na snagu već u drugoj polovici 2013. “kako bi što prije ostvarile koristan učinak”.

Za ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića sve je jasno kao zora ljetnog suncostaja: ZOR treba donijeti jer se moraju sačuvati radna mjesta i otvoriti nova, drukčije rečeno, valja fleksibilizirati tržište radne snage i, dakako, povećati konkurentnost poradi mamljenja investitora u kiflu našu ”da nam konačno krene stvar na bolje” jer ”to je važno za Hrvatsku, važno za reforme”. Zasuzile mi oči kada ga čuh

 

Ono što se našlo u MMF-ovim zaključcima zaudara na “bič Europe”,  austerity– sustav mjera namijenjenih vladama za smanjenje proračunskog deficita tijekom krize. U leksikonu naše turobne stvarnosti prepoznajemo ga u izrazima: fiskalna konsolidacija, restrukturiranje, strukturne prilagodbe ili reforme, fleksibilnost tržišta radne snage, konkurentnost i rast.

 

Jezik je to političara, tehnokrata i bankara cilj kojega je, vjerujte mi na riječ, maškarati politiku koja stvara bijedu i siromaštvo, posvemašnju eksploataciju, ukratko, i predstaviti je kao nešto logično i razumno, pače poželjno u takvome trenutku.

 

Evo, sada znate odakle puše hladan sjeverac koji prijeti smrznuti sve nas gologuze. Hoću reći, nas bez mandata i sinekure. Za kontejner spremne.

 

I prije negoli su članovi delegacije Misije strugnuli iza prvog zagrebačkog ugla, pred mikrofonima se ustobočio ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Branko Grčić, kazavši da su poruke Misije MMF-a iz zaključne izjave suglasne s onim što i Vlada govori, a to je da Hrvatska mora ostvariti tri ključna cilja − fiskalnu konsolidaciju, reforme i gospodarski rast. Drukčije kazano, paket mjera pripremit će državu i gospodarstvo za sljedeću fazu koja će zemlju načiniti “konkurentnom” i stvoriti “rast”.

 

Na taj će način država otplatiti svoj pogolemi dug, uteg koji bismo inače ostavili u amanet još nerođenim naraštajima, jer primarni smisao ”austerity” mjera je učiniti državu sposobnom otplaćivati dug. Stoga samo ljudi s mozgom veličine zrna gorušice mogu dvojiti u opravdanost procesa zvanog “strukturne prilagodbe” i ”konkurentnost” kako bi zaživio “rast”, ta žuđena erekcija gospodarstva iz kojeg bi se, u sličnoj figuri kazano, ejakulirali redoviti obroci otplate.

…fiskalna konsolidacija, restrukturiranje, strukturne prilagodbe ili reforme, fleksibilnost tržišta radne snage, konkurentnost i rast. Jezik je to političara, tehnokrata i bankara cilj kojega je, vjerujte mi na riječ, maškarati politiku koja stvara bijedu i siromaštvo, posvemašnju eksploataciju ukratko, i predstaviti je kao nešto logično i razumno, pače poželjno u takvome trenutku

 

Ne treba posebno naglašavati da je “fleksibilnost rada” jedna od najznačajnijih strukturnih reformi poradi koje su svi ti ZOR-ovi. Znači, ako ste do sada temeljem ugovora uživali zaštićenu plaću, radno vrijeme, beneficije, mirovine… e, bogme, više nećete!

 

MMF-ov britva jezik kaže da će “austerity” biti posebice učinkovit pristupi li se “ambicioznijim” izmjenama Zakona o radu usmjerenim k smanjenju troškova zapošljavanja i otpuštanja, uključujući otpuštanje zbog slabog radnog učinka i omogućavanja poduzećima da se isključe iz primjene “opterećujućih” sektorskih kolektivnih ugovora, i još puno lipih stvari, zapravo amputacija do tada stečenih prava.

 

Ide priča dalje: potrebno je to učiniti jer plaće se moraju smanjiti kako bi se povećala konkurentnost radne snage. Prosta je to logika: što se manje novca utače u rad tijekom procesa proizvodnje, proizvod/usluga će biti jeftiniji na tržištu i, naravno, privlačniji potencijalnom kupcu.

 

Tako će s nižim plaćama nadoći veći profiti, pa će naše gospodarstvo procvjetati kao ruža u svibnju, a miris te ruže unijet će u društvo prosperitet i rast itd., ali ne i bolje plaće. One će, doduše, rasti, i to do nezamislivih visina, ali ne vama nego samo njima − političarima, korporacijskim ceovcima, bankarima, svakojakom soju menadžerskom.

 

Uostalom, tako i mora biti jer oni na svoja pleća preuzimaju rizik, ej, dok, zapamtite to dobro – vi ne preuzimate nikakav rizik, nego tek pasivno ispružite dlan da vam na njega poslodavac sav uzdrhtao od rizika ukapa novčanicu-dvije plaće. Oni imaju mnogo, pa mogu mnogo izgubiti, i to je pravo značenje rizika.

Plaće će rasti, i to do nezamislivih visina, ali ne vama nego samo njima – političarima, korporacijskim ceovcima, bankarima, svakojakom soju menadžerskom. Uostalom, tako i mora biti jer oni na svoja pleća preuzimaju rizik, ej, dok, zapamtite to dobro – vi ne preuzimate nikakav rizik, nego tek pasivno ispružite dlan da vam na njega poslodavac sav uzdrhtao od rizika ukapa novčanicu-dvije plaće. Oni imaju mnogo, pa mogu mnogo izgubiti, i to je pravo značenje rizika. Vi ste samo goljo što se rimuje sa sroljo

 

Vi ste samo goljo što se rimuje sa sroljo.

 

Analizirajući jezik političara, Andrew Marshall, kanadski analitičar i pisac, veli da je pravo značenje maškarane izjave “treba nam obuhvatan paket mjera podržanih strukturnim reformama, kao što je fleksibilnost rada, namijenjenih povećanju konkurentnosti i omogućavanju rasta”, zapravo: “moramo što prije osiromašiti naš narod, koji ćemo eksploatirati do kosti, stvarajući jeftinu radnu snagu, što će pospješiti jačanje elite i gomilanje privatnog profita”.

 

Jezik europskih političara, kaže on, izraz je “dijalektike moći” cilj koje je dati još više onima koji ionako imaju previše, uzimajući od drugih. Oteti, osiromašiti, eksploatirati, ujarmiti… pravi su infinitivi toga jezika razobliči li ga se. Stoga ne čudi da Marshall “program strukturnih reformi” naziva društvenim genocidom.

 

Podsjeća me on na Georgea Orwella, koji je u eseju Politika i engleski jezik, napisanom godinu dana poslije Drugog svjetskog rata, krasno zaokružio semantiku jezika političara, napomenuvši da je stvoren “kako bi laži zvučale istinito, a ubojstvo bilo vrijedno poštovanja” te kako bi naoko dao čvrstoću “čistom vjetru”.

 

I ćoravi valjda sada mogu vidjeti da se takozvana kriza kapitalizma, kako su to globalno pretumbavanje počeli nazivati prije šest godina, brzo premetnula u krizu rada.

 

Financijski kapital, taj pravi detonator sloma i kriza, oporavio se, a kapitalistička se klasa, u cjelini, osnažila i, što je važno, iskoristila je lukavo političke, društvene i ideologijske uzde, koje joj je kriza ugurala u šake, kako bi učvrstila svoju dominaciju nad ostatkom društva.

 

Iz toga su istisnuli obilje ploda: uvećanje profita, veću koncentraciju vlasništva, produbili jaz između rada i kapitala i stvorili neiscrpne zalihe jeftine radne snage kako bi i dalje šopali svoje profite.

 

Novi zakoni o radu s ove i one strane Dunava, majke mi moje, služe isključivo tim ciljevima.

 

Jer neki drugi ciljevi, u ovom i ovakvom svijetu, jednostavno, ne postoje.