Više od četrdeset godina nakon objavljivanja knjige francuskoga personalista Emanuela Mouniera ‘‘Angažirana vjera“ (Kršćanska sadašnjost, 1972.) na hrvatskom smo jeziku dobili knjigu koja tematizira društvenu, ali i političku odgovornost vjernika i vjerskih institucija, kao i njihov društveni i politički angažman. Razlog tolikom jazu između 1972. i 2013. godine posve je neshvatljiv, posebno imajući u vidu ambivalentnost i krizu kršćanskoga govora u javnosti, i to ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i u ovih naših dvadeset godina hrvatske samostalnosti.

 

Neobjavljivanje djela takve tematike u nas može ukazati samo na činjenicu da je vjerski govor u hrvatskoj javnosti samorazumljiva činjenica čija se narav ne treba dodatno preispitivati, dok se u jugoslavenskom slučaju nepostojanje religijskoga govora u javnosti taj govor pomirio sa svojom nevidljivošću i postao je puka ”religija srca“ i privatnosti.

Vjerski je govor u hrvatskoj javnosti samorazumljiva činjenica čija se narav ne treba dodatno preispitivati, dok se u jugoslavenskom slučaju nepostojanje religijskoga govora u javnosti taj govor pomirio sa svojom nevidljivošću i postao je puka ”religija srca“ i privatnosti

 

Na ovom primjeru neobjavljivanja naslova ove tematike (jer, ipak, izdavaštvo i knjige koje se (ne)objavljuju u velikoj mjeri ukazuju na probleme s kojima se susreće određeno društvo, a u našem hrvatskom slučaju najčešće na probleme koje se želi izbjegavati, pa je stoga i manjak mnogih knjiga koje će uputiti na drugačije razumijevanje problema) možemo ukazati i na dva pola unutar kojega se kreće knjiga Miroslava Volfa ‘‘Javna vjera: kršćani i opće dobro“, objavljena u riječkom Ex librisu 2013. godine.

 

Ta dva pola predstavljaju, s jedne strane potpunu privatizaciju religije, a s druge ono što, pozivajući se na ideološkog vođu Muslimanskog bratstva Sayida Qutba, Volf naziva ”totalitarnim zasićenjem“ religijske prisutnosti u javnosti.

 

S privatizacijom religije naše je društvo poprilično upoznato jer je jedan oblik takve religioznosti kojoj je bilo zapriječeno javno djelovanje bio prisutan u komunističkoj Jugoslaviji. Kako će fra Ivan Šarčević, čiji smo prikaz knjige imali prilike čitati na ovome portalu, u svom sjajnom pogovoru knjizi ”Kako preobraziti naš stari svijet?“ napisati o jugoslavenskom režimu: ”Bio je to represivni režim koji je više u javnosti, nego u svakodnevnom, običnom životu, nasilno ‘ušutkavao’ pluralnost i razlike… te isključivao religiju iz područja društvenog odlučivanja“.

 

Takav sustav religiju je ”potjerao“ u područje privatnosti, te u takvom sustavu kršćani, ali i pripadnici drugih vjerskih zajednica, nisu imali ni prava ni mogućnosti u ime svojega kršćanskog identiteta sudjelovati u društvenim i političkim procesima.

S privatizacijom religije naše je društvo poprilično upoznato jer je jedan oblik takve religioznosti kojoj je bilo zapriječeno javno djelovanje bio prisutan u komunističkoj Jugoslaviji. Kako će fra Ivan Šarčević, čiji smo prikaz knjige imali prilike čitati na ovome portalu, u svom sjajnom pogovoru knjizi ”Kako preobraziti naš stari svijet?“ napisati o jugoslavenskom režimu: ”Bio je to represivni režim koji je više u javnosti, nego u svakodnevnom, običnom životu, nasilno ‘ušutkavao’ pluralnost i razlike… te isključivao religiju iz područja društvenog odlučivanja“

 

Nastankom samostalnih država na tlu bivše Jugoslavije, kaže Šarčević, ”probuđene i povampirene nacionalne i konfesionalne razlike zanijekale su transcendentalni korijen ljudskoga postojanja kao i zajedničke biblijske korijene“.

 

Drugim riječima, konfesije su se na javnome prostoru pojavile ne samo kao čimbenici društvenih i političkih procesa nego vrlo često i kao ključni faktori u usmjeravanja političkih i društvenih procesa naših društava, toliko se baveći tim novostečenim privilegijama da su prečesto zaboravljale na svoje osnovno poslanje, onu proročku i kritičku dimenziju politike koju Volf toliko u knjizi naglašava.

 

U današnje vrijeme nalazimo se u posve drugačijoj situaciji. Svjedoci smo velike prisutnosti vjerskoga govora u javnosti i zagovaranja kršćanskih vrednota na posve drugačiji način no što je to bio slučaj devedesetih godina, kada se religija pojavila kao jedna od (ključnih!) nositeljica etničkoga i/ili nacionalnoga identiteta.

 

Ta razlika ponajprije se očituje u želji i odlučnosti vjerskih zajednica da utječu na društvene i zakonodavne procese, čemu smo imali prilike svjedočiti prošle godine u raspravama oko referenduma o brakovima pripadnika istoga spola, kao i u žučnim raspravama oko uvođenja zdravstvenog odgoja u obrazovni sustav.

 

U svim tim raspravama ukazala se sva bijeda koliko javnoga vjerskoga govora toliko i govora sekularnih medija o vjerskome identitetu i njegovome angažmanu. Upravo ta dihotomija, između, s jedne strane ”totalitarnog zasićenja“ religijom (koje se u našem hrvatskom slučaju više približilo zasićenju religijskim vrednotama američke religijske desnice, o kojoj Volf na nekoliko mjesta govori, a čiji program kao da su prepisali pripadnici udruga u Hrvatskoj koje zagovaraju nešto što uporno nazivaju kršćanskim vrednotama) i, s druge strane, ušutkavanja religijskoga glasa na javnome prostoru, što je bila želja mnogih pojedinaca i medija u tim raspravama, a bila je vrlo prisutna u našim nedavnim prijeporima.

Konfesije su se na javnome prostoru pojavile ne samo kao čimbenici društvenih i političkih procesa, nego vrlo često i kao ključni faktori u usmjeravanja političkih i društvenih procesa naših društava, toliko se baveći tim novostečenim privilegijama da su prečesto zaboravljale na svoje osnovno poslanje, onu proročku i kritičku dimenziju politike koju Volf toliko u knjizi naglašava

 

Mogućnost, ali i narav religijskoga govora u javnosti vrlo je složena tema koja ovisi o mnogim čimbenicima, primjerice, o političkome poretku, o političkoj kulturi, ali i, što je vrlo važno, o razumijevanju uloge vjerske zajednice unutar jednoga društva. Ta posljednja dimenzija posebno je bila problematična u našemu kontekstu.

 

Pozivajući se na većinu onih koji, barem nominalno, dijele kršćanska uvjerenja, rasprave su se u nas vodile oko obrane kršćanskih vrednota od nadolazeće globalizacije, liberalizma, a čuli smo tu i mnogo opasnije i grublje riječi od strane pripadnika i čelnika vjerskih institucija.

 

To svođenje religijskoga govora na obranu moralnih načela (i to vrlo konzervativnih) u Hrvatskoj je dovelo u pitanje samu narav kršćanskoga govora i stavova, vrednota za koje se kršćanstvo treba zauzimati. Također, dovelo je u pitanje i sam identitet kršćanstva koji se u javnoj percepciji u Hrvatskoj, s pravom, u potpunosti poistovjećuje s onim opcijama koje strastveno žele očuvati stare vrednote, tradicionalna uvjerenja, umjesto da stave ta uvjerenja na kocku zarad stvaranja društva i pojedinca koji će mijenjati postojeći društveni sustav imajući u vidu ono osnovno kršćansko poslanje, ono proročko, koje je uvijek usmjereno na kritiku postojećeg (i religijskog) stanja.

 

U ovom se nalazi stalna opasnost i kršćanskoga govora i identiteta. Opasnost od zatvaranja u svoje tradicionalne norme i vrednote ili od prilagođavanja postojećem društvu, čime se gubi ono suštinsko u kršćanskoj vjeri – da bude stalna kritika svih postojećih sustava moći, pa i onih religijskih. A ti religijski sustavi prečesto, napose u našim složenim i pluralnim društvima, ne uzimaju u obzir isto toliko složene i pluralne identitete pojedinaca, pripadnika društva unutar kojeg djeluju te vrše nad njima ”nasilje“ u ime vjerskih vrednota.

Strah od sve veće pluralizacije javnoga prostora, ali i ponajprije zbog nepoznavanja naravi pluralnih društava i vrednota koje ta pluralizacija sa sobom nosi, vjerske zajednice najčešće nagoni ili na ono što će Volf nazvati stvaranje alternativnog društva, ”Crkve kao alternativne države“, ili na snažan angažman vjernika i vjerskih institucija da se religijske vrednote obrane od poplave sve većeg broja svjetonazora koji utječu na pojedinca i društvo i mijenjaju tradicionalna uvjerenja i obrasce (i moralnog) ponašanja te ih, ponekad i radikalno, dovode u pitanje

 

Zanimljivo je primijetiti, što su učinili i mnogi prije ovoga teksta, da religijske institucije ni na koji problem u hrvatskom društvu nisu toliko snažno reagirale koliko na područje morala ili, još točnije, spolnoga morala i vrednota, želeći valjda stvoriti kršćansku moralnu oazu unutar ovoga bezbožnog i moralno izopačenog svijeta.

 

Strah od sve veće pluralizacije javnoga prostora, ali i ponajprije zbog nepoznavanja naravi pluralnih društava i vrednota koje ta pluralizacija sa sobom nosi, vjerske zajednice najčešće nagoni ili na ono što će Volf nazvati stvaranje alternativnog društva, ”Crkve kao alternativne države“, ili na snažan angažman vjernika i vjerskih institucija da se religijske vrednote obrane od poplave sve većeg broja svjetonazora koji utječu na pojedinca i društvo i mijenjaju tradicionalna uvjerenja i obrasce (i moralnog) ponašanja te ih, ponekad i radikalno, dovode u pitanje.

 

Budući da ovaj tekst služi kao uvod i najava okruglog stola koji će se održati u antikvarijatu Ex libris u Rijeci, 17. ožujka 2014. u 19 sati, želio sam samo dati ocrt onoga o čemu mislim da valja progovoriti u bilo kojoj iole ozbiljnijoj raspravi o naravi kršćanskoga identiteta i njegovome javnome angažmanu.

 

Javni angažman vjernika je nužan jer vjerski identitet nije samo ”privatna stvar“ već zahtijeva i cjelovito djelovanje, privatno, društveno i političko. Nijekanje te naravi identiteta je vršiti nasilje nad vjerskim identitetom, ali i obrnuto, čežnja za stvaranjem boljeg i pravednijeg društva, ”u ime Boga“, nauštrb uvjerenja onih koji ne dijele ta uvjerenja, također predstavlja nasilje nad njihovim identitetima.

 

O ovim i mnogim drugim pitanjima javnoga vjerskog govora na spomenutom će okruglom stolu govoriti:

 

fra Drago Bojić, bivši urednik Svjetla riječi iz Sarajeva

Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu

Neven Šantić, politolog, Rijeka

Zoran Grozdanov, urednik u Ex librisu