novinarstvo s potpisom
Saša Kosanović
Foto: HRT
Izvještavajući o rijekama izbjeglica u hrvatskom susjedstvu, novinar Saša Kosanović uranja u dubine humanitarne katastrofe i uspijeva to činiti bez suvišne patetike. Svojim javljanjima iz Mađarske i Srbije mnoge gledatelje središnjeg Dnevnika HRT-a prikovao je za ekran, a o potresnim svjedočanstvima s terena i osobnim izazovima u suočavanju s takvom stvarnošću, detaljnije govori za tportal. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Na plaži, u ljetovalištu Bodrum, licem u pijesku leži dječak Ajlan al Kurdi.
Videći sliku čitatelj novina najprije osjeti snažan poriv da uđe u fotografiju i dječaka okrene na leđa. Iako je mrtav, i ne može biti ništa drugo nego mrtav, nepodnošljivo je vidjeti ga s licem u pijesku. [Read more…]
Foto: Znet
Togodišnji Alyan Kurdi jedno je od tisuća djece koja su stradala na Mediteranu. Njegov otac Abdullah Kurdi jedan je od desetaka tisuća ljudi koji su na tom putu izgubili svoje obitelji. Fotografija utopljenog sirijskog dječaka koji leži na obali turskog Bodruma postala je momentalno viralni simbol izbjegličke patnje.
Bez obzira na one koji se zgražaju nad tom fotografijom i na one koji smatraju da je treba objaviti na svakoj stranici interneta, ne može se ne primijetiti to da je snimljena hladno i forenzički. Fotografkinja Nillufer Demir, koja je kasnije snimila i fotografije druge utopljene djece, kaže da se više ništa drugo nije moglo napraviti, osim napraviti fotografiju i poslati je svojoj agenciji.
Turski policajac koji je također na fotografijama ne pokazuje bol ili tugu na licu, već birokratski piše bilješke u svoju teku. Mogu zamisliti kako pored njihovih beživotnih tijela za to vrijeme ljudi putuju na posao, ribari se vraćaju iz lova, a na plažu dolaze prvi kupači.
Fotografija nam govori i još nešto. Migrante dočekujemo s žicama, logorima, zidovima i kamerama. Za razliku od zapadnih država, gdje bi gotovo pa bilo nemoguće objaviti fotografiju poginulog djeteta bez da se zaštiti njegov identitet, osim ako nije riječ o žutom tisku najgore vrste, migrante, te ”druge”, danas možemo snimati bez dopuštenja i u različitim prilikama, a njihove fotografije objavljivati i distribuirati bez prepreka.
Ne moramo voditi računa o njihovoj privatnosti i boli, niti o njihovom dignitetu. U medijima nećemo vidjeti ubijene novinare redakcije ”Charlie Hebdo”. Moralizirat ćemo nad snimkom ubojstva francuskih policajaca i zaštit ćemo njihova lica i identitet, poštivati njihovu privatnost i dostojanstvo njihove obitelji.
Oca utopljenog dječaka snimat ćemo bez prestanka i zumirati kadar u trenutku kada počne plakati. Samo radimo svoj posao, reći će mnogi.
Oni bez moći ne mogu uzvratiti. Ni tužbom, ni otporom, ni odvjetnikom, ni fotoaparatom.
Krajem prošlog mjeseca sirijski umjetnik Khaled Barakeh objavio je šest fotografija utopljene djece na obalama Libije. Mala tijela snimljena su odozgo, s blicem fotoaparata, razbacana po obali, s licima okrenutima prema pijesku, sirovo.
Kao i Abdullah, otac utopljenog dječaka, rekao je snimajte, neka svijet vidi što nam se dešava, i Khaled Barakeh je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje sve dok ih Facebook nije zauvijek obrisao.
Naivno je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje, ali ljudi su jednostavno okrenuli glavu, kao što odavno okreću glavu na patnju i smrt djece širom svijeta.
Iz sličnih razloga možda, ali samo možda, fotografija utopljenog sirijskog dječaka djeluje na savjest onih koji bi poput slovenskog novinara Sebastjana Erlaha pucali po migrantima. Ili na britanskog ministra financija koji je s hladnom ”britanskom neosjetljivošću” za smrt ovoga okrivljuje ISIL, a ne svog premijera. Ili na novinare koji uz fotografiju pišu da su za smrt krivi oni koji zagovaraju useljavanje migranata i time privlače nove migracije.
Fotografija se ne može promatrati mimo konteksta i teksta koji joj daje značenje. Njena lažna ”mitska” istinitost i potencijal da posluži kao dokaz i dalje u konkretnom slučaju govori samo jedno: dječak je mrtav.
U medijskom spektaklu ona naglašava ”humanitarnu krizu” i ne prati je dublji kontekst, kao što ni fotografija nesretnog Kevina Cartera iz Sudana nije promijenila sudbinu izgladnjele djevojčice koju je fotografirao, ali jeste njegovu jer se godinu dana kasnije ubio.
Ovako plasirana ona je tek nova roba koja izaziva zgražanje, mučninu, šok, tugu i nemoć, ljutnju i sažaljenje, ali istovremeno u medijskom spektaklu gubi potencijal da pozove na širu društvenu reakciju unutar Europe.
Izostat će, ponovno, informacije o tome da su svi poginuli u Egejskom moru poginuli zbog posljedica izgradnje europske ograde podignute između Grčke i Turske.
Neće biti ni priče koja objašnjava uzroke smrti na moru i mehanizme strategije nepomaganja za koje su direktno odgovorne države članice NATO-a. Još od trenutka kada su prvi albanski migranti 8. kolovoza 1991. godine zakoračili u talijansku luku Bari, njih 20.000 zatvoreno je u improvizirani koncentracijski logor na stadionu gdje im je helikopterom iz zraka danima bacana neadekvatna količina hrane i vode.
Tada, kao ni danas, humanitarni aspekt nije bio dovoljan. Niti se pokazao kao prijetnja sistemu koji zagovara nepostojanje granica za robe i usluge, ljudska prava za ciljane, a žicu i patnju za one nepoželjne. Albanci su većinom deportirani usprkos fotografijama koje su pokazale njihovu patnju i europsku bešćutnost.
Bez obzira na mogućnost dobrih namjera, ili baš zbog njih, objava fotografija leševa mrtve djece je još jedna manipulacija.
Pretvara nas u nesposobne i nemoćne očajnike. Ili ukazuje na činjenicu da smo možda oduvijek takvi: oni koji nisu u stanju postaviti prava pitanja u svojim državama i pronaći ključ za prestanak represivnih politika u Europi i na njenim marginama.
Za početak, odmah i sada, migrantima i izbjeglicama očajnički trebaju brodovi, trajekti, vlakovi i smještaj. Samo tako će neki drugi Alyan Kurdi pronaći svoj život. Fotografija, a uz nju i ovaj tekst, za to sigurno nisu dovoljni.
(Prenosimo s portala Novosti).
Foto: Facebook, Index
Moram priznati da sam nasjeo. Odolio sam kliknuti na Severinin kućni uradak, ni filmić stanovite Tine Katavić nije me zanimao, a ne otvaram ni snimke ISIL-ovih glavosjeka.
Index.hr ovoga puta me je navukao na tanak led naslovom ”Uznemirujuća fotografija: Karamarko prigrlio neonacista i dilera drogom Bujanca”. Prst je bio brži od mozga i posljedice su evidentne. I bit će dugotrajne. Uistinu, dugo vremena nisam vidio fotku koja bi me toliko poremetila da joj moram posvetiti tekst. [Read more…]
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.
Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.
Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.
Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.
Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.
No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.
Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.
Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).
Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.
Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.
Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).
Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.
U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: izvještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.
Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.
Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.
Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.
Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.
Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.
Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.
Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali” ugovore o radu.
Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.
Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.
Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.
Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.
I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.
Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.
Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.
Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).
Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).
U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.
Evo me u tramvaju broj 107, vozim se od glavnog kolodvora u Essenu prema Gelsenkirchenu i tamošnjem Industriemuseumu, gdje se od 30. travnja sve do 26. listopada održava izložba ”1914. Mitten in Europa”, posvećana Rurskoj oblasti u Prvome svjetskom ratu. Ovdje sam kratko, po književnim poslovima, i ništa od gradova neću vidjeti osim ove izložbe. Uostalom, više vrijedi jedna vožnja tramvajem kroz stare rudarske kolonije, tipske jednokatnice, sagrađene krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nego svi muzeji i galerije koje bih mogao obići ispunjen entuzijazmom nekoga europskog turista.
Te su kućice slične onima u Kaknju ili Zenici, samo što su malo veće i što ih je povijest na kraju častila preuređenjem, tako da u njima sad, očito, stanuju neki bogati novi ljudi, a ne rurska i srednjobosanska rudarska sirotinja. Tu je, računao je Marx, a za njim i Lenjin, najprije trebala izbiti komunistička revolucija, da bi se zatim poput požara raširila Europom i Svijetom.
Tako se vjerovalo među komunistima sve dok se 1919. i u nekoliko sljedećih godina nisu jedna za drugom ugasile sve te male radničke revolucije, a crveni barjak je ostao da se vihori samo u Sovjetskom Savezu, toj najvećoj seljačkoj zemlji na svijetu, gdje radničke klase skoro da nije ni bilo. Na kraju je baš Staljin revidirao marksističko uvjerenje da će revolucije izbiti tamo gdje je proletarijat na najvišoj tački razvoja i gdje su odnosi između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju najnapetiji i najintenzivniji.
Industriemuseum nalazi se u nekadašnjem Zollvereinu, separaciji za preradu ugljena i koksari, spomeniku industrijske arhitekture, koji je pod zaštitom Unesca ali, što je vjerojatno mnogo važnije, i pod zaštitom žive njemačke kulturne i povijesne svijesti.
To je naizgled zahrđalo, ali dobro konzervirano čelično srce ove zemlje, i srce Europe, koje je tokom 20. stoljeća uglavnom bilo bezdušno i okrutno prema manjima i nezaštićenima, da bi se na kraju, u novome vijeku, pretvorilo u organ njemačkoga pamćenja. Njemačka je memorija, pak, onolika koliki je zaborav svakoga zločinca i svakoga dobrog i mirnog Nijemca koji je povjerovao da se nema čega sjećati iz vremena kada su mu odvodili susjede.
Iz male perspektive onoga koji se dovezao tramvajem broj 107 noseći u džepu putnicu zemlje koju su lani napoprijeko primili u Europsku uniju, mjesto Industriemuseuma apsolutno je neusporedivo. Nikada nisam vidio prostraniji kulturni kompleks, veću i razvedeniju galeriju ili muzej, oko kojih bi se kilometrima moglo pješačiti i gdje sam zbog 1914. propustio barem još dvije aktivne izložbe koje bih rado obilazio: izložbu o ugljenu i o ugljenokopima i izložbu genijalnoga rusko-američkog konceptualista Ilje Kabakova.
Do ulaza u izložbeni prostor vozimo se u otvorenim rudarskim vagonetima za dvoje, strmo u visinu, onako kako se vozio ugljen prema ždrijelima koksare. Čuvarica izložbe svakoga upozori da ne pruža ruke izvan vagoneta, a u vožnji shvaćamo i zašto. Čudno je kada ti negdje u Rurskoj oblasti, daleko od kuće, željeznička šina položena u betonsku konstrukciju građevine otkine ruku. Ili je barem prelomi.
Na vrhu najprije izlazim van, gdje je vidikovac, a ispod nogu mi je metalna mreža kroz koju se, dvadesetak katova niže, vide tla, umrljana ugljenom koji se stoljećima neće isprati iz ove zemlje. Dok odnekud sa sjevera puše ledeni svibanjski vjetar, razmišljam o tome kakve bi društvene posljedice donijela moja odluka da se vinem u bezdan. Bit će nikakve. Nitko u domovini ne bi pomislio da su me Nijemci gurnuli dolje.
Ispred samog ulaza u prvu dvoranu patetične su, na platnu odštampane, ilustracije vremena pred Veliki rat. Prikaz prekooceanskog broda, neprirodno uspravljenog, da se pokaže koliko je visok: poput nebodera od tko zna koliko katova. Je li u proljeće 1914. veće čudo brod ili neboder?
A unutra: rana pakiranja Bayerovih aspirina od po pola kilograma i kilogram – za prodaju na tabletu po apotekama – kutije Persilovih deterdženata i sapuna, tko zna kako sačuvanih, reklamni plakati, dokumenti i važne potvrde o registriranim patentima koji će tokom stoljeća njihovim vlasnicima donijeti milijarde dojč maraka, američkih dolara, eura i zbog kojih će, na kraju krajeva, biti proliveno more krvi.
Zatim, prvi motocikli, nezgrapni i naizgled opasni i primjerci građanske mode tih godina, mrka, crna i siva odijela i ženski kostimi, s ponekim snježnobijelim detaljem koji samo potvrđuje svu efikasnost Persilovih proizvoda. Zanimljivo, ali tek nakon krvavog rata, građanska će odjeća dobiti boje, u odnosu na 1914. zašareniti se kao papagajev rep, ali to ćemo vidjeti na donjim katovima izložbe. Prije toga moramo proći kroz pakao, a prije pakla kroz još svakodnevice, koja će nas, pak, uvjeriti kako i pakao ima svoju svakodnevicu i kako se i u paklu može živjeti nekim običnim njemačkim ili europskim životom.
Puškomitraljezi i teški mitraljezi načinjeni od najboljih Kruppovih kovina; iz jednoga takvog zapucao je, pa se istoga dana razbolio od užasa, jedan djedov školski drug iz jezuitske gimnazije u Travniku, a onda i topovi, silni, golemi, najveći njemački topovi, i njemačke ratne zastave, crno-crveno-bijele, s jednoglavom ptičurinom raširenih krila, i pedantno otisnuti njemački oglasi u kojima se njemačku ženu upozorava na to kakve su njene ratne obaveze.
Patriotizam je ogroman, patriotizam je čudo fatamorgane, tako da invalidi s fronte, ljudi bez ruku i nogu shvaćaju da im proteze kojim ih domovina dariva bolje služe nego što su im služili rođeni njihovi udovi. Gledamo propagandne filmove i fotografije, gomile umjetnih ruku i nogu, čuvanih i sačuvanih cijelih stotinu godina i jedna strašna, poluzahrđala starinska invalidska kolica. Domovina voli bogalje, bez bogalja ne bi bilo ni fašizma. Ali do toga još valja hodati i gledati.
Dokumenti, umjetničke slike, knjige, plakati, spomenici od još težih kovina i nepregledni spiskovi onih koji su za Njemačku dali svoje živote, ispisani po zidnim pločama koje danas čuvaju neki bogati Nijemci u svojim arhivima.
A onda kraj rata. Poraz, pa neuspjela revolucija. Originalni crveni barjak radnika iz Düsseldorfa koji se jednoga dana, i više nikad, vihorio na najvišem jarbolu u gradu.
Vrijedi li revolucija više od domovine? Nitko se to neće stići upitati, jer se već u sljedećem trenutku pojavljuju novi motocikli, belgijski vojnički bicikli, prvi usisivači za prašinu, radio-aparati, pisaći strojevi (valjak jednoga od njih proizveden je u tvornici Torpedo u Rijeci, što je, uz fotografiju zarobljenoga srpskog vojnika, jedini južnoslavenski trag na ovoj grandioznoj izložbi), pa još fotografija, dokumenata, djevojačkih češljeva, nevjerojatno ljupkih haljina, muških odijela za kazalište i halb cilindara, svijeta koji je u ritmu čarlstona izašao iz rata.
A onda sasvim nedužno: predizborni plakati. Komunisti, centrumaši, nacionalsocijalisti. Mnogo plakata, papira, agitacija vrlo moderna, sve do trenutka u kojemu će se sve pretvoriti u sliku nacističke parade, u sliku logoraša iza žice, u kraj svijeta i kraj izložbe.
Nigdje Gavrila Principa, ni pripovijesti o tuđoj krivnji i odgovornosti. Njemačka je raj svakome savjesnom Europljaninu. Postoje li savjesni Europljani, koliko ih još ima?
(Prenosimo s autorova portala)
Fotografija kao medij često se shvaća kao nešto objektivno i pouzdano, čisti dokument. Ta, naizgled objektivna ”priroda” fotografije čini fotografiju najpodobnijom za manipulacije, jer fotografiji je najlakše povjerovati i na nju se zdravorazumski pozvati. Ne samo u ratu, ali u ratu posebno, fotografija je idealno oružje za galvaniziranje i manipulaciju masama, za formiranje uvjerenja po volji manipulatora.
Knjiga Sandre Vitaljić dotiče se različitih slikovitih manipulacija ratnom fotografijom kroz povijest, komentira i inovacije digitalizirane fotografije, a posebno se osvrće na manipulacije fotografijama tijekom ratova proizašlih iz raspada Jugoslavije.
Autorica s posebnom pažnjom ispisuje poglavlja koja problematiziraju pornografske moduse reprezentacije, estetizaciju, galerizaciju i muzealizaciju prizora s ratišta, kao i trajni proces reproduciranja kulturalnih, tj. rodnih, klasnih i etničkih stereotipa posredstvom ratne, odnosno dokumentarne fotografije. Istodobno, ova knjiga postavlja ključno pitanje o vjerodostojnosti fotografskih slika u funkciji dokumenta.
Knjiga donosi i analitički tekst – autoričin praški doktorat koji je za ovu priliku temeljito prerađen – ekskluzivni intervjui s 10-ak istaknutih ratnih fotografa i bogatstvo ilustracija od 200-tinjak fotografija i reprodukcija novinskih stranica i snimaka.
Autor: Sandra Vitaljić
Naslov: Rat slikama: Suvremena ratna fotografija
Publicistika
Broj stranica: 268
Uvez: meki
Godina izdanja: studeni 2013.
ISBN 9789533166629
Izdavač: Algoritam
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Sandra Vitaljić, fotografkinja i izvanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, predstavila je u četvrtak u Novinarskom domu svoju vrlo zanimljivu knjigu “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” u izdanju Algoritma.
Knjiga ima 300 kartica analitičkog teksta i oko 200 fotografija i reprodukcija novinskih stranica i snimki, a izdavač je reklamira kao “knjigu koja ne mijenja povijest, nego njezinu interpretaciju”. U njoj autorica razmatra zloupotrebu ratnih fotografija kroz povijest, a posebno se bavi manipulacijom fotografijama tijekom ratova nakon raspada Jugoslavije.
Potvrđuje da fotografija može biti opasno oružje, posebno u ratu. Odnosno prikazuje kako se fotografijama manipuliralo masama i stvarao neprijatelj, ali i kako su se s pomoću fotografija zbijali vlastiti redovi.
Sandra Vitaljić poznata je kao fotografkinja koju zanimaju kontroverzne teme. Bavila se tako temama genocida i ratnih stradanja (“Neplodna tla”) te nacionalnog identiteta (“Proud to be Croat”). Svojedobno je izložila i seriju fotografija ”Voljena”, koja je nastala nakon dugogodišnjega praćenja novinskih napisa i policijskih izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama. Fotografije su prikazivale ozljede na tijelima i organima žena.
Knjiga “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” podijeljena je na nekoliko poglavlja, a posebno su zanimljiva tri – ratna fotografija i mediji, trofejne fotografije te dio o etici fotožurnalizma. U poglavlju o ratnoj fotografiji analizira hrvatske i srpske medije, koji su potaknuli eskalaciju političkoga sukoba u rat i pojačavali ratnu psihozu. Govori i o neprikazivanju slika silovanja u javnosti, iako su masovna ratna silovanja žena, pogotovo Bošnjakinja, bila dio vojne strategije u ratu u bivšoj Jugoslaviji.
U poglavlju o trofejnim fotografijama u središtu su pozornosti fotografije i videosnimke koje su snimili sami vojnici, zlostavljači ili egzekutori u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i na drugim bojištima. Tako Sandra Vitaljić komentira fotografije koje su američki vojnici snimili u zatvoru Abu Ghraib te na taj način “pretvarali sam čin snimanja u alat za ponižavanje i mučenje žrtava”.
U poglavlju o etici fotožurnalizma bavi se mitom o istinitosti fotografije te analizira odgovornost fotografa u digitalnim manipulacijama i snimanju insceniranih situacija. A posebna se osvrće na prikazivanje ratnih žrtava.
Na kraju knjige “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” objavljeni su i ekskluzivni razgovori s desetak vrsnih ratnih fotografa koji su snimali rat i ratne posljedice na području bivše Jugoslavije. Govore o okolnostima u kojima su fotografi u to vrijeme radili, s kakvim su se izazovima nosili te što danas misle o svemu tome.
Autorica na kraju uvodnog teksta upozorava čitatelje da ilustracije uz tekst “sadržavaju uznemirujuće fotografije i eksplicitne prikaze nasilja”.
O tom opsežnom djelu nastalom na temelju autoričina doktorskog rada na praškoj Akademiji za film i TV (FAMU) govorili su teoretičarka Leonida Kovač, pisac i novinar Emir Imamović Pirke, ratni fotoreporter Saša Kralj, urednik izdanja Kruno Lokotar te sama autorica Sandra Vitaljić.
